Mahir Kevrić

Website URL:

Allahov kader i nevolje

Nevolje koje čovjeka pogađaju u životu predstavljaju izazov i ispit izdržljivosti i strpljenja, a još se teže podnose i prevazilaze ako ih čovjek ne proživljava kroz vjeru, oslanjajući se na svoga Gospodara. Svaki sin Ademov mora biti iskušan na ovome svijetu, bio on vjernik ili nevjernik, i to je pravilo ovoga života. Međutim, vjernik zna da su nedaće ustvari ispit za njega i pokazatelj Allahove ljubavi prema njemu. Te nevolje su u obliku lijeka koji je gorak i ne godi čovjeku, ali ga liječi i popravlja njegovo stanje, tako da na kraju ima lijepu završnicu. Rekao je Fadl b. Sehl: “Zaista se u nevoljama kriju blagodati koje razumna osoba ne smije zanemariti, kao što je brisanje grijeha, obilna nagrada, buđenje iz nemara, vrednovanje blagodati koju je izgubio i vraćanje pokajanju.”

STRPLJIVOST

U osnovi, kada vjernika zadesi neka nevolja, obavezan je da se strpi i da čuva svoje dostojanstvo. To je prvi stepen kada je u pitanju Allahov kader – odredba. Ovaj stepen, to jeste iskazivanje strpljenja na nevolji obavezno je i ukoliko se čovjek ne bi strpio, bio bi izložen mogućoj Allahovoj kazni na ovome ili onome svijetu. Treba znati da su nevolje jedan vid Allahovog kažnjavanja roba zbog njegovog nepokoravanja svome Gospodaru.

OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA

Drugi stepen jeste osjećaj zadovoljstva u nevolji koju vjernik doživljava. Ovo se odnosi na vjernika, jer samo vjernik može doživjeti ovo stanje zadovoljstva u nevolji. Do tog zadovoljstva vodi ga spoznaja korisnih stvari koje sama nevolja donosi. Naime, vjera je ta koja uzdiže čovjeka i čini nemoguće i nelogične stvari mogućim i logičnim, ali to može razumjeti i shvatiti samo vjernik koji vjeruje istinski u svoga Gospodara, Stvoritelja nebesa i Zemlje i svega drugoga.

Stepen zadovoljstva je na većem stepenu od samoga sabura, ustvari stepen zadovoljstva obuhvata i sabur i zadovoljstvo ujedno, i to je taj stepen zbog kojeg se natječu oni koji hoće visoke stepene kod svoga Gospodara. Islamski učenjaci kažu da je stepan sabura obavezan, dok u pogledu stepena zadovoljstva postoji razilaženje kod islamskih učenjaka, ali je možda ispravnije mišljenje da je spomenuti stepen poželjan i pohvalan, a ne obavezan. Od Allahovog roba traži se da se bori protiv šejtana i zla svoje duše i da se maksimalno zalaže da dođe do ovoga stepena, ne bi li dobio visoke džennetske deredže i bio u društvu najodabranijih Allahovih evlija.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahmetullahi alejhi, rekao je da neki učenjaci smatraju poželjnim zadovoljstvo nevoljama koje zadese čovjeka, poput: siromaštva, bolesti i sl., a da je sabur obavezan.

Strpljiva osoba ne smije da prigovara Allahovom kaderu, da se žali nekome drugome mimo Allaha, cijepa odjeću, udara se po obrazima i radi bilo šta drugo što ga izvodi iz okvira sabura ili umanjuje taj stepen.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!” (El-Bekara, 155–157)

Ukoliko čovjek nije zadovoljan onim što ga je zadesilo, ili ne voli to, ili teško podnosi, ili bi volio da ga određena nevolja nije potrefila, to ne znači da je izašao iz granica sabura sve dok čuva svoje srce, jezik i tijelo u granicama šerijata.

Šejh ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi, rekao je da je sabur gorak, ali da su njegovi plodovi slađi od meda. Kada vjernik dođe na drugi stepen, to jeste kada je zadovoljan Allahovim kaderom, on ne samo da ne doživljava u svome srcu bol, nego na lijep način prihvata Allahovo određenje i ako ga zadesi kakvo zlo, tada sabura, pa to bude dobro za njega, a ako ga zadesi kakvo dobro, onda zahvaljuje, pa bude dobro za njega. Za ovakvog vjernika, kada je u pitanju prihvatanje Allahovog kadera, ne postoji razlika u ovim dvjema situacijama. Postojanje ili nepostojanje nevolje kod je njega jednako.

Onaj koji je zadovoljan Allahovim kaderom ne osjeća bol kada ga zadesi nevolja zato što zna da Allah nije odabrao osim ono što je najbolje za njega i kao takav prihvata Allahov kader smirene i zadovoljne duše.

ZAHVALNOST ALLAHU

Vjernikovo zadovoljstvo musibetom i nevoljom ne ukazuje na to da mu je srce mrtvo, nego, naprotiv, to ukazuje na njegovo potpuno zadovoljstvo i prihvatanje Allaha kao Gospodara i zadovoljstvo Njegovim kaderom.

Treba da znamo da iznad ova dva stepena ima još veći stepen, kada je u pitanje vjerovanje u Allahov kader koji se ogleda kroz iskušenja i nevolje koje proživljava vjernik, a to je stepen zahvalnosti. Prvi stepen jeste stepen sabura, zatim stepen zadovoljstva dotičnom nevoljom, a treći i još veći stepen jeste stepen zahvaljivanja Allahu na nevolji koja nas je zadesila. Čovjeka zadesi nevolja i poteškoća, a on se nakon toga zahvaljuje Allahu, gledajući na nju kao na blagodat, a ne kao na nevolju. Zašto je to tako?

● Zato što je to Allahov odabir, a Allah Svome robu želi samo dobro. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.” (Muslim)

● Ono što ga je zadesilo čisti ga od grijeha sve dok ne sretne svoga Gospodara čist od svakoga grijeha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neće se prestati spuštati nevolja na vjernika i vjernicu kroz njih same, ili kroz dijete, ili imetak, sve dok ne sretnu Allaha bez ijednog grijeha“.

● Da zna da je Allah, koji mu je odredio tu nevolju, bio milostiv prema njemu kroz istu tu nevolju, jer nema nijedne nevolje a da od nje ne postoji još gora i veća nevolja.

● Nevolje i poteškoće vraćaju čovjeka ka Allahu, pa Ga on više spominje, povećavaju ustrajnost u dovi i otvaraju vrata skrušenosti i poniznosti.

● Spoznajemo samu nagradu koja proizlazi iz sabura, zadovoljstava i zahvaljivanja.

Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O robovi Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni’” (Ez-Zumer, 10). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Veličina nagrade ogleda se u veličini nevolje. Kada Allah zavoli jedan narod, On ih iskuša, pa ko bude zadovoljan, njemu pripada zadovoljstvo, a ko se rasrdi, njemu pripada srdžba.” (Tirmizi)

● Nevolja koja nas pogodi mogla je da se veže i za samu vjeru, a nema sumnje da nešto najgore što može da se desi vjerniku jeste da ga zadesi nevolja koja mu narušava njegovu vjeru. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao doviti i govoriti: “Allahu moj, nemoj nam dati nevolju u našoj vjeri.”

● Nema nijedne nevolje koja je zadesila vjernika a da se ona nije mogla odgoditi za Sudnji dan, što bi bilo još pogubnije za njega.

● Nevolja koja se desila bila je propisana i morala se desiti i sa ovakvim razumijevanjem vjerničko srce će se odmoriti i prihvatiti činjenice.

● Nagrada za samu nevolju puno je veća od nevolje, jer su dunjalučke nevolje putevi ka ahiretskim stanicama i vječnoj džennetskoj kući. Primjer svake dunjalučke nevolje poput je lijeka koji je gorak u trenutku korištenja, ali veoma koristan u budućnosti.

NAGRADA ZA NEVOLJU VEĆA JE OD SAME NEVOLJE

U svim nevoljama vjernik treba saburati i biti zadovoljan, u protivnom, neće znati zahvaliti svome Gospodaru. Ko ne spozna da je nagrada za nevolju veća od same nevolje, neće moći spoznati svoju potrebu zahvaljivanja Allahu na istoj toj nevolji.

Rekao je Ibn Kajjim, rahmetullahi alejhi, da nevolje koje zadese čovjeka, a istovremeno ih ne može spriječiti, poput smrti, krađe imetka, bolesti i drugih, mogu djelovati na njega na četiri načina:

● Stanje nemoći, tugovanja, jadikovanja i srdžbe. U ova stanja upadaju ljudi koji imaju najmanji stepen vjere, razuma i ugleda.

● Stanje sabura koje može da se desi radi vjere ili samog ugleda.

● Stanje zadovoljstva koje je na većem stepenu od stepena sabura.

● Stanje zahvaljivanja koje je na većem stepenu od stepena zadovoljstva, jer ovakva osoba osjeća da je ta nevolja blagodat pa zahvaljuje Onome koji mu je i dao tu blagodat.

Rekao je imam Kasim, Allah mu se smilovao: “Znaj da svaka blagodat od dunjalučkih blagodati može biti nevolja sa jedne ili blagodat sa druge strane. Možda su za određenog roba siromaštvo ili bolest bolje za njega, jer ukoliko bi bio zdrav ili bogat, možda bi se osilio i prelazio Allahove granice. Uzvišeni Allah kaže: “Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje” (Eš-Šura, 27); “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6–7.)

Istovremeno, moramo znati da, iako su nevolje i musibeti sa jedne strane blagodati za vjernika, od njega se ne traži da sam sebe iskušava i baca se svojim rukama u propast ili iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao se utjecati Allahu od određenih nevolja, učiti jutarnji i večernji zikr u smislu zaštite i poduzimati uzroke koji su ga štitili za vrijeme njegovog života.

Može se desiti da vjernik u svome životu priželjkuje određenu nevolju, ali istovremeno ne može biti siguran ako ga zadesi ista ta nevolja da će je prevazići i da neće naštetiti svojoj vjeri. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte žudjeti za susretom sa neprijateljem i tražite od Allaha spas, a kada ga sretnete, budite jaki i čvrsti…”

Rekao je Menavi, tumačeći ovaj hadis: “Nemojte žudjeti za susretom sa neprijateljem, jer čovjeka može obuzeti divljenje samim sobom, oslanjanje na svoju snagu i zanemarivanje neprijatelja, a sve ovo suprotno je oprezu i promišljenom postupanju i može dovesti do pobjede samoga neprijatelja.”

Susret sa neprijateljem jedna je od najtežih stvari za dušu, a stvari koje se dožive nisu kao one nedoživljene i čovjek nije siguran da, kada se desi željeno, da se neće ponašati suprotno tome. Želja za šehadetom ne povlači obavezu želje za susretom. U ovome hadisu ukazuje se na zabranu pozivanja na međusobni dvoboj. Rekao je Alija, radijallahu anhu: “Nemoj pozivati nikoga na dvoboj, a ako neko tebe pozove, ti onda izađi, jer je on onda taj koji tlači i nepravedno postupa, a Allah je zagarantovao pobjedu tlačenom ili onome prema kome se nepravedno postupa.”

PRIPREMIO SEMIR VATRIĆ, PROF. / WWW.EL-ASR.COM

 

Poslanikova uputa u pogledu zaštitnih dova: Moć dova u poništavanju posljedica urokljivog oka

1.1  Čuvanje tekovina

Među ostalim preventivnim lijekovima protiv urokljivog oka jeste i to da se bude slobodan od razmetanja i podržavanje potpunog uvjeta (zaštite), bez obzira što drugi mogu to smatrati zanemarivim. Imam El-Begavi u svojoj knjizi Šarh-ul-sunna prenio je daje halifa Osman bin Affan, r.a., jednom vidio lijepo dijete (dijete lijepog izgleda) i zamolio je njegove roditelje da ublaže njegov izgled da bi ga zaštitili od urokljivog oka.[1] Aiša, r.a., prenijela je da je Allahov Poslanik jednom održao govor o nošenju ukrašenog crnog turbana.[2] El-Hattabi je iznio to predanje da bi rasvijetlio značenje pjesnikovog stiha:

“Tvoje uzvišeno savršenstvo je neoborivo

i ne treba mu sugestivan udar vjetra

da ga zaštiti od urokljivog oka.”

 

1.2  Moć dova u poništavanju posljedica urokljivog oka

Ebu Abdullah el-Tadžahi prenio je da je jednom na putu na hadž prema Meki jahao na ugodnoj i brzoj devi. U tom karavanu također je putovao čovjek koji je postao poznat po svom pakosnom urokljivom oku. Rijetko bi pogledao u nešto, a da se to ne bi srušilo. Na pola puta, neko je rekao Ebu Abdullah: ’Čuvaj svoju devu od pakosnog oka ovog čovjeka!” Ebu-Abdullah je odgovorio: “On ne može nanijeti štetu mojoj devi.” Taj neko se vratio drugoj osobi i izbrbljao o onome što je čuo od Abdullaha. Ponos i arogancija pakosne osobe čekali su sve dok Ebu-Abdullah nije bio zauzet daleko od svoje deve, a on je stao ispred deve i zagledao se u nju. Istovremeno deva je postala razjarena i pala je na zemlju. Kada se Ebu-Abdullah vratio, rečeno mu je da je pakosna osoba začarala devu. Ebu Abdullah je zapovijedio: “Vodite me njemu.”

Čim je vidio tog čovjeka, Ebu-Abdullah je proučio sljedeću dovu: “S Vrhovnim imenom Allaha, Čija moć obuzdava nasrtanje, Čije je sklonište nepovijedivo i Čija je prepreka nesalomljiva, a što je goruća buktinja protiv smutljivca; a Njegovom premoću ja opozivam i poništavam posljedice pakosnog urokljivog oka i odbacujem ovakve posljedice natrag na napadača i ono što mu je najdraže. (Potom je citirao Kur‘an): “Pogledaj pažljivo (ponovo pogledaj) vidiš li ikakav nedostatak? Zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran. ” (Kur'an, 67:3-4)

Odmah su očne jabučice zlotvora ispale iz njihovih duplji, a deva je ustala na noge odbranjena i neozlijeđena.

 

1.3   Poslanikova uputa u pogledu općih zaštitnih dova (ar. rukja)

Ebu-Davud je izvijestio u svom Sunenu da je Ebu-Derda‘ čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori: “Ako se žalite na urokljivo oko ili ako bi se njegov brat žalio u vezi s nečim, učite dovu: Allahu, Gospodaru naš Koji si na nebu, Tvoje ime je bla­goslovljeno. Tvoja volja kontrolira nebo i Zemlju kao što je Tvoja Samilost na nebu, učini je na Zemlji. Oprosti nam prestupe i grijehe koje smo učinili. Ti si gospodar dobrih. Neka se Tvoja milost spusti na nas i pošalji lijek od Tebe da ublaži ovaj bol”, i njegove patnje će biti otklonjene Allahovim dopuštenjem.” (Ebu-Davud, 3892; Ahmed, 6/21; daif)

 

Također u Muslimovom sahihu je zabilježeno da je Ebi-Sa‘id el-Hudri prenio daje blagoslovljeni melek Džibril, r.a., došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: “O Muhammede, ne osjećaš se dobro?” On je odgovorio: “Zaista.” Džibril, r.a., potom je proučio: “S Imenom Allaha zaštićujem te od bilo koje štetne bolesti, od zlih duhova i od urokljivog oka ljubomorne osobe. Zaista, Allah osigurava tvoj lijek i (s moći) Njegovim imenom ja te uzdižem (izvan njihovog dometa).” (Muslim, 220: Ibn-Madždže, 3513; Ebu-Davud, 3884; Tirmizi, 2058.) 

 


[1]Vidjeti, “Šerhus-sunneh”, 13/1 16

[2] Buharija, 7/92; Muslim. 1358; Ebu-Davud, 4076; Tirmizi, I 7351; Nesai, 5/200 i 201; Ibn-Madždže, 3585.

 

Odlomak iz knjige: “Poslanikova medicina”

Ibn Kajjim Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, doživljava kao prenositelja Objave koja je lijek za ljude. Poslanikov Sunnet najbolja je praktična primjerna tog lijeka. Zato on piše knjigu Poslanikova medicina.  384 str, 24cm;

Izdavač: Libris

 

Akos.bA

 

 

Sedžda zahvalnosti – lijek za depresiju

Svakodnevno se susrećemo sa stresom. Stresne situacije su sastavni dio života, danas možda više nego ikad. Stres u školi. Stres na poslu. Stres u saobraćaju. Stres izazvan medijima. Stres u porodičnim odnosima. Stres sa svake strane… Kao rezultat toga sve više osoba pada u depresiju, bori se sa anksioznošću, nezadovoljstvom i sl. Posljedice takvih stanja nerijetko su kobne, pa svi tražimo način za prevazilaženje kriza i izlaz iz depresije.

U jednom od predavanja savremenog islamskog učenjaka, dr. Bilala Filipsa (Bilal Philips), on kaže kako nerazumijevanje Allahove odredbe i svrhe postojanja dovodi ljude do depresije, a nerijetko i do samoubistva. U takvom stanju čovjek ne vidi ništa pozitivno u svom životu. Sve je crno. Ništa nije onako kako treba da bude. Nema izlaza, a veoma često ljudi za svoje stanje očaja krive džine, urok i druge natprirodne stvari sa kojima se ne mogu nositi. Tako prebacuju odgovornost sa sebe na nekog/nešto drugo, te opet ostaju u stanju depresije. Začarani krug!

On ističe važnost odvajanja kratkog momenta za izražavanje zahvalnosti Gospodaru svih svjetova, tako što ćemo Mu pasti na sedždu, spustiti lice na tlo i skrušeno izgovarati: Subhane Rabbijel-ea’la (Neka si slavljen, moj najuzvišeniji Gospodaru), zahvaljujući se na blagodatima koje imamo u svom životu ili na trenutnoj pozitivnoj stvari koja nam se dogodila. Ukoliko smo u depresiji toliko da ne možemo naći nijedan razlog da budemo zahvalni, ovaj uvaženi učenjak nam savjetuje da ipak učinimo sedždu. „Ostani na sedždi dva-tri minuta. Spusti glavu na tlo, smiri se i pokušaj naći nešto pozitivno u svom životu, jer nema sumnje da u svačijem životu postoje dobre stvari, samo ih ne možemo vidjeti uslijed stresa, brige, depresije… Neka ta sedžda bude tvoj „time-out“, momenat refleksije, spoznaje, i ponovne konekcije sa Allahovom milošću koja je svakako prisutna u našim životima. Neka bude momenat osvješćenja činjenice da imamo na čemu biti zahvalni“, pojašnjava nam dr Filips.

Kada oživimo ovaj sunet u našim životima i budemo ga redovno praktikovali doživjet ćemo promjenu. „Ukoliko budete sedždu zahvalnosti činili sa iskrenim nijetom i na ispravan način, depresija će, ako Bog da, nestati iz vašeg života“, uvjerava nas brat Bilal. On ističe kako je Poslanik, s.a.v.s., ovaj sunet praktikovao redovno, a savremeni vjernici su ga zapostavili, zaboravili, te su na taj način prekinuli važnu konekciju sa Stvoriteljem.

I zaista, ukoliko razmislimo, lako je uvidjeti da izostavljanje ovog jednostavnog, a veoma bitnog ibadeta, dovodi do gubljenja osjećaja za dobro i pozitivno u našem životu, te stavljanje akcenta na negativne i neprijatne stvari. Prestali smo biti zahvalni Allahu na svim blagodatima kojima nas obasipa iako nam On naređuje zahvalnost, upravo za naše dobro: Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim, nemojte nezahvalni biti! (El-Bekare, 152)

Osvješćivanje nužnosti zahvaljivanja pomjera naš fokus sa lošeg na dobro, uviđamo brojne blagodati u našem životu, počinjemo ih cijeniti, te samim time postajemo pozitivniji, produktivniji, manje depresivni. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., praktikovao činjenje sedžde zahvalnosti kada god bi doživio neku radost ili bi čuo neku radosnu vijest. Učio nas je da primjećujemo i vrjednujemo pozitivne, dobre stvari, makar bile i sitnice. Učio nas je pozitivnom razmišljanju, skromnosti i stalnoj svjesnosti ko je Onaj koji daje sve.

Prema hadisima, Poslanik, s.a.v.s., je sedždu zahvalnosti činio tako što bi izgovorio tekbir (Allahu ekber) prije nego padne na sedždu, a nakon nje nije predavao selam niti je izgovarao tekbir po povratku (ustajanju) sa te sedžde. Dr. Filips naglašava kako nemamo opravdanje za izostavljanje ovog potvrđenog suneta, koji je veoma prost za praktikovanje, a izuzetno značajan za naš iman. On pojašnjava kako za obavljanje ove sedžde nije potrebno da budemo pod abdestom (možemo je obaviti čak i kad smo u stanju džunubluka ili hajza) niti čak da znamo u kojem se pravcu nalazi Kaaba. Potrebna je samo istinska želja da se zahvalimo Onome koji nam je omogućio da doživimo/čujemo/uradimo nešto lijepo. Time potvrđujemo da samo Njemu pripada zahvalnost i da smo toga svjesni. Istovremeno, time se punimo pozitivnom energijom i postajemo bolje osobe, bolji vjernici.

„Kada kažemo da je Muhammed naš poslanik, jesu li to samo prazne riječi? Ili smatramo da smo bolji od njega pa nam ne treba sedžda zahvalnosti, a posle se čudimo što smo depresivni? Slijedimo Poslanika u činjenju sedžde zahvalnosti! Nije on na gubitku ako to ne činimo, već mi! To je dar od Allaha koji ne koristimo. Tako jednostavan čin, svima dostupan, a opet zanemaren. Vjeru moramo poznavati i moramo je živjeti. Ona je tu da nam olakša život, a ne da ga oteža. Vrata za sretan život ispunjen smirajem su nam otvorena samo ukoliko slijedimo put Poslanika, s.a.v.s.“, zaključuje dr. Bilal Filips.

Sedžda zahvalnosti je ključ istinske zahvalnosti Allahu, a ona je ključ naše dunjalučke i ahiretske sreće. Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti. (Ibrahim, 7)

Stoga, Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan. (Lukman, 12)

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Napisala: Hana Harbić-Mušić

IslamBosna.ba

 
Subscribe to this RSS feed