Islamske teme

Riječi “la ilahe illallah” najbolji su govor, najljepše pojašnjenje i najteže djelo na vagi čovjekovih djela na Sudnjem danu

Pripremio i prilagodio: Semir Imamović

 

Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, kaže, u prijevodu značenja: ”Zar ne vidiš Kako Allah navodi primjer – lijepa Riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u Zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.” (Ibrahim, 24.).

”Lijepa Riječ” je, prema mišljenju Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhu, riječ tevhida la ilahe illallah, prema mišljenju Mudžahida i Ibn Džurejdža iman (vjerovanje), a prema mišljenju Avfija i Rebie ibn Enesa ona se odnosi na mu'mina (vjernika). ”Lijepo drvo” je, prema najvjerodostojnijem predanju od Ibn Abbasa, vjernik. Mudžahid i Ikrime kažu da je ”lijepo drvo” palma. Navođenje primjera u Kur'anu, uz upotrebu najljepših stilskih figura i izraza i analogija koje imaju za cilj približiti određena značenja i poruke, ostavlja nevjerovatno pozitivan efekat na ljudsku dušu. Primjer naveden u ovom ajetu mogu razumijeti samo oni koji su proniknuli u suštinu značenja riječi la ilahe illallah/Nema istinskog Boga, osim Allaha i ostavrili ih u svojim srcima. Cilj većine kur'anskih primjera je potpuno ostvaranje ovih riječi u životu. ”To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.” (Prijevod značenja, El-‘Ankebut, 43.).

Poznavanje suštine, značenja i zahtijeva (implikacija) riječi la ilahe illallah, zbog kojih je Allah, dželle šenuhu, stvorio kosmos i sve u njemu, jedan je od najvažnijih faktora ustrajnosti na pravom putu i postojanosti u vremenima smutnje i teških iskušenja.

Zbog riječi la ilahe illalah, Allah, dželle šenuhu, je stvorio nebesa i zemlju, ljudi su se podjelili u dvije skupine, sretne i nesretne, uspostavljen je Šerijat, propisana ispravna vjera i određena kibla.

Zbog ostvarenja riječi la ilahe illallah, propisan je džihad (borba na Allahovom putu), one su ključ islama, ključ ”kuće mira”, zbog njih je Džennet razdvojen od Džehennema.

La ilahe illallah je Allahovo isključivo pravo kod Njegovih robova, prva zapovjed sa kojom su poslanici, po Božijem emru, započinjali svoju poslaničku misiju i javna izjava kojom se osigurava zaštita života i imetka.

Riječi la ilahe illallah su najbolji govor, najljepše pojašnjenje, najteže djelo na vagi čovjekovih djela na Sudnjem danu i posljednja riječ koja umirućoj osobi obezbjeđuje mjesto u Džennetu.

Zbog la ilahe illallah su ubijani, uznemiravani i proganjani poslanici, u rovove od vatre bačeni i spaljeni ashabu-l-uhdud, najtežim oblicima zlostavljanja podvrgnuti dobri ljudi i borci za istinu i pravdu.

La ilahe illallah je bila najveća inspiracija sljedbenicima istine da ustraju na istini, najveća razgala u iskušenjima i svjetlost koja im osvjetljava put, štiti od svake smutnje i zablude. Nema te smutnje koja ih može poljuljati, niti zablude koja ih može zavesti.

La ilahe illallah sastavljena je od dvije esencijalne komponente: negacije i priznanja, njome se negiraju sva lažna božanstva, kojima su njihovi štovaoci nepravedno pripisali svojstvo božanstvenosti, a oni ga ne zaslužuju, i priznaje samo jedno istinsko božanstvo, Allah, dželle šenuhu. Postojanje i stabilnost ovih dviju komponenti la ilahe illalah u srcu dokazuje se ispunjenjem njihovih šartova (uslova i preduslova), koji su u odnosu na la ilahe illallah kao zubci u odnosu na ključ, kao što ključ bez zubaca ne može otvoriti nijedna vrata, isto tako riječi la ilahe illallah bez šartova ne mogu otvoriti vrata Dženneta.

Uslovi (zahtijevi) la ilahe illallah su: ‘ilm (poznavanje vjere), jekin (čvrsto vjerovanje i ubjeđenje), ihlas (iskrenost u vjerovanju i djelima), sidk (istinoljubivost), mehabbet (ljubav prema Allahu, Poslaniku, Šerijatu i vjernicima), inkijad (predanost Božijoj volji), kabul (bezpogovorno prihvatanje Božijih naredbi i zabrana, vjerozakona), negiranje lažnih božanstava i spremnost da se, za odbranu uzvišenih islamskih ideala, žrtvuje vlastiti život.

Kako su to samo divne rječi i lijep iskaz, kojeg dušem i srcem voli svaki vjernik, a prezire svaki oholi čovjek, i ako želiš upoznati nečije mahane, upoznat ćeš ih kroz njegov nemaran odnos prema pravima i uslovima la ilahe illallah.

Koliko je onih koji su potisnuli ove riječi iz svjih srca, iz svojih djela, iz svojih života i sa svojih jezika, pa ih je Allah udaljio iz Svoje blizine, i koliko je onih koji su ih zanemarili i okrenuli im leđa, pa im je Allah, dželle šenuhu, uskratio svoju milost i pomoć, i koliko je onih koji su se, iz oholosti i bahatosti, odbili povinovati njenim smjernicama i uputama, pa ih je Allah uništio.

Teško silnicima, zločincima, oholima i onima koji su bili nemarni prema la ilahe illallah kada im duša dođe do grla, a blago li se svakom ubjeđenom i iskrenom vjerniku koji je čvrsto prigrlio la ilahe illallah i postupao u skladu sa njenim zahtjevima.

Ustrajnost u vjeri je poput drveta čvrstog korjena i plodonosnih grana. Da li i koliko će se poljuljati, zavisi od čvrstine i stabilnosti riječi tevhida la ilahe illallah u srcu: što je riječ tevhida u srcu jača, jača je i vjera i njeni plodovi su obilniji, dugotrajniji i kvalitetniji, a sve što je riječ tevhida slabija u srcu, i vjera je slabija, a njeni plodovi su neznatni i kratkotrajni.

Čvrsto ubjeđenje i iskreno vjerovanje u la ilahe illallah potiču čovjeka na činjenje iskrenih djela, njegovo srce ispunjavaju ihlasom (iskrenošću) i opskrbljuju ga ustrajnošću na pravom putu, baš kao što iz čvrstog i zdravog korjena, rađaju ukusni i lijepi plodovi.

Kada kod nekoga vidiš zbunjenost, nestabilnost i nesigurnost, pokušaj saznati da li i u kojoj mjeri je la ilahe illallah, njena značenja i njeni plodovi zastupljeni u njegovom srcu. Što je njegova spoznaja i svijest o la ilahe illalah manja, to su njegova zbunjenost, nestabilnost i nesigurnost su veći.

Stablo može zavarati svojim vanjskim izgledom (vitkošću, blještavim bojama, uspravnošću), ali ako njegov korjen nije jak, i najslabiji vjetar će ga oboriti. Tako je i sa čovjekom, ako njegova vjera nije izgrađena na čvrstom temelju, temelju la ilahe illallah, kada tad će pasti i skrenuti sa pravog puta.

Korisno znanje izvire iz iskrenog ubjeđenja (jekina) i daje trajne plodove. Kada čovjek svojim srcem dokuči suštinu značenja la ilahe illallah, pred njim se otvaraju nevjerovatne mogućnosti za činjenje korisnih i dobrih djela a njegov život se ispunjava svjetlošću, koja sija njemu i drugima, u suprotnom, neminovno će odustati i zastraniti.

Pravu ljubav možemo osjetiti samo prema nekome koga dobro upoznamo, kroz prisnu komunikaciju, interakciju i druženje, kao što drvo daje plodove tek nakon godina brižnog rada na njemu. Što se čovjek više druži i živi sa la ilahe illallah, njegova ljubav prema Allahu, dželle šenuhu, i čežnja za Njegovom blizinom postaju veći i iskreniji.

Iz kvalitetnog sjemena raste plodonosno drvo, a iz lošeg sjemena raste neplodno drvo ili drvo sa neukusnim plodovima. Ako čovjek u svom srcu zasije sjeme la ilahe illallah, on će dati ukusne plodove a njemu će dati čvrstinu i postojanost.

Otpornost drveta na vjetrove i oluje, ovisi o čvrstini njegovog korjena. Sve što je korjen la ilahe illallah čvršći u srcu vjernika, veća je njegova sposobnost da se nosi sa iskušenjima i nedaćama. Ono što učvršćuje la ilahe illallah u srcu su djela srca poput tevekkula (istinskog oslonca i pouzdanja u Allaha, dželle šenuhu), havfa (straha od Allaha), djela jezika, kao što su šukr (zahvala Allahu, dželle šenuhu), dova i djela udova, kao što su namaz, milostinja, a sva ona su pobrojana u suri Ibrahim. ”i kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.” (Ibrahim, 7.). ”Reci vjernicima, robovima Mojim, da molitvu obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi Dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva.” (Ibrahim, 31.) ”Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 39., 40.).

Kao što vlasnik plodonosnog drveta strpljivo izvršava sve svoje zemljoradničke obaveze, brine se o svom stablu, njeguje ga, zalijeva ga, kako bi na kraju jeo njegove plodove i okoristio se njime, tako i iskreni vjernik strpljivo izvršava sve svoje vjerske obaveze, koje proizilaze iz očitovanja (priznanja) da nema istinskog Boga, osim Allaha, dželle šenuhu, kako bi uživao u plodovima svog imanskog truda i rada, od kojih su najvažniji uputa, ustrajnost na pravom putu i činjenu dobrih djela, lijep i koristan govor.

U slučaju da drvo napadne neka opaka bolest, njen vlasnik će učiniti sve da zaštiti ili sanira štetu nastalu na njenom korjenu i granama, tako će i vjernik učiniti sve da sačuva svoje la ilahe illallah od svega što ga može okrnjiti, našteti, ili što ga može u potpunosti poništiti, a to ćemu dati čvrstinu i popraviti njegova djela.

Ako želiš raspoznati istinu od neistine, iskrenog čovjeka od licemjera, gledaj u posljedice i rezultate, i djela jednog i drugog. Sve što je la ilahe illallah iskrenije u srcu, djela su čišća i ljepša, i obrnuto.

 

Izvor: saaid.net

Poslanikove priče: Najtežu bol čovjek osjeti onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji postanu njegovi neprijatelji

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

Jedna od najvećih blagodati koju čovjek može imati na dunjaluku jeste čestita supruga koja ga bodri i pomaže na putu istine, olakšava mu dunjalučke tegobe i nevolje i odagnava mu brigu i tugu. Ukoliko je situacija drugačija, onda čovjekov život na dunjaluku postaje jako težak i sumoran. Žena koja je bila istinska blagodat i radost svome mužu bila je Aiša, r.a. Ova plemenita žena jednog je dana sjedila pored svoga muža, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga: ”Sigurno je bitka na Uhudu bila veliko iskušenje za tebe i za sve muslimane, jer su u toj bitki poginuli tvoji odabrani ashabi i tvoj amidža Hamza, ali ima li nešto osim toga, što ti je teško palo u toj bitki?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ima, Aiša, to je nepoštivanje i neizvršavanje moje naredbe od strane strijelaca koji su napustili svoj položaj na brdu i pobjedu pretvorili u poraz i povratli samopouzdanje Ebu Sufjanu, koji je nakon bitke, tada kao vođa mušrika, iz sveg grla povikao: ‘Uzvišen je Hubel, Uzvišen je Hubel! Mi imamo Uzata, a vi nemate!”’ ”A šta je bio tvoj odgovor njemu?”, upitala je Aiša, r.a. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Naredio sam Omeru, r.a., da uzvrati na Ebu Sufjanove riječi i da im kaže: ‘Allah je veći i uzvišeniji! Allah je naš zaštitnik, a vi zaštitnika nemate!”’ Nakon toga Aiša je ponovo upitala: ”Allahov Poslaniče, reci mi je li u tvom životu bilo težih trenutaka od trenutka poraza na Uhudu?” Odgovorio je: ”Da Aiša, najtežu bol i najveću tugu čovjek osjeti i doživi onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji, od kojih se nada da mu budu najveća podrška i pomoć, postanu njegovi neprijatelji koji ga vrijeđaju, napadaju i druge ljude nagovaraju da to isto čine.” ”Jesu li oni zaista tako postupali prema tebi?” ponovo je upitala Aiša, r.a. ”Da”, odgovorio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i nastavio: ”Nikada neću zaboraviti šta su mi moji rođaci učinili na Akabi prije nego sam se sreo sa ensarijama iz Medine.

Ja sam poslat kao milost svjetovima, a ne kao osvetnik

Ja sam ljude na lijep način pozivao, a neki od njih ugonili su me u laž, drugi su na početku slušali, a onda su se oholo okretali kao da ništa ne čuju, treći postavljali uvjete i tražili udio u pobjedi ako pobijedim. I dok sam tako išao od skupine do skupine mušrika, za mnom su išli moj amidža Ebu Leheb i drugi rođaci govoreći: ‘Ne slušajte ga, on rastavlja oca od sina, brata od brata, on je luđak, sihirbaz i pjesnik.’ Međutim, gore od svega toga bilo mi je kada sam pozivao u islam svoje rođake u Taifu. Njihovo odbijanje bilo je žestoko i bolno. Neki od njih govorili su mi pred okupljenim narodom: ‘Ti si luđak, ako je istina da te je Allah poslao kao poslanika, mi ćemo ovoga trenutka otići i poderati pokrivač na Kabi.’ Drugi su se ismijavali i govorili: ‘Zar Allah nije imao nikoga drugoga da pošalje kao poslanika osim tebe?!”’ ”Pa, šta si ti uradio i kako si reagirao na te uvrede?”, upitala je Aiša, r.a. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Tako mi Allaha, ti ljudi su upropastili sami sebe i svoje porodice! Ja sam ih molio da o mom dolasku u Taif i svom ružnom postupku prema meni ne kazuju Kurejšijama, jer će me oni još više napadati i ismijavati, ali nisu poslušali. I ne samo to, oni su nagovorili djecu i maloumne ljude da me napadnu i da na mene bacaju kamenje. Bježeći ispred njih skrasio sam se u bostanu koji je pripadao mušričkim vođama, Utbetu i Šejbi ibn Rebi'i, i umoran, izranjavan njihovim kamenjem i skrhan od bola i tuge, uputio sam dovu Allahu: ‘Allahu moj, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima. O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast da odlučuje o meni….. Allahu moj, ako Ti nisi srdit, onda je ne marim za sve ove patnje, Tvoja milost mi je draža.’ I dok sam se ranjen i umoran vraćao u Mekku, vidio sam da me neprestano prati jedan oblak, te sam pogledao prema nebu i ugledao sam meleka Džibrila koji mi se obratio ovim riječima: ‘Muhammede, Allah je čuo šta ti je tvoj narod rekao i zato ti On šalje Meleka brda da mu narediš što želiš i on će izvršiti tvoju naredbu.’ Zatim me je pozvao Melek brda i rekao: ‘O Muhammede, Allah me je poslao da uradim sa tvojim narodom ono što ti želiš, ako hoćeš, ja ću ova dva brda srušiti na njih.”’ Tada je Aiša, r.a., upitala: ”Allahov Poslaniče, zašto to nisi prihvatio i riješio se onih koji su te proganjali i ismijavali?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Aiša, ja sam poslat kao milost svjetovima, a nisam poslat da se svetim ljudima. Kakva je dobrota kod mene ako bih postupao isto kao oni koji mi se suprotstavljaju i koji me napadaju?! Umjesto toga, ja želim da ih i dalje pozivam i nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će samo Allaha obožavati.” Zatim joj je ispričao priču o jednom Allahovom poslaniku kojeg je njegov narod ezijetio, mučio i udarao, a on je brišući krv sa svoga lica samo govorio: ”Gospodaru moj, oprosti mom narodu, zaista oni ne znaju šta čine!” (Muttefekun alejhi)

Nijedan čovjek neće pozvati Allaha ovim imenom, a da mu se Uzvišeni neće odazvati

U ovim riječima nalazi se i Allahovo ime koje ljudi rijetko izgovaraju i spominju, a nijedan čovjek neće pozvati Allaha ovim imenom, a da mu se Uzvišeni Allah neće odazvati, bez obzira na to o čemu se radilo: bolesti, nafaki, samo ako je u domenu halala. Dakle, ako je dova halal i ako čovjek izgovori ovo Allahovo ime, Allah će mu se odazvati…

Ove “čarobne” riječi jesu sura Kul huvallahu ehad, a Allahovo ime koje se nalazi u ovoj suri i kojim Ga je lijepo prizivati u svojim dovama jeste Es-Samed. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom ušao je u džamiju i zatekao nekog čovjeka kako, završavajući namaz, na posljednjem tešehudu, tj. u dovi prije predavanja selama, uči sljedeću dovu:

“ALLĀHUMME INNÎ ES’ELUKE JĀ ALLĀHU BI’ENNEKEL-VĀHIDUL-EHADUS-SAMED ELLEZÎ LEM JELID VE LEM JŪLED VE LEM JEKUN LEHŪ KUFUVEN EHADUN EN TAGFIRE LÎ ZUNŪBI INNEKE ENTEL-GAFŪRUR-RAHÎM! – Allahu, molim Ti se, o Allahu – jer si Ti Jedan, Jedini, Ti si utočište svakom, nisi rodio i nisi rođen, Ti si Onaj kome niko nije ravan – da oprostiš moje grijehe, Ti si, zaista, Onaj koji oprašta, Milostivi!”, pa je Vjerovjesnik rekao: “Oprošteni su mu grijesi, oprošteni su mu grijesi!” (Nesai)

Preuzeto iz predavanja hfz. Almira Kapića, Studio- FotoHILE
Tekst obradio i prilagodio web portal www.n-um.com

 

Najuzvišenije Allahovo ime sa kojim se dova ne odbija

Prenešeno je nekoliko hadisa koji govore o temi Allahovog najuzvišenijeg imena sa kojim se dova ne odbija. Od tih hadisa su sljedeći:

1. Hadis od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahovo najuzvišenije ime koje ako se dovi sa njim usliša (dovu) se nalazi u tri sure iz Kur’ana: u Bekari, u Ali Imran i u Tahi”. Kaže Hišam ibn Ammar, hatib Damaska: “U suri El-Bekara 255. ajet, u suri Ali Imran 1 i 2. ajet i sure Taha 111. ajet”. Bilježi ga Ibn Madže a dobrim ga je ocijenio šejh Albani.

2. Hadis od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je on sjedio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a neki čovjek je klanjao i dovio: (Allahumme inni es’eluke bi enne lekel-hamdu la illahe ille ente el-mennanu bedi’us-semavati vel-erdi ja zel-dželali vel-ikram ja hajju ja kajjum), pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Dovio je Allahu sa njegovim najuzvišenijim imenom sa kojim kada se dovi On usliša, a ako sa njim nešto zatraži On mu da”. Bilježi ga Tirmizi, Ibn Madže i Nesai a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani.

3. Hadis od Burejde ibn Husajba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo nekog čovjeka da je rekao: “Allahumme inni es’eluke enni ešhedu enneke etellahu la illahe illa ente el-ehadu es-samedu elezi lem jelid ve lem juled ve lem jenun lehu kufuven ehad”, pa je rekao: “Dovio si Allahu sa imenom koje ako se sa njim traži dadne a ako se sa njim dovi usliša”. Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ebu Davud i Ahmed, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut. Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (11/225): “On je (ovaj hadis) najodabraniji sa strane seneda od svega što je prenešeno o tome (Allahovom najuzvišenijem imenu)”

4. Hadis od Esme bint Jezid, radijallahu anha, gdje se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najuzvišenije Allahovo ime se prenosi u ta dva ajeta: “A vaš bog je jedan bog. Nema boga osim Njega Milostivog Samilosnog” (El-Bekara, 163) i početak sure Ali Imran “Allah je nema boga osim Njega Živi i vječni” (Ali Imran, 2)”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže a Tirmizi i šejh Albani ga ocijenjuju dobrim a bliže je da je hadis slab jer u njegovom senedu su dvojica ravija Ubejdullah ibn Ebi Zijad i Šehr ibn Havšer a obojica su slabi.

Islamski učenjaci se veoma mnogo razilaze u dvije stvari oko najuzvišenijeg Allahovog imena:

Prva – da li uopće postoji Allahovo najuzvišenije ime,

Druga – koje je to Allahovo najuzvišenije ime kod onih koji smatraju da postoji.

Stavovi učenjaka oko postojanja najuzvišenijeg Allahovog imena

Prvi stav: negiranje da uopće postoji Allahovo najuzvišenije ime.

Ovaj stav se zasniva na ubjeđenju da nije dozvoljeno davati prednost nekom imenu od Allahovih imena nad drugim imenima. Na ovom stavu je skupina učenjaka: Ibn Džerir Et-Taberi, Ebul-Hasen El-Eš’arij, Ibn Hibban, Ebu Bekr El-Bakilani, Džunejd i drugi.

A njihovo ophođenje i tumačenje hadisa koji govore o najuzvišenijem Allahovom imenu je zasnovano na nekom od sljedećih tumačenja:

Prvo tumačenje – da se značenje riječi El-E’azam (najuzvišenije Allahovo ime) koja je došla u hadisima tumači sa značenjem El-Azim, što znači Uzvišeno (Allahovo ime), tj. da nema razlike među Allahovim imenima, jer sva su Njegova imena uzvišena.

Drugo tumačenje – da se u tim hadisima pojašnjava da je veća nagrada onome ko dovi sa tim imenima. Ovo s eprenosi od Ibn Hibbana.

Treće tumačenje – da se pod najuzvišenijim imenom misli na stanje u kojem bude onaj koji dovi, a ovo obuhvata svakog ko dovi Allahu sa bilo kojim od Njegovih imena ako je u takvom stanju. Pod ovim se misli, kao što prenosi Ibn Hadžer, da Allahov rob dovi Allahu sa nekim Njegovim imenom tako što u njegovim mislima nema ništa drugo osim Allaha Uzvišenog pa mu se u takvom stanju usliša dova. Ovo tumačenje Ibn Hadžer prenosi od Džafera Es-Sadika i Džunejda. Jasno je da je ovo sufijsko tumačenje ovog pitanja.

Drugi stav: da je Allah, dželle še’nuhu, jedini koji zna tačno koje je to najuzvišenije Allahovo ime i da o tome nije obavijestio nikoga od svojih stvorenja. Ovaj stav prenosi Ibn Hadžer i pripisuje ga skupini učenjaka bez da navodi njihova imena.

Treći stav: stav onih učenjaka koji smatraju da postoji najuzvišenije Allahovo ime i tačno su ga odredili, međutim po pitanju koje je to ime razišli su se.

Stavovi učenjaka oko samog najuzvišenijeg imena

Po ovom pitanju učenjaci su se razišli na 14 mišljenja. Sva ova mišljenja navodi Ibn Hadžer u svom “Fethul-bari” (11/224-225) i šejh Albani u svojoj “Silsili Ed-Daifa” (13/279).

Tih 14 stavova su sljedeći:

1. da je Allahovo najuzvišenije ime HUVE (HU),

2. ALLAH,

3. ALLAHU ER-RAHMAN ER-RAHIM,

4. ER-RAHMANU ER-RAHIM EL-HAJJUL EL-KAJJUM,

5. EL-HAJJUL EL-KAJJUM,

6. EL-HANNANU EL-MENNANU BEDIUS-SEMAVATI VEL-ERDI ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI EL-HAJJU EL-KAJJUM,

7. BEDIUS-SEMAVATI VEL-ERDI ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI,

8. ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI,

9. ALLAHU LA ILLAHE ILLA HUVE EL-EHADU ES-SAMEDU ELZI LEM JELID VE LEM JULED VE LEM JEKUN LEHU KUFUVEN EHAD.

10. RABBI RABBI,

11. dova Zenuna (Junuz, alejhisselam) u utrobi kita: LA ILAHE ILLA ENTE SUBHANEKE INNI KUNTU MINEZZALIMIN,

12. HUVE ALLAH ALLAH ALLAH LA ILAHE ILLA HUVE RABUL-ARŠIL AZIMI,

13. ono je sakriveno u esmail-husna (Allahovim lijepim imenima),

14. riječ tevhida LA ILAHE ILLELLAH.

Zatim je Ibn Hadžer za svako mišljenje naveo argumente sa kojim se dokazuje.

A šejh Albani, nakon što je spomenuo da je Ibn Hadžer naveo 14 stavova učenjaka po ovom pitanju, te da je naveo za svako mišljenje njegov dokaz, a najviše argumenata je iz hadisa, naveo je da su neki od ovih stavova čisto mišljenje (bez validnog dokaza) na koja se ne osvrće, poput 12. mišljenja (HUVE ALLAH ALLAH ALLAH LA ILAHE ILLA HUVE RABUL-ARŠIL AZIMI) koje se zasniva na snu u kojem čovjek sanjao da je to najuzvišenije ime. A zatim je dodao da od hadisa sa kojima se argumentira ovo pitanje, da među njima ima vjerodostojnih hadisa međutim, oni ne ukazuju direktno na najuzvišenije Allahovo ime. Od tih hadisa su i stavovi ashaba, a među njima su i hadisi koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na najuzvišenije Allahovo ime, a ovi hadisi su dvije vrste.

Prva vrsta su jasni i nedvosmisleni hadisi a koji su vjerodostojni (sarih sahih) poput hadisa Burejde, radijallahu anhu (ALLAHU LA ILLAHE ILLA HUVE EL-EHADU ES-SAMEDU ELZI LEM JELID VE LEM JULED VE LEM JEKUN LEHU KUFUVEN EHAD) za koji je Ibn Hadžer rekao: “On je (ovaj hadis) najodabraniji sa strane seneda od svega što je prenešeno o tome (Allahovom najuzvišenijem imenu)”, takođe sa ovim se složio Ševkani a i sam šejh Albani.

Druga vrsta su jasni i nedvosmisleni hadisi ali sa slabim senedom, za neke od tih hadisa Ibn Hadžer je rekao da su slabi, poput hadisa od Aiše, radijallahu anha, sa kojim se podupire treći stav (ALLAHU ER-RAHMAN ER-RAHIM) a kojeg bilježi Ibn Madže (slabim ga je ocijenio i Albani), a ocjene za neke od tih hadisa je prešutio poput hadisa sa kojim se dokazuje osmi stav (ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI) od Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, u Sunenu Tirmizija (kojeg je Albani ocijenio slabim). Zatim je šejh Albani dodao da ima još jasnih i nedvosmislenih hadisa po ovom pitanju koje Ibn Hadžer nije spomenuo a koji su, po njemu, jako slabi a što je pojasnio u svojoj Silsili ed-daifa pod brojevima 2772, 2773 i 2775.

Odabrano mišljenje

Većina učenjaka ovog Ummeta, kako prenose mnogi učenjaci, je na stavu da je najuzvišenije Allahovo ime sa kojim se dova ne odbija ime ALLAH. Ime Allah ima svojstvo da ukazuje na sva druga Allahova imena i svostva, takođe, sa njim se ne naziva niko drugi osim Uzvišenog Allaha.

Kaže Ibnul-Kajjim (Medarudžussalikin, 1/32): “Ime Allah sa tri vrste semantičkog značenja (riječi) ukazuje na sva druga Allahova lijepa imena i sva Njegova uzvišena svojstva …”. Te tri vrste semantičkog značenja (riječi) su: istovjetno značenje riječi sa drugom riječju (mutabeka), značenje koje u sebi sadrži značenje drugih riječi (tedammun) i značenje iz kojeg proizilazi značenje druge riječi (luzum).

Od tekstova učenjaka mezheba koji su ovom stavu a koji ujedno pripisuju ovaj stav većini učenjaka Ummeta je sljedeće:

Prenosi hanefijski učenjak Ibn Emir El-Hadždž (Et-Takriru vet-tahbiru, 1/5) od Muhemmeda ibn Hasana da je čuo Ebu Hanifu da je rekao: “Allahovo najuzvišenije ime je Allah”, i kaže da je ovo stav Tahavije i većine učenjaka.

Kaže šafijski učenjak Eš-Šerbini (Mugnil-muhtadž, 1/88): „Kod učenjaka istraživača je ono (ima Allah) najuzvišenije Allahovo ime, spomenuto je u Plemenitom Kur’anu na 2360 mjesta“.

Navodi hanbelijski učenjak Ebul-Beka’ El-Futuhi u svom poznatom djelu „Šerhu el-kevkebi el-munir“ (str.4) dvije fajde (korisna podatka):

„Prva – da je ime „Allah“ vlastito ime za Biće, specifično je samo za Njega pa time obuhvata sva (druga) Njegova lijepa imena.

Druga – da je ono (ime Allah) najuzvišenije Allahovo ime kod većine učenjaka i da ono karakteriše sve zahvale (Allahu).“

A od savremenih učenjaka koji argumentovano zastupa stav da je najuzvišenije Allahovo ime ime Allah je između ostalih Omer El-Eškar. On smatra da analiza šerijatskih tekstova koji govore o najuzvišenijem Allahovom imenu pokazuje da je to ime „ALLAH, jer je ovo jedino ime koje se nalazi u svim šerijatskim tekstovima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da u njima ima najuzvišenije Allahovo ime.

Zatim je još dodao da ono što takođe daje prednost ovom mišljenju (da je najuzvišenije Allahovo ime Allah) i to što se ime Allah u Kur’anu ponavlja 2697 puta, shodno proračunu El-Mu’adžmu el-mufehresu (kur’anskom rječniku), a riječ „ALLAHUMME“ (što znači Allahu moj) je došla pet puta. Dok ostala imena koja su specifična samo za Allaha, kao ime Er-Rahman, spominje se u Kur’anu 57 puta. (El-‘Akidetu fillahi, str. 213).

Drugi stav učenjaka po ovom pitanju, koji se može smjestiti na drugo mjesto shodno snazi argumenata, je stav da je ime „El-Hajju el-Kajjumu“. Na ovom stavu su mnogi učenjaci, između ostalih imam Nevevi i od savremenih Ibn Usejmin. Ve billahi tevfik.

 

Mr. Zijad Ljakic

Želiš brak? Radi na sebi…

Živimo u vremenu kada kažu da je teško naći pravu osobu za brak. Da su očekivanja mladića i djevojaka velika, a uglavnom ta očekivanja aludiraju na materijalne stvari. Nisu samo te materijalne stvari krivci ne sklapanja brakova, mnogo je tu stvari o kojima šutimo, pa možda čak ni sami sebi ne želimo priznati.
 
«Arapi su u džahilijetu, kada se žene, gledali na plemenitost roda, židovi gledaju na novac, kršćani na ljepotu, a ovaj ummet (muslimani) gleda na vjeru.»
 
 U nastavku ću se osvrnuti na muslimane, njihova očekivanja, moral i ponašanje omladine ovog vremena.
 
Prvi problem jeste postavljanje nerealnih očekivanja prema osobi s kojom želiš stupiti u brak.
 
Posljedica ovog problema jeste povrjeđenost tvog srca i ega. A ta povrjeđenost se javlja nakon nezainteresovanosti i odbijanja osobe.
 
-Ako od te osobe očekuješ da je moralna i čestita, pa i ti sam takav trebaš biti.
 
-Ako očekuješ od nje da čuva svoje oči, uši, jezik i tjelo od onog što Allah ne voli – pa i ti sam takav trebaš biti
 
– Ako očekuješ da redovno obavlja namaz- pa i ti ga sam moraš obavljati
 
– Ako očekuješ da uči Kur'an i da slijedi sunnet – pa i ti sam trebaš to praktikovati.
 
-Ako očekuješ da je vjerski obrazovana i ambiciozna, pa i ti sam trebaš takav biti ili barem truditi se da to stekneš.
 
A naša omladina sve ovo očekuje i ističe kao pohvalne osobine budućeg supružnika – a za usvrat ne može ništa od toga ponuditi- pa čak i ne teži da se promjeni i ostavi ono što je loše.
 
Realno je da osoba koja uloži veliki trud i odricanje za taj brak očekuje isto i od svog supružnika.
 
I zato ne krivi druge, već  traži grešku u sebi i radi na sebi. Ako želiš da je tvoj budući supružnik 10-ka, moraš i ti biti 10-ka.
 
Uzmi godinu dana, radi na sebi na svim poljima. Budi najbolja verzija zbog sebe, a sutra i zbog svoje porodice.
 
 
Za Akos.ba piše: Medina Šušnjević
 

Učinite nešto lijepo za druge – i nemojte nikom govoriti o tome

Dok mnogi od nas često čine lijepe stvari za druge, skoro sigurno spominjemo ta naša dobra djela drugima potajno tražeći njihovo odobrenje.

Kada dijelimo sopstvenu ljubaznost ili velikodušnost sa nekim drugim, to čini da se osjećamo posebnim ljudima, podsjeća nas na to koliko smo dobri, i na to koliko smo zaslužni za ljubaznost.

Koliko su sva djela dobrote svojstvena, predivna postoji još nešto čarobnije u tome da napravite nešto posebno, ali da to nikad nikome ne spominjete. Uvijek se osjećate lijepo kada dajete drugima. Umjesto da razrijeđujete pozitivne osjećaje govoreći drugima o svojoj dobroti, zadržavajući to za sebe zadržavate sve pozitivne osjećaje.

Zaista je istina da trebamo dati u korist davanja, a ne da dobijemo nešto zauzvrat. To je upravo ono što radimo kada ne spominjemo svoju dobrotu drugima – vaše nagrade su topli osjećaji koji proizilaze iz samog čina davanja. Slijedeći put kada učinite nešto lijepo za druge, zadržite to za sebe i uživajte u obilnoj radosti davanja.

                                                                                                     Za Akos.ba sa engleskog prevela: Fahreta Vreva

Subscribe to this RSS feed