Islamske teme

7 savjeta za približavanje Kur'anu

 

U svakom slučaju, ovo su neki jednostavni savjeti koji vam mogu pomoći da se zbližite sa Kur'anom.

  1. Prije nego što ga dodirnete, provjerite svoje srce

Ključ za stvarnu korist od Kur'ana je da prvo provjerite svoje srce, prije nego što čak dotaknete Allahovu knjigu.

Zapitajte se, iskreno, zašto ga čitate. Da li je to samo da dobijemo neke informacije i da pređemo preko njih “onako”?

Zapamtite da je Poslanika Muhammeda, alejhi sselam,  njegova supruga je opisala kao “hodajući Kur'an”; drugim riječima, on nije samo čitao i recitovao Kur'an, on ga je živio.

  1. Abdest

Abdest je dobra fizička i mentalna priprema koja vas podsjeća da ne čitate običnu knjigu. Vi ste spremni za interakciju s Bogom, tako da biti čist je prioritet u komunikaciji s Njim i učenjem Njegovih riječi.

  1. Učite Kur'na barem 5 minuta svaki dan

Često mislimo da bismo trebali čitati Kur'an najmanje sat vremena. Ako nemate naviku da redovno čitate, to je puno. Počnite sa učite barem pet minuta dnevno. Ako ste se pobrinuli za prvi korak, uz Božiju pomoć, primijetit ćete da će tih pet minuta polahko postajati deset, zatim pola sata, zatim sat vremena, a možda i više!

  1. Pobrinite se da razumijete ono što ste proučili

Pet minuta čitanja Kur'ana na arapskom je dobro, ali morate razumjeti što čitate. Pobrinite se da imate tu negdje i prijevod Kur'ana na jeziku koji najbolje razumijete. Uvijek pročitajte prijevod onoga što ste pročitali tog dana radi razumijevanja.

  1. Zapamtite, Kur'an je interaktivniji od CD-a

U doba “interaktivnih” CD-ROM-ova, kompjuterskih programa, pametnih telefona, mnogi ljudi misle da su knjige pasivne i dosadne. Ali Kur'an nije takav. Zapamtite da kada čitate Kur'an, vi ste u interakciji s Allahom Uzvišenim. On vam govori kroz Kur'an, zato obratite pažnju.

Sada ima mnogo web stranica, video klipova, audio učenja Kur'ana, a neki od njih imaju i prijevode. Ovo je sjajno da se sluša u automobilu dok se vozite na posao ili putujete negdje drugo. Koristite ovo kao dodatak vašem svakodnevnom čitanju Kur'ana, a ne kao zamjenu za njega.

  1. Učite dovu

Zamolite Allaha da vam olakša učenje Kur'ana. Vaš cilj je da iskreno, za Allahovu ljubav, stupite u interakciju s Njim čitanjem, razumijevanjem i primjenom Njegovih blagoslovljenih riječi. Upućivanje dove za pomoć će biti vaš najbolji alat za ovo.

Piše: Samana Siddiqui

Izvor: Sound Vision

Prijevod i obrada: Akos.ba

 

Bijegom od odgovornosti bježimo od svoje slobode

Bez svake sumnje čovjek je društveno biće, zoon politikon. Kao takav, on je odgovoran za ono što čini i što u krajnosti predstavlja njegov život. Sve što postigne u životu, i uspjeh i sreću, sve je to od njega i do njega. Također, i ono što je loše, neuspjeh i negativno tiče se i vezuje za čovjeka, tj. nas samih. Odgovorni smo tako „za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo“ , upozorava Voltaire. Što prije to prihvatimo to bolje po nas. Najbolje je da prihvatimo i slijedimo odgovornost za svoje živote. Ono što nam se dešava, i dobro i loše, nužno je stoički podnijeti.

Od realnosti se, ustvari, i ne može pobjeći. Štaviše, potrebno je suočiti se i preuzeti odgovornost. U suprotnome, odrekli bismo se svog mišljenja i svog prava na izbor čime bismo drugima dali u ruke da odlučuju o nama i našim životima. Nismo li time danas našu odgovornost prepustili drugima kojima sada samo služimo kao brojka. Riječ je o političarima koji nam obećavaju bolji život. Sada kad uviđamo da je to teško ostvarljivo, još je gore zavaravati se i šutjeti. Naprosto, ne želimo priznati da smo predajući svoju odgovornost ogradili se od aktivnog djelovanja i utopili se u kolektivnu neodgovornost. Zato nemojmo krivca tražiti u drugima. Jer, ako nismo odgovorni prema sebi ne možemo očekivati da budemo odgovorni ni prema drugima. Nemojmo svoj teret prebacivati drugima na pleća samo zato što nismo spremni ponijeti ga sami.

Preuzimanje krivice

„Kada osoba preuzme odgovornost za svoj život i sve ono što iz toga proističe, prestaće da krivi druge za posljedice svojih akcija. S obzirom na to da ne možeš promijeniti druge ljude, onda je i svaljivanje krivice neumjesno. Kriviti druge čini da osoba ostane unutar zidina zatvora koji je sama stvorila. Kada preuzmeš odgovornost, krivica se eliminiše i postaješ slobodan da rasteš“ ukazuje Val Van De Vol jednom od uspješnijih biznismena današnjice Bobu Proktoru. Rekli bismo sve je do glave, odnosno mentalnog sklopa. Vjera u sebe i svoje sposobnosti je nešto što je glavni pokretač. Ukoliko već odbijamo biti odgovorni i za sebe i za svijet tada moramo biti svjesni da se odričemo i svojih vrijednosti. Naime, predajući svoju odgovornost predali smo i svoju slobodu. To znači da ne kontroliramo ni svoju budućnost. Na taj način gube se i ljudska prava, pa oni koji se ograđuju od svojih postupaka, s druge strane, postaju dio kolektivne neodgovornosti.

Moramo priznati da je taj dio većinski, te da ne treba isključivati one koji su intelektualno i materijalno imućni a žele pomoći razvoju zajednice. Međutim, mi se ovdje referiramo na društvo kolektivne neodgovornosti koju čine zajednica ravnodušnih pojedinaca, a koji nisu spremni reagirati i podići svoj glas spram nepravde onih kojima su oni ustvari dali svoju odgovornost. Svjesni situacije u koju su se doveli oni olako prepuštanje svoje odgovornosti drugima sada pravdaju time da se ne žele više ponižavati i dodvoravati. Danas, upravo, odgovaramo ljudima kojima smo velikodušno dali za pravo da upravljaju našim životima. Problem je tim izraženiji što je društvo u kom živimo svoju odgovornost prenijelo nadalje na određene institucije i pojedince koji misle da su odgovorni za druge. To znači da osim gubitka predane odgovornosti, na taj način gubi se i osjećaj slobode, te se otvara prostor za razna manipuliranja.

Za slobodu se moramo izboriti

Šta nam to govori? Pa, bijegom od odgovornosti čovjek bježi i od svoje slobode. I, što je više takvih bježanja i predavanja odgovornosti drugima to je manje slobode u društvu. Zapravo, bez odgovornosti i slobode čovjek i ne može biti čovjek. I, čovječanstvo bez te sprege zapada u opasnost opstanka. No, ljudi su nadasve proaktivna bića koja su sposobna donositi odluke u kriznim situacijama. Razum nam govori da ako nemamo slobodu tada nećemo znati ni šta je to odgovornost. Sloboda jeste stanje uma i za nju se moramo izboriti sami. Njenim permanentnim potvrđivanjem mi, ujedno, snosimo odgovornost za svoj izbor. I, ne zaboravimo, kao bića koja koje je Bog stvorio za sve ono što smo uradili ili nismo odgovarat ćemo na Sudnjem danu. Vjernici imaju posebnu odgovornost.

preporod.com

 

Značenje hadisa “Čuvaj Allaha – čuvat će te”

Imam Ahmed bilježi od Haneša es-San'anija da je Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Jahao sam iza Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: ‘Mladiću, zar da te ne podučim nekim rijelima sa kojima će te Allah okoristiti?’ Rekoh: ‘Svakako’.

Pa (Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem) reče: ‘Čuvaj Allaha – čuvat će te. Čuvaj Allaha – naći ćeš Ga pred sobom. Znaj za Allaha u izobilju – znat će za tebe u oskudici. Kada moliš – moli Allaha. A kada pomoć tražiš – traži je od Allaha. Pero je presahlo za ono što će biti, pa kada bi sva stvorenja htjela da ti neku korist, koju ti Allah nije odredio, pribave – ne bi bili to u stanju. I kada bi htjeli da ti neku štetu, koju ti Allah nije odredio, nanesu – ne bi bili u stanju. Znaj da je u strpljivosti na onome što ti je mrsko – veliko dobro. I da je pobjeda sa strpljenjem. A da je razgala sa teškoćom. I da je s mukom olakšanje.

Čuvaj Allaha

– Znači, čuvaj Allahove granice, Njegova prava, Njegova naređenja i Njegove zabrane. Spomenuto čuvanje podrazumijeva izvršavanje svih naređenja i ostavljanje svih zabrana, kao što stoji u merfu’ hadisu Ebu Sa'lebe: “Uzvišeni Allah je propisao farzove (stroge obaveze) pa ih ne izostavljajte, i zabranio harame pa ih ne činite, i odredio granice pa ih ne prelazite.”1

– U najvažnije obaveze koje se moraju čuvati spada 5 dnevnih namaza. Uzvišeni kaže:

حَـٰفِظُواْ عَلَى ٱلصَّلَوَٲتِ وَٱلصَّلَوٰةِ ٱلۡوُسۡطَىٰ وَقُومُواْ لِلَّهِ قَـٰنِتِينَ

“Redovno namaze obavljajte (čuvajte), naročito onaj krajem dana (srednji namaz), i pred Allahom ponizno stojte.” (El-Bekare, 238)

I Uzvišeni kaže:

وَٱلَّذِينَ هُمۡ عَلَىٰ صَلَاتِہِمۡ يُحَافِظُونَ

“I oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali (čuvali)” (El-Meardiž, 34)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Allah je propisao pet namaza, pa ko ih bude čuvao on ima kod Allaha ugovor da ga uvede u džennet.2

U drugom hadisu: “Ko ih (namaze) bude čuvao, bit će mu svjetlo, dokaz i spas na Kijametskom danu.”3

– Od onoga što je Allah naredio da se čuva jeste i čuvanje zakletvi, kada je spomenuo otkup za zakletvu i rekao:

ذَٲلِكَ كَفَّـٰرَةُ أَيۡمَـٰنِكُمۡ إِذَا حَلَفۡتُمۡ‌ۚ وَٱحۡفَظُوٓاْ أَيۡمَـٰنَكُمۡ‌ۚ

“…Tako se za zakletve vaše otkupljujete kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se (čuvajte ih)!” (El-Maide, 89)

Ljudi se mnogo i iz različitih razloga zaklinju. Pa je čuvanje zakletvi dokaz imana u srcu. Ispravni prethodnici su strogo vodili računa o svojim zakletvama. Neki se nisu uopšte ni zaklinjali Allahom, a drugi su iz predostrožnosti davali otkup za ono za što su sumnjali pri ispunjenju onoga na što bi se zaklinjali.

Za lažnu zakletvu spominje se žestoka kazna. A Allahom se mnogo zaklinje samo onaj koji Allaha ne poznaje, koji prema Njemu u svojim prsima strahopoštovanje ne osjeća.

– Vjernik također mora čuvati svoju glavu i stomak. U čuvanje glave spada čuvanje od harama svega onoga što se nalazi u njoj. Sve to objedinio je Allah u Svojim riječima:

وَلَا تَقۡفُ مَا لَيۡسَ لَكَ بِهِۦ عِلۡمٌ‌ۚ إِنَّ ٱلسَّمۡعَ وَٱلۡبَصَرَ وَٱلۡفُؤَادَ كُلُّ أُوْلَـٰٓٮِٕكَ كَانَ عَنۡهُ مَسۡـُٔول

“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 36)

U čuvanje stomaka i onoga što on nosi spada i njegovo čuvanje od haram hrane i pića.

– U obaveze čuvanja od nedozvoljenih stvari ulazi i čuvanje jezika i stidnog mjesta. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko sačuva ono što je među njegovim vilicama i ono što je među njegovim nogama, ući će u Džennet.”4

Uzvišeni Allah zasebno naređuje čuvanje stidnih mjesta, i hvali takve čuvare, pa kaže:

قُل لِّلۡمُؤۡمِنِينَ يَغُضُّواْ مِنۡ أَبۡصَـٰرِهِمۡ وَيَحۡفَظُواْ فُرُوجَهُمۡ‌ۚ ذَٲلِكَ أَزۡكَىٰ لَهُمۡ‌ۗ إِنَّ ٱللَّهَ خَبِيرُۢ بِمَا يَصۡنَعُونَ

“Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o (čuvaju) stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uisitinu, zna ono što oni rade.” (En-Nur, 30)

وَٱلۡحَـٰفِظِينَ فُرُوجَهُمۡ وَٱلۡحَـٰفِظَـٰتِ

“…i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu…” (El-Ahzab, 35)

وَٱلَّذِينَ هُمۡ لِفُرُوجِهِمۡ حَـٰفِظُونَ إِلَّا عَلَىٰٓ أَزۡوَٲجِهِمۡ أَوۡ مَا مَلَكَتۡ أَيۡمَـٰنُہُمۡ فَإِنَّہُمۡ غَيۡرُ مَلُومِينَ

“I koji stidna mjesta svoja čuvaju, – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju.” (El-Mu'minun, 5-6)

– Čuvat će te

Znači da će Allah sačuvati onoga koji čuva Allahove granice i pazi na dužnosti prema Njemu. Jer je nagrada shodno vrsti posla, kao što Uzvišeni kaže:

وَأَوۡفُواْ بِعَہۡدِىٓ أُوفِ بِعَهۡدِكُمۡ

“…i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao…” (El-Bekare, 40)

Prva vrsta Allahovog čuvanja:

Ova vrsta podrazumijeva čuvanje koje se tiče dunjalučkih vrijednosti, kao što su djeca, porodica i imetak.

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jutrom i večeri učio ovu dovu: “O moj Gospodaru, tražim od Tebe zdravlje na dunjaluku i na Ahiretu. O moj Gospodaru, tražim od Tebe oprost i zdravlje u mojoj vjeri, u mojim dunjalučkim stvarima, za moju čeljad i moj imetak. O moj Gospodaru, pokrij moja stidna mjesta, učini me sigurnim u strašnim situacijama, čuvaj me sa moje prednje i zadnje strane, i s desna i s lijeva, i iznad mene, i utječem Ti se Tvojom veličinom da ne budem sa svoje donje strane šćepan.”5

Ova dova je proizišla iz riječi Uzvišenog:

لَهُ ۥ مُعَقِّبَـٰتٌ۬ مِّنۢ بَيۡنِ يَدَيۡهِ وَمِنۡ خَلۡفِهِ

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega…” (Er-Rad, 11)

Alija, radijallahu anhu, je rekao: “Sa svakim čovjekom su dva meleka koja ga čuvaju od onoga što nije određeno, pa kad dođe određenje (kader), prepuste ga kaderu. A određeni rok (edžel) je čvrst štit.”

Druga vrsta Allahovog čuvanja:

Ova vrsta je časnija i bolja od prve vrste. To je Allahovo čuvanje roba u njegovoj vjeri. Pa mu sačuva vjeru i iman u njegovom životu od opasnih sumnji, nastranih novotarija i zabranjenih strasti. Sačuva mu vjeru na njegovoj samrti, pa ga usmrti kao muslimana.

Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio da prije spavanja kaže: “O moj Allahu, ako mi uzmeš dušu, smiluj joj se. A ako je ostaviš, čuvaj je onako kao što čuvaš Svoje dobre robove.”6

A u čuvanju po pitanju dunjaluka imaju udjela i dobri i pokvarenjaci. Uzvišeni Allah vjerniku čuva vjeru, i stavi pregradu između njega i onoga što ga može upropastiti, pa makar to čuvanje bilo sa stvarima koje rob i ne osjeća ili pak sa onim što je robu mrsko.

Uzvišeni Allah je u Svojoj Knjizi obavijestio da je On zaštitnik vjernika i da se brine o dobrim robovima svojim. To podrazumijeva da se brine za njihov dunjaluk i ahiret, i da ih ne prepušta drugima. Kaže Uzvišeni:

ٱللَّهُ وَلِىُّ ٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ يُخۡرِجُهُم مِّنَ ٱلظُّلُمَـٰتِ إِلَى ٱلنُّورِ‌

“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo…” (El-Bekare, 257)

I kaže Uzvišeni:

ذَٲلِكَ بِأَنَّ ٱللَّهَ مَوۡلَى ٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ وَأَنَّ ٱلۡكَـٰفِرِينَ لَا مَوۡلَىٰ لَهُمۡ

“Zato što je Allah zaštitnik onih koji vjeruju i što nevjrnici zaštitnika nemaju.” (Muhammed, 11)

Pa onaj ko želi da se Allah brine za njegovo čuvanje i pazi na njega, neka izvršava svoje dužnosti prema Allahu. A ko želi da ga ne zadesi ono što mu je mrsko, neka ne čini ono što je Allahu mrsko.

Iz knjige: Poslanikov savjet Ibn Abbasu
Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli
Obrada: Put vjernika

Fusnote:

 

1. Ed-Darekutni 4/183,184, Et-Taberani u El-Kebiru 22/221,222, El-Bejheki 10/12,13
2. Malik u Muvettau 1/123, Ahmed 5/315,316,317,319,322, Ebu Davud 425, Nesai 1/230, Ibn Madže 1401, Ibn Hibban 252,253, Taberani u Evsatu.
3. Ahmed 2/196, Tahavi u Muškilul-Asaru 4/229, Ibn Hibban 254, Taberani u Evsatu.
4. Hakim 4/357, Ibn-Hibban 2546
5. Ahmed 2/25, Ebu Davud 5074, Nesai 8/282, Ibn Madže 3871, Ibn Hibban 2356, Hakim 1/517
6. Buhari 11/126, Muslim 4/2084

Musliman svojim izgledom i ponašanjem predstavlja islam

Islam želi od muslimana da budu obilježeni među ljudima, izdvojeni svojom odjećom, svojim izgledom, svojim ponašanjem i postupcima, tako da budu jedan savršen primjer koji će ih učiniti dostojnim nošenja najuzvišenije poslanice ljudima. U hadisu kojeg prenosi časni ashab Ibni Hanzalija, Vjerovjesnik s.a.v.s. je rekao svojim ashabima kad su stizali sa putovanja nazad svojoj braći:

  “Dolazite svojoj braći, pa uredite svoje jahalice i dotjerajte svoju odjeću, tako da budete kao obilježeni među ljudima, jer Allah, uistinu, ne voli ni nepristojnost ni bestidnost.”[2] Pod jahalicama se ovdje mislilo na samare i sedla koja se stavljaju na deve prilikom jahanja, a nepristojnost i bestidnost je sve ono čija je odvratnost izražena, pa je Allahov Poslanik s.a.v.s. ubrojao ružan izgled, neugledno stanje, nepridavanje pažnje vanjskom izgledu i nepristojno oblačenje ili razbacane počivaljke u nepristojnost i bestidnost, a to je ono što prezire čisti islam i što zabranjuje.

Istinski musliman, ne zapostavlja sebe, niti se zaboravlja i pored uzvišenih obaveza koje nosi u ovom životu, obzirom da u njegovom shvatanju nije razdvojen vanjski izgled čovjeka od njegovog unutrašnjeg stanja, jer lijepo uređen oblik je prikladniji časnoj sadržini i lijepoj tvarnosti. Od svih ovih komponenti je sadržan musliman koji poziva Allahu.

Dakle, istinski musliman, svjestan i zdravog rasuđivanja je onaj koji procjenjuje između svoga tijela, svoga razuma i svoje duše, dajući svakome njegovo pravo, ne pretjerujući ni u jednoj od ovih strana na štetu druge, u svemu tome tražeći uputu u mudrom i odmjerenom ponašanju Allahovog Poslanika s.a.v.s. i to kako prenosi Abdullah ibn Amr El-As r.a., da je Vjerovjesnik s.a.v.s. saznao za njegovo pretjerivanje u ibadetu, pa mu je rekao: ”Nisam li ja čuo da ti postiš danju, a noću ibadetiš?” Odgovorio je: ”Svakako, Allahov Poslaniče.” Rekao mu je: ”Ne čini to! Posti i mrsi, spavaj i ustaj, jer, uistinu, i tvoje tijelo ima pravo na tebe, i tvoje oči imaju pravo na tebe, i tvoja žena ima pravo na tebe, i tvoja žena ima pravo na tebe...”[3]

Kako će musliman ostvariti ovu ravnotežu između svoga tijela, svoga razuma i svoje duše?

A - NJEGOVO TIJELO

Umjeren u hrani i piću:

Musliman obraća posebnu pažnju da bude zdravog tijela, snažne građe. Zbog ovga je on umjeren u svojoj hrani i piću. Ne napada na hranu kao nezasiti proždrljivac, već samo uzima onoliko koliko mu je potrebno za održanje vlastite snage, čuvajući preko nje svoje zdravlje, svoju snagu i svoju vitalnost, vodeći se riječima Allaha Uzvišenog u jasnom ajetu iz Njegove Knjige:

“Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju.”[4]

i riječima Časnog Poslanika, i njegovom umjerenošću u hrani i piću:

“Nema gore posude koju može čovjek napuniti od njegova stomaka. Međutim, ako to neizbježno mora učiniti, onda jedna trećina za njegovu hranu, jedna trećina za njegovo piće i jedna trećina za njegovo udisanje.”[5]

i riječima Omera r.a.:

“Čuvajte se proždrljivosti u hrani i piću, jer ona upropašćava tijelo, donosi bolest i lijenost za namaz. Na vama je da bude umjereni u njima, jer je to zdravije za tijelo,a i udaljenije od pretjerivanja. Doista Allah prezire debelog učenjaka, i čovjek neće propasti dok ne dadne prednost svojoj strasti nad svojom vjerom.”[6]

Musliman se čuva narkotika, sedativa i dopinga, a kamoli onog što je zabranjeno. Spava rano, ustaje rano i lijek uzima samo kada je bolestan, a u svakoj drugoj situaciji sve što je u njegovu životu pomaže prirodnom zdravlju i vitalnosti.

Razborit musliman zna da je snažan vjernik draži Allahu od slabog vjernika, kako je to objasnio Allahov Poslanik s.a.v.s.. Stoga on radi na jačanju svoga tijela sljedeći jedan zdravstveni koncept u svome životu.

Aktivno se bavi sportom:

Istinski musliman, iako većinom zdravog tijela i jake tjelesne građe zbog toga što je daleko od jela i pića koja slabe i razaraju i koja su štetna, odvratna i zabranjena, kao i zbog izbjegavanja ružnih navika koje su tegobne i iscrpljujuće poput kasnog spavanja i ogrezlosti u onome što slabi odlučnost i mlitavi tijelo, radi naporno na povećanju svoje fizičke kondicije, tako što se ne zadovoljava sa zdravim stilom življenja kojeg je sam sebi zacrtao, već se i aktivno bavi uhodanim sportom koji odgovara njegovu tijelu, godinama i društvenom statusu, a koji daruje njegovom tijelu snagu, vitalnost, životnost i zaštitu od slabosti i bolesti, postavljajući za to određene termine koje ne preskaće, kako bi ove vježbe dale svoje plodove, poklanjajući njegovu tijelu svoj pozitivni učinak. Sve to je moguće pomoću umjerenosti, uravnomjerenosti i discipline koja karekteriše istinskog i razboritog muslimana u svakom vremenu i na svakom prostoru.

Čistog tijela i odjeće:

Musliman kojeg želi islam da bude obilježje među ljudima je vrlo čist u pogledu svoga tijela. Kupa se vrlo često u kratkim vremenskim razmacima, odazivajući se pri tome praksi Vjerovjesnika s.a.v.s. koji je insistirao na kupanju u potpunosti i korištenju mirisa, a posebno petkom:

“Kupajte se petkom i perite vaše glave, ako i niste džunubi (nečisti) i namirišite se.”[7]

Njegovo silno insistiranje na čišćenju kupanjem dovelo je to toga da su neki imami smatraju da je vadžib kupanje za džumu namaz.

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Vjerovjesnik s.a.v.s. rekao:

“Obaveza je svakom muslimanu da se okupa jedan puta heftično, da opere svoju glavu i svoje tijelo.”[8]

Istinski musliman je vodi računa o čistoći svoje odjeće i svojih čarapa, kontrolišući ih s vremena na vrijeme, jer se ne miri s tim da mu iz rukava, ili nogu izbija smrad, pomažući se pri tome mirisom, također. Priča se da je jedan od naših prvaka Omer r.a. govorio: ”Ko utroši jednu trećinu imetka na miris, nije pretjerao.”

Savjestan musliman se brine o svojim ustima, tako da niko ne može osjetiti neugodan miris iz njih. To postiže dnevnim čišćenjem zuba misvakom, četkicom, kalodontima i sredstvima za čišćenje usta. Kontrolišući svoja usta odlazi najmanje jednom godišnje na pregled kod stomatologa, kod drugih doktora za grlo, ako je to potrebno, tako da mu usta ostaju čista i prijatnog zadaha.

H.Aiša, majka pravovjernih, r.a. prenosi da Allahov Poslanik s.a.v.s. nije zaspao ni po noći ni po dani, pa se probudio, a da nije upotrijebio misvak prije nego se abdestio.[9]

Briga Časnog Poslanika o čistoći usta dosegla je toliki stepen da je on govorio: ”Kada ne bih otežao svome ummetu, naredio bi im misvak za svaki namaz.”[10]

H Aiša je upitana o tome čime je prvo otpočinjao Časni Poslanik, kada bi ušao u kuću, pa je odgovorila: ”Misvakom.”[11]

Ono što je žalosno da vidimo neke muslimane kako zenemruju ove aspekte, a oni su njegova srž i njegovo jezgro, pa ne vode računa o čistoći svojih usta, svoga tijela i odjeće. Tako ih vidiš da odlaze u džamije i druga mjesta gdje se Allah spominje (medžalisuz-zikr), na kružoke učenja i studiranja, a njihov neugodni miris uznemirava njihovu prisutnu braću i razgoni meleke koji okružuju ova uzvišena i blagoslovljena mjesta. Čudno je da oni slušaju i ponavljaju riječi Allahovog Poslanika s.a.v.s. o onome koji jede bijeli luk, crveni luk i prasu, da se približava džamijama kako ne bi zadahom svojih usta uznemiravao meleke i ljude:

“Ko jede crveni luk, bijeli luk i prasu neka se ne približava našoj džamiji. Usitinu meleki su uznemireni od onoga od čega su ljudi uznemireni.”[12]

Allahov Poslanik s.a.v.s. je strogo zabranio onima koji jedu neke vrste povrća, neprijatnog mirisa približavanje džamijama, kako ne bi bili uznemireni meleki i ljudi od njihovih neugodnih zadaha, zbog toga mirisa. Života mi, to je mnogo lakše podnošljivo za dušu od mirisa prljave i umazane odjeće, čarapa, prljavih i smrdljivih tijela i usta neprijatnog zadaha, koji se šire od aljkavih i nemarnih pojedinaca u pogledu lične higijene, pa se ljudi neprijatno osjećaju zbog toga u njihovom društvu.

Imami Ahmed i Nesaija prenose od Džabira r.a. da je rekao: “Došao nam je Allahov Poslanik s.a.v.s. u posjetu, pa je vidio jednog čovjeka prljave odjeće i rekao: ”Ovaj ne nalazi nešto čime bi oprao svoju odjeću!?”

Časni Poslanik, Allahovi salati (blagoslovi) na njega, je kritikovao pojavljivanje čovjeka u društvu u prljavoj odjeći, dokle god ima mogućnost da je opere i očisti, tako razvijajući osjećaj da musliman treba biti uvijek čiste odjeće, lijepe vanjštine i privlačnog izgleda.

Govorio je:

“Ono što vam je dužnost svakom, ako ima mogućnosti, da za džumu uzme odjeću koju ne koristi u svakodnevnom poslu.”[13]

Islam sve svoje sinove, u brojnim tekstovima, podstiće na čistoću, tražeći od njih da uvijek budu čisti, da iz njihove odjeće izbija prijatan miris, da njihova tijela odišu miomirisima čistoće i urednosti. Ovakav je bio Allahov Poslanik s.a.v.s., kako prenosi imami Muslim od Enes ibn Malika r.a. koji kaže: ”Nisam nikada pomirisao, niti anbera, niti miska, niti išta prijatnije od mirisa Allahovog Poslanika s.a.v.s.”

Hadisi o čistoći njegova tijela, njegove odjeće, ljepoti njegova mirisa i znoja su mnogobrojni i rašireni. Jedan od njih je i da bi onaj s kim se rukovao cijeli dan osjećao miris na svojoj ruci, kada bi pomilovao dječaka po glavi, on bi se poznavao među drugom djecom po jakom mirisu. Buharija spominje u svojoj Velikoj historiji da Vjerovjesnik s.a.v.s. nije prošao nekim putem, pa tuda prošao neko drugi, a da nije prepoznao po mirisu njegov prolazak. Jedan put je spavao u Enesovoj kući i znojio se. Enesova majka je donijela staklenku sakupljajući u nju njegov znoj. Allahov Poslanik s.a.v.s. je nju upitao za to. Odgovorila je: ”Ovaj tvoj znoj stavljamo u naše mirise, jer je on najbolji miris.”[14]

Zar nisu muslimani u potrebi za buktinjama postupanja i ponašanja ovog Velikog Poslanika!.

U put i ponašanje ovog Velikog Poslanika ulazi i njegova s.a.v.s. naredba o obračanju pažnje na kosu, njeno dotjerivanje i uljepšavanje na način kako je to sankcionisao Vjerozakon u islamu; prema hadisu kojeg prenosi Ebu Davud od Ebu Hurejre r.a. koji kaže da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Ko imadne kosu neka je poštuje i cijeni.”

Poštivanje kose u islamskom smislu se postiže njenim čišćenjem, češljanjem, namirisavanjem i uljepšavanjem njenog oblika i izgleda.

Vjerovjesnik s.a.v.s. je prezirao da čovjek ostavi svoju kosu razbarušenom, zapuštenom, neurednom, i nakostriješenom, pojavljujući se tako pred očima kao objesni šejtan. Usporedio ga je zbog ružnoće njegova izgleda sa šejtanom u hadisu kojeg prenosi imami Malik u Muvettau kao “mursel” od Ata ibn Jessara koji kaže:

“Allahov Poslanik s.a.v.s. je bio u džamiji. Ušao je neki čovjek razbarušene kose i brade. Poslanik je pokazao rukom na njega, ako da mu naređuje da poporavi kosu i bradu. On je to i učinio, pa se je vratio. Vjerovjesnik s.a.v..s reče: ”Zar ovo nije bolje, nego li da neko od vas dođe razbarušene kose kao da je šejtan?!”.

Jasno je da je u poređenju Časnog Poslanika čovjeka razbarušene kose sa šejtanom izražena izuzetan pažnja koju islam pridaje ljepoti izgleda i vanjštine i njegovo osporavanje nepristojnosti i ružnog izgleda.

Časni Poslanik je stalno upozoravao na detalje lijepog u izgledu čovjeka. Nije vidio čovjeka ružnog vanjštine, nemarnog za češljanjem svoje kose, a da ka nije kritikovao zbog njegove nemarnosti, lijenosti i vlastitog omalovažavanja.

Imami Ahmed i Nesaija prenose od Džabira r.a. da je rekao: “Doša nam je Allahov Poslanik s.a.v.s. u posjetu, pa je vidio jednog čovjeka neuredne i razbarušene kose, pa je rekao: ”Ovaj ne nalazi nešto čime bi smirio svoju kosu!?”.

Lijepe vanjštine:

Istinski musliman misli o svojoj odjeći i nošnji;zato ga vidiš lijepe vanjštine, elegantnog izgleda, bez prekomjernosti i pretjerivanja, oči se odmaraju na njegovoj izgledu, a duše osjećaju naklonost prema njemu. Ujutro ne izlazi među ljude pohaban, jadan i nesređen , već stalno sebe kontroliše prije izlaska među ljude, pa im se uljepša, ali umjereno, jer i Allahov Poslanik s.a.v.s. se je dotjerivao svojim ashabima, a da ne govorimo(kako tek) njegovoj porodici.

El-Kurtubi u tefsiru(komentaru) ajeta: ”Ti upitaj: ’Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On stvorio za Svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!’” navodi predaju Mekhula od Aiše r.a. da je rekla: ”Neki ashabi su čekali Allahovog Poslanika s.a.v.s. pred vratima, pa je izašao želeći ih(vidjeti). U kući je bio čanak sa vodom, pa je počeo gledati u vodu i sređivati bradu i kosu. Upitala sam: ’Allahov Poslaniče, i ti činiš ovo?’ Odgovorio je: ”Da, ako čovjek izlazi među svoju braću neka se uredi, jer, uistinu, Allah je lijep i voli ljepotu.”

Musliman sve ovo radi prema intermerdijarnoj-međusredišnjoj teoriji islama u svim stvarima, a to je teorija umjerenosti, bez pretjerivanja, ali i bez zanemarivanja: ”i oni koji, kad dijele, ne pretjeruju niti škrtare, već između toga dvoga postupe.”[15]

Islam želi da njegovi sinovi i misionari na jedan poseban način budu prisutni u društvima, tako što će biti obilježeni i poželjni, a ne kao strašila koja će oči izbjegavati i od koji će se duše odbijati. Ništa u islamu nema što spušta čovjeka u njegovom izgledu do nemara kojim omalovažava svog sudruga, opravdavajući to zuhdom (pobožnošću) i skromnošću, pa Allahov Poslanik s.a.v.s., prvak i predvodnik svih pobožnih i čestitih, je oblačio lijepu odjeću i dotjerivao se svojoj porodici i svojim ashabima i u tom dotjerivanju i lijepoj nošnji vidio pokazivanje Allahove blagodati prema njemu:

“Uistinu, Allah voli da se vidi trag Njegove blagodati na Njegovom robu.”[16]

U “Tabekatu” Ibn Sa’da[17] se prenosi od Džunduba ibn Mekisa r.a. da bi Allahov Poslanik s.a.v.s. kad je prispjevela neka deputacija uređivao svoju odjeću i naređivao vodećim ashabima to isto. On kaže: ”Vidio sam Allahova Poslanika s.a.v.s. na dan kad je stigla delegacija iz Kinde, imao je na sebi jemenski ogrtač, a i na Ebu Bekru i Omeru r.a. je bilo isto to.”

Ibnul-Mubarek, Taberani, Hakim, Bejheki i drugi prenose od Omera r.a. da je rekao: ”Vidio sam kad je Allahov Poslanik s.a.v.s. zatražio novu odjeću. Obukao ju je i kad je stigla do ključnih kostiju rekao je: ’Hvala pripada Allahu koji me je odjenuo onim čime ću pokriti svoju sramotu i čime ću se uljepšati u svome životu.”

Abdur-Rahaman ibn Auf r.a. je oblačio ogrtač ili odjeću koja je koštala pet stotina ili četri stotine.[18]

Ibni Abbas r.a. je kupio odjeću vrijednu hiljadu dirhema i obukao je.[19]

Uljepšavanje je, sve dok ne pređe granicu pretjerane pedanterije, ukusna gizda koju je dozvolio Allah robovima Svojim i na kojoj On insistira:

“O sinovi Ademovi, nagizdajte se kad god namaz obavljate. Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allaha ne voli one koji pretjeruju. Ti upitaj: ’Ko je zabranio Allahove ukrase koje je On stvorio za Svoje robove, i lijepa jela iz opskrbe?!’ Ti odgovori: ’Ona su data vjernicima na Ovom Svijetu, i samo su za njih na Budućem Svijetu!’Eto tako Mi ajete razborito nižemo za ljude koji znaju.”[20]

U Muslimovom Sahihu je zabilježeno od Ibni Mesu’da r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Neće ući u džennet ko bude imao u svome srcu i trunku oholosti.” Neko je upitao: ”neko voli da ima lijepu odjeću i lijepu obuću?” - znači: da li se ovo ubraja u oholost?- Odgovorio je Vjerovjesnik s.a.v.s.: ”Oholost je osporavanje istine[21] i omalovažavanje .ljudi.[22]

Ovo su razumjeli ashabi i oni koji su ih slijedili i po tome su postupali. Tako je imam Ebu Hanifa r.a. bio lijepe vanjštine i odjeće, lijepo namirisan, uvijek brižljiv i elegantnosti u odijevanju. Njegova pažnja prema urednosti, dotjerivanju odjeće i nošnje stigla je do toga da je i druge ljude poticao na to i dajući sve od sebe da bi oni dotjerali svoju vanjštinu. Jednog dana je vidio jednog čovjeka koji je sjedio sa njim u nekoj otrcanoj odjeći. Osamio se je sa njim i dao mu hiljadu dirhema, da uredi svoj izgled. Čovjek mu je odgovorio: ”Ja sam u blagostanju i nemam potrebe za tim.” Ebu Hanifa mu reče prijekorno: ”Zar nisi čuo za hadis: ’Uistinu, Allah voli da se vidi trag Njegove blagodati na Njegovom robu.’ Ti treba da promijeniš svoje stanje, kako se ne bi od tebe krio tvoj prijatelj.”

Neosporno je da oni koji pozivaju Allahu trebaju biti najurednije vanjštine, najljepšeg izgleda, najpotpunije elegancije i više privlačni nego drugi, kako bi bili kadri prodrijeti u prolaze srdaca i stići svojim pozivanjem do unutrašnjosti duša.

Čak od njih se zahtjeva da, za razliku od drugih, budu takvi makar se i ne pojavljivali među svijetom;oni koji pozivaju Allahu treba da misle o svome izgledu, čistoći svojih tijela, odjela, nokata i kose, makar bili i sami, odazivajući se time pozivu urođene naravi o kojoj, i o čijim zahtjevima je izvjestio Časni Poslanik u svojim riječima:

“Petero je od fitreta (urođenog):sunećenje, skidanje dlaka sa sramotnog mjesta i ispod pazuha, obrezivanje nokata i podrezivanje brkova.”[23]

Briga za uljepšavanjem onoga što je čovjeku urođeno je ono zbog čega se ova vjera voli i zbog čega je poželjna svakom čovjeku naprednog duha i zdrave naklonosti.

Međutim ova prenaglašena pažnja prema izgledu ne smije nikako da sklizne jednog istinskog i iskrenog muslimana na pretjerivanja u ukrašavanju i eleganciji to te mjere da se u njemu poremeti ravnoteža na kojoj je islam uspostavio sve svoje zakone; razuman musliman je uvijek budan i na oprezu u pogledu umjerenosti i svakoj stvari, tako da ne čini u svome životu nepravdu jednoj strani za razliku od druge.

S uma mu se ne gubi da je islam taj koji potiče na uljepšavanje, brigu o izgledu i dotjerivanje kod svake džamije, ali i da je taj onaj koji upozorava na pretjerivanje i neumjerenost prilikom uljepšavanja koja može diskvalificirati čovjeka iz ovog života postajući njegovom opsesijom i trajnom i velikom brigom. To je kazano u časnom hadisu:

“Daleko bio rob dinara, dirhema, kadife[24] i hamise[25], ako mu se da zadovoljan je, a ako mu se ne da nije zadovoljan.”[26]

Nema nikakve sumnje da su oni koji pozivaju Allahu spašeni i sačuvani od ovog pokliznuća zbog onoga što znaju o usmjeravanju ove vjere i njihova prihvatanja teorije umjerenosti i središnjosti koju su donijeli njeni čisti i svjetli zakoni.

B - NJEGOV RAZUM

Znanje je za Muslimana dužnost i čast:

Musliman vjeruje da je obavezivanje razuma sa naukom (ilm) i njegovo korišćenje u otkrivanju Allahovih blagodati u postojećem stroga dužnost, zbog riječi Časnog Poslanika s.a.v.s.:

“Traženje ilma je stroga dužnost za svakog Muslimana.”[27]

Stoga je njegova stoga dužnost (fard) da se okrene trajnom obavezivanju svoga razuma na nauku i spoznaju, ne zaustavljajući se dokle god se nefesi života opetuju u njegovim prsima i njegovo srce pumpa krv u njegove arterije.

Muslimanu je dovoljan poticaj na traženje nauke, da je Allah, Slavljeni i Uzvišeni izdvojio učene, obilježivši ih strahom od Njega i bogobojaznošću prema Njemu i učinivši to čašću ograničenom samo na njih, bez drugih ljudi:

“I Allaha se boje od Njegovih robova (samo, o.pr.) oni učeni.”[28]

Allah se istinski boje samo oni čije su misli prosvjetljenje i kojima se je pokazala Allahova moć i veličina u stvaranju univerzuma, života i živih, a to su učeni.

Zatim im je dao i prednost nad onima koji nisu učeni:

“Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!”[29]

Safvan ibn Assal El-Muradi r.a. je došao Vjerovjesniku s.a.v.s. dok je bio u džamiji, pa je rekao: ”Allahov Poslaniče, došao sam tražeći nauku.” Odgovorio je: ”Dobro došao onaj koji traži nauku. Onoga koji traži nauku meleki okružuju svojim krilima i penju se jedan na drugog dok ne dostignu zemaljsko nebo iz ljubavi prema onome što on traži.”[30]

Tekstovi i potvrde vrijednosti nauke i poticaja na njenom traženju su brojni. Odovuda istinski Musliman je učen ili učenik, ništa drugo.

Traženje nauke je trajno sve do smrti:

Istinsko naukovanje nije u tome da dobiješ visokoškolsku diplomu koja će ti obezbijediti bogat materijalni izvor i garantirati sretan i bezbrižan život i poslije koje ćeš prekinuti sa čitanjem nastojanjem da povećaš riznice saznanja i spoznaje. Naprotiv, istinsko naukovanje je da nastaviš u svome studiranju i proučavanju, povećavajući svaki dan znanje, radeći prema riječima Uzvišenog:

“I reci: ’Gospodaru moj, povećaj znanje meni!”[31]

Naši dobri preci, kad god im se povećavao znanstveni rejting nisu odustajali od nastojanja da povećaju nauk i da nastave učenje sve do kraja života, jer su shvatali da znanje živi i da se razvija u kontinuitetu, a da se isparava, suši i nestaje sa napuštanjem i prekidanjem. Oni o tome imaju tako lijepe misli koje ukazuju na njihovo poštivanje i vrjednovanje nauke, kao i njihovu želju za nastavljanjem i neprekidnim napajanjem sa njenih pitkih izvora.

Među tim lijepim mišljenjima je i predaja imama Ibn Abdul-Berra od Ibn Ebi Gassana: ”Neprestano ćeš bit učen (alim) dokle god budeš učenik (muteallim), a kad se osjetiš neovisnim bićeš neznalica (džahil).”

Imami Malik r.a. kaže: ”Ne treba niko ko ima znanje da ostavi učenje.”

Upitan je imam Abdullah ibn El-Mubarek: ”Do kada ćeš tražiti znanja?” Odgovorio je: ”Do smrti, jer riječ sa kojem ću se okortisti možda još nisam napisao.”

Upitan je imam Ebu ’Amr ibn El-’Ala: ”Do kada je dobro da čovjek uči?” Odgovorio je: ”Dokle god mu je život dobar.”

Kako je lijep odgovor imama Sufjana ibn ’Ujejne, koji je kada je upitan: ”Ko je najpotrebniji traženju nauke?”, odgovorio: ”Najučeniji”, a na pitanje: ”A zašto?”, odgovrio: ”Jer je pogreška od njega najružnija.”.

Ovaj imam Fahrud-Din Er-Razi, veliki mufessir, autor mnogobrojnih djela, prvak svoga vremena u teologiji i metafizici i drugim znanostima, preselio 606 godine, čovjek kojem je Allah dao da se toliko pročuje po znanju, da su učeni u grupama sa svih strana slijegeli se kod njega u svkoj pokrajini ili gradu u kome je odsjedao. Kada je ovaj imam stigao u grad Merv navalile su grupe učenjaka i studenata kako bi čuli nešto od njega i imali čast da sebi pripišu susret sa njim. Među jednom grupom studenata bio je jedan jako obrazovan student koji je bio specijalista za genealogiju(nauku o rodoslovlju), ne stariji od dvadeset godina. Nakon što se je imam Fahrud-Din upoznao i zbližio sa ovim studentom bio je u mogućnosti da ovlada ovom naučnom disciplinom u koju imam nije bio upućen. Tražio je od ovog učenika da ga uputi u nju i nije vidio nikakvom sramotom da uči od njega. Posadio ga je na mjesto profesora i sjeo pred njega. Ovo je medalja skromnosti i visine kojom je ukrašena biografija imama Fahrud-Dina Er-Razija. To nije nimalo okrnjilo njegov visoki položaj, a bio je imam svog vremena.

Ovaj izvanredan događaj je prenio historičar i književnik Jakut El-Hamevi u svom djelu “Leksikon književnika (Mu’džemul-udebai)”, u biografiji ’Azizuddina Isma’ila ibnul-Hasana El-Mervezijja, porijeklom od h.Husejna. Jakut je njega sreo, posjećivao ga i sa njim se družio. Napisao mu je opširnu biografiju u kojoj kaže: ”Pričao mi je ’Azizuddin: ’Imam Fahrud-Din Er-Razi je stigao u Merv, a toliko je bio uvažavan, spominjan i cijenjen da mu niko nije replicirao u njegovu govoru, niti je iko daha puštao pred njim, iz poštivanja prema njemu, pored toga što je bio poznat i općepriznat. Stupio sam u kontakt sa njim i često sam mu odlazio da bih pred njim čitao (učio). Jednog dana mi je rekao: ’Volio bih da mi napišeš jednu preciznu knjigu o genealogiji studenata, kako bih je je prostudirao, jer ne bih želio da budem neznalica glede toga.’ Upitao sam ga: ’Hoćeš li da bude kao stablo (mušedždžeren) ili rasuta?’[32] Odgovorio je: ’Mušedždžera nije podesna za pamćenja, a ja hoću nešto što mogu naučiti napamet.’ Rekao sam: ’Poslušnost i pokornost.’ i otišao sam. Napisao sam mu knjigu koju sam nazvao Fahrijja i odnio mu je. Nakon što ju je pregledao sišao je sa svoga šilteta i sjeo na hasuru, a meni je rekao: ’Sjedi na ovo šilte!’ Meni je to bilo veliko, pa sam mu rekao: ’Ja sam tvoj sluga.’ Žestoko me je zaružio i viknuo na mene: ’Sjedi gdje ti kažem!’ Obuzeo me je, Allah zna, takav strah od njega da sam morao sjesti gdje mi je naredio. Zatim mi je počeo da čita tu knjigu dok je sjedio ispred mene, pitajući me ono što mu je bilo neshvatljivo, sve dok nije završio njeno čitanje. Nakon što ju je završio reče mi: ’Sjedi sada gdje hoćeš. Ovo je znanost u kojoj si ti moj profesor. Ja crpim iz nje i ja učim od tebe, a nije od edeba (islamske kulture ponašanja) da učenik sjedi osim pred profesorom.’ Ja sam ustao sa svog mjesta, a on je sjeo na svoje šilte, zatim sam ja počeo da njemu čitam na mjestu na kome je on prvo bio.”

Jakut nakon što je naveo ovaj haber zaključuje: ”Ovo je, tako mi života moga, od lijepog edeba najljepše, a pogotovo od primjera jednog takvog čovjek, tako velike mertebe.”

Kako je samo drago znanje srcima ovih učenih ljudi! Kako je samo časno u njihovim dušama! Kako je sam visoko u njihovim očima! Kako su samo potrebne kasnije generacije pristajanju za ovim velikim prethodnicima!

Šta musliman treba da usavrši:

Prvo čime treba musliman da temeljito ovlada od nauke je Knjiga Allaha Uzvišenog; njeno učenje po tedžvidu i njen komentar (tefsir). Zatim treba da se uputi u znanosti Hadisa, Sire (životopis Allahovog Poslanika s.a.v.s.) i predānja o velikanima među ashabima i tabi’inima. Iz Fikha će temeljito proučiti ono što mu je neophodno za njegov (svakodnevni) ibadet, međusobno poslovanje i spoznaju propisa njegova dina na ispravnim osnovama. Ovo je, kada je musliman stručnjak za nešerijatske znanosti, međutim, ako se je on specijalizirao za njih, na njega se primjenjuje ono što je potrebno istinskom muslimanu da ostvari, u oblasti svoje specijalizacije, od temeljitosti, preciznosti i uspješnosti. Suvišno je i govoriti da se musliman treba uputiti u Arapski jezik i njime ovladati.

Potpuno vlada onim za što se je specijalizovao:

Poslije toga svjesni musliman se okreće svojoj specijalizaciji, poklanjajući joj svu svoju energiju, darujući joj svoju krajnju pažnju i zanimanje, okrećući joj se kao musliman koji vjeruje da je njegov posao u djelokrugu njegove specijalizacije stroga dužnost, svejedno da li je njegova specijalizacija vezana za neku šeriatsku ili dinsku znanost, ili je iz oblasti dunjalučkih nauka, kao matematike, fizike, hemije, arhitekture, astronomije, medicine, industrije, ekonomije i drugih. Stoga mu je dužnost da do kraja upozna i ovlada sa naukom u kojoj se je specijalizirao, ne štedeći ni malo truda da stigne do svega što je napisano o njoj na različitim jezicima, ako mu je to moguće, poklanjajući svome umu nova dostignuća te nauke neumornim iščitavanjem i neprestanim uvidom u njene različite segmente i rezultate. To zato što je svjesni i istinski Musliman u ovom vremenu onaj koji ostvaruje visok naučni uspjeh koji mu u očima ljudi daje strahopoštovanje, uvažavanje i vrijednost, izdižući ga do najvećih stepenā slave, ugleda i časti, ujedno izdižući i njegovo pozivanje napretku koji je on dostigao, dokle god ga bude (to pozivanje, o.pr.) manifestovao kroz svoju iskrenost, ozbiljnost i predanost i dokle god ono bude proizlazio iz duha Islama kojeg on širi na polju nauke, obzirom da ju je (Islam) učinio strogom dužnošću kojom se njen izvršilac približava Allahu, uzimajući nauku kao sredstvo za postizanje Njegova zadovoljstva. Odovuda nalazimo alime ranijih generacija kako u uvodima svoji knjiga nastoje da potvrde ova uzvišena značenja, jer su oni kroz nauke u kojima su utopili svoje živote tražili zadovoljstvo Allaha Uzvišenog, prinoseći plodove sa svojih polja isključivo Njegovom Licu Plemenitom.

Otvara prozore spram svoga razmišljanja:

Svjestan i razborit musliman se ne zadovoljava samo djelokrugom svoje uže specijalizacije, već otvara prozore spram svoga razmišljanja i umovanja, pa čita različite knjige i časopise iz nauke, etike, kulture o raznovrsnim spoznajama i korisnim tehnikama, a ponaosob one koje su bliske djelokrugu njegove specijalizacije, pa uzima iz svakog segmenta (nove)spoznaje jednu stranu sa kojom aktivira svoj mozak, proširi svoj horizont i unaprijedi svoje umne sposobnosti.

Ovladava nekim stranim jezikom:

On ne zaboravlja da ima udjela u svome interesovanju za neki strani jezik, jer je strani jezik u ovom vremenu jedna od najnužnijih potreba kulture obrazovanog i aktivnog muslimana koji razumijeva zahtjeve islamskog savremenog života.

Svjestan Musliman u putokazu svoje velike Vjere ima jedan haber koji ohrabruje na ovladavanje stranim jezikom; to da je Vjerovjesnik s.a.v.s. pozvao na učenje stranih jezika prije 15 stoljeća, da bi Muslimani bili u mogućnosti povezivati sa različitim narodima i nacijama i pozvati ih Istini kojom ih je zadužio Allah da je prenesu svjetovima. Potvrdu toga vidimo u hadisu kojeg je prenio Zejd ibn Sabit r.a., da je Vjerovjesnik s.a.v.s. njemu rekao: ”Zejde, nauči mi pismo Jevreja. Tako mi Allaha, ja ne mogu povjeriti svoje pismo Jevrejima.” Zejd kaže: ”Naučio sam ga i nije prošlo ni pola mjeseca a da ja nisam njime vladao, pa sam zapisivao Allahovom Poslaniku s.a.v.s. kada im je pisao i čitao sam njihova pisma kada su mu pisali.” U jednoj predaji (kaže): ”Rekao mi je Allahov Poslanik s.a.v.s.: ’Vladaš li sirskim jezikom, jer mi dolaze neka pisma?’ Odgovorio sam: ’Ne.’ Rekao je: ’Nauči ga.’, pa sam ga ja naučio.”[33]

Zbog ovoga je Ibn ez-Zubjer r.a. vladao brojnim jezicima, bez toga da su ga ovi jezici zaokupljali od njegova dina i njegova ahireta. On je imao stotinu sluga. Svaki od njih je govorio drugim jezikom, a Ibn ez-Zubjer je sa svakim od njih govorio njegovim jezikom. Ti kada bi ga vidio u stvarima njegova dunjaluka rekao bi: ”Ovaj čovjek ne želi Allaha ni koliko je treptaj oka.”, a kada bi ga vidio u stvarima njegova ahireta rekao bi: ”Ovaj čovjek ne želi dunjaluka ni koliko treptaj oka.”[34]

Od savrenog muslimana se traži više nego i u jednom vremenu da vlada nekim stranim jezikom, da bi živio svoj vakat i da bi saznao i pozitivne i negativne strane vezane za kulturu njegove vjeroispovijesti i njeno nasljedstvo o kojima je pisano drugim jezikom kako bi on bio njen zaštitni oklop koji će odbijati od nje zlo i njen sigurnosni jezik koji će joj donositi dobro.

C - NJEGOVA DUŠA

Istinski musliman ne zaboravlja, vodeći računa o sebi i izgrađujući svoj fizički i intelektualni svijet, da on nije sastavljen samo od tijela i razuma, već on zna da ima srce koje treperi, duh koji želi, dušu koja osjeća i uzvišene čežnje koje ga nose visinama i utapanju u svijet ibadeta, postizanju blagodati koja je kod Allaha i strahu od okova i kazne koji su kod Njega.

Polira svoju dušu ibadetom:

Stoga je dužnost muslimanu da misli o svojoj duši, pa će se okrenuti njenom glačanju ibadetom i usresređujući (murakaba) se na Allaha Uzvišenog u časovima noći i krajevima dana tako da će ostati budan, oprezan, čuvajući se podmuklih uzlova šejtana i njegovih buntovnih došaptavanja. A kada mu dođe poticaj od šejtana u nekom od momenata ljudskih slabosti potrest će ga prisjećanje (zikrā), pa će progledati, probuditi se, pokajati i zatražiti oprosta:

“Uistinu, oni koji su bogobojazni, kada ih dotakne podsticaj od šejtana, sjete se, tad gle: oni onî koji vide!”[35]

Zbog ovoga je Poslanik s.a.v.s. govorio svojim ashabima: “Obnavljajte svoje vjerovanje (iman).” Neko je upitao: “Allahov poslaniče, kako ćemo obnavljati naše vjerovanje?” Odgovorio je: “Mnogo i često izgovarajte: la ilahe illellahu.”[36]

Musliman u jačanju i popravljanju svoje duše traži pomoć u raznim vidovima ibedeta čijim izvršavanjem je pokoran, ponizan i poslušan Allahu, kao što je to: učenje Kur’ana u smirenosti, razmišljanju i poniznosti, zikr u skrušenosti i srčanoj prisutnosti, namaz sa ispravnim i potpunim uslovima valjanosti, skrušenosti i umne prisutnosti i druge vrste ibadeta i duhovnih treninga, tako sebe uvježbavajući u vršenju ovih pokornosti da mu postanu njegova navika, njegovi običaji i njegove prirođenosti od kojih se ne može nikako rastati, niti razdvojiti. Time se istanjuje njegova duša, profinjuju osjećaji i bude osjetila, tako da je on većinu vremena budan, oprezan, vodi računa o Allahu i u tajnosti, a i javno, predstavlja sebi strah prema Allahu i Njegovu kontrolu njega u njegovom saobraćanju i poslovanju sa ljudima, ne griješi, ne odstupa od istine i ne skreće sa putne džade.

Stalno se drži dobrog sudruga i sijela imanskih:

Musliman se takođe pomaže, u dosezanju ovog teškog mjesta uspinjanja, sa dobrim drugom koji preporučuje sebi i njemu istinu, a obojica jedan drugom strpljivost i sa čestim sjelima imanskim i duhovnim na kojima se mnogo Allah spominje, na kojima kruži razgovor o Islamu i njegovoj veličini u odgajanju pojedinca, porodice i društva, na kojima se prisutni ushićuju moći Allaha Velikog, Koji sve nadvladava, Koji je Gordi i Kojem niko ništa ne može, ni na Zemlji ni na Nebu i predočavaju sebi na njima (tim sijelima, o.pr.) veličinu Njegovog stvaranja, ljepotu Njegova uređivanja svijeta, života i čovjeka. Na ovakvim sijelima se pročišćuje i glača duša, čisti srce i popunjuje cijelo biće čovjeka radošću imana.

Zbog ovoga je Abdullah ibn Revvaha r.a. kada bi sreo nekoga od ashaba Allahovog Poslanika s.a.v.s. govorio: “Hajde da malo vjerujemo u našeg Gospodara.” To je došlo do Vjerovjesnika s.a.v.s. pa je rekao: “Allah se smilovao Ibn Revvahi. On voli sijela sa kojima se meleki međusobno ponose.”[37]

Jedan od pravednih halifa, naš prvak Omer el-Faruk r.a. bi se povlačio od poslova hilafeta i tereta vlasti, pa bi uzimao za ruku jednog i dva čovjeka i govorio: “Hajde da povećamo iman.”, pa bi zikr činili Allaha Uzvišenog.[38]

Omer r.a. je osjećao, iako je bi bogobojazan, dobri i lijepog ibadeta, potrebu za glačanjem duše s vremena na vrijeme, pa bi ukrao ovaj moment od omči dunjaluka i životnih nužnosti da se posveti u njemu osvježavanju srca i glačanju i čišćenju svoje duše.

Takođe i Muaz ibn Džebel r.a. je govorio svojim drugovima dok su išli: “ Sjedimo da malo vjerujemo.”[39]

Musliman je odgovoran za jačanje i čišćenje svoje duše, njeno guranje ka višem i njeno trajno čuvanje od prevrtanja ka nižem:

„I duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.“[40]

Zbog ovoga se zahtjeva od Muslimana da napravi izbor prijatelja i sredina koje će mu povećavati iman, valjanost, bogobojaznost i pronicljivost i da se kloni loših drugova, šejtana ljudskih i sijela razvrata i nepokornosti u kojima tamni duša i srce hrđa:

“Budi čvrsto uz one koji se Gospodar svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svoji s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.”[41]

Mnogo ponavlja formulacije i dove koje su tradicijom prenesene:

Od onoga čime se pomaže Musliman u jačanu svoga duha i vezivanju svoga srca za Allaha je njegovo stalno ponavljanje traditiranih formulacija od Allahovog Poslanika s.a.v.s. pri svim postupcima za koje je navedena dova od Časnog Poslanika. On je imao dovu pri izlazku iz kuće, pri ulazku u nju, za ispraćaj musafira, za njegov doček, za oblačenje nove odjeće, za odlazak u postelju na spavanje, za buđenje iz sna...tako da poslanik nije nikakav posao poduzimao, a da nije imao za njega dovu kojom se je obraćao Allahu Uzvišenom da ga nadahne ispravnošću, da ga sačuva od posrtaja, da mu olakša i da mu upiše dobro, kako je to rasprostranjeno u knjigama vjerodostojnih hadisa od Allahovog Poslanika s.a.v.s.[42]. On je i časne ashabe podučavao ovim dovama i zikrovima i poticao da ih izgovaraju u njihovom vremenu.

Bogobojazan i svjestan Musliman nastoji da nauči napamet ove divne, traditirane invokacije, oponašajući Časnog Poslanika i njegove dobre drugove. On je ustrajan u njihovom ponavljanju u vremenima i okolnostima koje im prikladuju koliko god je to u mogućnosti i time njegovo srce ostaje vezano za Allaha Uzvišenog, njegova duša se čisti, njegov duh uzdiže, a njegova intuicija izoštrava.

Ovim duhovnim treningom Časni Poslanik je pripitomio duhove prve generacije slavnih i sretnih ashaba, izglačao njihove duše tako da su postale sjajne, čiste i blistave, bez želje za prijevarom, bez ikakve zaprljanosti i poremećenosti, pa se je preko njih ostvarila najveće čudo Islama nastajanjem jedne nove moralne, odgojene i kulturne generacije sa kojom se ne može nijedna druga uporediti u životu čovječanstva, generacije koja je pravila čuda veliki broj godina.

Iskreni i istinski Musliman pozvan je danas više nego i u jednom vremenu koje je prethodilo da uvježba svoju dušu na uzlijetanje i podizanje do ovog blistavog i čistog horizonta, da bi bio na nivou svoje misionarske uloge i onoga što ona od njega iziskuje u pogledu nošenja neugodnih bremena i velikih odgovornosti.

Prijevod i bilješke: Mensur Valjevac

 Preuzeto iz djela "Šahsijjetul‑muslim kema jesuguha el‑islamu fil‑Kitabi ves‑Sunneti - Ličnost muslimana oslikana u Kur'anu i sunnetu", Darul‑bešairil‑islamijjeti, Bejrut, 1993.

[2] Prenosi ga Ebu Davud i Hakim u Mustereku, a lanac prenošenja mu je dobar.

[3] Bilježi ga Buharija i Muslim.

[4] Sura El-E’araf/Zidine/, 31.

[5] Hasen hadis. Bilježi ga Ahmed, Tirmizija i drugi, a Hekim je ustanovio njegovu vjerostojnost /sahih/.

[6] El-Kenz, 8/47. Pogledaj vrijedan članak o štetnosti pretjerane sitosti na tijelo, razum i dušu, od doktora, medicinara Muahmmeda Nazima Nesimijja u reviji “Civilizacija islama”, dvobroj 5-6, godina 15.

[7] Prenosi ga Buharija.

[8] Muttefekun alejhi.

[9] Hadis hasen, prenijeli su ga Ahmed i Ebu Davud.

[10] Prenose ga Dva šejha(Buharija i Muslim)

[11] Prenosi ga Muslim.

[12] Prenosi ga Muslim.

[13] Prenose ga Ebu Davud i Ibni Madže sa sahih senedom.

[14] Prenosi ga Muslim.

[15] Sura El-Furkan, 68.

[16] Hasen hadis, prenosi ga Tirmizija i Hakim.

[17] 4/246.

[18] Ibn Sa’d, Tabekat, 3/131.

[19] EL-Hilje, 1/123.

[20] Sura El-E’araf, 32-33.

[21] tj. da se čovjek uznosi spram istine i da nije spreman da je prihvati.

[22] tj. njihov prijezir i potcjenjivanje.

[23] Prenosi ga Buharija i Muslim.

[24] Kadifa je odjeća koja na sebi ima dlačice.(Pliš, samt i sl. Muftić:2/2842)

[25] Četvrtast ogrtač od svile ili vune.(Crnoporubljeni ogrtač, Muftić:1/936)

[26] Bilježi ga Buharija.

[27] Hasen hadis, bilježi ga Ibni Madže.

[28] Sura Fatir/Stvoritelj/, 28.

[29] Sura ez-Zumer/Skupine/, 9.

[30] Bilježe ga Ahmed, Taberanija, Ibni Hibban i Hakim sa sahih senedom.

[31] Sura Taha, 114.

[32] Tj. da bude knjiga o rodoslovlju bude ure|ena po sistemu stabla.

[33] Bilježi ga Tirmizija i ocjenjuje ga kao hadis hasen sahih.

[34] Zabilježio Hakim u el-Mustedreku, 3/549 i Ebu Nu’ajm u el-Hiljetu, 1/334

[35] Suretul-E’araf, 201. Mlivin prijevod.

[36] Prenosi ga Ahmed sa dobrim senedom.

[37] Prenosi ga Ahmed sa dobrim senedom.

[38] Hajatus-sahabe, 3/329.

[39] Hajatus-sahabe, 3/329.

[40] Suretuš-Šems, 7-9.

[41] Suretul-Kehf, 28. Korkutov prijevod.

[42] Vidi knjigu: “El-Ezkar”, od Nevevija i “El-Me’surat”, od Hasana El-Benaa.

Koji znakovi koji pokazuju da te Allah voli

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je u Kur'anu: One koji su vjerovali i dobra djela činili, Milostivi će sigurno voljenim učiniti. (Merjem, 96.) Na drugom mjestu Allah za iskrene vjernike i vjernice kaže: ”O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Allah će, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.” (El-Ma'ida, 54.)

Uistinu, ne postoji veća počast i nagrada od toga da te Allah voli, da te voli Onaj Koji te je stvorio od hude tekućine. A da bismo znali jesmo li od onih koje Allah voli, u nastavku ćemo spomenuti nekoliko znakova koji ukazuju na Allahovu ljubav prema Njegovim iskrenim robovima, a koje su, na temelju Kur'ana i Sunneta, naveli islamski učenjaci u svojim djelima.

Allah Svoje evlije čuva od fitne dunjaluka

Nema čovjeka koji ne voli dunjaluk i njegove blagodati. I ne samo to, već čovjek po svojoj prirodi mnogo voli imetak i voli da ga ima što više kao što dolazi u ajetu:”I bogatstvo pretjerano volite.” (EL-Fedžr, 20.)

Međutim, Allah učini da dunjaluk ne osvoji srce onoga koga Allah voli, već učini da dunjaluk i njegovo bogatstvo budu samo sredstvo u njegovim rukama za postizanje Allahovog zadovoljstva i nagrade.

Stoga iskreni vjernik neće posegnuti za kamatom, mitom, haram imetkom, neće se poigravati sa ljudskim pravima iako ima vlast, imetak i moć da to učini, jer on voli Allaha više od dunjaluka i svega što je na njemu, i žudi za Njegovim zadovoljstvom i blizinom.

Spominje se da je u vrijeme halife Omera, r.a., emir Bahrejna donio zekat koji je sakupio od muslimana Bahrejna. Pošto je stigao u Medinu u vrijeme jacija-namaza, klanjao je namaz u džematu, a nakon toga je prišao halifi Omeru, r.a., i rekao mu: ”Vođo pravovjernih, ja sam emir Bahrejna i donio sam zekat iz Bahrejna.” Omer ga je upitao: ”Koliko si donio?” Odgovorio je: ”500.000 zlatnika.” Omer nije mogao da vjeruje u to što je čuo, pa mu je rekao: ”Hajde ti prespavaj pa će ti mozak biti bistriji i reći ćeš mi poslije sabaha koliko si tačno donio novca od zekata.” Poslije sabaha emir Bahrejna mu je ponovo rekao da je donio 500.000 zlatnika na ime zekata, a onda ga je Omer, r.a., upitao: ”Znaš li ti, čovječe, koliko je 500.000 zlatnika?” Odgovorio je: ”Znam, pet puta po sto hiljada zlatnika.”

Tada je halifa Omer zaplakao, zatim se popeo na minber i rekao: ”O ljudi, Allah nam je otvorio riznice Zemlje, iz Bahrejna je došao zekat u kojem je vaše pravo, pa ili ćete da vam onako podijelim ili ćete da vagamo.”

Kad Allah zavoli Svoga roba iskuša ga

Drugi znak Allahove ljubavi prema iskrenom vjerniku je da ga stavi na iskušenje kao što dolazi u hadisu: ”Kada Allah zavoli nekog Svoga roba, stavi ga na iskušenje.” (Bejheki) U drugim predajama dolazi da će takav neprestano biti na iskušenjima sve dok ne bude zemljom hodao čist od grijeha.

Nije onda čudo što su Allahovi poslanici imali najveća iskušenja i što Allah, dž.š., u Kur'anu naređuje Svom posljednjem poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s.: ”Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici.” (El-Ahkaf, 35.)

Ahmed ibn Hanbel je trinaest godina mučen zbog pitanja (mes'ele) stvorenosti Kur'ana (”Halkul-Kur'ana”), ali nije popustio.

Autori historijskih djela spominju da mu je jedno jutro u samicu došao halifa Mu'tesim i upitao ga: ”Kako ti je u samici, Ahmede?” Odgovorio mu je: ”Vođo pravovjernih, dobro mi je, samo sam sinoć sanjao čudan san.” ”Šta si sanjao?”, upitao je Mu'tesim. Odgovorio je: ”Sanjao sam da je Kur'an umro i ja sam ga ogasulio, zamotao u ćefine i klanjao mu dženazu.” Tada mu je halifa Mu'tesim rekao: ”Teško tebi, Ahmede, zar se tako govori o Kur'anu?” Na to je Ahmed ibn Hanbel rekao: ”Vođo pravovjernih, čime mi to prijetiš, pa upravo ti tako govoriš o Kur'anu. Kažeš da je Kur'an stvorenje, a svako stvorenje mora umrijeti. Stoga, vođo pravovjernih, boj se Allaha i znaj da ćeš pred Njim odgovorati za to što govoriš o Kur'anu.”

Prenosi se da je milion ljudi klanjalo dženazu Ahmedu ibn Hanbelu i da je hiljade ljudi primilo islam na dan njegove dženaze zbog bereketa koji je iza sebe ostavio Allahov evlija Ahmed ibn Hanbel.

U sklopu ove tačke spomenut ćemo nekoliko bitnih savjeta koji će nam pomoći da se lakše nosimo sa iskušenjima i životnim nedaćama.

Prvo, moramo znati i biti svjesni da nema istinskog i potpunog rahatluka dok Sirat-ćupriju ne ostavimo za leđima, dok se ne sretnemo sa Allahom i Njegovim oprostom i nagradom i dok, uz Allahovu pomoć, Džennet ne nastanimo.

Pitali su Ahmeda ibn Hanbela: ”Šejh, kada će rahatluk i odmor od ovih nedaća?” Odgovorio je: ”Kad vjernička noga smjerno zakorači u Džennet.”

Drugo, svijest da ono što nas je snašlo nije nas nikako moglo zaobići, a ono što nas je zaobišlo nije nas moglo zadesiti.

Treće, da oko sebe imaš iskrene i sposobne savjetnike, koji su razboriti, pronicljivi, dobronamjerni, koji te vole u ime Allaha i žele ti isto ono što žele i samima sebi.

Peto, da često učimo dove, jer dova je štit i oružje vjernika.

Koga Allah voli, njega zavole stanovnici nebesa i Zemlje

Treći znak da Allah voli nekog od Svojih iskrenih robova je taj da On obavijesti stanovnike nebesa o tome i naredi im da zavole tog čovjeka, a zatim se ta naredba spušta i na Zemlju, među ljude.

U hadisu dolazi: ”Kada Allah, dž.š., zavoli nekog Svog roba, onda on pozove Džibrila i kaže mu: ‘Džibrilu, Ja volim tog i tog Moga roba, voli ga i ti!”’

No, Džibril tu dobrotu ne želi samo za sebe, već pozove ostale meleke i kaže im: ”O meleki, Allah voli tog i tog Svoga roba, pa ga i vi volite!”

Takav postaje omiljen i voljen na nebesima, a onda se ta naredba spušta na Zemlju i postane voljen i među ljudima.

Rečeno je, ako ljudi plaču kad odlaziš, a raduju se kad dolaziš, to je znak da te vole. A jedan od dokaza je i to što kada ta osoba priča, ljudi ne osjećaju da njegov jezik govori, već srce. I taj govor ostavlja pozitivan trag na njihova srca i čini da se još više približavaju Allahu i da mu ibadet čine.

Prenosi se da je imam Ahmed jedanput otišao u Šam kako bi čuo hadis od jednog čovjeka (muhadisa). Kada je ušao u njegovu kuću zatekao ga je kako daje hranu psu, a zatim mu je donio posudu s vodom i on je pio. I nakon toga je pokazao posebnu pažnju prema psu kroz igru sa njim. Zatim mu je naredio da ide i pas je otišao.

Čovjek je primijetio da se imam Ahmed čudi njegovom postupku, pa mu je rekao: ”Ahmede, u našem gradu uopće nema pasa, pa kada sam vidio psa, znao sam da je on usamljenik koji se nada. A ja sam čuo od toga i toga, i na kraju je spomenuo Ebu Hurejru, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko prekine nadu onome ko se nada, Allah će prekinuti njegovu nadu na Sudnjem danu.”

Ahmed je zaplakao i rekao: ”Dosta mi je ovaj hadis”, i vratio se odakle je i došao.

Šta to znači? Kada taj čovjek, taj muhadis, toliko vodi brigu o psu, onda možete misliti koliko će voditi brigu o ljudima. I teško onome ko takvog roba vrijeđa, ogovara, napada, ponižava, jer nije svjestan da napada i vrijeđa Allahovog evliju.

Lijep ahlak je ukras Allahovih evlija

Četvrti znak da te Allah voli je da te opskrbi lijepim ahlakom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., i prije poslanstva bio je opskrbljen lijepim ahlakom pa nije čudo što mu je Hatidža rekla, nakon što je dobio prvu objavu i preplašen došao u svoju kuću: ”Allaha mi, tebe Allah nikad neće ostaviti, jer ti čuvaš rodbinske veze, ti pomažeš slabe i potrebne, ti ugošćavaš goste.”

Jedno od najljepših svojstava islamskog ahlaka koje posjeduju iskreni vjernici i Allahove evlije jeste stid od Allaha. Onaj ko se stidi Allaha, on Ga se boji u tajnosti i javnosti na šta aludira ajet: ”Onima koji se Gospodara svoga boje i kada ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika!” (El-Mulk, 12.)  Onaj ko se boji Allaha u tajnosti, u osami, sigurno ga se boji i na javi. Kod koga je tajnost dobra, javnost je još bolja, makar se tako ljudima i ne činilo.

Ko se bude stidio Allaha u tajnosti, Allah će pokriti njegove sramote kada se sretne sa Allahom na Sudnjem danu, kada će ljudi biti proživljeni goli, bosi i neobrezani.

Stid od Allaha je jedno od najljepših svojstava islamskog Allaha, i ne odnosi se samo na stid u pogledu stidnih mjesta i stida od nemorala i nemoralnog ponašanja, već se vjernik stidi Allaha da ne udijeli sadaku siromahu i potrebnome, te na taj način ne zahvali Allahu na blagodatima koje mu je podario.

Stidi se da učini bilo šta ružno radniku koji radi kod njega, i sjeti se riječi Enesa ibn Malika, r.a., koji je deset godina služio Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,: ”Allahov Poslanik mi nikada nije rekao ni ”uh” radi nečega, niti za nešto što sam uradio: ‘Zašto si to uradio?’ ili za ono što nisam uradio: ‘Zašto nisi uradio?”’

Omer ibn Abdul-Aziz je htio kazniti slugu koji je zgriješio, pa mu je sluga rekao: ”Omere, sjeti se noći čije će jutro biti Sudnji dan!”, i Omer je odustao od kazne zbog straha od Allaha.

Rečeno je: ”Allah je sakrio troje u drugo troje. Sakrio je Svoje zadovoljstvo u pokornosti Njemu. Zato ne podcjenjuj ni jedno dobro djelo, možda se upravo u njemu krije Allahovo zadovoljstvo. Sakrio je Svoju srdžbu u griješenju prema Allahu. Zato ne podcjenjuj ni jedan grijeh bez obzira koliko neznatan bio, možda se baš u tom grijehu krije Allahova srdžba. Sakrio je Svoje evlije među ljudima. Zato ne podcjenjuj ni jednog muslimana, bez obzira kojem društvenom sloju pripadao, jer možda si upravo podcijenio i uvrijedio Allahovog evliju.”

Molim Allaha da nas učini voljenim i na nebesima i na Zemlji, da nas sačuva sramote i poniženja na oba svijeta i da nikada ne dajemo prednost ničijem zadovoljstvu nad Allahovim zadovoljstvom.

saff.ba

 

Tajanstvene ličnosti iz Kur'ana: Kazivanje o Talutu – vođa kojem su meleci donijeli kovčeg kao znak vlasti

Kada su se dvije vojske, bolje rečeno armija gorostasa i šačica mudžahida na Allahovom putu, našle jedna naspram druge, na mjedan je istupio Džalut, potpuno samouvjeren u svoju snagu i snagu svoje vojske.

Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud, istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“

Ovo kazivanje nam nudi scene oslabljenih ljudskih duša pred strahom od smrti koja ih je toliko obuzela da su se već prepustili na nemilost neprijatelju. Neprijatelj ih je stao masakrirati, uništavati njihovu zemlju, paliti kuće i pljačkati sve vrijedno. Kada im je zemlja postala tijesna, usljed silnog straha pred neprijateljem, vidjeli su da se njihov izbor sveo samo na dvije stvari: čekanje masakra ili suprotstavljanje neprijatelju. Odlučili su se suprotstaviti neprijatelju pod vođstvom sposobnog vođe, snažnog, pametnog i odlučnog, genijalnog, mudrog i lukavog, sa velikim znanjem o strategiji ratovanja i snalažljivog u toku izvođenja samih operacija, kao i spremnog za napad i odbranu, te brojna lukavstva kojima će zbuniti i zavarati neprijatelja. Međutim,  imali su jedan veliki problem: Među sobom nisu znali ni za jednog takvog!

Allahova odredba u odabiru vođe

Sigurno ste bezbroj puta osjetili kako ste daleko bliži vjeri dok ste u nevoljama do guše, nego dok bezbrižno uživate u svom blagostanju. Isto se desilo i sa Izraelćanima koji su se, grcajući u ukazanim nevoljama, obratili za pomoć svome poslaniku, Šimvilu, prepuštajući da im on izabere vođu. Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” Možete zamisliti kolika ih je nevolja pritisnula kada su najveću strast ovog svijeta – izbore i vlast, potpuno prepustili u ruke svom vjerskom poglavaru. Međutim, njihov vjerovjesnik je dobro poznavao svoj narod i znajući za njihovu ogromnu ljubav prema uživanjima na ovom svijetu plašio se da će oni prekršiti svoja obećanja i odbaciti svoju odlučnost čim im se propiše ratovanje. Vjerovjesnik im je iznio svoje strahove ali su oni, čim su ih čuli, energično odbacili svaku mogućnost da promijene stavove i odlučnost za ratovanje i zaštitu svoje vjere, domovine i porodica, bez obzira što im je neprijatelj bio Džalut i njegovi divovi Ken'anci, o čijoj se snazi, silini i nemilosrdnosti pričalo na sve strane i što su svi znali da su oni pravi divovi, koji ne ostavljaju ništa živo iza sebe. “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” – reče on. – “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” Vidjevši njihovu odlučnost vjerovjesnik je zamolio Allaha, dž.š., da im odredi vođu, još uvijek ne vjerujući da će oni ostati pri datoj riječi i svojim obećanjima, te da će prihvatiti vladara kojeg im Allah, dž.š., odredi.

Njihov vjerovjesnik je dobro znao bolesti svog naroda i zato je očekivao da će oni odbaciti Allahovu odredbu, jer njihovo ponašanje je bilo iskvareno, bili su ogrezli u strastima, mržnji, zavisti, oholosti i žurbi da kontriraju svojim vjerovjesnicima, zato je spremno dočekao njihove reakcije: “Allah vam je odredio Taluta za vladara” – reče im vjerovjesnik njihov. – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato” – rekoše oni.  “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve”.

Razlog ovom njihovom velikom iznenađenju i čuđenju leži u tome što su sve njihove vođe potjecale od Jehudine loze i bili su bogati, dok je Talut potjecao od Benjaminove loze i uopće nije bio bogat. Toliko su isticali svoje porijeklo da su potpuno zanemarili i odbacili činjenicu da im je to Uzvišeni Allah propisao i da On najbolje zna ko je najbolji da vodi svoj narod do uspjeha i pobjede, a Talut se odlikovao velikom snagom, obilnim znanjem i britkom pameću. Izraelćani su dobro znali Talutove kvalitete. Oni sami su mu dali nadimak Talut – izuzetno visoki i snažni, tako da je taj nadimak prevagnuo nad njegovim imenom, a njegovo pravo ime je bilo Šavil. Također su znali da je Talut bio izuzetno pametan i mudar i da mu je Allah podario znanje kojim može upravljati narodom, politikom i ratovanjem. Međutim, ovdje možete osjetiti šta znače kur'anske fraze – ljudi koji ne razmišljaju, ljudi koji ne shvaćaju, i sl., jer sami ste vidjeli koliko vrijedi porijeklo i bogatstvo pred kamom krvoloka, a koliko snaga, znanje i sposobnost.

Talutova mu'džiza

Nezadovoljni Allahovom odredbom, kako to još uvijek biva, ljudi su tražili najmanji razlog da je odbace kako bi sami sebi mogli opravdati taj postupak. O tome koliko je to opravdanje valjano za takav čin nikada niko nije i neće razmišljati. Njegov narod je tražio dodatni znak da ga je zaista Uzvišeni Allah odlikovao nad njima i to i dobijaju: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” Ovaj kovčeg su donijeli meleci i to iz ruku Palestinaca  – Amalićana,  u njihovu zemlju i ljudi su svojim očima vidjeli kako biva spušten na mjesto u kome su se nalazili. Tada su se potpuno uvjerili da im je njihov vjerovjesnik rekao istinu. Kako se navodi u nekim predajama u kovčegu su se nalazile Musaove sandale i štap, ostaci ploča Tevrata i neke stvari iz Musaove i Harunove porodice. Meleci su ga uvijek u bitkama nosili ispred njih da se okoriste bereketom tih stvari u ratovima protiv neprijatelja. Međutim, zavjetni kovčeg su im zarobili neprijatelji i oni su umislili sebi da je njihova snaga otišla zajedno sa njim i prešla u ruke neprijatelju. Da su samo malo razmislili, shvatili bi da je cilj kovčega da nosi mubarek stvari i uspomene na njihove poslanike koje će ih uvijek iznova osvježavati i buditi njihovu inače prevrtljivu vjeru, a ne da kovčeg ratuje i vodi bitke umjesto njih.

Sada im je kovčeg vraćen i predan u ruke, umjesto njih to su učinili meleci, ali ipak kada ih je njihov vođa Talut pozvao u rat, zastali su, stali se dvoumiti i počeli usporavati pripreme za polazak u boj. Uzvišeni nam trajno ukazuje na tu sliku: A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. Iako je Talut, kako se navodi, dozvolio svakome ko ima bilo kakav razlog da izostane iz boja da to i učini. On je poručio: „Ko želi da gradi kuću, neka to i radi; ko ima stare roditelje i pazi ih, neka i dalje nastavi; ko ima malu djecu i čuva ih, neka ostane sa njima. Sa nama neka ne ide niko ko ne želi.“ Talut je dobro znao koliko je njegov narod ogrezao u ljubavi prema uživanjima u životu na ovom svijetu i koliko im je beznačajno bilo traženje nagrada na Ahiretu, i znao je da su takvi beskorisni u borbi i da on tu ne može ništa promijeniti, jer te stvari mijenja jedino Uzvišeni Allah kod osoba kojima se smiluje. Pa i pored svega, vrlo mali broj ljudi je odlučio krenuti u pohod.

Dvije vrste ratnika

Talut je izišao sa malobrojnom skupinom vojnika spremnih na borbu, ali i oni su se dijelili u pogledu razloga zbog kojih su krenuli u boj. Jedni su krenuli tražeći Allahovo zadovoljstvo, dok je drugima od toga bilo draže traženje ratnog plijena. Svojom briljantnom pameću i pronicljivošću dobro je znao stanje i mogućnosti u borbi i jednih i drugih, zato je odlučio da ih ispita kako bi se uvjerio ko je iskreni vjernik koji će ratovati protiv neprijatelja čisto u ime Uzvišenog Allaha, a ko ide s ciljem da se nakupi ratnog plijena. Zato im je rekao: „I kad Talut vojsku izvede reče: ‘Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” Kod rijeke ga je čekalo još veće iznenađenje: I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. Od tada datira čuvena izreka: „Misliš me žednog preko vode prevesti“, s tim da je to izreka licemjera iz Talutove vojske, koju, eto, u neznanju koriste i brojni muslimani.

Prešavši rijeku, pred njima je stajalo najgorče iznenađenje. Vidjeli su neizbrojivu Džalutovu vojsku koja se ulogorila u njihovoj neposrednoj blizini. Vidjeti samo jednog neprijateljskog vojnika u blizini je neopisiv doživljaj, pa šta tek mislite o osjećanjima pred hiljadama neprijateljskih vojnika koji su pored snage, brojnosti, naoružanja i opreme, još i divovskog rasta. Zato se naprosto oteo povik iz usta čak i iskrenih vjernika koji su položili ispit prelaska preko rijeke: I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!’

Ehlu-l-kitabije smatraju da se broj onih koji su se odazvali Talutovom pozivu na mobilizaciju kretao oko tri hiljade. Kada su vidjeli snagu i brojnost Džalutove vojske, veći dio njegove vojske se posakrivao po okolnim brdima, zavlačeči se u rupe i bunareve i skrivajući se u korijenje velikog drveća, dodavši tome još i ispit kod rijeke Jordan- rijeku nije prešlo više od šest stotina boraca. Našavši se u toj situaciji rastužio se i Talut i obratio se Uzvišenom Allahu za pomoć i podršku, pa im se nakon toga povećalo vjerovanje i pouzdanje u Allaha, tako da su spremno istupili pred Džaluta.

Kada su se dvije vojske, bolje rečeno armija gorostasa i šačica mudžahida na Allahovom putu, našle jedna naspram druge, na mjedan je istupio Džalut, potpuno samouvjeren u svoju snagu i snagu svoje vojske. Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud,  istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“ Davud je prije tog pohoda čuvao ovce i svima je bio poznat po svojoj hrabrosti i isticanju, a bio je najvičniji u borbi s nekom vrstom praćke. Stanovao je sa svojim ocem u Bejtu-Lahmu (Betlehem) i Samvil ga je pogladio po glavi i obećao njegovom ocu da će njegov sin, vrlo brzo, postati vladar Izraelćana, a sada se, eto, mladić našao pred divom Džalutom. Vidjevši da Davud sa sobom ne nosi nikakvo oružje za dvoboj, Džalut ga je stao ismijavati, što zbog njegove mladosti i veličine, a što zbog neposjedovanja ‘odgovarajućeg’ oružja za dvoboj. Međutim, Davud ga gađa kamenom iz svoje praćke i pogađa direktno u glavu, na što je div pao bez svijesti. Davud je poput munje priskočio, odsjekao mu glavu i bacio je pred Taluta. Zatim je bitka i počela i vrlo brzo se završila: I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio.

Davudova odvažnost i nastup još više su mu uvećali ljubav i ugled kod Izraelćana.

U brojnim knjigama ćete naći kako su Davudov istup i pojava izazvali veliku zavist i mržnju kod Taluta i kako ga je nakon toga stalno slao u bitke protiv Amalićana, ne bi li poginuo u nekoj od bitaka i tako ga se zauvijek oslobodio. Međutim, iz svake od bitaka Davud se vraćao kao pobjednik, što mu je još više povećavalo ljubav i ugled kod Izraelćana. Vidjevši da ne gine, Talut mu je pripremio klopku da ga ubije. Od te klopke Davuda je spasila njegova žena, koja je bila Talutova kćerka, i nasavjetovala ga da bježi u zemlju do koje ne može doći Talut, što je mladi Davud i učinio. U izgnanstvu je ostao sve dok nije oslabila Talutova moć i ugled i dok ga Izrelćani nisu potražili i pozvali da se vrati među njih i bude im vladar. Bez obzira kako velika imena historičara navode ovo kazivanje i koliko je ono rašireno u knjigama, čak su napravljeni i crtani filmovi o tome, treba znati da su to čiste laži i potvore na Taluta. Talut je bio dobri Allahov rob, koga je Uzvišeni Allah, kao najboljeg i najsposobnijeg među Izraelćanima odabrao da im bude vođa, a sve zbog njegove vjere, pameti, znanja, snage i lijepog odnosa i obzira prema svima, a što se moglo  vidjeti i iz kazivanja. Takve osobe ne pripadaju zavidljivcima i prevrtljivcima, ali zato je tu njegov prevrtljivi narod i isti oni koji nisu bili zadovoljni njegovim izborom za vladara ni prvi put. Od njihovog jezika se nije spasio ni jedan poslanik, pa čak ni Musa, Harun, taj isti Davud i njegov sin Sulejman, kao na kraju ni naš poslanik, Muhammed, s.a.v.s., pa zar da se spasi ‘siromašni’ Talut, koji im je postao vladar!?

Put pobjede

Ovo kazivanje nam sjajno predstavlja sve vrste ljudi unutar jednog društva, kao i njihove ciljeve i vrijednosti. Vidjeli smo, također, kako se taj krug ljudi unutar naroda sužava od iskušenja do iskušenja, sve dok na kraju ne ostane jedinka koja je neprikosnoveni vladar i definitivno najbolji u svom narodu.  Pored toga, ovo kazivanje nam divno ukazuje na četiri stvari koje uvjetuju pobjedu:

Prva: Kvalitetan vođa. Kada se unutar društva nađe kvalitetan vođa, dovoljno mudar i pametan da postavi ispravnu strategiju borbe u kojoj će uspjeti sačuvati svoje ljude, prvo od sebe i svoje oholosti i uzdizanja, a potom i od neprijatelja i njegovih napada, koji suvereno barata napadom i odbranom i uz to koristi mnoštvo lukavstava kojima zbunjuje neprijatelja, tada muslimani mogu računati da imaju nešto.

Druga: Poslušnost vojske svome vođi i njihovo pouzdanje u njegove sposobnosti u vođenju rata i bitke, u granicama koje njima garantuju sigurnost i pobjedu sa Allahovom dozvolom.

Treća: Oslanjanje vođe i vojske na Allahovu svemoć i upućivanje Uzvišenom Allahu najiskrenijih dova kroz cijelo vrijeme pohoda i bitke. Uzvišeni Allah je moćan da pomogne malobrojne nad mnogobrojnim kada se oni čvrsto drže njegove vjere i stalno oslanjaju na Njega i pozivaju Ga u pomoć.

Četvrto: Strpljivost za vrijeme pohoda i bitke. Ne postoji ni jedna značajnija osobina od strpljivosti za postizanje uspjeha i pobjede, bez obzira o čemu da se radi. Zlatno pravilo je da je Uzvišeni Allah uz strpljive.

Uzvišeni Allah poručuje: A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, – ali, Allah je dobar svim svjetovima. To su Allahove pouke koje Mi tebi istinito kazujemo, a ti si (Muhammede), zaista, poslanik!  (El-Bekare, 246-252.)

Piše: Nezir Halilović/Saff, br.130

 
Subscribe to this RSS feed