Potpuni oslonac na Allaha: slijepac koji vidi Featured

Potpuni oslonac na Allaha: slijepac koji vidi
Ovo se desilo dok smo tavafili oko Kabe. Tamo je velika gužva, znate ako ste bili ili ako ste vidjeli na snimcima. Hodao sam sa članovima svoje grupe i porodice. Odjednom, svi su mnogo usporili. Onda sam vidio da ljudi zaobilaze nešto, poput prepreke. Pomislio sam da je nekome nešto ispalo. Ispostavilo se da je to bio zapravo čovjek, čovjek koji je hodao tempom puža. Tačno u sredini gomile. Biću iskren sa vama, prvo što sam pomislio bilo je: “Šta ovaj čovjek radi, smeta i otežava svima hodajući tako sporo.” Zatim smo ga prošli. 
 
Jedna od majki koja je bila sa nama mi je rekla da se vratim i provjerim da li je tom čovjeku nešto potrebno. Odvojio sam se od grupe i usporio kako bih mogao da ga vidim. Kada sam se okrenuo, tada sam mu vidio lice i ostao sam u šoku. Bio je slijep! Znate da ima ljudi koji su slijepi, ali njihove očne jabučice su netaknute. Međutim, oči ovog čovjeka fizički nisu bile tu. Najveći mogući stepen sljepila, ne postoji šansa da je išta mogao da vidi. Bio sam još više iznenađen jer kao što znate, mnogi ljudi koji su slijepi imaju štap sa sobom da bi mogli znati kuda idu, a ovaj čovjek je takođe bio i veoma star, pa bi mu štap bio potreban i kao oslonac da bi mogao stajati. Bio sam šokiran jer je ovaj čovjek radio obje te stvari samo sa jednim štapom, što je izuzetno teško. 
 
Kada sam vidio čovjeka koji se ovoliko trudi, prva stvar koju sam osjetio je bilo razočaranje u samog sebe. Maločas sam mislio loše o njemu, a ispostavilo se da je u pitanju jako teška situacija. Prvo sam mislio da je ta osoba nemarna, bezobzirna, a posle sam htio da pomognem. Pa sam ga dohvatio rukom kako bih ga povedeo oko Kabe i pomogao mu da dovrši svoje obrede. Ali on se samo nasmiješio, odmahnuo glavom i izvukao svoju ruku iz moje. Nastavio je da se oslanja na svoj štap i tavafi. 
 
Ljudi u našoj grupi su bili prilično šokirani. Jedan od mlađe braće je rekao: “Kako zna kada je stigao do Crnog kamena, on ga ne vidi?” Ali ono što sam vidio u njegovom osmijehu je bilo oslanjanje na vođstvo mnogo veće od vođstva koje mu ja mogu pružiti. I ubjeđenje da će naći svoj put bez moje pomoći. Nemojte da me razmijete pogrešno. Razumno je da osoba sa takvom fizičkom smetnjom ima pomoć, nema stida ni smetnje u tome. Ali ovaj čovjek je ostavio jak utisak na mene zbog njegove ubjeđenosti u Allaha. Podsjetio me je na ajet: “Oni koji se bore radi Nas, Mi ćemo ih sigurno putevima koji Nama vode uputiti. A Allah je, zaista, na strani onih koji vjeruju i dobra djela čine.” Ovaj čovjek je bio kao fizičko otelovljenje ovog ajeta. Duboka ubjeđenost da će ga Allah voditi oko Kabe, i da će ga voditi Svojim putem u životu. 
 
I ovdje moram da podsjetim sebe i mnoge od nas da smo privilegovani i počašćeni sa mnogim blagodatim od Allaha. Bilo da su to blagodati u porodici, zdravlju, obrazovanju, novcu, prijateljima… Nikada ne možemo nabrojati sve blagodati koje nam je Allah dao. Znamo da nas Allah iskušava i sa teškoćama i sa blagostanjem, a ponekad je iskušenje izobiljem mnogo teže nego iskušenje siromaštvom i nedaćama. Ali… Ono što ja vidim kada putujem i upoznajem ljude jeste da imamo jako malo ubjeđenja u Allaha. Opterećujemo se svakim sitnim detaljom našeg života, i ako jedna stvar nije kako treba, padamo u očaj. 
 
Život je pun problema i svaki put kada nam zada udaraca – sjetimo se ovog slijepog čovjeka. Pomislimo na ovu ubjeđenost i povjerenje u moć koja je daleko veća od naše, i u plan koji je bolji od tvog plana, i sigurnost koja se može dobiti samo oslanjanjem na Uzvišenog Allaha. Nadam se da će ovaj čovjek biti naš podsjetnik. Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji se potpuno oslanjaju na Njega.

 

back to top