Najuzvišenije Allahovo ime sa kojim se dova ne odbija

Prenešeno je nekoliko hadisa koji govore o temi Allahovog najuzvišenijeg imena sa kojim se dova ne odbija. Od tih hadisa su sljedeći:

1. Hadis od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahovo najuzvišenije ime koje ako se dovi sa njim usliša (dovu) se nalazi u tri sure iz Kur’ana: u Bekari, u Ali Imran i u Tahi”. Kaže Hišam ibn Ammar, hatib Damaska: “U suri El-Bekara 255. ajet, u suri Ali Imran 1 i 2. ajet i sure Taha 111. ajet”. Bilježi ga Ibn Madže a dobrim ga je ocijenio šejh Albani.

2. Hadis od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je on sjedio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a neki čovjek je klanjao i dovio: (Allahumme inni es’eluke bi enne lekel-hamdu la illahe ille ente el-mennanu bedi’us-semavati vel-erdi ja zel-dželali vel-ikram ja hajju ja kajjum), pa je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: “Dovio je Allahu sa njegovim najuzvišenijim imenom sa kojim kada se dovi On usliša, a ako sa njim nešto zatraži On mu da”. Bilježi ga Tirmizi, Ibn Madže i Nesai a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani.

3. Hadis od Burejde ibn Husajba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo nekog čovjeka da je rekao: “Allahumme inni es’eluke enni ešhedu enneke etellahu la illahe illa ente el-ehadu es-samedu elezi lem jelid ve lem juled ve lem jenun lehu kufuven ehad”, pa je rekao: “Dovio si Allahu sa imenom koje ako se sa njim traži dadne a ako se sa njim dovi usliša”. Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ebu Davud i Ahmed, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut. Kaže Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (11/225): “On je (ovaj hadis) najodabraniji sa strane seneda od svega što je prenešeno o tome (Allahovom najuzvišenijem imenu)”

4. Hadis od Esme bint Jezid, radijallahu anha, gdje se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najuzvišenije Allahovo ime se prenosi u ta dva ajeta: “A vaš bog je jedan bog. Nema boga osim Njega Milostivog Samilosnog” (El-Bekara, 163) i početak sure Ali Imran “Allah je nema boga osim Njega Živi i vječni” (Ali Imran, 2)”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže a Tirmizi i šejh Albani ga ocijenjuju dobrim a bliže je da je hadis slab jer u njegovom senedu su dvojica ravija Ubejdullah ibn Ebi Zijad i Šehr ibn Havšer a obojica su slabi.

Islamski učenjaci se veoma mnogo razilaze u dvije stvari oko najuzvišenijeg Allahovog imena:

Prva – da li uopće postoji Allahovo najuzvišenije ime,

Druga – koje je to Allahovo najuzvišenije ime kod onih koji smatraju da postoji.

Stavovi učenjaka oko postojanja najuzvišenijeg Allahovog imena

Prvi stav: negiranje da uopće postoji Allahovo najuzvišenije ime.

Ovaj stav se zasniva na ubjeđenju da nije dozvoljeno davati prednost nekom imenu od Allahovih imena nad drugim imenima. Na ovom stavu je skupina učenjaka: Ibn Džerir Et-Taberi, Ebul-Hasen El-Eš’arij, Ibn Hibban, Ebu Bekr El-Bakilani, Džunejd i drugi.

A njihovo ophođenje i tumačenje hadisa koji govore o najuzvišenijem Allahovom imenu je zasnovano na nekom od sljedećih tumačenja:

Prvo tumačenje – da se značenje riječi El-E’azam (najuzvišenije Allahovo ime) koja je došla u hadisima tumači sa značenjem El-Azim, što znači Uzvišeno (Allahovo ime), tj. da nema razlike među Allahovim imenima, jer sva su Njegova imena uzvišena.

Drugo tumačenje – da se u tim hadisima pojašnjava da je veća nagrada onome ko dovi sa tim imenima. Ovo s eprenosi od Ibn Hibbana.

Treće tumačenje – da se pod najuzvišenijim imenom misli na stanje u kojem bude onaj koji dovi, a ovo obuhvata svakog ko dovi Allahu sa bilo kojim od Njegovih imena ako je u takvom stanju. Pod ovim se misli, kao što prenosi Ibn Hadžer, da Allahov rob dovi Allahu sa nekim Njegovim imenom tako što u njegovim mislima nema ništa drugo osim Allaha Uzvišenog pa mu se u takvom stanju usliša dova. Ovo tumačenje Ibn Hadžer prenosi od Džafera Es-Sadika i Džunejda. Jasno je da je ovo sufijsko tumačenje ovog pitanja.

Drugi stav: da je Allah, dželle še’nuhu, jedini koji zna tačno koje je to najuzvišenije Allahovo ime i da o tome nije obavijestio nikoga od svojih stvorenja. Ovaj stav prenosi Ibn Hadžer i pripisuje ga skupini učenjaka bez da navodi njihova imena.

Treći stav: stav onih učenjaka koji smatraju da postoji najuzvišenije Allahovo ime i tačno su ga odredili, međutim po pitanju koje je to ime razišli su se.

Stavovi učenjaka oko samog najuzvišenijeg imena

Po ovom pitanju učenjaci su se razišli na 14 mišljenja. Sva ova mišljenja navodi Ibn Hadžer u svom “Fethul-bari” (11/224-225) i šejh Albani u svojoj “Silsili Ed-Daifa” (13/279).

Tih 14 stavova su sljedeći:

1. da je Allahovo najuzvišenije ime HUVE (HU),

2. ALLAH,

3. ALLAHU ER-RAHMAN ER-RAHIM,

4. ER-RAHMANU ER-RAHIM EL-HAJJUL EL-KAJJUM,

5. EL-HAJJUL EL-KAJJUM,

6. EL-HANNANU EL-MENNANU BEDIUS-SEMAVATI VEL-ERDI ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI EL-HAJJU EL-KAJJUM,

7. BEDIUS-SEMAVATI VEL-ERDI ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI,

8. ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI,

9. ALLAHU LA ILLAHE ILLA HUVE EL-EHADU ES-SAMEDU ELZI LEM JELID VE LEM JULED VE LEM JEKUN LEHU KUFUVEN EHAD.

10. RABBI RABBI,

11. dova Zenuna (Junuz, alejhisselam) u utrobi kita: LA ILAHE ILLA ENTE SUBHANEKE INNI KUNTU MINEZZALIMIN,

12. HUVE ALLAH ALLAH ALLAH LA ILAHE ILLA HUVE RABUL-ARŠIL AZIMI,

13. ono je sakriveno u esmail-husna (Allahovim lijepim imenima),

14. riječ tevhida LA ILAHE ILLELLAH.

Zatim je Ibn Hadžer za svako mišljenje naveo argumente sa kojim se dokazuje.

A šejh Albani, nakon što je spomenuo da je Ibn Hadžer naveo 14 stavova učenjaka po ovom pitanju, te da je naveo za svako mišljenje njegov dokaz, a najviše argumenata je iz hadisa, naveo je da su neki od ovih stavova čisto mišljenje (bez validnog dokaza) na koja se ne osvrće, poput 12. mišljenja (HUVE ALLAH ALLAH ALLAH LA ILAHE ILLA HUVE RABUL-ARŠIL AZIMI) koje se zasniva na snu u kojem čovjek sanjao da je to najuzvišenije ime. A zatim je dodao da od hadisa sa kojima se argumentira ovo pitanje, da među njima ima vjerodostojnih hadisa međutim, oni ne ukazuju direktno na najuzvišenije Allahovo ime. Od tih hadisa su i stavovi ashaba, a među njima su i hadisi koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na najuzvišenije Allahovo ime, a ovi hadisi su dvije vrste.

Prva vrsta su jasni i nedvosmisleni hadisi a koji su vjerodostojni (sarih sahih) poput hadisa Burejde, radijallahu anhu (ALLAHU LA ILLAHE ILLA HUVE EL-EHADU ES-SAMEDU ELZI LEM JELID VE LEM JULED VE LEM JEKUN LEHU KUFUVEN EHAD) za koji je Ibn Hadžer rekao: “On je (ovaj hadis) najodabraniji sa strane seneda od svega što je prenešeno o tome (Allahovom najuzvišenijem imenu)”, takođe sa ovim se složio Ševkani a i sam šejh Albani.

Druga vrsta su jasni i nedvosmisleni hadisi ali sa slabim senedom, za neke od tih hadisa Ibn Hadžer je rekao da su slabi, poput hadisa od Aiše, radijallahu anha, sa kojim se podupire treći stav (ALLAHU ER-RAHMAN ER-RAHIM) a kojeg bilježi Ibn Madže (slabim ga je ocijenio i Albani), a ocjene za neke od tih hadisa je prešutio poput hadisa sa kojim se dokazuje osmi stav (ZUL-DŽELALI VEL-IKARAMI) od Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, u Sunenu Tirmizija (kojeg je Albani ocijenio slabim). Zatim je šejh Albani dodao da ima još jasnih i nedvosmislenih hadisa po ovom pitanju koje Ibn Hadžer nije spomenuo a koji su, po njemu, jako slabi a što je pojasnio u svojoj Silsili ed-daifa pod brojevima 2772, 2773 i 2775.

Odabrano mišljenje

Većina učenjaka ovog Ummeta, kako prenose mnogi učenjaci, je na stavu da je najuzvišenije Allahovo ime sa kojim se dova ne odbija ime ALLAH. Ime Allah ima svojstvo da ukazuje na sva druga Allahova imena i svostva, takođe, sa njim se ne naziva niko drugi osim Uzvišenog Allaha.

Kaže Ibnul-Kajjim (Medarudžussalikin, 1/32): “Ime Allah sa tri vrste semantičkog značenja (riječi) ukazuje na sva druga Allahova lijepa imena i sva Njegova uzvišena svojstva …”. Te tri vrste semantičkog značenja (riječi) su: istovjetno značenje riječi sa drugom riječju (mutabeka), značenje koje u sebi sadrži značenje drugih riječi (tedammun) i značenje iz kojeg proizilazi značenje druge riječi (luzum).

Od tekstova učenjaka mezheba koji su ovom stavu a koji ujedno pripisuju ovaj stav većini učenjaka Ummeta je sljedeće:

Prenosi hanefijski učenjak Ibn Emir El-Hadždž (Et-Takriru vet-tahbiru, 1/5) od Muhemmeda ibn Hasana da je čuo Ebu Hanifu da je rekao: “Allahovo najuzvišenije ime je Allah”, i kaže da je ovo stav Tahavije i većine učenjaka.

Kaže šafijski učenjak Eš-Šerbini (Mugnil-muhtadž, 1/88): „Kod učenjaka istraživača je ono (ima Allah) najuzvišenije Allahovo ime, spomenuto je u Plemenitom Kur’anu na 2360 mjesta“.

Navodi hanbelijski učenjak Ebul-Beka’ El-Futuhi u svom poznatom djelu „Šerhu el-kevkebi el-munir“ (str.4) dvije fajde (korisna podatka):

„Prva – da je ime „Allah“ vlastito ime za Biće, specifično je samo za Njega pa time obuhvata sva (druga) Njegova lijepa imena.

Druga – da je ono (ime Allah) najuzvišenije Allahovo ime kod većine učenjaka i da ono karakteriše sve zahvale (Allahu).“

A od savremenih učenjaka koji argumentovano zastupa stav da je najuzvišenije Allahovo ime ime Allah je između ostalih Omer El-Eškar. On smatra da analiza šerijatskih tekstova koji govore o najuzvišenijem Allahovom imenu pokazuje da je to ime „ALLAH, jer je ovo jedino ime koje se nalazi u svim šerijatskim tekstovima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da u njima ima najuzvišenije Allahovo ime.

Zatim je još dodao da ono što takođe daje prednost ovom mišljenju (da je najuzvišenije Allahovo ime Allah) i to što se ime Allah u Kur’anu ponavlja 2697 puta, shodno proračunu El-Mu’adžmu el-mufehresu (kur’anskom rječniku), a riječ „ALLAHUMME“ (što znači Allahu moj) je došla pet puta. Dok ostala imena koja su specifična samo za Allaha, kao ime Er-Rahman, spominje se u Kur’anu 57 puta. (El-‘Akidetu fillahi, str. 213).

Drugi stav učenjaka po ovom pitanju, koji se može smjestiti na drugo mjesto shodno snazi argumenata, je stav da je ime „El-Hajju el-Kajjumu“. Na ovom stavu su mnogi učenjaci, između ostalih imam Nevevi i od savremenih Ibn Usejmin. Ve billahi tevfik.

 

Mr. Zijad Ljakic

Read more...

Allahov kader i nevolje

Nevolje koje čovjeka pogađaju u životu predstavljaju izazov i ispit izdržljivosti i strpljenja, a još se teže podnose i prevazilaze ako ih čovjek ne proživljava kroz vjeru, oslanjajući se na svoga Gospodara. Svaki sin Ademov mora biti iskušan na ovome svijetu, bio on vjernik ili nevjernik, i to je pravilo ovoga života. Međutim, vjernik zna da su nedaće ustvari ispit za njega i pokazatelj Allahove ljubavi prema njemu. Te nevolje su u obliku lijeka koji je gorak i ne godi čovjeku, ali ga liječi i popravlja njegovo stanje, tako da na kraju ima lijepu završnicu. Rekao je Fadl b. Sehl: “Zaista se u nevoljama kriju blagodati koje razumna osoba ne smije zanemariti, kao što je brisanje grijeha, obilna nagrada, buđenje iz nemara, vrednovanje blagodati koju je izgubio i vraćanje pokajanju.”

STRPLJIVOST

U osnovi, kada vjernika zadesi neka nevolja, obavezan je da se strpi i da čuva svoje dostojanstvo. To je prvi stepen kada je u pitanju Allahov kader – odredba. Ovaj stepen, to jeste iskazivanje strpljenja na nevolji obavezno je i ukoliko se čovjek ne bi strpio, bio bi izložen mogućoj Allahovoj kazni na ovome ili onome svijetu. Treba znati da su nevolje jedan vid Allahovog kažnjavanja roba zbog njegovog nepokoravanja svome Gospodaru.

OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVA

Drugi stepen jeste osjećaj zadovoljstva u nevolji koju vjernik doživljava. Ovo se odnosi na vjernika, jer samo vjernik može doživjeti ovo stanje zadovoljstva u nevolji. Do tog zadovoljstva vodi ga spoznaja korisnih stvari koje sama nevolja donosi. Naime, vjera je ta koja uzdiže čovjeka i čini nemoguće i nelogične stvari mogućim i logičnim, ali to može razumjeti i shvatiti samo vjernik koji vjeruje istinski u svoga Gospodara, Stvoritelja nebesa i Zemlje i svega drugoga.

Stepen zadovoljstva je na većem stepenu od samoga sabura, ustvari stepen zadovoljstva obuhvata i sabur i zadovoljstvo ujedno, i to je taj stepen zbog kojeg se natječu oni koji hoće visoke stepene kod svoga Gospodara. Islamski učenjaci kažu da je stepan sabura obavezan, dok u pogledu stepena zadovoljstva postoji razilaženje kod islamskih učenjaka, ali je možda ispravnije mišljenje da je spomenuti stepen poželjan i pohvalan, a ne obavezan. Od Allahovog roba traži se da se bori protiv šejtana i zla svoje duše i da se maksimalno zalaže da dođe do ovoga stepena, ne bi li dobio visoke džennetske deredže i bio u društvu najodabranijih Allahovih evlija.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahmetullahi alejhi, rekao je da neki učenjaci smatraju poželjnim zadovoljstvo nevoljama koje zadese čovjeka, poput: siromaštva, bolesti i sl., a da je sabur obavezan.

Strpljiva osoba ne smije da prigovara Allahovom kaderu, da se žali nekome drugome mimo Allaha, cijepa odjeću, udara se po obrazima i radi bilo šta drugo što ga izvodi iz okvira sabura ili umanjuje taj stepen.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!” (El-Bekara, 155–157)

Ukoliko čovjek nije zadovoljan onim što ga je zadesilo, ili ne voli to, ili teško podnosi, ili bi volio da ga određena nevolja nije potrefila, to ne znači da je izašao iz granica sabura sve dok čuva svoje srce, jezik i tijelo u granicama šerijata.

Šejh ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi, rekao je da je sabur gorak, ali da su njegovi plodovi slađi od meda. Kada vjernik dođe na drugi stepen, to jeste kada je zadovoljan Allahovim kaderom, on ne samo da ne doživljava u svome srcu bol, nego na lijep način prihvata Allahovo određenje i ako ga zadesi kakvo zlo, tada sabura, pa to bude dobro za njega, a ako ga zadesi kakvo dobro, onda zahvaljuje, pa bude dobro za njega. Za ovakvog vjernika, kada je u pitanju prihvatanje Allahovog kadera, ne postoji razlika u ovim dvjema situacijama. Postojanje ili nepostojanje nevolje kod je njega jednako.

Onaj koji je zadovoljan Allahovim kaderom ne osjeća bol kada ga zadesi nevolja zato što zna da Allah nije odabrao osim ono što je najbolje za njega i kao takav prihvata Allahov kader smirene i zadovoljne duše.

ZAHVALNOST ALLAHU

Vjernikovo zadovoljstvo musibetom i nevoljom ne ukazuje na to da mu je srce mrtvo, nego, naprotiv, to ukazuje na njegovo potpuno zadovoljstvo i prihvatanje Allaha kao Gospodara i zadovoljstvo Njegovim kaderom.

Treba da znamo da iznad ova dva stepena ima još veći stepen, kada je u pitanje vjerovanje u Allahov kader koji se ogleda kroz iskušenja i nevolje koje proživljava vjernik, a to je stepen zahvalnosti. Prvi stepen jeste stepen sabura, zatim stepen zadovoljstva dotičnom nevoljom, a treći i još veći stepen jeste stepen zahvaljivanja Allahu na nevolji koja nas je zadesila. Čovjeka zadesi nevolja i poteškoća, a on se nakon toga zahvaljuje Allahu, gledajući na nju kao na blagodat, a ne kao na nevolju. Zašto je to tako?

● Zato što je to Allahov odabir, a Allah Svome robu želi samo dobro. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.” (Muslim)

● Ono što ga je zadesilo čisti ga od grijeha sve dok ne sretne svoga Gospodara čist od svakoga grijeha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neće se prestati spuštati nevolja na vjernika i vjernicu kroz njih same, ili kroz dijete, ili imetak, sve dok ne sretnu Allaha bez ijednog grijeha“.

● Da zna da je Allah, koji mu je odredio tu nevolju, bio milostiv prema njemu kroz istu tu nevolju, jer nema nijedne nevolje a da od nje ne postoji još gora i veća nevolja.

● Nevolje i poteškoće vraćaju čovjeka ka Allahu, pa Ga on više spominje, povećavaju ustrajnost u dovi i otvaraju vrata skrušenosti i poniznosti.

● Spoznajemo samu nagradu koja proizlazi iz sabura, zadovoljstava i zahvaljivanja.

Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘O robovi Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni’” (Ez-Zumer, 10). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Veličina nagrade ogleda se u veličini nevolje. Kada Allah zavoli jedan narod, On ih iskuša, pa ko bude zadovoljan, njemu pripada zadovoljstvo, a ko se rasrdi, njemu pripada srdžba.” (Tirmizi)

● Nevolja koja nas pogodi mogla je da se veže i za samu vjeru, a nema sumnje da nešto najgore što može da se desi vjerniku jeste da ga zadesi nevolja koja mu narušava njegovu vjeru. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao doviti i govoriti: “Allahu moj, nemoj nam dati nevolju u našoj vjeri.”

● Nema nijedne nevolje koja je zadesila vjernika a da se ona nije mogla odgoditi za Sudnji dan, što bi bilo još pogubnije za njega.

● Nevolja koja se desila bila je propisana i morala se desiti i sa ovakvim razumijevanjem vjerničko srce će se odmoriti i prihvatiti činjenice.

● Nagrada za samu nevolju puno je veća od nevolje, jer su dunjalučke nevolje putevi ka ahiretskim stanicama i vječnoj džennetskoj kući. Primjer svake dunjalučke nevolje poput je lijeka koji je gorak u trenutku korištenja, ali veoma koristan u budućnosti.

NAGRADA ZA NEVOLJU VEĆA JE OD SAME NEVOLJE

U svim nevoljama vjernik treba saburati i biti zadovoljan, u protivnom, neće znati zahvaliti svome Gospodaru. Ko ne spozna da je nagrada za nevolju veća od same nevolje, neće moći spoznati svoju potrebu zahvaljivanja Allahu na istoj toj nevolji.

Rekao je Ibn Kajjim, rahmetullahi alejhi, da nevolje koje zadese čovjeka, a istovremeno ih ne može spriječiti, poput smrti, krađe imetka, bolesti i drugih, mogu djelovati na njega na četiri načina:

● Stanje nemoći, tugovanja, jadikovanja i srdžbe. U ova stanja upadaju ljudi koji imaju najmanji stepen vjere, razuma i ugleda.

● Stanje sabura koje može da se desi radi vjere ili samog ugleda.

● Stanje zadovoljstva koje je na većem stepenu od stepena sabura.

● Stanje zahvaljivanja koje je na većem stepenu od stepena zadovoljstva, jer ovakva osoba osjeća da je ta nevolja blagodat pa zahvaljuje Onome koji mu je i dao tu blagodat.

Rekao je imam Kasim, Allah mu se smilovao: “Znaj da svaka blagodat od dunjalučkih blagodati može biti nevolja sa jedne ili blagodat sa druge strane. Možda su za određenog roba siromaštvo ili bolest bolje za njega, jer ukoliko bi bio zdrav ili bogat, možda bi se osilio i prelazio Allahove granice. Uzvišeni Allah kaže: “Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje” (Eš-Šura, 27); “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6–7.)

Istovremeno, moramo znati da, iako su nevolje i musibeti sa jedne strane blagodati za vjernika, od njega se ne traži da sam sebe iskušava i baca se svojim rukama u propast ili iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao se utjecati Allahu od određenih nevolja, učiti jutarnji i večernji zikr u smislu zaštite i poduzimati uzroke koji su ga štitili za vrijeme njegovog života.

Može se desiti da vjernik u svome životu priželjkuje određenu nevolju, ali istovremeno ne može biti siguran ako ga zadesi ista ta nevolja da će je prevazići i da neće naštetiti svojoj vjeri. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte žudjeti za susretom sa neprijateljem i tražite od Allaha spas, a kada ga sretnete, budite jaki i čvrsti…”

Rekao je Menavi, tumačeći ovaj hadis: “Nemojte žudjeti za susretom sa neprijateljem, jer čovjeka može obuzeti divljenje samim sobom, oslanjanje na svoju snagu i zanemarivanje neprijatelja, a sve ovo suprotno je oprezu i promišljenom postupanju i može dovesti do pobjede samoga neprijatelja.”

Susret sa neprijateljem jedna je od najtežih stvari za dušu, a stvari koje se dožive nisu kao one nedoživljene i čovjek nije siguran da, kada se desi željeno, da se neće ponašati suprotno tome. Želja za šehadetom ne povlači obavezu želje za susretom. U ovome hadisu ukazuje se na zabranu pozivanja na međusobni dvoboj. Rekao je Alija, radijallahu anhu: “Nemoj pozivati nikoga na dvoboj, a ako neko tebe pozove, ti onda izađi, jer je on onda taj koji tlači i nepravedno postupa, a Allah je zagarantovao pobjedu tlačenom ili onome prema kome se nepravedno postupa.”

PRIPREMIO SEMIR VATRIĆ, PROF. / WWW.EL-ASR.COM

 

Read more...

Neka tvoje srce uživa u spominjanju Uzvišenog Allaha

Vrijednost zikra i podsticanje na njega

Uzvišeni Allah kaže:

…A spominjanje Allaha pobožnost je najveća… (El-Ankebut, 45)

Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti… (El-Bekara, 152)

I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran. (El-A’raf, 205)

…i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli ono što želite. (El-Džumua, 10)

…i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio. (El-Ahzab, 35)

O vjernici, često Allaha spominite i hvalite, i ujutro i navečer Ga veličajte. (El-Ahzab, 41-42)

            Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dvije su riječi lahke na jeziku, teške na mizanu, a drage Milostivom:’Subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil-Azim! – Slavljen neka je Allah i Njemu pripada sva hvala! Slava Allahu, Veličanstvenom!” (Buhari i Muslim)

            Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Da izgovorim: ‘Subhanallahi vel-hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber! – Slavljen neka je Allah i Njemu pripada sva hvala, nema boga osim Njega, Allah je najveći!’, draže mi je od svega što sunce obasjava. ” (Muslim)

            Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Onome ko u jednom danu stotinu puta izgovori: ‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir! – Nema boga osim Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i sva hvala i On je svemoćan!’, računa se kao da je iz ropstva oslobodio deset robova, upiše mu se stotinu dobrih djela, oprosti mu se stotinu grijeha, i to će mu biti zaštita od šejtana sve dok ne zanoći. Niko od njega neće učiniti ništa bolje osim onoga ko te riječi izgovori više puta od njega.”

A rekao je i sljedeće: ”Onome ko u jednom danu stotinu puta izgovori: ‘Subhanallahi ve bi hamdih! – Slavljen neka je Allah i Njemu pripada sva hvala!’, grijesi su već oprošteni, pa makar ih bilo i koliko i morske pjene.” (Buhari i Muslim)

            Ebu Ejubb el-Ensari, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Onaj ko deset puta izgovori: ‘La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir! – Nema boga osim Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema sudruga, Njemu pripada sva vlast i hvala i On je svemoćan!’, poput je onoga koji je ropstva oslobodio četiri osobe od potomaka poslanika Ismaila.” (Buhari i Muslim)

            Ebu, Zerr, radijallahu anhu, kazuje: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: ‘Hoćeš li da ti kažem koje su riječi Allahu najdraže? Uistinu su Allahu najdraže riječi: ‘Subhanallahi ve bi hamdih! – Slavljen neka je Allah i Njemu pripada sva zahvala!’ ” (Muslim)

            Ebu Malik el-Eš’ari, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Čistoća je pola imana, riječi ‘elhamdulillah – hvala Allahu’ ispunjavaju mizan, riječi ‘subhanallahi vel-hamdulillah – slavljen neka je Allah i Njemu pripada hvala’ ispunjavaju prostor između nebesa i Zemlje.” (Muslim)

Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, kazuje: ”Neki je beduin došao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ‘Poduči me riječima koje ću izgovarati’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Izgovaraj: La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh! Allahu ekberu kebiren, vel-hamdu lillahi kesiren, ve subhanallahi Rabbil-alemine, ve la havle ve la kuvvete illa billahil-Azizil Hakim! – Nema boga osim Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema sudrgua! Allah je uistinu najveći, Allahu pripada neizmjerna hvala, slavljen neka je Allah, Gospodar svjetova, nema moći niti snage osim moći i snage Allaha, Veličanstvenog i Mudrog!’ Tada beduin reče: ‘Te su riječi za moga Gospodara, a koje su riječi za mene?’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: ‘Izgovori: Allahummagfir li, verhamni, vehdini, verzukni! – Allahu moj, oprosti mi, smiluj mi se, uputi me i opskrbi me! (Muslim)
 

            Sevban, radijallahu anhu, kazuje: ”Nakon što bi klanjao namaz, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta bi zatražio Allahov oprost izgovarajući: ‘Estagfirullah! – tražim oprost od Allaha!’, a zatim bi rekao: ‘Allahumme entes-Selamu ve minkes-selamu, tebarekte ja zel-dželali vel-ikram! – Allahu moj, Ti si El-Selam, od Tebe je spas, neograničeno slavljen Ti si, Vlasniče uzvišenosti i plemenitosti!’ ” Kada su Evzaija, jednog od prenosilaca ovog hadisa. Upitali: ”Kako se čini istigfar?”, on je odgovorio: ”Izgovarajući: ‘Estagfirullah! Estagfirullah! – Od Allaha oprost tražim! Od Allaha oprost tražim! (muslim)

            Mugira b. Šu’ba, radijallahu anhu, prenosi da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što bi predavanjem selama završio namaz, izgovorio: ”La ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir! Allahumme la mania ila a’tajte ve la mu’tije lima mena’te ve la jenfeu zel-džeddi minkel-džedd! – Nema boga osim Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema sudruga, Njemu pripada sva vlast i hvala i On je svemoćan! Allahu moj, niko ne može uskratiti ono što Ti nekome podariš, niti iko može dati ono što Ti nekome uskratiš, a bogatašu njegovo bogatstvo kod Tebe neće koristiti.” (Buhari i Muslim)

Izvor: ”VRTOVI POBOŽNJAKA”

Autor: Jahja B. Šeref En-Nevevi

Za Akos.ba pripremila: Adisa Omerbašić

 
Read more...
Subscribe to this RSS feed