Amel Tuka: Uzor mi je Muhammed a.s., vjera mi daje samopouzdanje

Amele, često ste, kada smo ranije razgovarali, govorili da ste sretna osoba. Šta Vas to, zaista, čini sretnim?

– Osjećam se, zaista, sretno, zadovoljan sam i ispunjen. Vjerovatno zato što se sve slaže, od porodice do treninga. Vodim normalan život, bez nekih veklikih trzavica. A radim one stvari koje su dobre za mene. Na treninzima se trudim da radim maksimalno, a na utrkama još više.

Osvojili ste u prošloj godini srca svih Bosanaca i Hercegovaca koji istinski vole BiH. Zanima nas postoji li jedna prostorija u Vašoj kući u Kaknju za sve ove silne trofeje koje ste dobili?

– Već su moji roditelji renonovirali tu moju sobu… Posebno su napravili prostor za ove trofeje, za koje se nadam da će ih u budućnosti biti još više. Ova priznanja koja dobivam, pa i od “Avaza” i “Sporta”, za mene su poseban motiv da radim još više.

Kako su prošle pripreme u Počestromu?

– Južna Afrika je bila sjajna. Prvi put sam rekao: “Da mi je ostati još mjesec”, jer sam ranije znao govoriti: “Da mi se što prije vratiti kući.” U Počestromu sam dao sve od sebe. U ovom periodu nikada ranije nisam ovako odlično trenirao. Meni je bitno da sam se zdrav vratio i da je trener Điovani Gidini zadovoljan. Koncentrirali smo se samo na treninge pa sam tek nedavno saznao da ću 17. februara nastupiti na mitingu u Štokholmu.

Ono što nas zanima, a vjerujem i sve Vaše navijače, jeste ima li kod Vas još prostora za napredak?

– Mislim da ima. U nekim stvarima osjetim na sebi da još mogu spustiti vrijeme prema svjetskom rekordu i mom ličnom najboljem rezultatu. To su pokazale i pripreme u Južnoj Africi.

Kada bi Vam sutra neko ponudio olimpijsko zlato ili svjetski rekord u Rio de Žaneiru, šta biste prije izabrali?

– Dilema postoji… Kada malo bolje razmislim, prije bih izabrao olimpijsko zlato iz Brazila nego obaranje svjetskog rekorda. Zlato, prema mome mišljenju, ima veću vrijednost od svjetskog rekorda.

S kim se od atletičara najviše družite izvan atletske staze?

– Najviše se družim s Hamzom Alićem. Kada smo u Zenici, prije treninga zajedno popijemo kafu ili čaj. Tu je i trener Elvir Krehmić i naš veliki prijatelj Nedžad Heco. Od konkurenata, rijetko viđam rivale. Na mene je fin utisak ostavio David Rudiša. U Južnoj Africi najbolji utisak na mene je ostavio Nijel Amos iz Bocvane. S njim sam razmijenio brojeve telefona, uzeo je mobitel i napravio zajednički selfi. I ostali su korektni.

U Počestromu je bio i Francuz Pjer-Ambrosija Bose (Pierre-Ambrossie Bosse), koji Vas je nakon utrke u Pekingu optužio za doping. Kako je protekao prvi susret?

– Moj je običaj da, kada dolazim za stol gdje sjede atletičari, sa svima se rukujem. Negdje na sredini stola sjedio je i Bose. I njemu sam pružio ruku. On je malo spustio pogled, ali su ostali aplaudirali. Valjda je svjestan da je pogriješio, a ja sam mu oprostio.

Poznato nam je da ste veliki vjernik. Koliko Vam vjera pomaže u sportu?

– Uzor mi je Muhammed, a. s. On je meni posebno, a trebao bi biti svim Bošnjacima. On je savršena osoba i pokušavam primjenjivati dosta toga. Vjera mi dosta pomaže, daje mi smirenost i samopouzdanje. Kada sam bio u žiži svih dešavanja, posebno nakon osvojene medalje u Pekingu, ostao sam čvrsto na zemlji, a sve zahvaljujući vjeri.

– Dosta su mi pomogli i savjeti iskusnijih ljudi, poput mog prijatelja Suada Kaknje te načelnika Kaknja i Zenice Nermina Mandre i Husejina Smajlovića. Tu je i vlasnik kompanije “Hifa” Hajrudin Ahmetlić, koji je sjajna osoba.

Hvalili su Vas mnogi velikani svjetske atletike, od Britanca Sebastijana Koua do Daneta Korice…

– Čuo sam i čitao sve te pohvale od renomiranih svjetskih imena iz svijeta atletike. Naravno, to mi sve godi i motivira me da radim više i kvalitetnije. Hvala svima onima koji smatraju da je odlično sve ovo što radim.

Koja Vam je, ako izuzmemo bronzu sa Svjetskog prvenstva, najdraža utrka u prošloj godini?

– Utrka Dijamantne lige u Monte Karlu za mene je nešto posebno što se dogodilo u 2015. godini. To je utrka koju ću zauvijek pamtiti zbog mnogo razloga. Najviše zbog toga što na mene niko nije obraćao pažnju pa sam na onako superioran način na cilj stigao kao prvi.

Najavili ste učešće na mitingu u Štokholmu, gdje ćemo Vas sve gledati u 2016. godine prije Olimpijade u Riju?

– Nakon Štokholma, nastupit ću krajem mjeseca na Balkanskim igrama u Istanbulu. Poslije toga, dvije sedmice u martu trebao bih provesti u BiH, a onda slijede nove utrke. Gdje će one biti, još ne znam. Bit će tu i utrka Dijamantne lige, ali bez nekog rezultatskog imperativa i ona bi mi mogla pomoći samo da tempiram formu tek da sve bude zagrijavanje za Olimpijadu u Riju.

Šta očekujete od nastupa u Riju?

– Zaista ništa. O Riju samo razmišljam kada me neko pita. Prvi cilj je finale. A poslije ćemo vidjeti… Teško je bilo šta obećati, a meni je najvažnije da izborim plasman među osam najboljih. Kada dođete u finale, onda je sve moguće.

Borba za zlato

Borba za zlato u Riju bit će paklena. Da li biste više voljeli da je samo jedna utrka u borbi za zlato ili da to ide kroz kvalifikacije?

– Volio bih da u Riju budu samo jedna ili, eventualno, dvije utrke, kao polufinale i finale. Bit će naporno, kao što je bilo u Pekingu kada sam učestvovao u kvalifikacijama pa već dan kasnije u polufinalu. No, spreman sam na sve.

Poruka Bosancima i Hercegovcima koji su uz Vas?

– Iskoristio bih priliku da svima zahvalim na podršci koju mi pružaju tokom svih utrka. Potrudit ću se da uvijek budu ponosni na mene. Omladinu molim da što više posjećuje sportske terene bez obzira na sport koji izaberu i da što manje vremena provode na ulicama, u kafićima, za kompujterima…

Za kraj, jeste li spremni za avgustovski šampionski doček ispred Vječne vatre?

– Za to sam uvijek spreman!

 

Dnevni avaz

Read more...

Zajednička iskušenja hazreti Fatime i Muhammeda, a.s.!

Četiri su najbolje žene na ovome svijetu: hazreti Merjema, majka Isa, a.s., Asija, žena Faraona, Hatidža, majka svih vjernika i Fatima, kći Muhammeda.“, rekao je Poslanik, a.s.

Hazreti Fatima bila je peto dijete h. Hatidže i Muhammeda, a.s. Rođena je u vrijeme kada se njezin otac počeo povlačiti u planine Mekke, razmišljajući o nepravdi i krivim vjerovanjima svoga naroda, dakle u Poslanikovim, a.s., četrdesetim godinama. Allah, dž.š., šalje mu Fatimu kao radost u teškim i kobnim trenutcima koji će da zadese Allahovog Poslanika, a.s., i njegovu porodicu.

Kada je imala pet godina, od svoje majke hazreti Hatidže čula je da joj je otac Božiji poslanik. Iako pretpostavljamo da mala Fatima nije znala ni šta to znači, ipak je to ojačalo njezinu vezu sa ocem, pa je postala jedna od prvih osoba koje su islam počele da ispoljavaju javno. U periodu djetinjstva, kada je napad na Muhammeda, a.s., i prve muslimane bio najteži i najbolniji, mala Fatima je dva puta dokazala na čijoj je strani i pokazala ljubav prema voljenom ocu.

Jedne prilike, dok je Muhammed, a.s.,  klanjao pred Kabom, Utba, Ukba, Ebu Džehl i Šejba baciše nečist na njega i počeše se smijati. Na to desetogodišnja djevojčica skoči, skinu nečist s oca i svojim malehnim i fizički slabašnim tijelom stade pred njih očekujući daljnji napad. Sva četvorica se posramiše i ušutiše. Već tada bila je spremna život položiti u odbranu dostojanstva svoga babe, kojega je voljela najviše na cijelom svijetu. Većina djece njezinih godina bi se uplašila i u plaču pobjegla, ali ona je već tada bila zrela. Znala je da mu mora pomoći. Kakvu čast je imala, biti kćer posljednjeg Božijeg poslanika!

Druge prilike, nekoliko Kurejšija staviše omču oko Poslanikovog, a.s., vrata dok on klanjaše pred Kabom, u nastojanju da ga udave. Tada hazreti Fatima pozva upomoć koliko je glasno mogla i dozva Ebu Bekra Es-Sidika. Uspio je osloboditi Poslanika, a.s., s tim da je i on sam bio pretučen. Ponovo je mala Fatima uspjela pomoći voljenoga oca, s tim da su ožiljci zbog pretrpljene boli Poslanikove, a.s., na njoj zauvijek ostavili traga. A kako i ne bi kad je cijelo svoje djetinjstvo provela u jednom nesigurnom, neprijateljskom okruženju, gdje niko od Mekkelija nije oklijevao da napadne, osramoti i učini štetu Muhammedu, a.s., i njegovoj porodici.

Većina naše Bošnjačke dječice koju je rat zatekao u tim dječijim, mladim godinama, do kraja života pamtit će bol svog teškog djetinjstva. Baš kao i hazreti Fatima, nosit će ožiljke teškog života, ispunjenog glađu, neimaštinom, nesigurnošću u svome domu ili van njega. Zasigurno nas nema što iznenaditi ukoliko ta dječica koja su sada odrasli ljudi, imaju negativan stav prema životu i svima onima koji im i danas priznaju svoje neprijateljstvo. Bolno djetinjstvo donosi bolan život, zato je potrebna velika snaga i hrabrost da se bol pretvori u iskušenje koje nas je ojačalo.

Sam Poslanik, a.s., mnogo ju je volio, što svjedoči sljedeća predaja:“Ko god izazove radost Fatime, Allah će njemu izazvati radost, a ko je naljuti, naljutio je i Allaha. Fatima je dio mene. Šta god nju veseli, veseli i mene, a šta god Fatimu ljuti, ljuti i mene.“ Bila je njegova radost i sjaj u oku. Sigurno je ovih nekoliko trenutaka u kojima je Fatima pokazala svoju hrabrost bilo ključno da Muhammedu, a.s, bude najvoljenije biće na svijetu. Hatidža mu je dala sve u trenutku Objave, Fatima ga je spasila i čuvala njegovu čast u najtežih 13 godina provedenih u Mekki. Dvije hrabre žene, dva dragulja u Poslanikovim očima!

Primjer u kojem Božiji Poslanik upozorava muslimane na važnost poštovanja Allahovog zakona, a u kojem spominje važnost svoje Fatime, jeste slučaj kada je jedna žena iz ugledne porodice plemena Kurejš, po imenu Fatima počinila krađu. Kada je Božiji Poslanik naredio da se nad njom provede Božiji propis, pripadnici plemena Benu Mahzum mnogo su se naljutili i nastojali su na svaki način da spriječe izvršenje Božijeg zakona. Tako su zamolili Usamu ibn Zejda, koji je bio blizak Božijem Poslaniku, da s njim razgovara o ovome i da ga zamoli da joj oprosti. Kada je Usama o ovome razgovarao sa Poslanikom,a.s., on se jako naljutio i tada je rekao: “Da li činiš zagovor u vezi s jednim od propisa Božijih?”

Zatim je ustao i održao govor u kojem je, između ostalog, rekao: “O ljudi! Ono zbog čega su narodi prije vas stradali je to da kada bi neki od njihovih uglednika počinio krađu, njega ne bi kažnjavali, ali ako bi neko od slabih, nemoćnih i nepoznatih počinio krađu ili neko drugo protivzakonito djelo, Božiji zakon bi nad njim provodili!” A zatim je još rekao: “Kunem se Bogom, ako bi moja kćerka Fatima počinila ovakvo djelo, i nad njom bih također izvršio Božiji zakon. Pred zakonom Božijim, Fatima Mahzumija jednaka je Fatimi Muhammedovoj. „

Zaista je Fatima bint Muhammed pred zakonom jednaka Fatimi Mahzumiji, ali u Poslanikovom, a.s., srcu je zauzimala prvo mjesto. Jer od svih kćeri i supruga, u ovom primjeru spomenuo je baš Fatimu, da bi ashabima pokazao ozbiljnost situacije, obzirom da su svi znali koliko je Fatima važna Muhammedu, a.s.

Hazreti Fatimi dat je nadimak Zehra, što znači sjajna. Kao da je njeno lice, kako se prenosi, zračilo svjetlom. Prenosi se da kada bi stala na namaz, mihrab (mjesto gdje stoji imam koji predvodi zajednički namaz) bi sav bio osvijetljen. Ovo je jedna od počasti direktno darovanih Fatimi od strane Uzvišenog Allaha, dž.š., kako bi se još na dunjaluku odredio njezin visoki stepen na nebesima.
Hazreti Fatima udala se za hazreti Aliju, kojega je Muhammed, a.s., nazvao kapijom grada znanja, s tim da je on sam grad znanja. Sa hazreti Alijom, dobila je dva predivna sina, hazreti Hasana i hazreti Husejina.

Hazreti Fatima je umrla u 29 godini života, 6 mjeseci nakon preseljenja Muhammeda, a.s., duboko žaleći za prekinutim životom njezinog oca kojega je voljela najviše na svijetu. Najteže momente poslanstva provela je s njim u Mekki, pod istim krovom, dijeleći radost i tugu. Njezino srce predalo se u potpunosti njegovoj dobroti, hrabrosti i snazi zbog silne pretrpljene boli. Zajedničke nevolje zaista približe ljudska srca, svežu ih željeznim okovima do Sudnjeg dana. Razlog više tomu bio je što su druge kćerke Muhammeda, a.s., već bile udate, imale su svoje porodice o kojima su se brinule, dok se Fatima brinula o sigurnosti svoga oca.

Neka nam Fatima bude pouka u teškim momentima koji su izvjesnost svačijeg života, a iskušenja njezinog oca koja je dijelila s njim, potvrda da i najbolji ljudi ikada stvoreni nisu spašeni iskušenja, emocionalne boli, neimaštine i gladi.

Nismo samo mi u nevolji, i nismo mi ništa Bogu skrivili pa nas prati loša sreća. Muhammed, a.s., je od svoga rođenja, pa sve do smrti prolazio kroz najteže nesreće i boli, a ipak imao cilj koji je postigao, zadržao samopouzdanje i hrabrost, ustajao i nakon najtežih momenata i išao u bitke, a sve to zahvaljujući svojoj vjeri u Uzvišenog Allaha, dž.š., u kojem je imao najveću utjehu i nadu.

Šejla Mujić Kevrić

Read more...

U društvu sa Poslanikom, a.s. – Kako je izgledala njegova svakodnevnica?

Muslimani su od ranih generacija, do u najmanje sitnice istraživali život Poslanika a.s., ponašali se na način kako je to on činio, po sunnetu, skladali stihove njemu za ljubav, pisali o njemu i savjetovali druge da isto to čine.

Ovaj način ”drugovanja” s voljenim Poslanikom a.s. snažio je vjeru svakog muslimana, davao mu jasnu sliku o načinu ponašanja u različitim situacijama, te budio ljubav spram Poslanika a.s. Nekada, postupanje po onome što je Poslanik uradio, u očima drugih i nije imalo nekog posebnog značaja, ali za one koji su u njemu vidjeli divnog uzora, svaki pokret je imao smisla i svaki savjet duboko dirao dušu.

Živjeti na način kako je to činio Poslanik a.s. bar na kratko, želja je svakog muslimana. Nastajale su mnoge knjige koje su opisivale Poslanikov život do u najmanje sitnice. U ovom tekstu i mi ćemo navesti neke od segmenata Resulullahovog života koje smo smatrali bitnim i korisnim da vam izdvojimo.

U Medini punoj palmovika, koja srca čini sretnim i smirenim, koja je toliko lijepa da se oči orose suzama i ushićenjem kada u nju gledaju, doselio se iz rodne Mekke Allahov Poslanik a.s. 622.godine, i ovaj grad učinio svojim gradom i u njemu nastanio svoje ukućane. Doselio je u Medinu sa svojim vjernim ashabima obasjavši svojim dolaskom svaki njen kutak. Zavoljeli su ga i njeni stanovnici i priroda koja ju okružuje. Najbolji stanovnici Medine utrkivali su se živeći sa Poslanikom ko će sjesti bliže do njega, iskazujući mu tako neizmjernu ljubav i poštovanje a i on se s ljubavlju družio s njima, jedino se osamljujući kada bi poželio dobrovoljno ibadet činiti Uzvišenom Allahu. Svaki trenutak njegovog plemenitog života proveden s porodicom, u mesdžidu, u medinskim sokacima, u zijaretu ashabima, sjedeći na hasuri, družeći se sa prijateljima, liježući u postelju, bio je ispunjen mudrošću, dobrotom, iskrenošću i ibadetom.

Oči njegovih ashaba koje su pratile svaki njegov i najmanji pokret bile su kamere koje su bilježile svaki trenutak. Njegovi ashabi su nam vjerno prenijeli svaki njegov sunnet, svaki njegov običaj, pa čak i sitnice koje je činio pri lijeganju u postelju i pri ustajanju iz iste.

Prva stvar koju bi činio ranom zorom kada bi se prenuo iz sna bilo je da je dohvatio misvak i njime čistio svoje zube te učio dovu nakon buđenja. Ponavljao bi riječi sabahskog ezana nakon kojeg bi u svojoj kući klanjao dva rekata nafile, pa bi čuvši Bilalov ikamet izlazio u džamiju i stajao ispred svojih ashaba redajući ih u safove. Nakon klanjanja sabah namaza sa okupljenim ashabima počesto bi razgovarao puštajući ih da svako iznese ono što je eventualno sanjao, a ako ne bi bilo nikakvih snova, onda bi pričali i razgovarali o nekim drugim stvarima. Nekada bi ti kružoci sa Poslanikom poslije sabaha bili toliko poučni da bi se ashabima oči rosile suzama a srca podrhtavala slušavši njegova kazivanja i savjete. Međutim, ponekad bi puštao ashabe da se u šaljivom tonu prisjećaju nekih prošlih događaja na koje bi se i on sam počesto nasmijao. Ukoliko ne bi bilo takvih sjedenja poslije sabahskog farza preporučivao bi ashabima da izlazak sunca dočekaju u jutarnjem zikru učeći ga svak za sebe pojedinačno.

Kada bi se vratio kući ponovo bi prao zube misvakom selamivši svoje ukućane, a počesto bi posjećujući svoje supruge i pitao neku od njih da li ima nešto za jelo. Nakon doručka i boravka kod svojih ukućana znao bi odlaziti ponovo do džamije klanjavši u njoj dva rekata tehijjetul – mesdžida, a ponekada i duha namaz. Boravio bi u džamiji a ashabi bi u nju dolazili u tim jutarnjim satima da ga pitaju za svoje potrebe, jer su znali da ga počesto u tom periodu mogu naći na tom mjestu. Razgovarao bi sa onima koji su željeli razgovor i nastojao bi odgovoriti na njihova pitanja ili ih nešto dodatno posavjetovati. Bitno je napomenuti da se u druženju Poslanika sa ashabima skoro nikada nije radilo o monologu, nego se uvijek razvijala diskusija u kojoj su ashabi kao učenici uzimali učešća u procesu svog duhovnog odgoja i obrazovanja.

Običaj je bio da se Allahovom Poslaniku na ovim druženjima, ako ima neko novorođenče, isto donese, pa bi on učio dovu za njega i molio bi Allaha da mu podari bereket. Tad bi držao dijete u krilu i potvrđivao bi ime novorođenčeta (koje su mu nadjenuli roditelji ili dali samom Poslaniku da mu ga od nadjene). U toku druženja ashaba sa Poslanikom bilo im je dozvoljeno šaliti se i pričati o svakodnevnim životnim situacijama. Poštovanje koje su osjećali prema Poslaniku s.a.v.s. nije bilo nikakva prepreka da se raduju životu i uživaju u njemu tako što će se umjereno i umjesno šaliti. Nekada bi u ovom periodu Poslaniku dolazili gosti i delegacije koje su mu znale pristizati sa svih strana. On bi ih primao i ugošćavao.

Poslanik s.a.v.s. svih ashabima pridavao je jednaku pažnju i prilikom susreta s njima pokazivao je radost, te je svaki od njih vjerovao da se nalazi na posebnom mjestu kod njega. Ako bi neko poklonio Poslaniku hranu u trenutku dok se nalazio u društvu sa ashabima, jeli bi svi zajedno. Često bi čašćavao ashabe zajedničkim jelom. Nikada ne bi napustao neki skup a da prije toga ne bi proučio poznatu dovu za iskup grijeha.
Nekada bi se dešavalo da Poslanik poslije jutarnjeg druženja sa ashabima ode u posjetu kod nekog od rodbine ili prijatelja. Često bi navraćao kod kćerke Fatime i tu bi se malo poigrao sa svojim unucima. U jutarnjim satima išao bi u posjetu bolesnima ili određenim siromašnim muslimanima, te bi shodno mogućnostima ispunjavao njihove potrebe. Bilo je situacija da su ga stanovnici Medine i okolnih mjesta pozivali u goste s nijetom da ga počaste i da im on predvodi namaz u njihovoj kući. Alimi tvrde da su to bile najčešće neobavezne dnevne ili noćne nafile. Poslanik a.s. je imao neka svoja omiljena jela koja bi i pojedini ashabi kasnije zavoljeli vidjevši da ih i Poslanik posebno voli.
Osmijehnuo bi se svakom koga bi susreo u čaršiji na putu i mesdžidu. Uvijek je bio vedrog i nasmijanog lica. Kada bi se susreo sa djecom, poselamio bi ih a počesto i pomilovao rukom po licu. Džabir Ibn Semura se prisjeća kada je on bio dječak da se sa djecom igrao dok je u šetnju jedne prilike krenuo Allahov poslanik. Vidjevši Džabira prišao mu je pomilovao ga po obrazu, tako da je Džabir osjetio hladnoću ruke Poslanikove koja je toliko mirisala da se njemu činilo da ju je upravo izvadio iz posude sa mirisom. U džamiji bi počesto nalazivši grupe žena kako sjede selamio ih podigavši ruku u znak pozdrava.
Običaj Poslanika s.a.v.s. bio je da često uči pri susretu sa djecom i ashabima dove za njih moleći Allaha da im podari bereket, obilje nafake i da im oprosti. Posebno je bio prepoznatljiv kada bi išao u posjetu bolesnicima. Tad bi redovito učio dove za njih, a redovan je bio u svojim dovama i selamima kada bi prolazio pored mezarja. Podučavao je ashabe da kada prolaze pored muslimanskog mezarja nazovu selam za umrle i da mole Allaha za njihov oprost grijeha. Prije podne namaza ili u podnevskom vaktu znao bi svraćati kod jedne od svojih supruga, te bi prve podnevske sunnete nakon ezana znao klanjati u kućnom ambijentu. Kada bi nekad svratio kod Ummu Sulejm koja mu je bila bliska rodica tu bi se znao malo odmoriti prije podne ukoliko bi bio umoran od jutarnjih obilazaka i aktivnosti.

Subotom bi znao odlaziti u Kuba da posjeti mesdžid koji je prvi sagrađen te bi tamo klanjao namaz. Kad bi dolazio u Kuba odmarao bi se u kući svoje rodice Ummu Haram bint Melhan, nekada ručavši tu. Jedne prilike je zaspao u njenoj kući, pa kada se probudio on se osmjehnuo a ona ga je upitala zbog čega se osmjehnuo. Poslanik reče: ,, U snu sam vidio moje sljedbenike kako se bore na Allahovom putu, ali na morskim valovima. Izgledali su poput kraljeva. ” Ona tada reče: ,, Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da me učini jednom od njih. ” Tom prilikom je Poslanik proučio dovu za nju i rekao joj: ,, Ti ćeš biti među prvima od njih. ” Buharija i Muslim bilježe da je u vrijeme hilafeta Muavije zaplovila morem kao borac na Allahovom putu i na tom putu poginula kao šehid.

Nije mu bilo strano da ulazeći u džamiju radi klanjanja podnevskog farza sa sobom ponekada u naručju ponese svoju unučad Hasana, Huseina ili Umamu, spustivši ih pored sebe u muhrab a potom bi pristupio klanjanju. Nakon podnevnog farza često bi se vraćao svojim ukućanima i tu bi klanjao dva rekata sunsunneta. Nakon ikindije posjećivao bi svoje supruge, razgovaravši sa njima, pitajući za njihove kućne potrebe. Nakon akšamskog farza vraćao bi se kući, klanjao dva rekata akšamskih sunneta u kući, te bi se posvetio pripremi večere i u ozračju tog ambijenta u kući provodio vrijeme do jacije. Ashabima je preporučivao da kada su u mogućnosti na večeru pozivaju siromašne muslimane.

Kada bi postio aktivnosti oko jela izgledale bi malo drugačije, jer bi, kako neki izvori navode, počesto preporučivao da se prvo jede pa da se klanja. Poslije večere Poslanik bi običavao piti sok od hurmi koje su prethodno pokiseljene u vodu. Ako bi jeo u društvu od nekih svojih supruga razgovarao bi s njom, šalio se i pokazivao bi dobročinstvo. Govorio je: ,, I zalogaj koji prineseš do usta svoje supruge je sadaka. ” (Buhari i Muslim) Simpatični su primjeri koje navodi hazreti Aiša kada pojašnjava kakvi su bili trenuci njene večere sa Poslanikom. Jedno drugom bi komadiće mesa stavljali u usta, pa bi ona odgrizla komadić mesa, a on bi stavljao svoje usne na isto to mjesto, te bi i on odgrizao meso. Zahtjevao je da se ona prva napije vode pa bi onda on stavljao svoje usne na isto to mjesto na čaši i onda bi pio. Mnoštvo je primjera koji nam pokazuju kako je Poslanik umio uživati družeći se sa svojim ukućanima, te sa svojim drugovima i rodbinom.

Nije žurio sa obavljanjem jacije namaza. Pristupajući jacijskom farzu ako bi čuo plač djeteta učio bi kraće sure iz bojazni da ne optereti majku. Nakon predaje selama jacijskog farza, sačekao bi da prvo izađu žene iz džamije i uđu u svoje kuće, pa bi tek tada Allahov Poslanik s.a.v.s. ustajao a poslije njega bi ustajali i ashabi. Kada bi se vratio svojoj kući klanjao bi još dva rekata nafile, odnosno jacijskih sunsuneta, te bi vrijeme poslije provodio sa ukućanima prije nego što legne spavati. Ponekad bi odlazio na sijelo kod nekog od ashaba razgovarajući o potrebama društvene zajednice, a kasnije bi ga oni pratili do njegove kuće, uživajući u svakom trenutku druženja s njim.

Jedne noći prošao je pored kuće Ebu Musaa el – Ešarija i dugo je ostao slušajući njegovo prelijepo učenje Kur'ana. Ujutro ga je sreo i rekao mu: ,, Ebu Musaa, sinoć sam stajao pored tvoje kuće i slušao tvoje učenje. Imaš milozvučan glas kao što ga je imao Davud a.s.” (Buhari i Muslim) Nije zabilježeno da je u toku svoga života sa svojim ashabima bilo kada pravio skupne ceremonije zajedničkog zikra niti bi pravio kolektivne vidove poklanjanja sevapa umrlima. Preporučivao je ashabima da svako pojedinačno moli za svoga umrlog i da za njega udjeljuje sadaku siromasima. Smatrao je svoje kružoke i predavanja o Allahovog vjeri najvećim vidom medžlisi – zikra (skupnog zikrullaha).

Istigfar bi učio preko 70 puta u toku dana, podsticavši ashabe da i oni uče istigfare i da što češće pojedinačno čine zikr Allahu. U tradiciji ashaba bilo je da nakon sabahskog i akšamskog namaza često uče jutarnji i večernji zikr na koji su bili podstaknuti od strane samog Resulullaha. On ih je učio dovama i zikrovima preporučenim za tu prigodu. Oni bi te zikrove nakon što ih zapamte učili pojedinačno u svojim kućama ili mesdžidima.
Poslanik bi noću ustajao i klanjao noćni namaz koji bi završavao vitrom. Onim ashabima koji nisu sigurni da će ustati u toku noći savjetovao je da vitr namaz klanjaju pred spavanje.

Zabilježeno je da je po naredbi Džibrila odlazio do obližnjeg mezarja Bekul – Garkad i molio Allaha za oprost grijeha ukopanih u tom mezarju. Svoju bi dovu počinjao sa selamom.

Allahov Poslanik s.a.v.s. vodio je jednostavan život. Živio je jednostavno: družio se sa ljudima, radovao čemu se i oni raduju a nekada i tugovao zbog onoga čega i oni tuguju. Svojim ashabima poklonio je svoje srce a i oni su njemu uzvratili na isti način. Oni su u njemu vidjeli najiskrenijeg savjetnika i najboljeg prijatelja. Takav je bio Allahov Poslanik s.a.v.s. i kao takav on je naš vječiti i nezamjenjivi uzor i učitelj do Sudnjeg Dana.

Izvori:

Sahihul-Buhari s prijevodom
Muslimova zbirka hadisa s komentarom
Vrline Allahovog Poslanika – Imami Tirmizi
Jedan dan sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. – Abdul – Vehhab ibn Nasiret – Tariri

 

Za Akos. ba. pripremili: Admir Iković i Adisa Omerbašić

Read more...
Subscribe to this RSS feed