Ramazan mjesec bogobojaznih ili gojaznih ?

Punih džepova, prepunog stomaka, praznog srca i opustošenog uma samoljubljem, čovjek ne čuje čovjekov plač u komšiluku, ne vidi tugu supruge u krevetu, ne osjeća miris bolesnog, dječiju glad na ulici… On je suho drvo naslonjeno na principe apsolutnog individualizma. Njegova stvarnost su žute strane tuđeg života, uspjeh u birokratizmu, zahtjevi za ekscesivnim divljenjem, pokretne slike velikih i malih ekrana koje je tehničkim umijećem neko iz dosade učinio opijumom za psihologiju polužive savremene mase… Možda bi kao postač praznog stomaka, koji budi cijelo tijelo u stanju gladi, pogledao svijet oko sebe i vidio glad, i plač, i bolest, i tugu, i rad, i smrt drugog čovjeka, i da čovjek nije samo zabavljač svoje duše, već pomoćni arhitekt tuđih sudbina. Možda bi u jednom ramazanskom danu, koji kada se posti ljeti traje danima, uvidio svoju ulogu čovjeka na Ovome svijetu; u trenutku gladi i postačke iscrpljenosti osjetio svakodnevnu glad miliona ljudi ili neprimijetno izumiranje radničke klase robovlasničkog kapitalizma.

Možda bi se pronašao u praznini stomaka onaj osjećaj mučnine pri pogledu na savršeni svijet koji to uopšte nije. Tokom ramazana nekima je s narodnim jelima tvrd somun za iftar propust domaćice, a drugima specijalitet kod tete Zilhe u sarajevskoj ulici Halači broj 6, jer za “tešku glad nema tvrdog hljeba”, kako kaže jedna poslovica. Zapravo, možda će još jedan ramazan proći: jednima narodna jela, a drugima narodna kuhinja. Dok će jedni u sebi kuditi što moraju jesti za sehur hranu preostalu od iftara, drugi će i ovaj ramazan po kontejnerima s ostacima naših iftara popunjavati statistiku o gladnim u Bosni, te biti činioci podataka koji nam govore kako je samo u Sarajevu broj krađa u trgovinama 2011. godine povećan za 200 posto u odnosu na prethodnu godinu i to, prema policijskim zapisnicima, krađa hrane: sir, mlijeko, hljeb, suhomesnati proizvodi…

Neki će se na kraju ramazana još cinično hvaliti kako nisu osjetili glad tokom ramazana, kao da je osnovni cilj ramazana biti gurmansko-nutricionistički specijalist u pobjeđivanju gladi, “nabacivši koji kilogram” te opet, ne gledajući one kojima bi i bosanski ratni iftar bio luksuz, neće dobro razumjeti mudrost propisa posta. Bog nam je rekao: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni!” – a ne gojazni.

Tokom ramazana bit ćemo svjedoci i muslimana koji, u želji za efikasnom i jednokratnom metodom postizanja duhovnog pročišćenja u mubarek-danima udjeljivanjem sadake, dođu hodži i pitaju ga za adrese osoba koje su u teškoj materijalnoj situaciji, po mogućnosti onih koji “nemaju, efendija, šta da jedu”. Tokom cijele godine nisu im ni naumpali ti “koji nemaju šta jesti”, a u ramazanu postaju odjedanput svjesni svoje obaveze dobročinitelja. Ipak, i to je uspjeh i draž ramazana, ali samo da ne počnu moralisati na ramazanskim sijelima i internet-forumima kako u džematu ima gladnih i kako zajednica, u prvom redu džemat i efendija, ništa ne radi po tom pitanju.

Čudno je, zaista, kako smo na duhovnom putu onih koji su se družili i pričali s Bogom i siromasima uporedo, a u svom životu ne poznajemo baš nijednog siromaha, a o druženju s njima da i ne govorimo. (Čak i iskup za izostavljanje posta povezan je sa siromasima, jer onima koji ne mogu postiti “otkup je da siromaha nahrane”, kako stoji u Kur’anu.)

Nije samo gladan žrtva čovjekove nemarnosti. Često u krugu svoje porodice, kada nije u krugu samoga sebe, čovjek čak ni tokom ramazana ne primijeti bližnjeg svog, a kamoli nepoznanika ili siromaha. On nije raspoložen za razgovore s nepoznanicima nakon mukabele; nije otporan na naporne teravijske gužve; nije spreman za društvo. Ukoliko ima potrebu da manifestira aristotelovsku misao o društvenom biću koristit će Internet.

Nekima se činila lijepim hipi-kultura, nekima punk-dekultura, a nekima internet-revolucija koja, često, izgrađuje i nadograđuje kod masa sve osim istine. Učinili smo sve da se lakše povezujemo i komuniciramo, ali naša komunikacija završila je na početku nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili. Ne svi, ali uglavnom nove generacije tehnike, tehnologije, društvenih mreža zaboravile i izgubile su istinsku osobinu društvenosti. I pored konstantne “tehno” komunikacije, čovjek se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe. Postoji li trenutak kada će se miljama udaljeni prijatelji napokon vratiti u “staromodni oblik komunikacije”, uz duga sijela i još duže razgovore “uživo”?

Postoji. I upravo traje. Onaj osjećaj topline kada drage osobe borave uz nas i kada kilometre duge internet-signale zamijene šaputanja u džamiji ili razgovori “na sijelu” pruža ramazan. Ramazan je savršen trenutak da se, umjesto kreiranja perfektnih profila – naših vještačkih ličnosti na Internetu, komuniciranja šutnjom sa mnoštvom riječi preko tastature, korištenja prstiju umjesto jezika, vratimo zanemarenim druženjima uz ramazanske noći, vruće somune i sabahsko učenje Kur’ana.

Ko se još neće složiti sa činjenicom da su ramazani s ratnim iftarima uz bližnje u skloništu, osvjetljenim svijećom, odisali nekim osjećajem kojeg danas teško možemo osjetiti u izobilju i luksuzu kojim se častimo? Jesu li nam srca bila punija onoliko koliko nam je stomak bio prazniji?

 

Elvedin Subašić

Read more...

Bogobojaznost (takva) i oslanjanje na Allaha (tevekkul)

U komentarima Kur’ana bilježi se da su ovi ajeti (preciznije: dijelovi drugog i tećeg ajeta ove sure) objavljeni zbog Avfa b. Malika el-Ešdža’ija. On je, prema Ibn ‘Abbasu, došao Poslaniku, a.s., i rekao mu: ‘’Sin mi je zarobljen, a majka mu tuguje. Šta da radim?’’ Tada je Poslanik rekao: ‘’Boj se Allah i budi strpljiv! Tebi i tvojoj ženi naređujem da često izgovarate: Lā havle ve lā kuvvete illā billāh (Nema promjene ni moći osim u Allaha)’’. Kada se vratio kući i ispričao svojoj ženi šta mu je Poslanik naložio, ona je rekla: ‘’Divno li je to što nam je naredio!’’ Poslije nekog vremena, sin je umakao neprijatelju i sa obiljem ratnog plijena došao kući. Tim povodom objavljeni su dijelovi ovih ajeta.

Kur’an za sebe kaže da je on furkān (dosl. “rastavljač istine od neistine”). Semantičari Kur’ana tvrde da ova riječ u Kur’anu ima tri različita kontekstualna značenja, a jedno od njezinih značenja jeste i ‘spas u vjeri od svake zablude i sumnje’ (el-mahredžu fi-d-dīn min-e d-dalāli ve-š-šubh), npr. u ajetu: Ako se budete Allaha bojali (In tettequllāh), On će vam dati spas od svake zablude i sumnje (furqān) (el-Enfal, 29).

Kur’an nas na brojnim svojim stranicama podsjeća da nema mjesta pesimizmu u vjerničkom srcu, da Allahova, dž. š., odredba stalno djeluje, da samo Uzvišenom Allahu pripada budućnost, da On daje promjene, izlaze i olakšanja nakon teškoća, oskudica ili kriza. Samo On zna tajne nebesa i Zemlje i šta će donijeti novi dan.

On, Uzvišeni, zna ono što je nama skriveno i nepoznato.

Ove nepobitne istine, posvjedočene u brojnim kur’anskim ajetima, često se, na različite načine i u nijansiranim značenjima, ponavljaju i to zbog toga, kako vele znalci Allahove Knjige, da se one ustale u ljudskim dušama i njihovim srcima. Kur’an nam time, zapravo, otvara vrata velike nade i mogućnost promjene i najtežih ljudskih stanja, jer mi ne znamo šta slijedeći trenutak može donijeti – ono na što mi uopće ne računamo.

Cijeli tekst u štampanom izdanju „Preporoda“

Read more...
Subscribe to this RSS feed