Naučno dokazano: Previše vremena provedenog ispred ekrana mijenja dječiji mozak

Istraživanje provedeno u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) je pokazalo da previše vremena provedenog ispred ekrana mijenja dječiji mozak, javlja Anadolu Agency (AA).

Klinika za dječije bolesti u Cincinnatiju je provela istraživanje u kojem su kod djece koja ispred ekrana provode više vremena nego što se preporučuje utvrđene razlike u dijelovima mozga koji podržavaju jezik i samoregulaciju.

Istraživači su ipak izjavili da još nije jasno kako pomenute promjene u mozgu utječu na kasniji djetetov razvoj.

Studija je provedena na 47 zdrave djece s područja Cincinnatija u dobi od 3 do 5 godina magnetskom rezonancom mozga kao i kognitivnim testiranjem.

John Hutton, vođa istraživanja, istakao je kako posljednjih decenija ljudi, a posebno djeca i tinejdžeri, sve više vremena provode pred ekranima, mobitela, kompjutera i televizora.

“Ovi rezultati jasno naglašavaju potrebu za razumijevanjem utjecaja vremena provedenog pred ekranom na mozak, posebno u fazama dinamičnog razvoja mozga u ranom djetinjstvu”, kazao je Hutton.

Istraživanje koje je već sada izazvalo veliku pažnju javnosti objavljeno je u naučnom časopisu “JAMA Pediatrics”.

Kanadsko istraživanje objavljeno u aprilu ove godine također je pokazalo da vrijeme provedeno ispred ekrana može utjecati na raspon pažnje kod predškolaraca.

Američka akademija za pedijatriju predlaže da djeca mlađa od 18 mjeseci trebaju izbjegavati sve aparate s ekranom osim razgovora putem videa. Za djecu između 2 i 5 godina, preporučuje se ograničavanje vremena provedenog ispred ekrana na sat dnevno.

Akos.ba

 

 
Read more...

Kako reagovati na pogreške djece

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nas je učio osobini davanja savjeta. Prvi i najvažniji element te osobine jeste taj da savjet treba dati u privatnosti, a ne u javnosti. Ako moramo dati savjet u javnosti, onda ne trebamo upirati prstom u pojedinca koji je napravio pogrešku. Umjesto toga, trebamo ga uputiti govoreći uopćeno, kako je to činio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. On je imao običaj popeti se na minberu i reći: “Zašto neki ljudi govore to i to?” (Nesa’i)

Roditelji trebaju imati u vidu ovo pravilo kada reaguju na pogreške djece, naročito ako imaju više djece. Oni ne smiju optuživati, niti koriti djecu, posebno ne pred njihovim prijateljima ili vršnjacima. Ako to budu radili, to će naštetiti njihovom samopoštovanju. To će, također, učiniti da sve odbijaju, što neće pomoći rješavanju problema.

Međutim, razgovaranje sa djetetom nasamo čini da ono lakše prihvata i daje mu priliku da razmisli o trenutnoj situaciji, umjesto o sramoti koju osjeća.

Pored toga, roditelji će uvidjeti da mogu biti objektivniji u reagovanju na pogrešku djeteta kada o njoj privatno diskutuju. To je prilika da se djetetu tačno kaže šta je pogriješilo, da ga se poduči zašto je to pogreška, navodeći ajet iz Kur ‘ana ili neki hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i da se dijete uvježba da tu pogrešku više ne ponavlja.

Navest ćemo jedan praktičan primjer, kako bismo ilustrovali ovaj princip. Dijete se obraća roditelju ili starijoj osobi na nepristojan način, pun nepoštovanja i praveći grimase dok govori. Ovo je neprihvatljivo ponašanje i roditelji ga moraju ispraviti. Umjesto da galame i viču na njega pred drugima, roditelj će ga odvesti u drugu sobu i objektivno s njim porazgovarati o problemu. Roditelj treba pretpostaviti da dijete ne zna da je njegovo ponašanje neprihvatljivo i prvo treba djetetu ukazati na to mirnim, ali odlučnim tonom. Na primjer, roditelj treba reći djetetu: “Da li si primijetio na kakav si mi se način obratio? Jesi li primijetio kakav ti je bio ton i kakve si grimase pravio? Misliš li da je to prikladan način da razgovaraš sa drugima? Pogledaj kako ja sada razgovaram s tobom. Govorim li ja nepristojno? Pravim li ja tebi grimase? Misliš li da je ovako pristojnije?”

Najvjerovatnije je da dijete uopće nije shvatilo da je bilo nepristojno. Ovo je “ukaži” – korak. Sljedeći korak je podučiti ga zašto je njegovo ponašanje neprihvatljivo.

Roditelji mu trebaju ili navesti kur’anski ajet, ili hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Na primjer, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Onaj ko nije milostiv prema našim mlađim i ne poštuje naše starije, nije od nas.” (Tirmizi)

Citiranje ajeta ili hadisa će najvjerovatnije uvjeriti dijete da je roditelj u pravu, jer će ono osjetiti da roditelj ne izmišlja novo pravilo, već da ono ima osnova.

Konačno, roditelji ne trebaju očekivati da se ponašanje djeteta promijeni čim mu se ukaže da je sa islamske tačke gledišta pogriješilo. Roditelji moraju uvježbati dijete ponavljajući proces.

Također, moraju imati na umu da mijenjanje socijalnog ponašanja iziskuje vrijeme i ponavljanje naredbi.

Autori: Dr. Ekrem Bešir i dr. Muhammed Rida Bešir
Iz knjige Odgoj djece u svjetlu Kur’ana i sunneta
Priprema: Menhedž

 

Read more...

Odgoj djece – poseban emanet

Roditeljstvo jeste jedna od najljepših Allahovih blagodati ali u isto vrijeme i poseban emanet koji nam je povjeren. U svakom vremenu odgoj djeteta je bio poseban izazov, i potpuno nepravedno bi bilo podcijeniti napore koje su ulagali roditelji, od postanka svijeta pa do danas, u odgoj svoje djece. Međutim, suočeni sa toliko grijeha u jednom vremenu, što je zaista teško i za odraslog insana- nameće nam se pitanje- kako danas uspjeti sačuvati i očuvati mlado biće od štetnosti koje su se nadvile nad njim? Tako smo danas svjedoci grijeha zbog kojih je uništen Lutov a.s. narod, zatim Šuajbov a.s. narod… gotov da nema grijeha zbog kojeg neki od naroda prijašnjih Poslanika nije uništen, a da taj grijeh nije prisutan danas.

Da bismo shvatili principe odgoja nužno je da se vratimo kur’anskim kazivanjima u kojima se upravo spominju odnosi na relacijama roditelj- dijete i dijete- roditelj.

Tako imamo u Kur’anu različite situacije:

  1. Roditelj vjernik- dijete nevjernik. Primjer Nuha a.s. i njegovog sina koji je stradao u potopu. Zanimljivo je da sve do posljednjeg trenutka, iako je kazna već počela, Nuh a.s. ne odustaje od pozivanja sina na pravi put, put spasa. Kako? Na najljepši i najblaži način.

i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!” (sura Hud, 42)

  1. Roditelj nevjernik- dijete vjernik. Primjer Ibrahima a.s. i njegovog oca Azera. Sin najljepšim riječima savjetuje oca- pokazujući time svoju ljubav i naklonost, kao i poštovanje.
  2. Otac vjernik- sin vjenik. Primjer Ibrahima a.s. i njegovog sina Ismaila a.s. Ibrahim, iako otac, Poslanik i nadahnut objavom da zakolje Ismaila- opet pita sina za njegovo mišljenje o tome. Šta bi mnogi uradili? Rekli bi da je to naredba od Allaha- da se sin nema tu šta pitati. Pogledajmo koja je mudrost i plemenitost Ibrahima a.s. kada želi da aktivno uključi sina- da čuje njegovo mišljenje, da ne upotrijebi prisilu.

I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” – “O oče moj,” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (sura Es-Saffat, 102)

  1. Otac vjernik, a djeca griješnici. Primjer Jakuba a.s. i njegovih sinova koji su napakostili Jusufu a.s. Također i ovdje imamo divan primjer roditelja koji izbjegava direktni ukor svojim sinovima, već ih podstiče na razmišljanje.

U vašim dušama je ponikla zla misao” – reče on – i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (sura Jusuf, 18)

Jakub a.s. nije upotrijebio riječi poput:“Lažovi jedni“ ili „Teško vama, Allah će vas kazniti“. Naprotiv, ukazuje im na njihovu grešku ali bez direktnog ukora.

  1. Otac vjernik- sin vjernik. Primjer Lukmana a.s. i njegovog sina. Otac savjetuje sina.

Također imamo i razgovor između Jakuba a.s. i njegovog sina Jusufa- kada ga savjetuje da ne govori svoj san braći svojoj, kako to ne bi kod njih izazvalo zavist i ljubomoru.

Iz svih ovih kur’anskih primjera možemo zaključiti jedno: ne postoji upotreba sile, upotreba grubosti niti ucjene. Savjet ili „mev’iza“ je put koji zagovara Kur’an kada je u pitanju pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, kao i u odgoju djece. Važno je shvatiti iz kur’anskih primjera da postoje različite situacije, tako da nije neobično da se desi u porodici da roditelj bude privržen vjeri a dijete bude potpuno drugačije ili obratno, da roditelj bude na stranputici a da dijete bude na pravome putu. Shodno ovome ne smijemo osuđivati niti jednu niti drugu situaciju, naprotiv, jedino roditelju koji nije uložio trud i pokazao primjerom svome djetetu, može se prigovoriti. Roditelj koji je pokazao primjerom islamski život svome djetetu nije odgovoran ako dijete nije nastavilo tim stopama- onda ostaje da Allah upućuje onoga koga On hoće.

Međutim, ono što treba naglasiti jeste da je razgovor jedna od najbitnijih tačaka u odgoju djeteta, odmah nakon pozitvnog ličnog primjera.

Dakle, prvo i osnovno jeste izgradnja sebe i svoje ličnosti, čak mnogo prije rođenja djeteta.

Drugo po bitnosti jeste razgovor sa djetetom/djecom– ono čemu nas uče ova kur’anska kazivanja, i to čak onda kada smo potpuno sigurni u ispravnost našeg postupka. Ovo je nažalost jedna od zapostavljenih tačaka odgoja jer jednostavno većina roditelja ne smatra za veliku potrebu razgovarati sa djetetom- pogotovo ne kao sa ravnopravnim sagovornikom – to smo upravo vidjeli iz primjera Ibrahima a.s. i njegovog sina Ismaila a.s. Nije značajno samo reći djetetu da klanja, makar mu i primjerom pokazali. Mnogo je značajnije da kroz razgovor s njim dovedemo ga do zaključka- zašto je namaz bitan, da pobudimo interes u njemu da obavlja namaz iz ljubavi a ne iz prisile. Jer, ono što se radi iz prisile ne može dugo trajati.

Izbor društva roditelja u mnogome može utjecati i na izbor društva djeteta, a društvo je bitan faktor u formiranju ličnosti djeteta- poput drugih faktora kao što su TV programi i internet- posebno društvene mreže. Roditelj nikako ne bi trebao ostaviti neograničenu slobodu djetetu u izboru TV kanala, filmova ili serija. Jer, veoma često- svijet filma počinje da se prenosi na stvarni život.

Također, primjena nagrade i kazne treba biti prisutna u odgojnom procesu– ali opet bez upotrebe sile. Sila nužno rezultira silom, a islam se na sve načine bori protiv sile. Kada roditelj primjenjuje jednu od ove dvije metode mora biti veoma oprezan da ne pređe granice. Jer opet- dijete niti smije raditi nešto zbog neprekidnog ovozemnog interesa, niti iz straha za kaznom. U svemu treba postojati granica.

Isto tako, kada roditelj upoznaje dijete sa negativnim pojavama u društvu, nužno je da ih samo ne osudi već da dadne djetetu valjano obrazloženje, zašto nešto nije dobro. Odgoj djeteta je proces koji iziskuje mnogo strpljenja, mudrosti i ustrajnosti. Sam naš pristup djetetu zapravo odgaja dijete. Stoga je ovaj emanet izuzetno velik. Svakako, vjernik ne smije da zaboravi dovu Uzvišenom Allahu za pomoć u odgoju djeteta. Jedna od veoma lijepih Kur’anskih dova jeste: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!’” (sura Furqan, 74)

Molim Allaha da nas učini od onih koji će ući u Džennet zajedno sa svojim supružnicima i svojom djecom. Amin.

HALIMA LJ.

 

Read more...
Subscribe to this RSS feed