Smrt uoči petka i petkom

Pitanje: Da li je tačno da će musliman koji umre petkom biti pošteđen kaburske patnje?

Odgovor: Neki učenjaci smatraju da je smrt petkom jedan od lijepih znakova koji ukazuju na poseban stepen umrlog. Taj stav argumentirali su predajom u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nijedan musliman neće umrijeti petkom, niti uoči petka, a da ga Allah neće sačuvati kaburske kušnje.”  (Bilježe Ahmed i Tirmizi. Hadis je garib i njegov lanac prenosilaca nije povezan.) Kada bi ovaj hadis bio vjerodostojan, to bi bio sasvim jasan dokaz o ovom pitanju, međutim, veliki broj učenjaka ovaj je hadis ocijenio slabim. Šejh Albani, rahimehullah, smatra da se ovaj hadis može dići na stepen dobrog ili vjerodostojnog hadisa kada se uzmu u obzir svi putevi kojima je prenesen. (Ahkamul-dženaiz)

Ibn Usejmin, rahimehullah, o ovom pitanju kaže: “Hadis u kojem se govori o vrijednosti preseljenja na ahiret petkom nije vjerodostojan. Čovjek se nagrađuje za djelo koje on lično učini i u tome ima izbor, a smrt nekog čovjeka petkom nije njegov izbor. Ako bi mu smrt došla četvrtkom, nije u stanju odložiti je do petka, niti je u stanju smrt pomjeriti naprijed, tako da umre petkom ako mu je određeno da umre subotom. Svaki hadis koji govori o posebnosti umiranja u nekom određenom danu nije vjerodostojan, a sevap se dobiva za djela koja čovjek učini svojom voljom.” (Nurun alad-derb

Treba znati da, ukoliko se prilikom smrti pojavi neki od znakova lijepog završetka, to ne znači da kategorično možemo tvrditi da je umrli džennetlija, ali je to lijep pokazatelj. Isto tako, ako se ne pojavi nijedan od znakova lijepog završetka, to ne znači da ta osoba nije čestita. Sve to jeste gajb koji je samo Allahu poznat. Međutim, za onoga koga čestiti vjernici hvale i o njemu lijepo govore, prema mišljenju nekih učenjaka, može se kazati da je džennetlija. To su rekli na osnovu predaje u kojoj Enes b. Malik, radijallahu anhu, kazuje kako je pored njih pronesena dženaza pa su prisutni pohvalili umrlog i o njemu lijepe riječi kazali, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to reče: “Tako će i biti.” Nakon toga, prošli su sa drugom dženazom, pa su o njoj kazali loše, pokudili je, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to reče: “Tako će i biti.” Omer b. Hattab, radijallahu anhu, tada upita: “A šta će to biti, Allahov Poslaniče?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ovoga ste pohvalili i o njemu lijepo kazali, i njemu je Džennet obavezan, a drugog ste spomenuli po zlu, pokudili ste ga i njemu je Vatra obavezna. Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji.” (Buhari i Muslim)

Pored hvale i lijepog govora o umrlom, postoje mnogi drugi znakovi koji ukazuju na lijepu smrt, lijep završetak ovog i početak novog života. Neki od tih znakova jesu:

●  Da se čovjek prije smrti udalji od svega što izaziva Allahovu srdžbu, da se pokaje za grijehe, da se posveti dobrim djelima te u takvom stanju umre. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek će biti proživljen prema djelima na kojim umre.” (Muslim) Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada Allah Svom robu želi dobro, ‘upotrijebi’ ga.”Ashabi upitaše: “A kako ga ‘upotrijebi’?” “Nadahne ga da čini dobra djela prije nego što umre”, reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Ahmed i Tirmizi, koji kaže da je ovaj hadis sahih.)

●  Radosna vijest koju umirući dobije, kao počast od Allaha. Svevišnji Allah kaže: “Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ – pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan’” (Fussilet, 30). Ta radosna vijest koju dobije na samrti ispolji se na njegovom licu.

●  Izgovaranje šehadeta na samrtnoj postelji. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čije zadnje riječi budu ‘la ilahe illallah’, ući će u Džennet.” (Ahmed i Ebu Davud. Hadis je sahih prema ocjeni šejha Albanija.)

●  Znoj na čelu u smrtnom času. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjernik umire znojnoga čela.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madža. Hadis je sahih prema ocjeni šejha Albanija.)

●  Pogibija u borbi na Allahovom putu. Uzvišeni Allah kaže: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati” (Alu Imran, 169–170). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude ubijen na Allahovom put, on je šehid, i ko umre na Allahovom put, on je šehid.” (Muslim)

●  Poginuti bdijući na straži u borbi na Allahovom putu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Bdjeti jedan dan i noć (na straži) bolje je nego postiti i klanjati mjesec dana. A ko umre u vrijeme tog bdijenja, i dalje mu se bilježe djela koja je činio, teče mu njegova opskrba i bit će sačuvan od iskušenja u kaburu.” (Muslim)

●  Smrt od kuge ili zarazne bolesti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kolera je šehadet svakom muslimanu.” (Buhari i Muslim)

●  Smrt od stomačne bolesti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Šehid je onaj ko umre od stomačne bolesti.” (Muslim)

●  Smrt pod ruševinama i gušenjem u vodi. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Pet je vrsta šehida: Ko umre od kuge, ko umre od stomačne bolesti, ko se utopi, ko umre pod ruševinama i onaj ko pogine na Allahovom putu.” (Buhari i Muslim)

●  Da žena umre u trudnoći zbog djeteta, za vrijeme poroda ili dok je u nifasu. Ubada b. Samit, radijallahu anhu, navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nabrajajući šehide, rekao: “I žena koju dijete ubije dok je u njenom stomaku.” (Ahmed. Lanac prenosilaca ovog hadisa je sahih prema ocjeni Šuajba Arnuta.)

●  Smrt u požaru, kao i smrt od tuberkuloze. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Pogibija na Allahovom putu je šehadet”, a potom je rekao: “Kao i požar i sušica – tuberkuloza.” (Taberani, El-Evsat)

●  Umrijeti braneći svoju vjeru, život, imetak i porodicu. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude ubijen dok brani svoj imetak – šehid je, ko bude ubijen dok brani svoju vjeru – šehid je, ko bude ubijen dok brani svoj život – šehid je, ko bude ubijen dok brani svoju porodicu – šehid je.” (Bilježi Tirmizi i kaže da je ovaj hadis hasen-sahih.)

Ovo su neki od znakova koji ukazuju na lijep završetak i nagovještavaju ahiretski uspjeh. Molim Uzvišenog Allaha da nas usmrti kao muslimane i počasti lijepim završetkom.

Read more...

Četiri odlike petka: Zašto je Poslanika, a.s., učio sure Es-Sedžda i El-Insan na sabahu

Petak je odabran dan po mnogim stvarima i musliman treba da vodi računa o tome. S obzirom na to, navest ćemo neke odlike tog dana: 1. Jedna od odlika koje krase ovaj dan jeste i to da se u njemu nalazi čas uslišanja dove, a to je čas u kojem će Allah svakome muslimanu sigurno dati ono što zatraži. U dva Sahiha zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”U petku ima jedan čas, u kome, ako ga vjernik potrefi – obavljajući namaz – Allaha neće ni za kakvo dobro zamoliti a da mu to Allah neće dati i dovu mu uslišati.” I Poslanik, s.a.v.s., išaretio je rukom da je taj momenat kratko traje. 2. Učenje dvije sure: Es-Sedžda i El-Insan na sabah-namazu petkom. Tako je postupao i Allahov Poslanik, s.a.v.s.. Neki islamski učenjaci to komentiraju ovako: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio je te sure petkom u zoru zato što one sadrže ono što je bilo i ono što će se desiti petkom. Te dvije sure govore o stvaranju Adema , a.s., povratku stvorenja Allahu i njihovom ponovnom proživljenju, a sve to desit će se petkom. Zato njihovo učenje petkom predstavlja podsjećanje ummeta na ono što se desilo u tom danu i na ono što će se u njemu desiti. A ajet sedžde u suri El-Insan i suri Es-Sedžda došli su usput i klanjač te sure ne uči zbog sedžde koja se nalazi u njima, nego zbog toga što je sunet učiti te sure. Klanjač će kada naiđe na ajete sedžde, učiniti sedždu u namazu,. 3. Lijepo je petkom mnogo donositi salavat na Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Evs b. Evs, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,: ”Petak spada u vaše najbolje dane. U njemu je stvoren Adem, u , u njemu je i umro. U njemu će se desiti puhanje u sur, i u njemu će se desiti uništenje svega. Zato petkom mnogo donosite salavat na mene, jer se vaš salavat meni predočava.” Prisutni upitaše: ”Allahov Poslaniče, kako će ti se predočiti naš salavat kada tvoje tijelo istruhne?!” On reče: ”Uzvišeni Allah zabranio je zemlji da jede tijela vjerovjesnika.” Imam Šemsuddin Muhammed b. Ebu Bekr ibn Kajim El-Dževzi kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., je velikan svih ljudi, a petak je najodabraniji od svih dana, i zato je salavat na Poslanika u tom danu posebna privilegija koja nikome drugom ne pripada, osim njemu. Pored toga, postoji i druga mudrost (odabranosti petka) koja se ogleda u tome da je svako dobro ovog i budućeg svijeta ummet dobio preko Poslanika, s.a.v.s., i tako im je Uzvišeni Allah preko njega dao dobra oba svijeta, a najviše od tih dobara došlo im je petkom. U tom danu bit će proživljeni i u tom danu će nastaniti svoje dvorce u Džennetu. Petak je također i dan uvećavanja nagrada[6] po ulasku u Džennet, i to je praznik vjernika na dunjaluku, dan u kome Uzvišeni Allah udovoljava njihovim potrebama i dan u kome ne odbija njihove dove. Sve se to postiže zahvaljujući Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i zato mu trebamo biti zahvalni i hvaliti ga i dati mu dio prava koje mu pripada, a to ćemo postići donoseći često salavat na njega petkom, danju i noću. 4. Pohvalno je uoči petka ili u petak učiti suru El-Kehf. Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Onaj ko bude petkom učio suru El-Kehf, imat će svjetlo koje će mu svijetliti između dvije džume!” [7] Preveo: Salih Haušić Akos.ba

Read more...

Kada se petkom uslišava dova? NE PROPUSTI OVU PRILIKU !

Pitanje: Es-selamu alejkum! Saznao sam da petkom postoji vrijeme u kojem se dova uslišava, ali sam čuo različita mišljenja u kojem dijelu dana je to vrijeme i kada ga tražiti. Volio bih da mi to pojasnite, Allah vas nagradio!

Odgovor: Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

Prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

Drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Read more...
Subscribe to this RSS feed