Nepobitni dokazi da je Muhammed Božiji poslanik

Njegov dolazak nagovijestile su prethodne knjige

Jevreji su očekivali dolazak poslanika i do u detalje su, iz svojih svetih spisa, znali kako će izgledati, međutim, kada se pojavio među arapima, odbili su da ga slijede zbog mržnje i zavisti, zato što nije od njih. Poslanikova supruga Safija, Allah bio zadovoljan njom, čiji je otac bio ugledni medinski Jevrej, pripovijeda da su nakon što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, došao nadomak Medine i odsjeo u Kubau, njen otac Hujjej b. Ahtab i njegov brat Ebu Jasir b. Ahtab, u ranu zoru otišli da vide Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da s njime porazgovaraju. Nakon što su se u sumrak vratili od njega, izgledali su jadno, bijedno i sumorno, a na Safiju koju su jako voljeli, uopšte nisu obratili pažnju, što je suprotno njihovom običaju. Tada je čula svog amidžu Ebu Jasira kako pita njenog oca: “Je li to on?” Hujjej odgovori: “Jeste, tako mi Boga!” Ebu Jasir priupita: “U potpunosti si ga prepoznao po osobinama i opisu?” “Da”, reče Hujjej. “Kako ćeš postupiti prema njemu?”, opet upita Ebu Jasir. “Tako mi Boga, biću mu neprijatelj dok god budem živ!” odgovori Hujjej.

Nadnaravni znakovi (mudžize)

Mnogi islamski učenjaci napisali su djela koja tematski tretiraju znakove i nadnaravna djela, mudžize, Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ukupni broj nadnaravnih djela koja se spominju u knjigama nadmašaju brojku od hiljadu, poput povećanja hrane, liječenja bolesnih, jecanja panja i dr. Svakako najveća mudžiza (čudo) je Kuran. Nema nikakve sumnje da su svi ti znakovi i nadnaravna djela neporecivi dokazi o istinitosti misije i vjerovjesništva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s obzirom da nadnaravno i nadljudsko djelo, koje se u svojoj osnovi suprotstavlja uobičajenim okolnostima, ne može učiniti obično stvorenje. Takva djela dolaze isključivo od  Uzvišenog Stvoritelja! Uzvišeni Allah ne daje natprirodna djela onima koji lažno tvrde da su Božiji poslaniici, već tim djelima isključivo pomaže Svoje poslanike kako bi dokazali istinitost svoje misije, kao kada je promijenio stanje vatre koja je postala hladna i spasonosna za Ibrahima, zatim, kada je Musaov štap promijenio u zmiju, oživio mrtve Isau, neka je na sve njih Allahov mir, te brojna druga natprirodna djela.

Štaviše, onima koji se lažno predstavljaju kao Božiji poslanici dobijaju znakove koji ukazuju na njihovu laž, jer pravda Uzvišenog Allaha iziskuje nemogućnost da se neko Njemu pripiše kao poslanik i da uz to čini natprirodna djela bez očitih dokaza da je lažov, zato što bi to odvelo ljude u zabludu i bilo bi ljudima nemoguće razlikovati pravog od lažnog poslanika. Na kraju, ako Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio Božiji poslanik već varalica, zašto da je Uzvišeni Bog pomogao i podario mu pobjedu? Zašto je uzdizao njega i njegove riječi? Zašto se odazivao na njegove molbe?  Zašto ga je pomogao u borbi protiv njegovih neprijatelja? Zašto ga je štitio od svih nedaća koje su mu bile spremane i zašto, kada bi Ga nešto zamolio, On bi mu to udovoljavao?

Poslanikovo izvještavanje o onome što je bilo nepoznato

U dokaze o istinosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ubraja se i njegovo izvještavanje o onome što će se dogoditi u budućnosti. Mnoge ashabe obradovao je Džennetom, pa su umrli sa pravim vjerovanjem, imanom. Za neke ljude kazao je da će biti stanovnici Vatre, pa su oni umrli kao nevjernici. Također, obavijestio je o mnogim malim predznacima Sudnjeg dana koji su se obistinili. Sva navedena izvješća o budućnosti obistinila su se nakon njegove smrti, a to se nije moglo znati bez objave. Takvih primjera je mnogo te ćemo spomenuti samo neke.

O prestanku hilafeta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Hilafet će nakon mene trajati 30 godina, zatim će postati kraljevstvo.” (hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, El-Hakim) Upravo tako se i desilo. Halife su vladali 30 godina (Ebu Bekr 2 godine i 3 mjeseca, Omer 10 godina i 6 mjeseci, Osman 12 godina, Aliija 4 godine i 9 mjeseci i Hasan, sin Alije 6 mjeseci) a potom je nastupilo nasljedno kraljevstvo. Kako je Muhammed mogao znati koliko će koji od vladara da dugo živi i vlada nakon njegove smrti, pa da kaže 30 godina?

Prilikom Hidžre (preseljenja iz Mekke u Medinu) kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio proganjan od strane Kurejšija, i sa njim je bio samo Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njim, svi oni su ga pomno tražili kako bi ga ubili i tako osvojili vrijednu nagradu, a jedan od njih bio je Suraka. U takvoj situaciji on je kazao Suraki: “Šta misliš o tome da obučeš narukvice Kisre (persijskog vladara)? Tako se i obistinilo, on ih je obukao u vrijeme vođe pravovjernih Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu, nakon što su muslimani osvojili Persiju, a što je, također, prethodno nagovijestio Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Deset Heraklijevih pitanja

Običaj Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, je bio da šalje pisma vladarima, pozivajući ih u vjerovanje u jednog Boga i Sudnji dan, te da je on posljednji poslanik kojeg je Allah Uzvišeni poslao. Jedan od takvih vladara kojima je poslao pismo jeste i Herakle, vladar Vizantije. Kada mu je stiglo pismo, želio je da sazna da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskren pa je koristio metod u kojem je postavio neka pitanja iz kojih je spoznao istinitost Vjerovjesnika i njegovog poslanstva. Nakon što je Herakle ispitao Ebu Sufjana, koji je tada bio jedan od najvećih neprijatelja islama i muslimana, rekao mu je:

  1. Pitao sam te za njegovo porijeklo, a ti si rekao da je on među vama uglednog porijekla. To je slučaj svih poslanika, oni se pojavljuju između uglednika svog naroda;
  2. Dalje sam te pitao da li je neko od njegovih predaka bio vladar, a ti si izjavio da nije, a da jeste – kažem – neko od njegovih bio vladar, rekao bih da je on čovjek koji traži vlast predaka;
  3. Pitao sam te o njegovim sljedbenicama, da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni, pa si rekao da ga slijede siromašni; a oni su bili sljedbenici svih poslanika;
  4. Pitao sam jeste li ga sumnjičili za laž prije nego što je počeo govoriti ono što sada govori, a ti si odgovorio: “Ne”, pa držim zasigurno kada nije lagao na narod, kako bi sada lagao na Boga;
  5. Pitao sam te da li neko od njegovih sljedbenika napusti njegovu vjeru iz mržnje prema njoj nakon što ju je primio, pa si odgovorio da ne napušta. Tako je vjerovanje kada se njegova ljupkost ulije i ovlada u ljudskim srcima;
  6. Pitao sam još da li se njegov broj povećava ili umanjuje, a ti si rekao da se povećava. Takav je slučaj sa vjerom dok se ne upotpuni;
  7. Pitao sam te da li ratujete sa njim pa si potvrdio da ratujete, da je ishod promjenjiv, pa nekad vi pobijedite, a nekad on. Takvi su poslanici, budu iskušavani, ali na kraju pobijede;
  8. Pitao sam te da li krši zadanu riječ, a ti si odgovorio da ne krši. Takvi su poslanici, oni ne krše datu riječ;
  9. Pitao sam te da li je takvo što rekao neko prije njega, pa si rekao da nije; kažem: da je prije njega nego to već rekao, pomislio bih da čovjek slijedi govor koji je rečen prije njega.
  • Zatim je Herakle upitao: “A šta vam naređuje?” – Naređuje nam namaz, zekat, održavanje rodbinskih veza i čednost”, odgovori Ebu Sufjan.

Herakle reče: “Ako je istina ono što kažeš o njemu, on je zaista vjerovjesnik. Znao sam da će se pojaviti, ali nisam mislio da će biti jedan od vas. Da znam da ću moći do njega doći, volio bih se s njim susresti. Da sam uz njega, noge bih mu prao. On će uskoro zavladati ovim tlom pod mojim nogama.” (Predaju bilježe Buharija, br. 4188. i Muslim, br. 3322)

Savršenost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, morala

Među najjasnije dokaze o istinitosti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, neizostavno ubrajamo njegove visoke moralne osobine, njegov savršeni karakter, dobroćudnost i prirodnost. On je bio najljepšeg morala i ponašanja. I prije nego mu je objavljen Kur’an, Uzvišeni Allah ga je sačuvao od svih paganskih običaja i svih mahana podarivši mu najljepše ponašanje, te ga je njegov narod prozvao nadimkom El-Emin (pouzdani, povjerljivi) i Es-Sadik (istinoljubivi), zbog toga što su kod njega uvidjeli povjerljivost, iskren govor i čistoću. Uživao je veliki ugled u svom narodu. Kada bi se ljudi u nečemu razišli, došli bi njemu da im presudi. 

Skromnost i lijepo vladanje bili su njegova praksa. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sam obavljao mnoge kućne poslove, muzao bi ovce, popravljao obuću, krpio odjeću i jeo zajedno sa svojim slugom. On je lično odlazio na pijacu i kupovao što mu treba i nije ga bilo stid  da u ruci nosi posudu. Rukovao se sa bogatim i sa siromašnim. Prvi je selam (pozdrav mira) nazivao koga god da je sreo, svejedno radilo se o mlađem ili starijem. Kada god bi ga neko pozvao, odazivao se na poziv i nikada nije omalovažavao hranu na koju bi bio pozvan. Bio je lijepe naravi, prijatan u društvu, vedrog lica, strog, ali odmjeren, skroman, i nije dozvoljavao da se ponizi, darežljiv, ali ne i rasipan. Bio je osjećajan i nježan. Nije zabilježeno da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada ikome osvetio zbog uvrede ili nepravde koja je nanesena lično njemu. Također, nije zabilježeno da je ikada udario slugu ili ženu. 

Zejd b. Sa’neh, jedan od jevrejskih rabina koji je želio da se uvjeri u iskrenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izložio ga je ispitu. Abdullah b. Selam, radijallahu anhu, je kazao: “Kada  je Allah htio da uputi Zejda b. Sa’neh na pravi put, on je kazao: Sve znakove koji ukazuju na vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sam vidio na njegovom licu kada sam ga pogledao, osim dva koja nisam imao priliku da spoznam, a to su da je njegova blagost iznad njegove srdžbe i da iskazana srdžba prema njemu samo povećava njegovu blagost.”

Zato je jedne prilike pozajmio novac Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio potreban za pomoć jednom plemenu kojeg je pogodila suša. Međutim, prije isteka roka za vraćanje duga, otišao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i povukao ga za krajeve njegove odjeće, tako da mu je ogrtač spao sa plećke, a onda grubo i neotesano povikao: “Vi, potomci Abdulmuttalibovi, odugovlačite sa vraćanjem duga!” Vidjevši kako je postupio prema Allahovom poslaniku, Omer, radijallahu anhu, žestoko se naljuti te poče galamiti i vikati na ovog čovjeka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na sve to samo se nasmiješi i reče mu: “Bolje bi bilo da si prema meni i ovom (rabinu) drugačije postupio. Meni si trebao reći da na najljepši način vratim dug, a njemu da na najljepši način traži povrat duga.” Zatim reče: “A što se tiče Zejda (rabina), ostalo je još tri dana do isteka roka za vraćanje duga.” Potom je naredio Omeru da Zejdu vrati cjelokupan iznos duga i da mu na to, kao vid nadoknade za pretrpljeni strah (od Omera), još doda dvadeset mjerica datula. Nakon ovog događaja, rabin Zejd b. Sa’neh je primio islam, jer se uvjerio da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uistinu poslanik.”

Zaštita od svih spletki koje su mu kovane

Prenosi se da je Aiša, radijallahu anha, kazala: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je svoje ljude koji su ga štitili sve dok nije objavljen ajet: “… a Allah će te od ljudi štititi.” Nakon njega izvirio je iz šatora i povikao im: “O ljudi, idite jer me je Allah stavio pod Svoju zaštititu.” (Et-Tirmizi) Da li bi ovako nešto učinio neki lažac? Po koju cijenu bi neki lažac otpustio svoje tjelohranitelje, tvrdeći da će ga Allah zaštititi, a da, pritom, duboko u sebi zna da je to laž?! U to vrijeme su ga Arapi već prethodno pokušali likvidirati i vrebali su ga u svojim zasjedama. Zar mislite da se ne bi plašio atentata?! Ovakvo što mogla je učiniti isključivo istinoljubiva osoba, osoba kojoj je pruženo sigurno i pouzdano utočište. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je pouzdanje u Boga koji ga je poslao, da će ga štititi od svih opasnosti, kako bi u potpunosti mogao dostaviti Božiju vjeru.

Iz knjige: Poziv istine
Irfan Hajrudin Klica, prof.

 

Read more...

U društvu sa Poslanikom, a.s. – Kako je izgledala njegova svakodnevnica?

Muslimani su od ranih generacija, do u najmanje sitnice istraživali život Poslanika a.s., ponašali se na način kako je to on činio, po sunnetu, skladali stihove njemu za ljubav, pisali o njemu i savjetovali druge da isto to čine.

Ovaj način ”drugovanja” s voljenim Poslanikom a.s. snažio je vjeru svakog muslimana, davao mu jasnu sliku o načinu ponašanja u različitim situacijama, te budio ljubav spram Poslanika a.s. Nekada, postupanje po onome što je Poslanik uradio, u očima drugih i nije imalo nekog posebnog značaja, ali za one koji su u njemu vidjeli divnog uzora, svaki pokret je imao smisla i svaki savjet duboko dirao dušu.

Živjeti na način kako je to činio Poslanik a.s. bar na kratko, želja je svakog muslimana. Nastajale su mnoge knjige koje su opisivale Poslanikov život do u najmanje sitnice. U ovom tekstu i mi ćemo navesti neke od segmenata Resulullahovog života koje smo smatrali bitnim i korisnim da vam izdvojimo.

U Medini punoj palmovika, koja srca čini sretnim i smirenim, koja je toliko lijepa da se oči orose suzama i ushićenjem kada u nju gledaju, doselio se iz rodne Mekke Allahov Poslanik a.s. 622.godine, i ovaj grad učinio svojim gradom i u njemu nastanio svoje ukućane. Doselio je u Medinu sa svojim vjernim ashabima obasjavši svojim dolaskom svaki njen kutak. Zavoljeli su ga i njeni stanovnici i priroda koja ju okružuje. Najbolji stanovnici Medine utrkivali su se živeći sa Poslanikom ko će sjesti bliže do njega, iskazujući mu tako neizmjernu ljubav i poštovanje a i on se s ljubavlju družio s njima, jedino se osamljujući kada bi poželio dobrovoljno ibadet činiti Uzvišenom Allahu. Svaki trenutak njegovog plemenitog života proveden s porodicom, u mesdžidu, u medinskim sokacima, u zijaretu ashabima, sjedeći na hasuri, družeći se sa prijateljima, liježući u postelju, bio je ispunjen mudrošću, dobrotom, iskrenošću i ibadetom.

Oči njegovih ashaba koje su pratile svaki njegov i najmanji pokret bile su kamere koje su bilježile svaki trenutak. Njegovi ashabi su nam vjerno prenijeli svaki njegov sunnet, svaki njegov običaj, pa čak i sitnice koje je činio pri lijeganju u postelju i pri ustajanju iz iste.

Prva stvar koju bi činio ranom zorom kada bi se prenuo iz sna bilo je da je dohvatio misvak i njime čistio svoje zube te učio dovu nakon buđenja. Ponavljao bi riječi sabahskog ezana nakon kojeg bi u svojoj kući klanjao dva rekata nafile, pa bi čuvši Bilalov ikamet izlazio u džamiju i stajao ispred svojih ashaba redajući ih u safove. Nakon klanjanja sabah namaza sa okupljenim ashabima počesto bi razgovarao puštajući ih da svako iznese ono što je eventualno sanjao, a ako ne bi bilo nikakvih snova, onda bi pričali i razgovarali o nekim drugim stvarima. Nekada bi ti kružoci sa Poslanikom poslije sabaha bili toliko poučni da bi se ashabima oči rosile suzama a srca podrhtavala slušavši njegova kazivanja i savjete. Međutim, ponekad bi puštao ashabe da se u šaljivom tonu prisjećaju nekih prošlih događaja na koje bi se i on sam počesto nasmijao. Ukoliko ne bi bilo takvih sjedenja poslije sabahskog farza preporučivao bi ashabima da izlazak sunca dočekaju u jutarnjem zikru učeći ga svak za sebe pojedinačno.

Kada bi se vratio kući ponovo bi prao zube misvakom selamivši svoje ukućane, a počesto bi posjećujući svoje supruge i pitao neku od njih da li ima nešto za jelo. Nakon doručka i boravka kod svojih ukućana znao bi odlaziti ponovo do džamije klanjavši u njoj dva rekata tehijjetul – mesdžida, a ponekada i duha namaz. Boravio bi u džamiji a ashabi bi u nju dolazili u tim jutarnjim satima da ga pitaju za svoje potrebe, jer su znali da ga počesto u tom periodu mogu naći na tom mjestu. Razgovarao bi sa onima koji su željeli razgovor i nastojao bi odgovoriti na njihova pitanja ili ih nešto dodatno posavjetovati. Bitno je napomenuti da se u druženju Poslanika sa ashabima skoro nikada nije radilo o monologu, nego se uvijek razvijala diskusija u kojoj su ashabi kao učenici uzimali učešća u procesu svog duhovnog odgoja i obrazovanja.

Običaj je bio da se Allahovom Poslaniku na ovim druženjima, ako ima neko novorođenče, isto donese, pa bi on učio dovu za njega i molio bi Allaha da mu podari bereket. Tad bi držao dijete u krilu i potvrđivao bi ime novorođenčeta (koje su mu nadjenuli roditelji ili dali samom Poslaniku da mu ga od nadjene). U toku druženja ashaba sa Poslanikom bilo im je dozvoljeno šaliti se i pričati o svakodnevnim životnim situacijama. Poštovanje koje su osjećali prema Poslaniku s.a.v.s. nije bilo nikakva prepreka da se raduju životu i uživaju u njemu tako što će se umjereno i umjesno šaliti. Nekada bi u ovom periodu Poslaniku dolazili gosti i delegacije koje su mu znale pristizati sa svih strana. On bi ih primao i ugošćavao.

Poslanik s.a.v.s. svih ashabima pridavao je jednaku pažnju i prilikom susreta s njima pokazivao je radost, te je svaki od njih vjerovao da se nalazi na posebnom mjestu kod njega. Ako bi neko poklonio Poslaniku hranu u trenutku dok se nalazio u društvu sa ashabima, jeli bi svi zajedno. Često bi čašćavao ashabe zajedničkim jelom. Nikada ne bi napustao neki skup a da prije toga ne bi proučio poznatu dovu za iskup grijeha.
Nekada bi se dešavalo da Poslanik poslije jutarnjeg druženja sa ashabima ode u posjetu kod nekog od rodbine ili prijatelja. Često bi navraćao kod kćerke Fatime i tu bi se malo poigrao sa svojim unucima. U jutarnjim satima išao bi u posjetu bolesnima ili određenim siromašnim muslimanima, te bi shodno mogućnostima ispunjavao njihove potrebe. Bilo je situacija da su ga stanovnici Medine i okolnih mjesta pozivali u goste s nijetom da ga počaste i da im on predvodi namaz u njihovoj kući. Alimi tvrde da su to bile najčešće neobavezne dnevne ili noćne nafile. Poslanik a.s. je imao neka svoja omiljena jela koja bi i pojedini ashabi kasnije zavoljeli vidjevši da ih i Poslanik posebno voli.
Osmijehnuo bi se svakom koga bi susreo u čaršiji na putu i mesdžidu. Uvijek je bio vedrog i nasmijanog lica. Kada bi se susreo sa djecom, poselamio bi ih a počesto i pomilovao rukom po licu. Džabir Ibn Semura se prisjeća kada je on bio dječak da se sa djecom igrao dok je u šetnju jedne prilike krenuo Allahov poslanik. Vidjevši Džabira prišao mu je pomilovao ga po obrazu, tako da je Džabir osjetio hladnoću ruke Poslanikove koja je toliko mirisala da se njemu činilo da ju je upravo izvadio iz posude sa mirisom. U džamiji bi počesto nalazivši grupe žena kako sjede selamio ih podigavši ruku u znak pozdrava.
Običaj Poslanika s.a.v.s. bio je da često uči pri susretu sa djecom i ashabima dove za njih moleći Allaha da im podari bereket, obilje nafake i da im oprosti. Posebno je bio prepoznatljiv kada bi išao u posjetu bolesnicima. Tad bi redovito učio dove za njih, a redovan je bio u svojim dovama i selamima kada bi prolazio pored mezarja. Podučavao je ashabe da kada prolaze pored muslimanskog mezarja nazovu selam za umrle i da mole Allaha za njihov oprost grijeha. Prije podne namaza ili u podnevskom vaktu znao bi svraćati kod jedne od svojih supruga, te bi prve podnevske sunnete nakon ezana znao klanjati u kućnom ambijentu. Kada bi nekad svratio kod Ummu Sulejm koja mu je bila bliska rodica tu bi se znao malo odmoriti prije podne ukoliko bi bio umoran od jutarnjih obilazaka i aktivnosti.

Subotom bi znao odlaziti u Kuba da posjeti mesdžid koji je prvi sagrađen te bi tamo klanjao namaz. Kad bi dolazio u Kuba odmarao bi se u kući svoje rodice Ummu Haram bint Melhan, nekada ručavši tu. Jedne prilike je zaspao u njenoj kući, pa kada se probudio on se osmjehnuo a ona ga je upitala zbog čega se osmjehnuo. Poslanik reče: ,, U snu sam vidio moje sljedbenike kako se bore na Allahovom putu, ali na morskim valovima. Izgledali su poput kraljeva. ” Ona tada reče: ,, Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da me učini jednom od njih. ” Tom prilikom je Poslanik proučio dovu za nju i rekao joj: ,, Ti ćeš biti među prvima od njih. ” Buharija i Muslim bilježe da je u vrijeme hilafeta Muavije zaplovila morem kao borac na Allahovom putu i na tom putu poginula kao šehid.

Nije mu bilo strano da ulazeći u džamiju radi klanjanja podnevskog farza sa sobom ponekada u naručju ponese svoju unučad Hasana, Huseina ili Umamu, spustivši ih pored sebe u muhrab a potom bi pristupio klanjanju. Nakon podnevnog farza često bi se vraćao svojim ukućanima i tu bi klanjao dva rekata sunsunneta. Nakon ikindije posjećivao bi svoje supruge, razgovaravši sa njima, pitajući za njihove kućne potrebe. Nakon akšamskog farza vraćao bi se kući, klanjao dva rekata akšamskih sunneta u kući, te bi se posvetio pripremi večere i u ozračju tog ambijenta u kući provodio vrijeme do jacije. Ashabima je preporučivao da kada su u mogućnosti na večeru pozivaju siromašne muslimane.

Kada bi postio aktivnosti oko jela izgledale bi malo drugačije, jer bi, kako neki izvori navode, počesto preporučivao da se prvo jede pa da se klanja. Poslije večere Poslanik bi običavao piti sok od hurmi koje su prethodno pokiseljene u vodu. Ako bi jeo u društvu od nekih svojih supruga razgovarao bi s njom, šalio se i pokazivao bi dobročinstvo. Govorio je: ,, I zalogaj koji prineseš do usta svoje supruge je sadaka. ” (Buhari i Muslim) Simpatični su primjeri koje navodi hazreti Aiša kada pojašnjava kakvi su bili trenuci njene večere sa Poslanikom. Jedno drugom bi komadiće mesa stavljali u usta, pa bi ona odgrizla komadić mesa, a on bi stavljao svoje usne na isto to mjesto, te bi i on odgrizao meso. Zahtjevao je da se ona prva napije vode pa bi onda on stavljao svoje usne na isto to mjesto na čaši i onda bi pio. Mnoštvo je primjera koji nam pokazuju kako je Poslanik umio uživati družeći se sa svojim ukućanima, te sa svojim drugovima i rodbinom.

Nije žurio sa obavljanjem jacije namaza. Pristupajući jacijskom farzu ako bi čuo plač djeteta učio bi kraće sure iz bojazni da ne optereti majku. Nakon predaje selama jacijskog farza, sačekao bi da prvo izađu žene iz džamije i uđu u svoje kuće, pa bi tek tada Allahov Poslanik s.a.v.s. ustajao a poslije njega bi ustajali i ashabi. Kada bi se vratio svojoj kući klanjao bi još dva rekata nafile, odnosno jacijskih sunsuneta, te bi vrijeme poslije provodio sa ukućanima prije nego što legne spavati. Ponekad bi odlazio na sijelo kod nekog od ashaba razgovarajući o potrebama društvene zajednice, a kasnije bi ga oni pratili do njegove kuće, uživajući u svakom trenutku druženja s njim.

Jedne noći prošao je pored kuće Ebu Musaa el – Ešarija i dugo je ostao slušajući njegovo prelijepo učenje Kur'ana. Ujutro ga je sreo i rekao mu: ,, Ebu Musaa, sinoć sam stajao pored tvoje kuće i slušao tvoje učenje. Imaš milozvučan glas kao što ga je imao Davud a.s.” (Buhari i Muslim) Nije zabilježeno da je u toku svoga života sa svojim ashabima bilo kada pravio skupne ceremonije zajedničkog zikra niti bi pravio kolektivne vidove poklanjanja sevapa umrlima. Preporučivao je ashabima da svako pojedinačno moli za svoga umrlog i da za njega udjeljuje sadaku siromasima. Smatrao je svoje kružoke i predavanja o Allahovog vjeri najvećim vidom medžlisi – zikra (skupnog zikrullaha).

Istigfar bi učio preko 70 puta u toku dana, podsticavši ashabe da i oni uče istigfare i da što češće pojedinačno čine zikr Allahu. U tradiciji ashaba bilo je da nakon sabahskog i akšamskog namaza često uče jutarnji i večernji zikr na koji su bili podstaknuti od strane samog Resulullaha. On ih je učio dovama i zikrovima preporučenim za tu prigodu. Oni bi te zikrove nakon što ih zapamte učili pojedinačno u svojim kućama ili mesdžidima.
Poslanik bi noću ustajao i klanjao noćni namaz koji bi završavao vitrom. Onim ashabima koji nisu sigurni da će ustati u toku noći savjetovao je da vitr namaz klanjaju pred spavanje.

Zabilježeno je da je po naredbi Džibrila odlazio do obližnjeg mezarja Bekul – Garkad i molio Allaha za oprost grijeha ukopanih u tom mezarju. Svoju bi dovu počinjao sa selamom.

Allahov Poslanik s.a.v.s. vodio je jednostavan život. Živio je jednostavno: družio se sa ljudima, radovao čemu se i oni raduju a nekada i tugovao zbog onoga čega i oni tuguju. Svojim ashabima poklonio je svoje srce a i oni su njemu uzvratili na isti način. Oni su u njemu vidjeli najiskrenijeg savjetnika i najboljeg prijatelja. Takav je bio Allahov Poslanik s.a.v.s. i kao takav on je naš vječiti i nezamjenjivi uzor i učitelj do Sudnjeg Dana.

Izvori:

Sahihul-Buhari s prijevodom
Muslimova zbirka hadisa s komentarom
Vrline Allahovog Poslanika – Imami Tirmizi
Jedan dan sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. – Abdul – Vehhab ibn Nasiret – Tariri

 

Za Akos. ba. pripremili: Admir Iković i Adisa Omerbašić

Read more...
Subscribe to this RSS feed