“Rad” kao jedan od sunneta Poslanika a.s.

Naš Poslanik, a.s., od malih nogu bio je vrijedan radnik. Nikada nije bježao od društveno korisnog rada, niti je ikada, sjedio (izležavao se), dok su drugi muslimani radili. Uvijek je bio prvi!

Nekoliko primjera!

– Poslanik, a.s., dobar dio svoga djetinjstva (od 8 do 12 godine), bio je pastir, čuvao je tuđu stoku po obrancima Mekke za novac. Tako je zarađivao sebi i amidži, kod kojeg je živio.

– Poslanik, a.s., od 12 godine života, počeo je da izučava trgovački zanat, kod svoga amidže Ebu Taliba, da bi do 25 godine života, postao jedan od najboljih trgovaca u Mekki. Putovao je i trgovao. Trgovinom se bavio sve do početka spuštanja Objave. Inače, njegov otac i dedo su bili trgovci.

– U 35 godini života učestvovao je lično u izgradnji Kabe, noseći cigle i kamenje.

– Lično je učestvovao u izgradnji džamije u Medini. Iako su ga muslimani nagovarali da ne radi, on je odbio. Sa njima je kopao, nosio blato i drugi materijal.

– Lično je učestvovao u kopanju hendeka (kanala), pred samu bitku. Kopao je danima, razbijao stijene a od gladi je vezao kamen za stomak.

– Brinuo se za životinje: čistio im, hranio ih i muzao.

– Bilo kojem muslimanu da je trebala pomoć u izgradnji, kopanju i sl., Poslanik, a.s., je pomogao i pozivao druge da pomognu.

(Saudin Cokoja)

Read more...

Slijedimo Poslanika a.s. da bi nas Allah zavolio!

Draga i mnogo poštovana braćo!

Danas je petak “povećani dan” kako je za petak rekao Allahov Poslanik a.s., i danas je 11. rebiul-evvel, hidžretske 1436. godine. Još samo jedan dan nas dijeli od Poslanikovog a.s. Dana rođenja 12. reiul-evvela koji dan nam je i nametnuo temu današnjoj hutbi. Danas je i prva džuma, 02. januara, po Isau a.s.2015. godine.

U 31. ajeti kerimu sure Alu-Imran Allah dž.š. kaže: “Kul in kuntum tuhibbunellahe…” – “Reci! Ako vi Allaha volite, onda mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! A Allah prašta i milostiv je!”

Slijediti Poslanika a.s. nije samo puko oponašanje nekoga, niti je to kratko, prolazno, euforično stanje. To mora biti slijeđenje u kojem se osjeća potpuno pouzdanje u Poslanika a.s., konstantnost i istrajnost sa tendencijom stalnog povećanja u obimu, nepokolebljivost  i osjećanje radosti u tome da se korača Poslanikovom a.s. stazom. Ovo povjerenje vjernici će također pokloniti i pravovjernim halifama ummeta: Ebu Bekru, Omeru, Osmanu i Aliji, – radijellahu anhum – neka je na njih Allahovo zadovoljstvo. Evo šta o ovome kaže Poslanik a.s.: “Strogo se držite moga sunneta kao i sunneta pravovjerno upućenih halifa nakon mene!” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madže)

Jedan od učenjaka i dubokih pobožnjaka iz prvih generacija u islamu vodio je interesantan razgovor sa svojim sinčićem koji je kroz stoljeća ostao zabilježen i do nas došao. Obratio se dječaku sa ovim riječima:

– Sine, kada porasteš na koga bi volio da ličiš?

– Pa babo, zna se: na tebe! O tebi svi govore da si najučeniji, najpobožniji i da si najljepšeg vladanja i ponašanja!

– E vidiš sine moj. Ja sam postao ovakav jer sam se ugledao na Poslanika a.s., pa potom na Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju r.a.

– Ti, sine moj, ako se budeš ugledao samo na mene nećeš postići onu potrebnu visinu. Zato se ugledaj na one najbolje da bi postao velik, ugledan i dostojanstven čovjek!

Allahov Poslanik a.s. svojim držanjem i ponašanjem, ophođenjem sa ljudima, svojom urednošću, tačnošću, istinoljubivošću odavao je već od djetinjstva posebnog čovjeka vrijednog pažnje i divljenja. Predislamski sugrađani bili su mu dali častan nadimak El-Emin – Vjerni, Pouzdani.  Ono što je bio rekao drugovima svojim o pravom vjerovanju u potpunosti je podržavao. Na upit  o savršenom vjerovanju on se ovako izrazio: “Savršena vjera – iman odražava se kod čovjeka u lijepom moralu!” 

Prikazujući njegov moral – ahlak (od riječi “huluk” koja označava unutarnji izgled čovjeka) Imam Gazali ovakvim ga u suodnošenju sa ljudima predstavlja:” Bio je neobično ljubazan i svojim izrazom lica svakom bi u njegovoj blizini poklonio dužnu pažnju pa su ljudi dobijali utisak da u tom času niko nije dostojanstveniji i vrijedniji do on lično! Pokazivao bi on to načinom skromnog sjedenja, gledanjem u sugovornika i pažljivim slušanjem, zatim njegovim načinom govorenja punim lijepih dosjetki, i poklonjenom im ljubaznošću. Nije bilo susreta sa njime a da to nije bilo ulivanje moralnosti i poniznosti,  povjerenja i sigurnosti. Nije se lahko ljutio i brzo i rado bi davao svoj pristanak na lijepe prijedloge.”

Ličnost, kakva je bila naš Poslanik a.s. osvajao je u prošlosti i jednako danas osvaja srca ljudi. Za sve objektivne ljude u svijetu on je neprikosoven vođa i autoritet. Jules Masserman, psihoanalitičar, savremeni američki profesor sa Čikaškog Univerziteta  promatra Poslanika a.s. sa tačke vođstva i zaključuje da je upravo on Muhammed a.s. “vođa svih vremena” jer posjedovaoje istovremeno tri združene funkcije: Poklonio je ljudima oblik vjere;  

– Pobrinuo se za dobrobit svih koje je vodio;  i

– Osigurao je društveni sistem u kojem se ljudi osjećaju relativno sigurnima.

Međutim, za nas muslimane on ne smije biti tek osobom poštovanja, divljenja i poklonjene mu ljubavi. Malo je i nedostatno iskazati poštovanje, divljenje i ljubav. Od nas se traži mnogo više, a to je biti njegov sljedbenik  i time izmamiti ljubav za sebe, jer nije najbitnije da voliš nego slijeđenjem da voljen postaneš i to voljen od samoga Allaha koji te zbog ljubavi i slijeđenja Njegovog Poslanika a.s. nagrađuje Svojom ljubavi, a potom i oprostom!

Stoga, draga i cijenjena braćo!, krenimo već sada stopama Poslanika a.s. da bi nas Allah zavolio i grijehe nam oprostio!

 

Ishak Alešević, imam

Read more...

Poslanik, a.s., je rekao za onoga koji širi pesimizam i beznađe u društvu da je najveći gubitnik

Vjerničko srce je vezano za svoga Gospodara i Stvoritelja, ne zna za očaj i ne odaziva se pozivima frustracija i pesimizma, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazilo, i šta se oko njega dešavalo. To je Allahov neumitni zakon, koji se ne mijenja bez obzira na protok vremena, smjene generacija i različiost stanja u kojima se ljudi nalaze. Zar se slična situacija nije desila sa Musaom i njegovim narodom, kada su, progonjeni od strane faraona i njegove vojske, došli do mora (ispred njih more a iza njih faraon), i kada su neki od njih panično povikali: “Samo što nas nisu stigli!” “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” I Mi objavismo Musau: “Udari štapom svojim po moru!” – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo.” (Prijevod značenja, Eš-Šu'ara, 61. – 63.). U jednom od, za Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, najtežih psiholoških momenata, kada je njegova žena Aiša, radijallahu ‘anha, lažno oklevetana i potvorena za blud, Allah, dželle še'nuhu, je svome Poslaniku, objavio ajete utjehe: ”Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki odnjih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.” (Prijevod značenja, En-Nur, 11.).

Budimo ubjeđeni da se u iskušenju uvjek krije neko dobro, iako ga većina nas, u prvom momentu, da li zbog zatečenosti situacijom, ili svoje ljudske naravi i sviknutosti na lagodan i neopterećen život, ne uočava i ne primjećuje. Naravno, ta naša prirodna zatečenost i nespremnost na iskušenje, ne smije se niukom slučaju pretvoriti u očaj, gubitak borbenog duha i pokleknuće, jer time pokazujemo da nismo razumijeli suštinu bitka na ovom svijetu i da nismo dorasli visini zadaće i misije, koja je smrću posljednjeg Poslanika, Muhameda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pala na naša pleća. Ta misija je nezamisliva bez iskušenja. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, za onoga koji širi pesimizam i beznađe u društvu rekao da je najveći gubitnik i da on zapravo svojim takvim stavom najviše doprinosi stagnaciji i propadanju društva. ”Ko kaže ‘ljudi su upropašteni’, on ih je upropastio ili on je najveća propalica.” (Muslim, 2623.).

Kod Arapa je bilo uvriježeno mišljenje da je mjesto na kojem se desila neka nevolja nesretno i zloslutno, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da bi razbio kod ljudi to uvjerenje, za brdo Uhud, koje je bilo simbol velikog musibeta (nevolje, nedaće, iskušenja), koji je zadesio muslimane – vojni poraz i ranjavanje Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem – rekao: ”Brdo Uhud nas voli i mi volimo njega.” (Buharija, 1481.). To je veličina i pravednost islama.

Danas kada je čovječanstvo dostiglo vrhunac na civilizacijskom, tehničko-tehnološkom, naučnom, informacijskom, komunikacijskom ali i na svim ostalim poljima, i kada su se ispunili svi preduslovi za bolji, pozitivniji, mirniji i zadovoljniji život, širenje pozitivnog duha i atmosfere među ljudima, mi imamo sasvim suprotno situaciju. Ne samo da se u današnjim društvima ne osjeti pozitivan duh, i ne samo da ljudi nisu zadovoljni i sretni, nego ih je većina ophrvana pesimizmom i očajom. Gdje god dođete, s kim god sjednete, u kakvom god se društvu nađete, možete čuti uglavnom negativne vijesti i komentare. Negativa je postala neka vrsta ”meze” ili ”koktela”, bez koje su današnja druženja nezamisliva. Ako želiš vidjeti koliko je današnji čovjek ”zaluđen” negativnom pričom i s koliko energije ulazi u razgovor i raspravu o negativnim stvarima, dovoljno je samo da otvoriš neku negativnu temu, vijest ili događaj, i za kratko vrijeme ćeš oko sebe imati veliki broj sagovornika, koji će se bukvalno utrkivati u iznošenju vlastitog stava o toj temi. Najgledaniji sadržaji i najčitanije vijesti na internetu su one sa negativnim prizvukom i porukom, dok s druge strane jako mali broj ljudi uopće pokazuje interesovanje za pozitivne vijesti, kojih sigurno ima puno više nego nagativnih, samo ih treba potražiti i otkriti.

Šta je to što ljude navodi da se uglavnom orijentišu na ono što je negativno? Prije svega to je njihova ljudska znatiželja, ali i potreba da se ”uživa” u tuđim nevoljama i problemima, koliko god se pokušavali oteti tom osjećaju, kao i potreba da se odgovornost uvijek prebaci na drugoga a sebe oslobodi bilo kakve odgovornosti, što je potpuno pogrešan pristup problemima. Nasuprot tome, Kur'an nas uči da, za sve negativno što se događa, i mi snosimo dio odgovornosti, zato se zbog negativnih vijesti ne trebamo radovati, nego na njih gledati kao Božije iskušenje i kaznu u kojoj i mi imamo udjela. U tom smislu Uzvišeni kaže: ”Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ”Otkud sad ovo?!” Reci: ”To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može.” Dakle, važno je znati uzrok problema (”Otkud sad ovo”) ali je važnije od toga ponijeti odgovornost za vlastite greške i grijehe i ne prebacivati ih na drugoga (Reci: ”To je od vas samih!”).

Ljudskoj duši je bliža negativna od pozitivne priče i zbog toga, što ona ne traži nikakav poseban napor, akciju i trud. Lakše je slušati i raspravljati o tuđim problemima, iščuđavati se nečijoj gluposti i naivnosti, nego uraditi nešto konkretno, pozitivno, što bi društvo, bar za jedan korak, moglo pokrenuti naprijed. Lakše je drugima dijeliti savjete i moralne pridike, nego tragati za vlastitim greškama i propustima. Interesovanjem za tuđe probleme mi se zapravo udaljavmo od svoje osnovne zadaće, a ona je briga o vlastitoj duši, njenom očišćenju i spasu. U jednoj predaji se kaže: ”Od znakova Allahove upute kod čovjeka je da ga njegovi vlastiti grijesi zaposle od grijeha drugih ljudi, a od znakova da ga je Allah napustio je da ga tuđi grijesi zaposle od vlastitih grijeha.”

(saff.ba)

 
 
Read more...
Subscribe to this RSS feed