Mahir Kevrić

Website URL:

Fenomen pseudozuhda: Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati

Među nekim muslimanima današnjice se učestalo provlači određena misao o materijalnoj skromnosti kao idealu. Ona je često od strane onih koji se kao autoriteti obraćaju muslimanima pogrešno interpretirana, a od širih masa još gore shvaćena. Ta misao, uglavnom nenemjerno, pokušava predstaviti neimaštinu kao vrlinu i prirodno stanje. Taj pseudozuhd poručuje da je materijalna bijeda nešto potpuno prihvatljivo sve dok je čovjek predan ibadetu. U tom fantastičnom filmu koji žanrovski pripada romantičnoj komediji, musliman u patikama od deset maraka i kineskoj trenerci bio trebao biti nešto poput islamske verzije Mahatma Gandija. Fukara, a priznat i uticajan jer ide u džamiju i uči Kur'an. Taj imaginarni lik šalje poruku da samo miskin, kojem je raskošan obrok najveće veselje u životu, može dokučiti poentu i mudrost života na ovome svijetu. Njemu je zadovoljavanje materijalnim minimumom nešto čemu treba težiti, a ne nešto što se uzima kao nužno zlo s kojim se treba stoički nositi i što prije otkloniti.

Često se po vjerskim skupovima, hutbama, pisanom štivu i medijima zanosno poziva na skromnost, tješe siromašni, navode se i elaboriraju nedorečeni primjeri o siromaštvu iz života naših prethodnika koji su izvan historijsko-društvenog i socijalnog konteksta. Bez jasnog preciziranja da li se radilo o okolnostima ili namjernom stanju, ovi primjeri uvijek muslimane indirektno plaše bogatstvom i u njihovu svijest urezuju misao da je svako materijalno stanje prihvatljivo, koliko god loše bilo, te da nema potrebe za napretkom jer je dunjaluk svakako prolazan, a nafaka propisana. Slično se i iz Poslanikovog života biraju primjeri koji, kada ih analiziramo, uglavnom poručuju da je dotični bio uspješan u izgradnji jedne od najmoćnijih država u povijesti čovječanstva samo zato što je klanjao noćni namaz i spavao na hasuri. Zanemariti uslove života tadašnjeg društva i zanosno isticati takve primjere skromnosti u današnje vrijeme je pomalo groteskno i neodgovorno. Slično je i sa drugim predajama koje degradiraju imetak i uglavnom ga stavljaju u negativan kontekst. Ove poruke se rado i sa entuzijazmom propagiraju, dok one koje govore o afirmaciji bogatstva i materijalne neovisnosti su nekako usputne i stidljivo se spominju, sve u strahu da se ne bi pogriješilo i dovelo mase u iskušenje da misle da je dobro biti bogat. Uvijek se ušutkava primjerima gladnih i žednih muslimana, umjesto da se nekad navode i primjeri uspješnih i uticajnih.

Ovo je velika greška jer muslimane prije svega treba poticati da rade i budu imućni, a tek onda pozivati da im materijalni imetak ne udari u glavu. Ovdje očito imamo ogromnu neravnotežu u pristupu. Islam nam ne poručuje da ne smijemo biti bogati već da budemo oprezni u pogledu emotivnog vezivanja za svoj (ili tuđi) imetak. Ne možemo biti preventivno siromašni. Ali muslimanskom stanju uma koji je navikao na inferiornost, apatiju i samosažaljevanje nekako više odgovara ova uloga paćenika i jadnika koju je sam sebi dodijelio i kojoj, kao i svakoj drugoj devijaciji, pronađe vjersku opravdanost. Trebamo se zapitati koliko je u današnje vrijeme moguće živjeti na kruhu i vodi, a biti uspješan i uticajan. Moraju li svaka naša društvena akcija ili projekat biti financirani milostinjom, prosjačenjem i donacijama?! Zašto muslimani uvijek sami sebi određuju da budu posljednja rupa na svirali?! Mnogi projekti i ideje propadnu jer se svi koji učestvuju u njima „uzdaju u Allaha“, a niko u rad i dubinu džepova.

Nepromišljeno propagiranje ovakvih koncepta doprinosi ubijanju ekonomske ambicije kod muslimana, amnestiranju sirotinje, ovisnosti o drugima, a indirektno i nerada. Radi se o lažnom asketizmu koji nesvjesno zastupa tezu da se pasivnost i bezvoljnost za društvenim i ekonomskim aktivizmom može zamjeniti pojačanim ibadetom. Biti siromah zbog objektivnih okolnosti je Allahova odredba, ali biti siromah zbog vlastite letargije i pogrešnih ubjeđenja je tragedija. Dunjaluk Allahu ne znači ništa, ali znači ljudima jer im predstavlja sredstvo preko kojeg ostvaruju svoje ahiretske ciljeve i navoditi ljude na misao da su ta dva aksioma jedno te isto je akaidski kriminal. Nepotpuno pojašnjavanje ovih stavova ide u smjeru pravljenja od muslimana monaha koji smatraju da ibadet treba rješavati sve njihove probleme, a ne rad i suočavanje sa životom, muslimana otrgnutih od životnih zbivanja i nevoljnih da se uključuju u iste. Ova situacija neodoljivo podsjeća na onu basnu sa lisicom i kiselim grožđem.

Trebalo bi stoga razjasniti da su materijalno stanje čovjeka i njegov odnos prema istom dvije potpuno odvojene stvari, bez obzira da li je dotična osoba siromašna ili bogata. Lična borba protiv pohlepe je nešto što ne mora imati direktnu vezu sa bogatstvom i čuvati se iskušenja tako što nećete biti imućni je kao htjeti prolaz dalje, a ne igrati utakmicu. Upozoravajuća teza da čovjek što više ima, to više želi je nizak udarac svima onima koji marljivo rade, bogati su i pomažu drugima. Hadis koji kaže da bi čovjek koji ima jedno brdo zlata htio i drugo općenito je upozorenje na ljudsku slabost prema dunjaluku i ne može se tumačiti kao pokuda zdrave i umjerene težnje za imetkom i dobrim životom, niti koristiti kao aluzija da je svako ko ima brdo zlata loš vjernik.

Ovo nakaradno shvatanje bogatstva i latentni prezir prema materijalnom su danas veliki problem vjerske populacije jer djeluju kao mentalna kočnica. Vjerski narativ obiluje ovakvim pristupom. Ljudima treba češće pojašnjavati da islam ne brani nikome da lijepo i udobno živi ukoliko dotični izvršava sve svoje obaveze, a njegov imetak je stečen na dozvoljen način. Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati. Zato muslimani trebaju raditi, biti bogati i uvijek težiti ka boljem jer jedino tako će prestati živjeti na margini, biti društveni otirač i teret drugima. Jedino tako će prestati zgražavati se nad fotografijama ponižavanja muslimanske djece i kukati uz kahvicu o tužnim sudbinama muslimanskih naroda. Tada će vaš zekat biti veći, moći ćete pomoći zajednici, ljudi će vas više poštovati i imat ćete veći uticaj. Uzdići ćete islam i time će i vaša lična borba da se oduprete iskušenju imetka i da shvatite da je sve to prolazno nešto vrijediti i imati smisla, jer koja je poenta pričanja o skromnosti bez prebijene pare u džepu?! Zar to nije jednostavna računica i otkud onda ona hasura u cijeloj toj priči?!

Razvijajmo zato kulturu rada, poduzetnosti i odgovornosti. Prođimo se romantike jer koliko god neko pričao da vaša marka možda znači vama u smislu ahiretske nagrade, za zajednicu u praktičnom smislu ona ne znači gotovo ništa. Zbog svega ovoga bi i ljudi koji nam vaze trebali mnogo više pričati o ambicioznosti i poduzetnosti, a malo manje o defetističkom asketizmu koji na narod djeluje kao anastezija ili loš opijat.

Za Akos.ba piše: Nermin Spahić

 

Poslanikove priče: Djeca progovorila u kolijevci

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Samo troje djece progovorilo je u kolijevci, a među njima su Isa, sin Merjemin, i Džurejdžov sahibija. Džurejdž je bio jako pobožan čovjek. Sagradio je sebi malu izbu od blata i u njoj provodio vrijeme u ibadetu. Jednoga dana posjetila ga je njegova majka dok je on klanjao namaz i počela ga je dozivati: ‘O Džurejdž!’ Kad je čuo majčin glas, počeo se dvoumiti i u sebi je govorio: ‘Gospodaru moj, ili moja majka ili moj namaz?’ Na kraju se ipak odlučio za namaz i nastavio je klanjati, a majka se vratila kući. Sutradan je opet došla i ponovo ga zatekla da klanja. Zovnula ga je: ‘O Džurejdž!’, a on je u sebi rekao: ‘Gospodaru moj, ili moja majka ili moj namaz?’, i ponovo je odlučio da ostane u namazu. Sljedećeg dana njegova majka opet je došla i dozivala ga, ali je on i treći dan dao prednost namazu i nije se odazivao na majčin poziv. Ona se naljutila na sina i rekla: ‘Allahu moj, ne dozvoli da on umre dok ne pogleda u oči prostitutki!’ Njegovi sunarodnjaci, Izraelćani, često su spominjali Džurejdža i hvalili ga zbog njegovog ibadeta i pobožnosti. Među njima je bila jedna prostitutka o čijoj se ljepoti nadaleko pripovijedalo. Kada je čula šta Izraelćani pričaju o Džurejdžu, ona im je rekla: ‘Ako želite, ja ću ga zavesti i sigurno ću uspjeti u tome?’ Nakon toga otišla je kod Džurejdža i ponudila mu se, ali je on nije ni pogledao. Bilo joj je krivo zbog toga i onda je otišla do čobana koji je ponekad navraćao kod Džurejdža i sa njim počinila blud i zatrudnjela. Kada je rodila dijete, rekla je: ‘Ovo dijete pripada Džurejdžu!’ Izraelćani su odmah otišli do Džurejdža, izbacili su ga iz njegove kolibe, zatim su je srušili, a njega na mrtvo ime pretukli. On ih je upitao: ‘Šta vam je?’ Rekli su mu: ‘Ti si bludničio sa ovom razvratnicom pa je ona rodila tvoje dijete.’ Tada je Džurejdž upitao: ‘A gdje je to dijete?’ Oni su mu donijeli dijete, a on im je rekao: ‘Pustite me da klanjam namaz.’ Kada je završio sa namazom, prišao je djetetu, stavio prst na njegov stomak i upitao: ‘O dijete, ko je tvoj otac?’ Novorođenče je progovorilo: ‘Moj otac je taj i taj čoban.’ Tada su Izraelćani prišli Džurejdžu i počeli ga grliti i ljubiti, a neki od njih su mu rekli: ‘Mi ćemo ti sagraditi novu kuću od zlata.’ On im je rekao: ‘Ne, već mi sagradite izbu od blata kakva je i bila.”’ 

”A jedne prilike dok je neko dijete njegova majka dojila, pored njih je naišao konjanik na izuzetno lijepom i ukrašenom konju, pa je ta žena rekla: ‘Allahu moj, učini da moj sin kad poraste bude kao ovaj konjanik!’ Tada je dijete pustilo dojku, okrenulo se prema konjaniku i reklo: ‘Allahu moj, ne učini da budem onakav!’, zatim se ponovo okrenulo majci i počelo dojiti.” Prenosilac ovog hadisa kaže: ”Kao da sada gledam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, pričajući o dojenju djeteta, stavlja svoj kažiprst u usta kako bi dočarao to dojenje, a zatim je rekao: ”Poslije toga pored njih su naišli neki ljudi koji su vodili jednu robinju. Neprestano su je tukli vičući: ‘Ti si kurva i kradljivica!’, a ona je samo ponavljala: ‘Hasbijellahu ve ni'mel-vekil!” (Dovoljan mi je Allah i divan je On zaštitnik).’ Kada je vidjela taj prizor, majka tog djeteta rekla je: ‘Allahu moj, ne dozvoli da ovo moje dijete kad poraste bude kao ova robinja.’ Dijete je tada ponovo prekinulo dojenje, pogledalo je u robinju i reklo: ‘Allahu moj, učini da budem kao ova robinja!’ Njegova majka se čudila kako je moguće da tek rođeno dijete govori, pa mu se obratila riječima: ”Pored nas je prošao čovjek lijepog izgleda i na lijepom konju, i ja sam rekla: ‘Allahu moj, učini da moje dijete bude kao ovaj konjanik’, a ti si tada rekao: ‘Allahu moj, ne dozvoli da budem kao on.’ Zatim su naišli ljudi koji su vodili robinju i tukli je vičući da je kurva i kradljivica, pa sam ja rekla: ‘Allahu moj, ne dozvoli da moje dijete bude kao ona’, a ti si na to rekao: ‘Allahu moj, učini da budem kao ona’, zašto sve to?’ Dijete joj je odgovorilo: ‘Onaj konjanik koji je prošao pored nas bio je veliki silnik, pa sam molio Allaha da me sačuva da ne budem kao on, a robinja koju su ljudi vukli i udarali vičući da je nevaljalica i kradljivica, nije uopće bila onakva kako su je oni opisivali, pa sam zbog toga molio Allaha da učini da ja budem kao ona.”’ (Muttefekun alejhi) 

Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži zaštittu kod Allaha od šejtana prokletog!

Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži zaštittu kod Allaha od šejtana prokletog!

On zaista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se na Gospodara svoga oslanjaju.

Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Njemu pridružuju. (en-Nahl, 98-100)

            Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži zaštitu kod Allaha – tj. zamoli Njega uzvišenog da ti da utočište i da te čuva; od šejtana – koji je daleko od svakog dobra; prokletog! – tj. zatraži zaštitu od njegovih vesvesa, kako ti ne bi ubacivao loše misli dok učiš Kur'an.

            Ili: reci: Euzu billahi mine š-šejtani r-radžim (Utječem se Allahu od prokletog šejtana)! Naime, postoji 14 varijacija isti'aze (učenja Euze), a ova navedena je najodabranija, kako se navodi u tefsiru Hadže Muhammed Parse, k.s.

            On zaista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se na Gospodara svoga oslanjaju–Šejtan nema vlasti nad Allahovim evlijama koji Ga vjeruju i koji se samo na Njega oslanjaju. Njegove vesvese kod njih ne ostavljaju tragova.

            Pošto je učaču naređeno da od šejtanskih vesvesa traži utočišta kod Allaha, neko može pomisliti da šejtan može zavoditi sve ljude, pa Allah ovim ajetom pojašnjava da šejtan nema vlasti nad vjernicima koji se na Njega oslanjaju. Sam izgovor Euzubille ne koristi, nego je važno za onoga ko se želi spasiti od šejtanskog utjecaja da objedini iman i tevekkul.

            Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju – tj. koji mu se odazivaju i koji mu sepokoravaju; i koji druge Njemu – Allahu, dž.š.; pridružuju – tvrdeći da Uzvišeni ima ortaka u božanstvenosti.

            Mada se ovim ajetima obraća Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni su upućeni njegovom ummetu, jer je šejtan bježao čak od Omerove, r.a., sjene, a Vjerovjesnikov je sljedbenik. Kako je moguće da se šejtan priblići Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, kad je njegov šejtan pred njim prihvatio islam?!

            Vlast svjetla imana i tevekkula je veća od vlasti šejtanskih vesvesa. Ako je ovo stanje ummeta sa šejtanom, pa kakvo li je tek stanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sa njim? Dakle, jasno je da se navedeni ajeti odnose na ummet, a njemu, sallallahu alejhi ve sellem, se obraća kako bi ummet uzeo sljedeću pouku: ako se Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve selle, naređuje da traži zaštitu kod Allaha od prokletog šejtana, ummet je u tome još preči i potrebniji. Ovako se navodi u djelu et-Te'vilatu n-Nedžmije.

Koristi euzubille

            Učenje isti'aze, a posebno prije učenja Kur'ana, ima svoja značenja i koristi.

            Prva korist: učač se treba prisjetiti i razmisliti o slučaju koji se desio u vezi sa šejtanom. Šejtan je postao proklet nakon što je bio među časnim melecima. Uzoholio se i postao nevjernik. Učač se toga treba prisjetiti, pa očistiti svoju namjeru prije učenja Kur'ana kako bi bio u stanju sprovesti Allahove naredbe i kloniti se Njegovih zabrana koje se navode u Knjizi. U suprostavljanju Kur'anu je udaljavanje od Allaha, prokletstvo, neposlušnost i nevjerništvo, a sve to vodi ka vječnom boravku u vatri.

            Treća korist: u svakoj kur'anskoj riječi nalaze se išareti, značenja i suštine koje mogu shvatiti samo srca očišćena od prljavština loših misli i vesvesa, a koja su namirisana Allahovim mirisima koja se nalaze u isti'azi. Euzubilla je, dakle, naređena zbog postizanja ispravnog razumijevanja Kur'ana.

            U jednom haberu se navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao kako je Iblis upitao: ”Moj Gospodaru, u Svojoj Knjizi si rekao: ”Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim’ (el-Hidžr, 42), pa ko su oni?” Allah, dž.š., odgovorio je: ”Onaj čije je lice osvjetljeno nurom Moga Arša, onaj čija je zemlja (tijelo) od zemlje Ibrahima i Muhammeda, alejhima selam, i onaj čije je srce Moja riznica!” Iblis je ponovo upitao: ”Pa ko su oni?” Uzvišeni je odgovorio: ”Onaj ko se istinski kaje za grijehe i ko se plaši kakav će mu biti kraj, njegovo lice je osvijetljeno nurom Moga Arša. Onaj ko dijeli potrebnima hranu i ko je samilostan prema Mojim robovima, njegova zemlja je od zemlje njih dvojice. A onaj koji je zadovoljan Mojom odredbom i ko se trudi postići Moje zadovoljstvo, njegovo srce je Moja riznica.”

   (Ruhu l-bejan, 5:79-80)

Izvor: ”RADUJTE SE KUR'ANU”

Autor: Ismail Hakki Bursevi

Za Akos.ba pripremila: Adisa Omerbašić

 

Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti!

Svojstva ispravnog vjerovanja

Ebu Hurejre, r.a., priča da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti. Ko vjeruje u Allaha i Zadnji dan neka počasti susjeda. Ko vjeruje u Allaha i Zadnji dan neka počasti gosta.“ (Buhari, Muslim)

Značenje hadisa

Ovaj hadis u sebi sadrži tri bitne stvari:

Prva stvar: Šutnja i suzdržavanje od lošeg i beskorisnog govora

U loš govor spada: nevjerstvo, laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, ismijavanje ljudi, psovanje, napadanje ljudi itd. U beskokorisni govor spada sve ono od čega čovjek nema koristi ni na ovom ni na Onom svijetu. Uzvišeni Allah je rekao: „Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.“ (Nahl, 105.) U hadisu stoji: „ Doista osoba progovori riječ za koju ne mari, a zbog nje bude bačena u Vatru u koju će padati sedamdeset godina.“ Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik rekao: „Ko bude upitan o nekoj stvari, a prikrije istinu koju posjeduje, Allah će mu na Onome svijetu staviti uzde od vatre.“ (Tirmizi)

Ovo je plemenita osobina kojom su okićeni plemeniti ljudi, dok su škrtice i prezreni uskraćeni od ove osobine. Ovo je osobina koju su Arapi imali prije islama, a i nakon prihvatanja islama su je zadržali. Do te mjere su je čuvali da je jedan pjesnik rekao:
A što se tiče propisa kad je u pitanju ugošćavanje gosta,
to se u islamu tretira kao stroga obaveza,
kako po Allahovoj Knjizi,
također i po Sunnetu Allahovog Poslanika.
Većina islamskih učenjaka kaže: „Obaveza je ugostiti osobu ako se ta osoba nađe u mjestu gdje ne može platiti konak, ili nema dovoljno sredstava da to učini.“
Uzvišeni je rekao: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah zaista ne voli one koji se ohole i hvališu.“ (Nisa, 36.)

Treća stvar: Počastiti komšiju i ne uznemiravati ga

To je jedna od najplemenitijih osobina u islamu. U hadisu stoji: „Džibril nije prestajao da mi oporučuje dobročinstvo komšijama, tako da sam pomislio da će mi komšija postati nasljednik.“

Komšije se razlikuju. Pa ako je komšija musliman, i u srodstvu ste, on ima tri prava kod tebe. Pravo jer je musliman, pravo jer ti je rod i pravo jer ti je komšija. A ako je musliman, a nije ti rod, onda ima pravo jer je musliman i jer ti je komšija. A ako je nevjernik, onda on ima jedno pravo kod tebe, a to je jer ti je komšija. Poslanik je upitan koji komšija je najpreči, pa je rekao: „Onaj koji ti je najbliži.“

Uzvišeni Allah je upotrijebio izraz komšija za cijeli grad Medinu. Rekao je: „Ako se licemjeri i oni čija su srca bolesna i oni koji po Medini šire laži ne okane toga, Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati.“ (Ahzab, 60.)

Pa ako kažemo da su svi stanovnici jednog grada komšije, onda je obaveza svakom od njih da se ustegne uznemiravanja drugih. A to je vrhunac civilizacije i međuljudskih odnosa u jednom mjestu.

Izvor: ”Priručnik za osnovno upoznavanje vjere”, grupa autora
Za Akos.ba pripremila: Adela Kukić

 
Subscribe to this RSS feed