Islamske teme

Nema dobra u životu u kome nema darivanja

LJUBAV

Stekni ljubav i naklonost ljudi lijepim moralom, jer kada te ljudi omrznu – vrijeđaju te, kada te preziru – nanose ti nepravdu, kada ih izbjegavaš – jako te izgrde, a kada se uzoholiš nad njima – zamrze te. Zato uzvrati dobrim i ugasi vatru neprijateljstva – bit ćeš siguran i spašen.

TIJELO BEZ DUŠE

Kuća bez knjiga je kao tijelo bez duše. Šta te čini srećnim u kući u kojoj nema spoznaje, znanja niti čitanja? Da li te veseli namještaj, stolice, kuhinjski pribor ili odjeća? Ovo su dunjalučki užici. Možda su oni kod Korejaca, Hindusa ili Rusa skupocjenije i vrijednije od njih. Međutim, ljepše je, bolje, divnije i veća je korist od knjiga koje, nakon što ih sam pročitaš, ostaviš svojoj djeci da iz njih izvlače biserje i riznice mudrosti.

Koristio sam se mobilnim telefonima, kompjuterima, lap – topovima i internetom, ali nisam našao prijatelja niti sugovornika kao što je knjiga. Ona te prati na sijelu, u kancelariji, spavaćoj sobi. Ponekad zaljubljeno spava na tvojim grudima i ustaje sa tobom. Ne otkriva tvoje tajne, ne uznemirava te, niti imaš potrebu da je popravljaš. Ne jede, ne pije, ne stara, niti se razboljeva. Knjiga je ljubav moga srca, prijatelj moje duše i svjetiljka u noći života.

RADOVANJE

Raduj se što si ostao u životu još jedan dan, jer si u prilici učiniti dobro, obaviti namaze, dati sadake. Ti si dobitnik i pobjednik. Zato iskoristi svaki minut, jer se on, uistinu, neće vratiti.

ISKRENA NAMJERA

Ako ne možeš učiniti dobro, imaj barem iskrenu namjeru – upisat će ti se nagrada i bit ćeš uspješan. Ispuni srce razmišljanjem o svemu što je korisno i poučno, kao što su vrline, bogobojaznost i upute.

POŠTIVANJE

Poštuj svakog čovjeka i posveti mu pažnju, čak i čistača ulica, slugu, nosača torbi, konobara, čuvara na imanju. Posveti im se srcem, jer su ljudi korisni članovi i uspješni vojnici u kompaniji života.

DAREŽLJIVOST

Moraš biti darežljiv prema ljudima imetkom, hranom, ugledom, vremenom, radom, trudom ili savjetom. Kad god darežljivost prema njima učiniš raznovrsnijom, bit ćeš dopadljiviji i bolji. Nema dobra u životu u kome nema darivanja niti ima dobra u osobi od koje se ne očekuje dobro.

BLAGOSTANJE

Blagostanje može unišititi darežljivost. Koliko je samo bogataša škrto, a siromašnih darežljivo! Izobilje kvari dušu, a oholost odnosi blagodat. Uzdizanje nad ljudima oduzima uvažavanje, a sebičnost sije mržnju. Udjeljuj, budi ponizan i prenesi drugima svoje dobro.

UMJERENOST

Neće osiromašiti onaj ko štedi i neće biti neuspješan onaj ko se trudi. Ko bude izučavao šerijatsko pravo u mladosti, vlast će se čvrsto vezati za njegovo znanje. Tvoj imetak ti je amidža i dajdža. Tvoj novac su tvoji kutnjaci. Tvoji dinari su tvoja sigurnost, pa nemoj rasipati niti škrtariti.

ZAHVALA ALLAHU

Obaveza ti je da ističeš dobro koje ti je učinjeno i zahvaljuješ Allahu na Njegovim blagodatima. Zahvaljuj kada god pogledaš ili čuješ. U svakoj sekundi Njegove blagodati prema tebi se obnavljaju i svo dobro koje vidiš je samo plod Njegove milosti. Sačuvaj Njegove blagodati zahvalom, jer blagodat, uistinu, umakne i ne ide skupa s nevjerovanjem.

IZVOR: MAPA PRAVOG PUTA, AID EL-KARNI

Za Akos.ba pripremila: Amina Brajlović

 

Egoizam kroz prizmu psihilogije i islama

Kada čujemo ili pročitamo riječ „egoizam“ u većini situacija pomislimo na egoizam sa negativnim konotacijama. Činimo dovu Bogu dragom da nas od toga spasi.

Međutim, da li je egoizam nužno negativno svojstvo čovjeka koje nikako ne želimo primijetiti kod sebe ili drugih? Odgovor ćemo pronaći u sljedećih nekoliko redaka.

Naš cilj je da pojam egoizam sagledamo prvobitno kroz psihologiju kao nauku, a zatim razmotrimo njegovu povezanost sa tradicionalnim islamskim izvorima. U sociološkim rječnicima naći ćemo da je egoizam karakteristika koja neminovno postoji u svakom ljudskom biću, što nužno ne znači da ima i lošu funkciju u čovjekovom djelovanju. Kada govorimo sa stajališta Islama, moramo voditi računa o smjernicama na koje nas islamski izvori upućuju na mjestima gdje se govori o egoizmu kao osobini čovjeka iz skupine ahlaki zemime (loša svojstva)o kojoj bi trebali povesti računa na način da je upregnemo i vodimo u ispravnom smjeru, ne odstupajući od normi ponašanja koje Vjera preporučuje.

Obzirom na to da ćemo u okviru eseja izložiti diferencijaciju tumačenja pojma egoizma sa gledišta psihologije kao nauke i islama, to će predstavljati razliku između ovog eseja i drugih istraživanja koja su se, uglavnom, bavila egoizmom sa aspekta psihologije ili sociologije. Dat ćemo relevantne dokaze u vidu kur'anskih ajeta i Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa u elaboriranju naših navoda.

Sociolozi će reći da egoizam predstavlja sebičnost i samoljubivost, odnosno ono što je oprečno altruizmu kao potpunoj nesebičnosti. Psiholozi, naime, ovaj pojam definišu kao karakteristično ponašanje, usredsređeno na sopstvene interese i koristi bez osjećaja za druge. Takvo ponašanje nazivaju egoističnim ponašanjem. U slučaju da se takvo ponašanje javlja kod pojedinca u relativno postojanom obliku, može se govoriti o egoizmu kao o crti ličnosti ili osobini. Međutim, u okvakvom okarakterisavanju osobe kao egoistične skriva se zamka. Ona se ogleda u tome što ustvari niko ne može da bude apsolutni egoista ili apsolutni altruista. Na takvoj isključivosti principa, nijedna osoba ne bi mogla opstati. Ulazak u interakciju sa drugima jeste nužnost života i, po automatizmu, relativizira određenje egoizma ili altruizma kao apsolutno. Ako prihvatimo da je ljudska priroda na ultimativan način egoistična (ili altruistična), onda bi bilo kakvo istraživanje o ovom fenomenu bilo suvišno. Nadalje, egoizam se shvata i kao antidruštveno ponašanje, tj. shvatanje da je samointeres osnov motivacije ili moralnosti. Različite psihološke teorije poput psihoanalize ili teorije potkrepljenja u osnovi tvrde da je cjelokupno ili gotovo cjelokupno čovjekovo ponašanje egoistično. Nerijetko u društvu možemo primijetiti izjednačavanje pojma egoizam sa sebičnosti. Pri tome se aludira na to da osoba koja je egoistična iz svega teži da dobije dobitak samo za sebe.

Svako razmatranje moralnih pitanja, sugerira, barem implicitno, neku vrstu načelnog normiranja i opredjeljenja, odnosno razvrstavanja onoga što treba shvatiti kao dobro (i njemu težiti) i onoga što treba shvatiti kao zlo u moralnom smislu. Tako je i refleksija problema egoizma nerazdvojiva od pitanja šta čovjek treba činiti, odnosno šta je to ispravno djelovanje. Samoljublje, umišljenost, oholost, samodopadanje su neki od termina koji se navode u kur'anskim ajetima i pravorijecima Muhammeda, s.a.v.s. U vezi s tim, Muhammed, s.a.v.s, kaže: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da ne griješite pobojao bih se za vas nečeg što je gore i teže od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“ Ovdje Muhammed, s.a.v.s., upozorava ljude na ono što je teže čak i od grijeha, a to je gubljenje iz vida da je čovjek po svojoj prirodi slab i da su ljudska srca prevrtljiva. Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: „…a čovjek je stvoren kao nejako biće“ (Sura En-Nisa, 28., Prijevod: Besim Korkut)

Kada insan ovu tvrdnju argumentovanu Kur'anom i sunnetom izgubi iz vida i potisne iz svoje svijesti, javlja se egoizam.

Kako vlastiti egoizam staviti pod kontrolu?

Osjećanje egoizma nemoguće je najednoć suzbiti, nego se to čini postepeno. Svakom muslimanu, rekli bismo, dovoljno je predstaviti argumete izvedene iz primarnih izvora Islama – Kur'ana i Sunneta, da bi razmislio o svom stanju duše. Ukoliko kod sebe otkrije, detektuje, ružne osobine, vjernik će raditi na njihovom otklanjaju i stavljanju pod kontrolu.

Stoga ćemo navesti nekoliko kur'anskih ajeta kako bismo kod sebe osvijestili (ne)prisutnost egoizma i stavili ga pod kontrolu.

Allah, dž.š., u nekoliko kur'anskih ajeta kori uzdizanje čovjeka iznad drugih ljudi, oholost, egoizam, hvalisavost. Kaže Uzvišeni, dž.š.: „Odvratit ću od dokaza Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.“ (Sura El-‘Araf, 146.)

U drugom ajetu, u suri Lukman, Allah, dž.š., implicitno daje čovjeku savjete kako da se ponaša u svom životu: „I ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ U tumačenju ovog ajeta, mufesiri navode da se ovdje misli na ljude koji iz oholosti okreću lice svoje od drugih ljudi.

Da bismo od sebe otklonili osobine koje se navode u skupini ahlaki zemime potrebno je da poduzmemo određene korake koji vode ka tome. Recimo, musliman ne smije svoje dobro djelo smatrati velikim niti preuzimati zasluge za njega. Naša djela samo su proizvod Allahove, dž.š., milosti prema nama i On je Onaj koji nam je osvijetlio put ka Njegovom obožavanju. Stoga smo dužni da radimo na odgajanju svoje duše i otklanjaju bilo kakvog oblika egoizma koji nas vodi ka oholosti i stranputici.

Na kraju ćemo navesti i nekoliko savjeta koje psihološki stručnjaci daju pri suočavanju sa ovim problemom. Oni preporučju da se to rješava u četiri faze. Prva faza podrazumijeva okretajne ka drugom, slušanje njegovih problema. Potrebno je razmišljati o tome šta možemo učiniti za druge. Druga faza je prestanak upotrebe zamjenice „ja“ u svakodnevnoj komunikaciji. Važno je prestati nametati svoja mišljenja i iskustva drugima i istinski se zainteresirati za ono što se događa ljudima sa kojima komuniciramo. Treća faza je ono što sve pokreće u svijetu, to je ljubav. Ali, kada kažemo ljubav mislimo na ljubav prema drugima, a ne samo prema sebi. Na kraju, od suštinske važnosti je biti zahvalan i zadovoljan sa onim što imamo. To je ono što je najteže, ali i Kur'an i sunnet Muhammeda, a.s., nam to preporučuju. U suri Ibrahim, Allah, dž.š., kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.“ Muhammed, a.s., klanjao je noću tako dugo da bi mu stopala popucala. Upitan je zašto to radi, kad mu je sve oprošteno. Rekao je: „Zar da ne budem Allahov zahvalni rob!?“

Dakle, psihologija i Islam kompatibilni su u stajalištu da je egoizam osobina koju smo dužni reducirati i otkloniti ukoliko je kod sebe uočmo, a savjeti i metode navedeni u tekstu mogu nam pomoći u tome.

Za Akos.ba piše: Dželila Ibrahimspahić

 

Dok tragaš za riječi kojom se liječi

Jutarnje sunce svojim zrakama budi svaki dio našeg bića. Svojim čulima osjećaš kako snažno uzvikuje: POKRET!

Pruža ti se prilika da osjetiš kako život kola tvojim venama, da zaradiš, da se družiš, da pomogneš, da iskusiš, da vidiš, da otkriješ …

Nebrojeno mnogo mogućnosti i uloga u areni, gdje ne samo da možeš, nego si ti upravo taj na kojeg se čeka.

Imaš veliku snagu i znanje, ali si skovan okovima vlastitih ili tuđih obrazaca misli i ponašanja, koji ti ne dopuštaju da se iskažeš.

Sama pomisao da se oslobodiš ove čahure siječe ti noge, jer u podsvijesti odjekuju riječi tvojih velikana, onih koje svojim bićem poštuješ, i oni vrište: NEMOJ!

I zalud ti snaga i znanje da bi nešto mogao, ako nema hrabrosti da nametnute zidove porušiš i uradiš iskorak. Kako će onda to što imaš kao dar, da dođe do svog mušterije…

Gledaš sokolovi lete, leptiri oduševe svojom ljepotom, slavuji pjevaju … a ti?

Čitaj u suri Ali Imran: „Gospodaru, ti ovo nisi uzalud stvorio …“

Pa nisi ni ti uzalud stvoren. Stoga ne slušaj okove, poslušaj riječi koje te opisuju i pogledaj put koji traži tvoje znanje i snagu, i pokaži se onima koji upravo to žele da vide …

„ … radite! Allah će vaš trud vidjeti, a i Poslanik njegov i vjernici …“

Ponovo, i uvijek ponovo čitaj riječi: „Uputi nas na pravi put – sirati mustekim“ i konačno kreni tim putem. Odvažno preuzmi svaku ulogu koja ti se nudi, i potpuno joj izmiri hak (pravo).

Sa podignutim rukama ka nebu kaži:

Utječem se božanskim tekstom, potpunim riječima koje slijedim (bi kelimatillahi ttamati), od svakog buntovnika (šejtana) koji kinđuri svoj govor i svakog oka koje okviruje. Onoga oka koje želi da budem onakav kakvim me ono vidi, a ne ono što jesam, što želim i treba da budem.

Krenuti ka ostvarenju svog cilja ne znaci krenuti putem nemogućih fikcija i vlastitih želja. Tvoj cilj je tvoj sudbinski put, mnogoznačan, i potpuno koristan tebi i okolini.  Da ga napiseš, znaci da ga iz dubine svoje iskopas i pravednim riječima opišeš … Tada će riječi sa početka ovoga teksta imati potpuno novo značenje.

Prepoznaj se!

Za Akos.ba piše: Mahalbašić Muris

 

Riječi “la ilahe illallah” najbolji su govor, najljepše pojašnjenje i najteže djelo na vagi čovjekovih djela na Sudnjem danu

Pripremio i prilagodio: Semir Imamović

 

Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, kaže, u prijevodu značenja: ”Zar ne vidiš Kako Allah navodi primjer – lijepa Riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u Zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.” (Ibrahim, 24.).

”Lijepa Riječ” je, prema mišljenju Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhu, riječ tevhida la ilahe illallah, prema mišljenju Mudžahida i Ibn Džurejdža iman (vjerovanje), a prema mišljenju Avfija i Rebie ibn Enesa ona se odnosi na mu'mina (vjernika). ”Lijepo drvo” je, prema najvjerodostojnijem predanju od Ibn Abbasa, vjernik. Mudžahid i Ikrime kažu da je ”lijepo drvo” palma. Navođenje primjera u Kur'anu, uz upotrebu najljepših stilskih figura i izraza i analogija koje imaju za cilj približiti određena značenja i poruke, ostavlja nevjerovatno pozitivan efekat na ljudsku dušu. Primjer naveden u ovom ajetu mogu razumijeti samo oni koji su proniknuli u suštinu značenja riječi la ilahe illallah/Nema istinskog Boga, osim Allaha i ostavrili ih u svojim srcima. Cilj većine kur'anskih primjera je potpuno ostvaranje ovih riječi u životu. ”To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.” (Prijevod značenja, El-‘Ankebut, 43.).

Poznavanje suštine, značenja i zahtijeva (implikacija) riječi la ilahe illallah, zbog kojih je Allah, dželle šenuhu, stvorio kosmos i sve u njemu, jedan je od najvažnijih faktora ustrajnosti na pravom putu i postojanosti u vremenima smutnje i teških iskušenja.

Zbog riječi la ilahe illalah, Allah, dželle šenuhu, je stvorio nebesa i zemlju, ljudi su se podjelili u dvije skupine, sretne i nesretne, uspostavljen je Šerijat, propisana ispravna vjera i određena kibla.

Zbog ostvarenja riječi la ilahe illallah, propisan je džihad (borba na Allahovom putu), one su ključ islama, ključ ”kuće mira”, zbog njih je Džennet razdvojen od Džehennema.

La ilahe illallah je Allahovo isključivo pravo kod Njegovih robova, prva zapovjed sa kojom su poslanici, po Božijem emru, započinjali svoju poslaničku misiju i javna izjava kojom se osigurava zaštita života i imetka.

Riječi la ilahe illallah su najbolji govor, najljepše pojašnjenje, najteže djelo na vagi čovjekovih djela na Sudnjem danu i posljednja riječ koja umirućoj osobi obezbjeđuje mjesto u Džennetu.

Zbog la ilahe illallah su ubijani, uznemiravani i proganjani poslanici, u rovove od vatre bačeni i spaljeni ashabu-l-uhdud, najtežim oblicima zlostavljanja podvrgnuti dobri ljudi i borci za istinu i pravdu.

La ilahe illallah je bila najveća inspiracija sljedbenicima istine da ustraju na istini, najveća razgala u iskušenjima i svjetlost koja im osvjetljava put, štiti od svake smutnje i zablude. Nema te smutnje koja ih može poljuljati, niti zablude koja ih može zavesti.

La ilahe illallah sastavljena je od dvije esencijalne komponente: negacije i priznanja, njome se negiraju sva lažna božanstva, kojima su njihovi štovaoci nepravedno pripisali svojstvo božanstvenosti, a oni ga ne zaslužuju, i priznaje samo jedno istinsko božanstvo, Allah, dželle šenuhu. Postojanje i stabilnost ovih dviju komponenti la ilahe illalah u srcu dokazuje se ispunjenjem njihovih šartova (uslova i preduslova), koji su u odnosu na la ilahe illallah kao zubci u odnosu na ključ, kao što ključ bez zubaca ne može otvoriti nijedna vrata, isto tako riječi la ilahe illallah bez šartova ne mogu otvoriti vrata Dženneta.

Uslovi (zahtijevi) la ilahe illallah su: ‘ilm (poznavanje vjere), jekin (čvrsto vjerovanje i ubjeđenje), ihlas (iskrenost u vjerovanju i djelima), sidk (istinoljubivost), mehabbet (ljubav prema Allahu, Poslaniku, Šerijatu i vjernicima), inkijad (predanost Božijoj volji), kabul (bezpogovorno prihvatanje Božijih naredbi i zabrana, vjerozakona), negiranje lažnih božanstava i spremnost da se, za odbranu uzvišenih islamskih ideala, žrtvuje vlastiti život.

Kako su to samo divne rječi i lijep iskaz, kojeg dušem i srcem voli svaki vjernik, a prezire svaki oholi čovjek, i ako želiš upoznati nečije mahane, upoznat ćeš ih kroz njegov nemaran odnos prema pravima i uslovima la ilahe illallah.

Koliko je onih koji su potisnuli ove riječi iz svjih srca, iz svojih djela, iz svojih života i sa svojih jezika, pa ih je Allah udaljio iz Svoje blizine, i koliko je onih koji su ih zanemarili i okrenuli im leđa, pa im je Allah, dželle šenuhu, uskratio svoju milost i pomoć, i koliko je onih koji su se, iz oholosti i bahatosti, odbili povinovati njenim smjernicama i uputama, pa ih je Allah uništio.

Teško silnicima, zločincima, oholima i onima koji su bili nemarni prema la ilahe illallah kada im duša dođe do grla, a blago li se svakom ubjeđenom i iskrenom vjerniku koji je čvrsto prigrlio la ilahe illallah i postupao u skladu sa njenim zahtjevima.

Ustrajnost u vjeri je poput drveta čvrstog korjena i plodonosnih grana. Da li i koliko će se poljuljati, zavisi od čvrstine i stabilnosti riječi tevhida la ilahe illallah u srcu: što je riječ tevhida u srcu jača, jača je i vjera i njeni plodovi su obilniji, dugotrajniji i kvalitetniji, a sve što je riječ tevhida slabija u srcu, i vjera je slabija, a njeni plodovi su neznatni i kratkotrajni.

Čvrsto ubjeđenje i iskreno vjerovanje u la ilahe illallah potiču čovjeka na činjenje iskrenih djela, njegovo srce ispunjavaju ihlasom (iskrenošću) i opskrbljuju ga ustrajnošću na pravom putu, baš kao što iz čvrstog i zdravog korjena, rađaju ukusni i lijepi plodovi.

Kada kod nekoga vidiš zbunjenost, nestabilnost i nesigurnost, pokušaj saznati da li i u kojoj mjeri je la ilahe illallah, njena značenja i njeni plodovi zastupljeni u njegovom srcu. Što je njegova spoznaja i svijest o la ilahe illalah manja, to su njegova zbunjenost, nestabilnost i nesigurnost su veći.

Stablo može zavarati svojim vanjskim izgledom (vitkošću, blještavim bojama, uspravnošću), ali ako njegov korjen nije jak, i najslabiji vjetar će ga oboriti. Tako je i sa čovjekom, ako njegova vjera nije izgrađena na čvrstom temelju, temelju la ilahe illallah, kada tad će pasti i skrenuti sa pravog puta.

Korisno znanje izvire iz iskrenog ubjeđenja (jekina) i daje trajne plodove. Kada čovjek svojim srcem dokuči suštinu značenja la ilahe illallah, pred njim se otvaraju nevjerovatne mogućnosti za činjenje korisnih i dobrih djela a njegov život se ispunjava svjetlošću, koja sija njemu i drugima, u suprotnom, neminovno će odustati i zastraniti.

Pravu ljubav možemo osjetiti samo prema nekome koga dobro upoznamo, kroz prisnu komunikaciju, interakciju i druženje, kao što drvo daje plodove tek nakon godina brižnog rada na njemu. Što se čovjek više druži i živi sa la ilahe illallah, njegova ljubav prema Allahu, dželle šenuhu, i čežnja za Njegovom blizinom postaju veći i iskreniji.

Iz kvalitetnog sjemena raste plodonosno drvo, a iz lošeg sjemena raste neplodno drvo ili drvo sa neukusnim plodovima. Ako čovjek u svom srcu zasije sjeme la ilahe illallah, on će dati ukusne plodove a njemu će dati čvrstinu i postojanost.

Otpornost drveta na vjetrove i oluje, ovisi o čvrstini njegovog korjena. Sve što je korjen la ilahe illallah čvršći u srcu vjernika, veća je njegova sposobnost da se nosi sa iskušenjima i nedaćama. Ono što učvršćuje la ilahe illallah u srcu su djela srca poput tevekkula (istinskog oslonca i pouzdanja u Allaha, dželle šenuhu), havfa (straha od Allaha), djela jezika, kao što su šukr (zahvala Allahu, dželle šenuhu), dova i djela udova, kao što su namaz, milostinja, a sva ona su pobrojana u suri Ibrahim. ”i kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.” (Ibrahim, 7.). ”Reci vjernicima, robovima Mojim, da molitvu obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi Dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva.” (Ibrahim, 31.) ”Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!” (Ibrahim, 39., 40.).

Kao što vlasnik plodonosnog drveta strpljivo izvršava sve svoje zemljoradničke obaveze, brine se o svom stablu, njeguje ga, zalijeva ga, kako bi na kraju jeo njegove plodove i okoristio se njime, tako i iskreni vjernik strpljivo izvršava sve svoje vjerske obaveze, koje proizilaze iz očitovanja (priznanja) da nema istinskog Boga, osim Allaha, dželle šenuhu, kako bi uživao u plodovima svog imanskog truda i rada, od kojih su najvažniji uputa, ustrajnost na pravom putu i činjenu dobrih djela, lijep i koristan govor.

U slučaju da drvo napadne neka opaka bolest, njen vlasnik će učiniti sve da zaštiti ili sanira štetu nastalu na njenom korjenu i granama, tako će i vjernik učiniti sve da sačuva svoje la ilahe illallah od svega što ga može okrnjiti, našteti, ili što ga može u potpunosti poništiti, a to ćemu dati čvrstinu i popraviti njegova djela.

Ako želiš raspoznati istinu od neistine, iskrenog čovjeka od licemjera, gledaj u posljedice i rezultate, i djela jednog i drugog. Sve što je la ilahe illallah iskrenije u srcu, djela su čišća i ljepša, i obrnuto.

 

Izvor: saaid.net

Poslanikove priče: Najtežu bol čovjek osjeti onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji postanu njegovi neprijatelji

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

Jedna od najvećih blagodati koju čovjek može imati na dunjaluku jeste čestita supruga koja ga bodri i pomaže na putu istine, olakšava mu dunjalučke tegobe i nevolje i odagnava mu brigu i tugu. Ukoliko je situacija drugačija, onda čovjekov život na dunjaluku postaje jako težak i sumoran. Žena koja je bila istinska blagodat i radost svome mužu bila je Aiša, r.a. Ova plemenita žena jednog je dana sjedila pored svoga muža, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga: ”Sigurno je bitka na Uhudu bila veliko iskušenje za tebe i za sve muslimane, jer su u toj bitki poginuli tvoji odabrani ashabi i tvoj amidža Hamza, ali ima li nešto osim toga, što ti je teško palo u toj bitki?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ima, Aiša, to je nepoštivanje i neizvršavanje moje naredbe od strane strijelaca koji su napustili svoj položaj na brdu i pobjedu pretvorili u poraz i povratli samopouzdanje Ebu Sufjanu, koji je nakon bitke, tada kao vođa mušrika, iz sveg grla povikao: ‘Uzvišen je Hubel, Uzvišen je Hubel! Mi imamo Uzata, a vi nemate!”’ ”A šta je bio tvoj odgovor njemu?”, upitala je Aiša, r.a. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Naredio sam Omeru, r.a., da uzvrati na Ebu Sufjanove riječi i da im kaže: ‘Allah je veći i uzvišeniji! Allah je naš zaštitnik, a vi zaštitnika nemate!”’ Nakon toga Aiša je ponovo upitala: ”Allahov Poslaniče, reci mi je li u tvom životu bilo težih trenutaka od trenutka poraza na Uhudu?” Odgovorio je: ”Da Aiša, najtežu bol i najveću tugu čovjek osjeti i doživi onda kada njegova rodbina, rođaci i prijatelji, od kojih se nada da mu budu najveća podrška i pomoć, postanu njegovi neprijatelji koji ga vrijeđaju, napadaju i druge ljude nagovaraju da to isto čine.” ”Jesu li oni zaista tako postupali prema tebi?” ponovo je upitala Aiša, r.a. ”Da”, odgovorio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i nastavio: ”Nikada neću zaboraviti šta su mi moji rođaci učinili na Akabi prije nego sam se sreo sa ensarijama iz Medine.

Ja sam poslat kao milost svjetovima, a ne kao osvetnik

Ja sam ljude na lijep način pozivao, a neki od njih ugonili su me u laž, drugi su na početku slušali, a onda su se oholo okretali kao da ništa ne čuju, treći postavljali uvjete i tražili udio u pobjedi ako pobijedim. I dok sam tako išao od skupine do skupine mušrika, za mnom su išli moj amidža Ebu Leheb i drugi rođaci govoreći: ‘Ne slušajte ga, on rastavlja oca od sina, brata od brata, on je luđak, sihirbaz i pjesnik.’ Međutim, gore od svega toga bilo mi je kada sam pozivao u islam svoje rođake u Taifu. Njihovo odbijanje bilo je žestoko i bolno. Neki od njih govorili su mi pred okupljenim narodom: ‘Ti si luđak, ako je istina da te je Allah poslao kao poslanika, mi ćemo ovoga trenutka otići i poderati pokrivač na Kabi.’ Drugi su se ismijavali i govorili: ‘Zar Allah nije imao nikoga drugoga da pošalje kao poslanika osim tebe?!”’ ”Pa, šta si ti uradio i kako si reagirao na te uvrede?”, upitala je Aiša, r.a. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Tako mi Allaha, ti ljudi su upropastili sami sebe i svoje porodice! Ja sam ih molio da o mom dolasku u Taif i svom ružnom postupku prema meni ne kazuju Kurejšijama, jer će me oni još više napadati i ismijavati, ali nisu poslušali. I ne samo to, oni su nagovorili djecu i maloumne ljude da me napadnu i da na mene bacaju kamenje. Bježeći ispred njih skrasio sam se u bostanu koji je pripadao mušričkim vođama, Utbetu i Šejbi ibn Rebi'i, i umoran, izranjavan njihovim kamenjem i skrhan od bola i tuge, uputio sam dovu Allahu: ‘Allahu moj, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima. O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast da odlučuje o meni….. Allahu moj, ako Ti nisi srdit, onda je ne marim za sve ove patnje, Tvoja milost mi je draža.’ I dok sam se ranjen i umoran vraćao u Mekku, vidio sam da me neprestano prati jedan oblak, te sam pogledao prema nebu i ugledao sam meleka Džibrila koji mi se obratio ovim riječima: ‘Muhammede, Allah je čuo šta ti je tvoj narod rekao i zato ti On šalje Meleka brda da mu narediš što želiš i on će izvršiti tvoju naredbu.’ Zatim me je pozvao Melek brda i rekao: ‘O Muhammede, Allah me je poslao da uradim sa tvojim narodom ono što ti želiš, ako hoćeš, ja ću ova dva brda srušiti na njih.”’ Tada je Aiša, r.a., upitala: ”Allahov Poslaniče, zašto to nisi prihvatio i riješio se onih koji su te proganjali i ismijavali?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Aiša, ja sam poslat kao milost svjetovima, a nisam poslat da se svetim ljudima. Kakva je dobrota kod mene ako bih postupao isto kao oni koji mi se suprotstavljaju i koji me napadaju?! Umjesto toga, ja želim da ih i dalje pozivam i nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će samo Allaha obožavati.” Zatim joj je ispričao priču o jednom Allahovom poslaniku kojeg je njegov narod ezijetio, mučio i udarao, a on je brišući krv sa svoga lica samo govorio: ”Gospodaru moj, oprosti mom narodu, zaista oni ne znaju šta čine!” (Muttefekun alejhi)

Nijedan čovjek neće pozvati Allaha ovim imenom, a da mu se Uzvišeni neće odazvati

U ovim riječima nalazi se i Allahovo ime koje ljudi rijetko izgovaraju i spominju, a nijedan čovjek neće pozvati Allaha ovim imenom, a da mu se Uzvišeni Allah neće odazvati, bez obzira na to o čemu se radilo: bolesti, nafaki, samo ako je u domenu halala. Dakle, ako je dova halal i ako čovjek izgovori ovo Allahovo ime, Allah će mu se odazvati…

Ove “čarobne” riječi jesu sura Kul huvallahu ehad, a Allahovo ime koje se nalazi u ovoj suri i kojim Ga je lijepo prizivati u svojim dovama jeste Es-Samed. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom ušao je u džamiju i zatekao nekog čovjeka kako, završavajući namaz, na posljednjem tešehudu, tj. u dovi prije predavanja selama, uči sljedeću dovu:

“ALLĀHUMME INNÎ ES’ELUKE JĀ ALLĀHU BI’ENNEKEL-VĀHIDUL-EHADUS-SAMED ELLEZÎ LEM JELID VE LEM JŪLED VE LEM JEKUN LEHŪ KUFUVEN EHADUN EN TAGFIRE LÎ ZUNŪBI INNEKE ENTEL-GAFŪRUR-RAHÎM! – Allahu, molim Ti se, o Allahu – jer si Ti Jedan, Jedini, Ti si utočište svakom, nisi rodio i nisi rođen, Ti si Onaj kome niko nije ravan – da oprostiš moje grijehe, Ti si, zaista, Onaj koji oprašta, Milostivi!”, pa je Vjerovjesnik rekao: “Oprošteni su mu grijesi, oprošteni su mu grijesi!” (Nesai)

Preuzeto iz predavanja hfz. Almira Kapića, Studio- FotoHILE
Tekst obradio i prilagodio web portal www.n-um.com

 

Subscribe to this RSS feed