Islamske teme

Bejtul-mal u vrijeme Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i prvih halifa

Piše: dr. Zuhdija Hasanović

Budući da je Bejtul-mal (državnu blagajnu), odnosno blagajnu u koju su se skupljali javni prihodi države, uspostavio Božiji Poslanik, s.a.v.s., važno je propitati koja je njezina uloga i svrha, kojim sredstvima se puni te u koje svrhe se sredstva iz Bejtul-mala mogu trošiti, odnosno kako je to činio Božiji Poslanik, s.a.v.s., kako bismo njegove mjerodavne i smjerodavne upute što dosljednije primijenili u savremenim životnim prilikama s ciljem uspostavljanja što kvalitetnijeg života.

Islamski finansijski sistem je jedinstven, samostalan s jako izraženim plemenitim ciljem, na koji Allah, dž.š., skreće pažnju Svojim riječima: “… da ne bi (imetak) prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših…”.  Islamski svjetonazor iskazuje snažno nastojanje ka obaveznoj razmjeni imovine među svim ljudima i da se ona ne ograniči samo na kategoriju imućnih, jer takva pojava izaziva poremećaje u društvu, raslojavanje i rastakanje društva, dovodi do animoziteta siromašnih prema imućnima, izaziva sukobe među njima i donosi brojne druge društvene devijacije.

1. Značaj Bejtul-mala i njegovi izvori

Bejtul-mal (izvorno bejt malil-muslimin ili bejt malillah) je institucija koja nadgleda prikupljanje i raspodjelu materijalnih sredstava kroz različite aspekte troškova. Njime upravlja halifa ili namjesnik, shodno šerijatskim propisima, kako bi ispunjavao potrebe zajednice u miru i ratu.

Najvažniji izvori Bejtul-mala su:

1. sve vrste zekata,

2. petina ratnog plijena (ganima),

3. plijen koji se dobije bez borbe (fej’),

4. petina ruda koje se vade iz zemlje (zlato, srebro, željezo i dr.),

5. dragocijenosti koje se vade iz mora (biser, amber i sl.),

6. petina zakopanog blaga,

7. glavarina,

8. desetina koja se uzima od štićenika,

9. pokloni i sredstva koja se ostave oporukom za opći interes muslimana,

10. izgubljena imovina,

11. nasljedstvo osoba koje nemaju nasljednika,

12. finansijske kazne,

13. porezi,

14. carine,

15. vakufi.

Što se tiče nadležnosti Bejtul-mala, sav novac na koji muslimani imaju pravo, a ne zna mu se vlasnik, pripada Bejtul-malu. Također, svaka obaveza koja se mora finansirati u interesu muslimana je obaveza Bejtul-mala. U skladu s ovom definicijom, Bejtul-mal je jedna od najvažnijih institucija islamske civilizacije i ona je najprimjerenija adresa za rješavanje potreba i ispunjavanje interesa muslimana i stoga u naše vrijeme kombinira funkcije Ministarstva finansija i Centralne banke.

2. Troškovi Bejtul-mala

Troškovi Bejtul-mala se svode na:

1. Plate namjesnika i sudija, državnih službenika i radnika u javnom sektoru, uključujući i zapovjednika pravovjernih (emirul-mu'minin) i samog halifu;

2. plate vojnika, opremanje vojske borbenim sredstvima, oružjem, municijom, oklopnim vozilima i sl.;

3. izgradnju javnih projekata (mostova, brana, asfaltiranje puteva), javnih zgrada, prostorija za odmor, džamija;

4. troškove socijalnih ustanova, kao što su: bolnice, zatvori i drugi državni objekti;

5. distribuciju sredstava za život siromašnima, siročadi, udovicama i svima koji nemaju hranitelja. U ovim slučajevima država se brine o njima i izvršava njihove obaveze;

6. realiziranje vitalnih i strateških projekata države. Bejtul-mal bi trebao ulagati sredstva na pripremu i realiziranje državnih projekata koji služe ljudima i osiguravaju im ono što im je potrebno, što će im donijeti korist i interes, a posebno ono što će im pružiti sigurnost, zaštitu, udobnost i stabilnost..

Iz navedenog sasvim nam se jasno pokazuje precizni ekonomski sistem koji je islam uspostavio još u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., mnogo prije bilo koje druge civilizacije. On je pionir u reguliranju državnih finansijskih prihoda i rashoda. Međutim, bez obzira na ove prihode i rashode državu su pogađale velike katastrofe, glad i fatalne epidemije, a onda bi bogati muslimani bez ikakve prisile dijelili kako bi spasili ostale muslimane, kao što je uradio Osman ibn Affan, r.a., u vrijeme gladi za hilafeta Ebu Bekra, r.a., kada je podijelio veliki novac kako bi pomogao muslimanima, ili Abdurrahman ibn Avf, r.a., u vrijeme Omera ibn el-Hattaba itd. Mnogi su na sličan način kroz historiju islama osiguravali kontinuitet priliva sredstava u državnu blagajnu, bez prisile i konfiskacije.

3. Bejtul-mal u doba Poslanika, s.a.v.s.

Muslimani su osnovali Bejtul-mal još u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je imenovao upravitelje i namjesnike provincija, a zadatak svakog upravitelja bio je da prikuplja zekat, glavarinu, petinu ratnog plijena, porez. Ponekad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., slao posebnog izaslanika za finansijska pitanja, čija se obaveza svodila na prikupljanje prihoda koji pripadaju državi, kao što su: porez, glavarina, desetina i zekat i njihovo uplaćivanje u Bejtul-mal. Tako je Božiji Poslanik, s.a.v.s., uradio sa Mu'azom ibn Džebelom, r.a., kada ga je poslao u Jemen da prikupi zekat od namjesnika ili sa Ebu Ubejdom ibn el-Džerrahom kada ga je poslao u Bahrein kako bi donio glavarinu.

Treba naglasiti da u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., nije bilo značajnijih sredstava u Bejtul-malu. Svi prihodi koji bi dolazili u državnu blagajnu bi odmah bili distribuirani. Poznat je slučaj kada je Božiji Poslanik, s.a.v.s., odmah nakon završenog ikindije namaza hitno napustio džemat kako bi raspodijelio sredstva koja su stigla u Medinu, kako ne bi kod njega prenoćila.   Nije bilo redovnih plata koje bi se isplaćivale, a nije bilo ni državnih izdataka. Otuda potreba za blagajnom na javnom nivou nije bila tako izražena.

Međutim, osnivanje Bejtul-mala još u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ukazuje na istančanost islamskog finansijskog sistema od najranijih vremena, tako da je bilo prirodno da se institucija Bejtul-mala u kasnijem periodu razvija i napreduje.

4. Bejtul-mal u doba Omera ibn el-Hattaba

A kada se ekspanzija islamske države povećala u vrijeme pravednih halifa, posebno za vrijeme Omera ibn el-Hattaba i Osmana ibn Affana, r.a., i kada su osvojeni Šam, Egipat, Armenija, Rejj, Azerbejdžan, Isfahan tokom vladavine Omera ibn el-Hattaba te Kerman, Sidžistan, Nišapur, Herat, ostatak Horasana i Afrika u vrijeme Osmana bilo je prirodno da se sredstva prebacuju u različitim oblicima u sjedište islamskog hilafeta u grad Poslanika, s.a.v.s.

Izobilje ove imovine nagnalo je na plač Omera, r.a., koji je gledao kako bogatstvo konstantno stiže u Medinu, riznice zlata, srebra i dragog kamenja, milioni srebrenjaka (dirhema) i zlatnika (dinara), robova i tkanina… i mnoge druge vrste materijalnog bogatstva.

Nakon konsultacija s ashabima Omer, r.a., je odlučio da uspostavi centralnu blagajnu u Medini. Abdullah ibn Erkam je imenovan za službenika blagajne. U tome su mu pomagali Abdurrahman ibn Avf i Muajkib. Uspostavljen je i poseban Odjel za račune koji je trebao voditi evidenciju o svemu što je potrošeno. Kasnije su bile uspostavljene blagajne u pokrajinama. Nakon zadovoljenja lokalnih izdataka, iz pokrajinskih blagajni višak sredstava se prenosio u centralnu blagajnu u Medini. Prema Jakubiju, visina plata koje su se isplaćivale iz centralne blagajne iznosile su preko 30 miliona srebrenjaka (dirhema).

Politika zapovjednika pravovjernih Omera ibn el-Hattaba bila je da se novac ne ostavlja u Bejtul-malu za slučaj katastrofa, nego da se distribuira korisnicima shodno prioritetima. Ibn el-Dževzi napominje da je Omer, r.a., “naredio da se Bejtul-mal jednom godišnje pomete”, tj. da se on upotpunosti isprazni dijeleći sredstva korisnicima svake godine. Nije čudo da je ovaj postupak vid plemenitog djela kojeg je realizirao pravedni halifa. Institucija hilafeta od samih početaka nastojala je uključiti svoje članove u uzimanje njima pripadajućih dijelova koje im je država dodijelila u poznato vrijeme svake godine bez odlaganja i prolongiranja, što je bio izraz solidarnosti i povezanosti između vlasti i građana.

Omer, r.a., je uveo razne programe socijalne pomoći. Poznato je da je živio jednostavnim životom i daleko od bilo kakve raskoši. Često je nosio istrošenu obuću, obično mu je odjeća bila zakrpana, a znao je spavati na golom podu džamije. Ograničenja bogaćenja su također bila postavljena za guvernere i službenike, koji bi često bili otpušteni ako bi pokazali bilo kakve znakove enormnog bogaćenja u odnosu na druge ljude. Ovo je bio uspjeli pokušaj brisanja klasnih razlika koje neminovno dovode do sukoba. Omer, r.a., je također osigurao da se državna blagajna ne troši na nepotrebne luksuzne stvari, jer je vjerovao da će novac biti bolje potrošen ako se ide prema dobrobiti naroda, a ne prema “beživotnim ciglama”.

5. U vrijeme hilafeta Alije ibn Ebi Taliba

Zapovjednik pravovjernih Alija ibn Ebi Talib, r.a., dijelio je sredstva iz Bejtul-mala svakoga petka kako u njemu ne bi ništa ostalo plašeći se iskušenja novca za halifu i građane njegove države. Jednom je ušao u Bejtul-mal i našavši u njemu zlata i srebra rekao je: “O žuto – požuti, o bijelo – pobijeli i idite od mene, ja nemam potrebe za vama”!

Važno je napomenuti da su halife slijedile politiku razdvajanja političke i finansijske administracije, kako bi spriječile njihovo miješanje i izbjegle probleme. Tako je Omer ibn el-Hattab, r.a., imenovao Ammara ibn Jasira da upravlja Kufom, a s njim je poslao Abdullaha ibn Mesuda da vodi brigu o Bejtul-malu postavivši ga za učitelja i službenika.

U početku Bejtul-mal je bio uz centralnu džamiju. Jedan od razloga tome bio je što je džamija uvijek bila otvorena i uvijek je u njoj bilo muškraca i žena koji su klanjali, činili zikr, učili Kur'an, držali i slušali predavanja. Svi oni koji su bili u džamiji osjetili bi svaki pokret u Bejtul-malu tako da je krađa skoro upotpunosti bila onemogućena. U kasnijim vremenima za Bejtul-mal će se graditi posebne zgrade s oružanom stražom koje će ga čuvati.

Koncept blagostanja uveden je u islamsko pravo kao oblik zekata, jednog od pet temelja islama. Porezi (uključujući zekat i glavarinu) sakupljani u Bejtul-mal korišteni su za osiguravanje prihoda za potrebne, uključujući siromašne, starije, siročad, udovice i invalide. Prema velikom islamskom učenjaku Ebu Hamidu el-Gazaliju, od vlade se također očekivalo da osigura zalihe hrane u svakom regionu u slučaju da dođe do katastrofe ili gladi. Prema tome, a što ističu mnogi autori, muslimanska država za vrijeme pravednih halifa se može smatrati prvom “državom blagostanja” na svijetu.

 

Prof. dr. Zuhdija Hasanović

Ramazan – metafora života

Shvatila sam nešto zapanjujuće. Ramazan je tako moćna i sveobuhvatna metafora života. Kao i u životu, u Ramazanu se moramo dosta truditi i boriti. Moramo ostaviti stvari koje volimo (hranu, piće, intimne odnose) kako bismo dobili stvari koje još više volimo (Allahovu milost i zadovoljstvo). Naš najradosniji dan je na kraju. U Ramazanu, to je Bajram. U životu, taj dan je ahiret. I iako je dan najveće radosti na kraju, Allah nam daruje “sitne” radosti tokom tog puta. U Ramazanu, On nam daje svakodnevno veselje iftara, prije krajnjeg veselja – Bajrama. U životu, On nam daje djeličke sreće i uživanja, prije Pravog uživanja na ahiretu. U ovom životu, On nam daruje spokoj u namazu, radost našeg oka. Daje nam prijatelje. Ljepotu zalaska Sunca. Veličanstveno drveće i prirodu. Ovo su ti mali “iftari”, prije pravog slavlja i gozbe.

 

I ovo je razlog zašto znamo da za onog koji posti (i od hrane i onog što izaziva Allahovu srdžbu), postoje dvije radosti. Prva radost mu je ona prilikom iftara, a druga kada sretne svoga Gospodara.

 

Ali, od svih lekcija kojima nas Ramazan uči, postoji jedna koju uvijek zaboravljamo: kada pokvarimo početak, kada nas guše naši grijesi, propuštene prilike i neispunjeni planovi – i dalje imamo priliku! Priliku da se vratimo. Priliku da se izdignemo iz našeg duhovnog pepela, i hodamo, a možda čak i trčimo – da bismo završili trku! I dalje imamo šansu da se vratimo Allahu snažni.

 

Molim Allaha da nas učini od onih koji, uprkos svom lošem početku, napuste Ramazan, i ovaj život, sa srećnim krajem!

 

Yasmin Mogahed
Prevod: Islamski portal N-um.com

 

Zašto Allah, dž.š., uspoređuje Kur'an s vodom?

Allah, dž.š., kaže:

„Zar nije vrijeme onima koji vjeruju, da se srcanjihova raznježe prilikom spominjanja Allaha i onoga šta je objavio od Istine, i da ne budu kao oni kojima je data Knjiga prije, pa su kako je vrijeme prolazilo, njihova srca tvrdnula, a mnogi od njih su grješnici. Znajte da Allah oživljava zemlju nakon mrtvila njenog! Doista smo vam objasnili ajete, da biste vi shvatili.“ El-Hadid, 16-17.

U ovim plemenitim ajetima, Allah, dž.š., vjernicima skreće pažnju na važnost skrušenosti i poniznosti, dubokih emotivnih stanja, pri spomenu njihovog Gospodara i Kur'ana. Upozorava ih da ne budu kao oni kojima je svjetlo vjere izgubilo sjaj u srcu, kojima je vjera postala samo riječ na usnama i formalnost, pa su im srca otvrdla zbog zaborava na Allaha, dž.š., pa su se upustili u činjenje raznoraznih grijeha i nepokornosti.

Islam je vjera života, živih srca i svakodnevnog činjenja dobra.

Islam je vjera koja traži od nas da istinski i duboko volimo našeg Gospodara, Njegovog Poslanika, a.s., i ono što nam je Allah objavio.

Islam od nas traži da nam ne bude svejedno kad spomenemo Allaha, da nam srca ne smiju biti ravnodušna i nepomaknuta učenjem Kur'ana, već da se ona raduju, čiste i plaču uz učenje Božijeg Govora.

Ipak, za sve one koji su iskušani s bolešću srca i njegovim mrtvilom, Allah, dž.š., poručuje da ne gube nadu i neka znaju da On doista oživljava srca, baš kao što kišom oživljava zemlju nakon njenog mrtvila.

Obilna kiša milosti koja se spušta na srce dolazi u obliku Kur'ana, njegovih poruka, savjeta i upute kojima se zadobija Allahova milost, bereket i oprost grijeha.

Zanimljivo se je osvrnuti na usporedbu Kur'ana i vode, koje su njihove sličnosti, pa je Allah, dž.š., usporedio Svoj Govor s vodom koja se spušta iz oblaka?

– Kur'an je objavljen s nebesa, a i voda se spušta s neba, a isto tako Kur'an oživljava mrtva srca, baš kao što voda donosi život mrtvoj zemlji.

– Voda je čista i služi za čišćenje drugih stvari, tako je i Kur'an čist i pročišćava sve ostalo.

– Ljudi su potpuno nemoćni da sami naprave vodu, ali su u stanju da se okoriste od onoga što ona proizvodi na Zemlji. Na isti način, Kur'an nije i ne može biti ljudsko djelo, ali se možemo okoristiti od upute koju nam nudi.

Za Akos.ba piše: Nedim Botić

 

Ramazanske priče Alije Nametka: Dvije priče o mostarskom muftiji šejh Juji

Ili su zbilja bili golemi zato što su takvi bili ili zato što sam ja bio mali, ali i sada mi lebde pred očirma njihovi krupni likovi u ćurkovima i latama, s velikim bijelim ahmedijama i kao snijeg bijelim bradama.

Posjedali bi po sećijama u muftijinoj sobi, njih desetak, a najmlađi je zabacio za sebe sedamdesetu, pa bi govorili nekim sočnim i zvonkim turskim ili perzijskim stihovima, podsjećajući se vremena kad je grad bio sjedište uleme, učenjaka i pjesnika kad su oni bili djeca, i ponekad bi sumorno uzdahnuli, što Grad ostaje bez svojih atributa.

Bio sam mali, sasvim mali, za zemlju prirastao. Jedva sam se vidio iza stola u muftijinoj sobi, jedinog predmeta koji je govorio da je to ured u kojemu se svršavaju službeni vjerski poslovi, ali u koji bi došli kadgod ovi divni starci, bijelih brada, bijelih ahmedija, s dugim čibucima, na koje bi pušili blagajski baščenjak, iskrižan »na mravlju nogu«, da uz dim cigarete ili lule i uz kahvu osvježe uspomene na stara vremena, koja svi već iz navike nazivamo dobrim.

Kako su svu naobrazbu sticali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, tako bi u bosanski govor umiješali čitavu bujicu orijentalnog rječničkog blaga, da ih pravo nisam ni razumio, ali sam osjećao ljepotu njihova kazivanja, onih starih čudesnih vremena i njihove duše. Ja sam vjerovao u ljepotu njihovih duša u njihovu dobrotu, pa kad bi ko kasnije i govorio što nepodobno o njima, ako ih nisam mogao odbraniti od napadaja, ja sam u dnu duše vjerovao da nedostojni govore o njima nedostojno, da im ruše ugled u očima mladih, samo da bi ovi pošli stranputicom.

Imena bih im se možda mogao i sjetiti, ali lica svih mi se sada čine jednaka, gotovo potpuno ista. Bijele i bjelje brade, neduge i valovite, brci iznad usana podrezani, a sa strane opušteni i s bradom izmiješani. U nekog tek nešto požutjeli od dima. Lica izborana, ali nurli, svijetla, čela naborana, a ahmedije bijele, samo s malim, sitnim razlikama u načinu smotavanja finog pamučnog platna oko fesa. Svako odijelo jednako skrojeno, do pod vrat zakopčani prsluci, pa preko njih hrke, a po ovima late ili ćurkovi. Svi u jednakim širokim šalvarama, u svih bijele vunene čarape, pa mestve, a čifte ostavljene pred muftijinom sobom.

Eto, takve ih pamtim, a i sad, poslije dvadeset i više godina, prisjetim se neke zgode, o kojoj su pričali i ja je na svoj način shvatio i zapamtio. Pričali su, naravno, najviše o svojim prethodnicima, o ulemi Grada, kad je nje bilo dosta, a nije hitjela za službama i plaćama, jer su svi bili dobro stojeći građani, posjednici, age i begovi. Pa i među ovima koje sam ja zapamtio bilo je neovisnih koji su imali dosta vremena za česta razmišljanja i rijetke razgovore, ako i nisu bili bogataši. Nisu bili ni sirotinja koja traži i prima kakvu bilo službu. Nisu to bili svećenici koji provode povučen život kurijama ili samostanskim sobama, nego ljudi života, koji su ponekad, svršivši i najviše vjersko obrazovanje, otvarali dućane i prodavali robu, da ne bi morali živjeti od prodavanja znanja, koje su radije dijelili bez trarženja materijalnih nagrada. Bivali su i zemljoposjednici, koji su išli povremeno u svoja sela, da vide i da nadgledaju što se radi na njivama, u vinogradiama, na livadama. Oni su se miješali u vrevu svagdašnjeg života kao i njihovi sugrađani bez njihove naobrazbe, ali su vazda umjeli sačuvati dostojanstvo neovisna učenjaka, pa bili u službama ili živjeli kao obični vjerski obrazovani građani.

Možda to nisam iz njihova društva čuo, ali sve mi um leti, da je to zbilja bilo njihovo kazivanje o Šeh-Juji. Da, taj Šeh-Jujo. Za njega sam saznao prvog ramazana, u kojemu sam i ja nekoliko dana kao dijete dobrovoljno postio.

Obično bi se išlo u džamiju Tabačicu da se sluša iza ikindije učenje Kur'ana. Onda je to bilo u ljetu. Ispod samog džamijskog poda teče Radobolja i osvježiuje hladovinom od posta umorne, gladne i žedne vjernike.

Ali uoči samog Bajrama ide se u Šarića džamiju, i kad se pokloni hatma hair-sahibiji Ibrahim-agi Šariću, svatko ko zna čitati u Kur'anu dograbi jedan svezak i sjedeći skrštenih nogu, njišući se cijelim gornjim tijelom, poluglasno ili punim glasom recitira tekst Kur'ana, pa se čuje samo neko zujanje u džamiji, kao kad se roj pčela objesi o granu, i onda se pokloni hatma pred dušu Šeh-Juji. On je pokopan u groblju koje je cesta odijelila od džamijskog groblja, u turbi od šest kamenih stupova jednostavnih kapitela, s elipsastom nezavršenom kupolom, koju mu podiže u prvoj poli prošlog stoljeća hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović-Stočević.

O njegovoj učenosti saznah kasnije iz knjiga, ali ono što u djetinjstvu o njemu slušah, osta mi kao ugodna svojina duševnog života, plemenito saznanje o jednom velikom, umnom čovjeku, kojeg znani poštuju, a i neuki, koji su makar kad što o njemu čuli, s dužnom se pažnjom obaziru na njegov skronni mauzolej plemenitih linija. Čak i djeca, kojoj se ne da učiti, idu za četrdeset jutara pred Edrelez na njegov grob i prije izlaska sunca uče Jasin, da im se otvori vidik pred duhovnim očima. I u njegovo vrijeme bilo je obijesne mladine, koja bi se grubo našalila čak i s ovakvim učenjakom, kojega je znanje i carski Stambul, izvor učenjaka, cijenio.

Pred džamijom je, po običaju, bilo uvijek nosila, na kojimma se nose mrtva i od kuće do groblja, i tenešira, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi kojsi su zazirali od ovih rekvizita posljednjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne mladeži, koja je slobodno lijegala na tanešir, koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti. Bilo je i takvlih koji bi od obijesti legli na nosila, dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.

Tako se jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala se i ondje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su iz daleka Šeh-Juju, a onda nekom na um pade i predloži društvu, da se s njim našale. Pozvat će ga da klanja dženazu jednom od njih, koji će leći na nosila.

I zbilja jedan leže na nosila koja oni podigoše na mejtaš.

Drugi izađoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.

–               Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovdje, – govorili su oni.

–               Dobro, dobro, – veli im Šeh-Jujo. – A kakvu hoćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?

–                Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Ko je vidio živom obavljati sprovodni obred?

–               Ništa, ništa. Ja samo pitam.

–               Naravno, mrtvom.

Stao je ispred svih na mejtaš na kojem su bila nosila, leđima okrenuta njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali. On im se onda, po običaju, okrenuo samo napola licem i pitao ih:

–               Kakva znate ovog čovjeka?

–                Dobar, Allah rahmet ejle, – odgovorili su susprežući jedva smijeh.

–               Da mu halalimo! – Halal olsun!

Onda je Šeh-Jujo najavio da počinje obred sprovoda odraslog muškarca i nije se više okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je pošao iz dvorišta. Sad su svi oni prskali od smijeha, kako su hodžu prevarili, i čekali da im drug skoči s nosila.

Podigli su čohu s njega, a on je bio ukočen, mrtav.

Tako su kazivali o Šeh-Juji, a sam Bog zna pravu istinu. Jesam li to čuo od njih, stare uleme, koja se okupljala kadikad u muftijinoj sobi, ili od nekih drugih stranaca koji su vjerovali u Šeh- Jujinu vidovitost, ne bih se smio zakleti, ali ovo sam čuvavao više puta od ljudi koji su znali kakvog je nekad učenjaka imao Grad.

U nekoj evropskoj zemlji vladao je neki duka. Neću govoriti o njegovoj vladavini ni o njegovoj državi, jer nisam ni od njih čuo ime toga dukata, te zemlje, a ni ime vladara, koga su samo dukom zvali u svom kazivanju. Imao je jednog sina i ovaj ga je po njegovoj smrti trebao naslijediti, ali se onda pojavi još jedan nasljednik, koji je tvrdio da je nezakoniti sin dukin i da mu pripada pola dukata kojem je vladao njegov otac. Prvi sin je poricao pravo samozvancu, a ovaj je opet bio uporan u svome traženju. Koliko god su suci htjeli biti pravedni i po Božijem i po ljudskom pravu presuditi ovaj slučaj, nisu znali, po čemu će ustanoviti, je li ovaj zbilja sin starog duke. Svi pravnici u Evropi su se bavili ovim slučajem i ostali nemoćni kao pred nedokučivom zagonetkom.

Dvorjanici malog duke su nešto znali o tome, da je stari duka bio »od tog posla«, da je mogao imati i nezakonite djece, ali je bilo sumnjivo što se pretendent javio tek po smrti čovjeka, za koga je tvrdio da mu je otac. I mladi duka, koji nije bio bahat i slavohlepan, volio bi dati i više od pola svoga dukata kome god nego da se u njegovim očima unizi uspomena na oca, na plemenita čovjeka, kakav mu se uvijek činio. A vrijednost čovjeka, oca, strašno bi pala u njegovim očima da se kako bilo dokaže da je bio »od tog posla«.

Kad u Evropi ne nađoše odgovora ovome zakučastom pitanju, po čemu bi se dokazalo, je li varalica ovaj čovjek koji traži nasljeđe bez ikakva prava na nj, ili je zaista dukin sin, a onda bi po zakonima toga dukata imao pravo nasljedstva, sjetiše se istoka i istočne mudrosti, koja nekada začas riješi i ono što se čini zakučasto, da se nikad ne bi moglo razmrsiti. A kako je mladi duka bio u dobru s turskom carevinom, posla diplomatskim putem upit na vijeće turskih učenjaka da oni stvar presude po zakonima istočnih mudraca.

Je li onda bila i u Stambolu oskudica u učenim ljiudima ili je možda sudbina htjela da se naš Grad proslavi, teško je to sada, nakon više od dvjesta godina, dokazati; tek se desilo i to, da je vijeće učenjaka odlučilo obavijestiti vezira za vanjske poslove, da ni oni ne mogu stvar riješiti, pa neka jave mladom duki njihov odgovor, da se nije takvo pitanje na Istoku pojavljivalo niti ga je tko od njih nalazio i učio u moru knjiga pisanih s desna na lijevo.

Onda je nekom starcu između njih palo na um, da ima jedan čovjek, kojemu su nudili u Stambolu visok položaj, kad je u carskom gradu svršio nauke, ali on je volio u svom rodnom Gradu biti muftija nego u Stambolu, gradu careva i caru gradova, postati vremenom i šejh-ul-islam. I rekao im je, kad su se čudili što neće da ostane u Stambolu, za koji su se svi otimali, i vojnici, i učenjaci, i trgovci i rentijeri: »Da nije ljubavi za domovinu, opustili bi oni krševiti krajevi.« Jedan starac iz vijeća učenjaka sjetio se Šeh-Juje i rekao da se pošalje upit njemu, pa ako ni on ne znadne, onda zagonetka nema odgonetke.

Neki oholi učenjaci su se protivili da se pita jedan provincijski hodža (ta, da je što vrijedio, već bi bio u Stambolu!) ali drugi su ga poznavali i osobno, dok je učio u Stambolu, ili samo po čuvenju, dok su nekima od njih dopirale do ruku i njegove fetve, pa prihvatiše prijedlog da se sastavi upit i da se odmah pošalje po najbržem tataru u Mostar.

Onda je brza pošta išla na konjima i nosio ju je tatar na najboljem konju, a za njim je jahao također konjanik – surudžija, koji bi puhao u rog i bičem gonio svoga i tatareva konja, pa gdje bi ga stizao, tu bi ga bičem udario, i konja i tatara. U određenim razmacima bile su menzilhane, gdje bi ositavljali umorne konje a zajahavali odmorne, i dalje jurili noseći najviše puta tek jedno važno pismo.

I tatar je dojurio s Istoka na Zapad, u Bosnu, a onda od Sarajeva na jug, u Mostar. Raspitivao se za Šeh-Jujinu kuću, pa kad ju je našao, rekoše mu da ga nema kod kuće, da je otišao u Vrapčiće na imanje, ali da će se istoga dana vratiti. On neka se odmori i pričeka.

Tatar se samo raspitivao gdje su Vrapčići, a onda, ne obazirući se na gostoljubive ponude, zajahao vilena ata i okrenuo putem kojim je došao.

Kod Zalika vidio je da mu u susret ide pješe jedan hodža, pa pomisli da bi to mogao biti onaj radi koga je on čak iz Stambola došao ovamo. Zaustavio je konja i istočnjački kićeno upitao, da li ima sreću govoriti s ponosom učenjaka, morem znanja i čovjekom punim vrlina, sa Šeh-Jujom.

Skromni čovjek je rekao, da je on Božji rob, siromašan ako ga Bog ne pomiluje svojim oprostom, glavom Mustafa Ejjubović, zvani Šeh-Jujo.

Tatar je skočio s konja i uz znakove najdubljeg poštovanja izvadio iz njedara savijeni papir, svezan preko sredine crvenam vrpcom, prinio ga ustima i onda predao učenjaku, koji je čučnuo kraj grobljanskog zida, odriješio vrpcu i pročitao upit. Onda se zamislio, ali ne što ne bi odmah mogao odgovoriti, nego zbog žalosnog stanja, da su u Stambolu već izumrli učenjaci kojima ne bi bio nikakav problem odgovoriti na ovako pitanje, i da je tamo nauka spala na tako tanke grane, da moraju već u zabačenu provinciju slati na rješenje ovakvih stvari.

Onda je iza pasa izvadio divit i na poleđini istog pisma napisao:

»Raskopat će se grob u koji je zakopan duka i izvaditi će se jedna njegova kost, možda rebro s lijeve strane prsa, iznad srca, zatim oprati i staviti u posudu s čistom vodam. Iza toga će se iz lijeve ruke onoga čovjeka koji tvrdi da je dukin sin izvaditi kap krvi i kanuti na onu vodu, nad kost. Ako mu bude zaista sin, krv će potonuti i prionuti za kost, a ako mu ne bude dijete, njegova će se krv razliti po površini vode.«

Mirno je zatim zatvorio divit i stavio ga za pas, pa pružio smotano pismo tataru i krenuo u Grad, dok su tatar i surudžija pritezali kolane na konjima, čudom se čudeći, kako ovo sve ovako ukratko bi, radi čega su oni, ne ispadajući gotovo iz sedla, proveli petnaest dana na putu iz Stambola do Šeh-Jujina Grada.

Iz knjige: “Ramazanske priče”

Autor: Alija Nametak

Akos.ba

 

Ramazani Ejuba Hadžića, pripadnika Mladih muslimana: "Postili smo i u zatvoru"

Odrastao sam u selu Gora kod Kaknja, imali smo lampe na gas, a za iftar smo sjedili za sinijom pored ognjišta. Nije bilo radija i rijetko je ko imao i sat, pa smo čekali da pukne top i onda trčali do kuće i vikali "pukao top", prisjeća se sa osmjehom

Vedrog duha i bogatog iskustva Ejub Hadžić korača ka stotoj godini života

 

Devedesetčetverogodišnji Ejub Hadžić posti svoj 87. ramazan. Dane u penziji, kaže, provodi učeći Kur'an, na namazu, čitajući brojnu literaturu, ali neizostavna je i upotreba laptopa, e-maila i društvenih mreža putem čega kontaktira sa svoja dva sina i njihovim porodicama koji žive u Francuskoj. Ejub govori tri strana jezika. Ima petero unučadi i jednog praunuka.

- Prije četiri godine preselila mi je moja draga supruga Munira. Pa su me djeca "prisilila" da naučim koristiti sve to kako bismo mogli kontaktirati. Mada zimi sam kod njih u Francuskoj, a ljeti dođem u svoju kuću u Sarajevo, na Ilidžu – priča Hadžić, koji korača ka desetoj deceniji života u punoj i psihičkoj i fizičkoj snazi.

Po struci je inženjer agronomije, te je pored zaposlenja u BiH, radio pet godina u Maroku, zatim još pet godina u Alžiru, te je kao ekspert Ujedinjenih nacija radio šest godina u pustinji u Libiji.

FOTO: MUHIDIN ŽIVOJEVIĆ

Hadžić: Danas su mi ramazani elhamdulillah, meni glad i žeđ ne predstavljaju problem

- U Libiji sam bio do aprila 1983. godine i onda me UN imenovao za direktora projekta u Mozambiku. Međutim, ja sam došao na odmor sa svojom suprugom u BiH dok se pripreme papiri za prelazak iz jedne države u drugu i nakon 10 dana provedenih u kući, mene su uhapsili 1983. godine u vezi sa slučajem "Alija Izetbegović i ostali". Držali su me četiri dana i četiri noći u zatvoru. Potom je u moju kuću došlo 11 osoba iz UDBA-e koji su pretresli svu kuću, i odnijeli tri vreće sa knjigama u vezi sa islamom, pisma moje djece, muzičke i druge kasete – priča Hadžić.

Kaže da su ga pitali da li poznaje Aliju Izetbegovića, na šta je on odgovorio da poznaje, da je on njegov školski kolega i da se povremeno viđaju.

Pohađao je Ejub šerijatsku gimnaziju, gdje je, kao dijete zemljoradnika bio u internatu osam godina i u to vrijeme postao član Mladih muslimana. Tada je, kaže, upoznao Aliju Izetbegovića.

- Pitali su me da li je on meni dao svoju knjigu "Islam između istoka i zapada". Ja sam rekao da nije, a ustvari Alija i njegova supruga Halida su mi došli na naselje u ovu kuću i donio mi je jedan bardak, pogaču i tu knjigu da je pročitam i dam svoje mišljenje. Knjigu sam nakon čitanja vratio njegovom sinu, tako da u vrijeme hapšenja ta knjiga nije bila kod mene, te sam mogao tvrditi da mi nije dao knjigu. Isljednik mi je došao sa izjavom i kazao da je Alija rekao da je meni dao knjigu. Ja sam rekao da to nije tačno i da mi ga dovedu da mu u lice kažem da to nije tako. Na kraju ipak nisam osuđen – priča Hadžić.

Bardak koji mu je poklonio rahmetli Alija Izetbegović

 

Nakon što su ga pustili iz zatvora, oduzeli su mu pasoš te je četiri godine bio na birou za zapošljavanje i onda otišao u starosnu penziju. Umjesto da ide na posao u Mozambik gdje bi primao plaću od 6.000 dolara, ostao je bez pasoša i prihoda. U tom periodu nije mogao čak ni otići sinu na svadbu u Pariz.

Sjeća se ramazana koje je provodio u zatvoru nakon što je u Zagrebu uhapšen 1949. godine kao student na četvrtoj godini. Tada ih je, kaže, 13 sjedilo na optuženičkoj klupi, četverica su osuđena na smrtnu kaznu, neko na pet, pa čak i dvadeset, a Ejub je dobio kaznu od sedam godina zatvora.

- I u zatvoru su Mladi muslimani postili. Dvije i po godine radili smo u rudniku. Mi smo radili zajedno sa grupom radnika iz sela Mramor. Oni su za svoj posao primali plaću, a nas su kada završimo smjenu čekali stražari i odvodili u logor. Ti radnici su isto postili i nismo znali koliko je sati, a Bećir Husika, jedan od radnika, radio je na jednom mjestu na brdu gdje je otvor za zračenje iz te jame i on je tu dežurao. Samo je on sa tog mjesta mogao vidjeti kada se upale kandilji u Kaknju. On bi, kada bi nastupilo vrijeme iftara, čekićem ili drugim metalnim predmetom udarao po cijevima koje dovode zrak u jamu i prvi koji čuje da on lupa, dalje bi nastavio sve dok do svih nas ne bi došao zvuk i obavijest da je vrijeme iftara – prisjeća se ovaj 94-godišnjak, dodajući da su iftarili ono što su rudari donosili od svojih kuća, "da ih Allah nagradi", kaže Ejub.

U zatvoru im nisu branili da poste, ali također nisu smjeli ustajati na sehur niti su imali hranu za iftar, već su umjesto da iftare čekali vrijeme večere i jeli kad i svi ostali, a za sehur su, ako bi imali novca, kupovali u zatvorskoj kantini putera i hljeba i to sakrivali u peškire umjesto u papir, iz kojih su ujutro, da ne bi šuškali i da ih ne bi čuli ostali, vadili svoje "sendviče".

- Sa šerijatskog stanovišta imao sam opravdanje da ne postim, međutim, hvala Bogu, to nas je držalo, ljubav prema Allahu. Danas su mi ramazani elhamdulillah, meni glad i žeđ ne predstavljaju problem, vidim i čitam Kur'an bez naočala, kada je lijepo izađem u baštu tek toliko da održim fizičku kondiciju – navodi.

Sjeća se Ejub i ramazana iz djetinjstva kada je kao dijete koje je odrastalo na selu sa drugovima išao na obližnje brdo da čekaju kada će pući top u Visokom.

- Odrastao sam u selu Gora kod Kaknja, imali smo lampe na gas, a za iftar smo sjedili za sinijom pored ognjišta. Nije bilo radija i rijetko je ko imao i sat, pa smo čekali da pukne top i onda trčali do kuće i vikali: "Pukao top" – prisjeća se sa osmjehom.

Bilo ih je devetero djece i svi su, kaže, postili iako su morali tokom ljeta raditi teške zemljoradničke poslove.

Ejub sada živi sam, a sin mu je, koji živi u Francuskoj, pred ramazan pripremio 70 kutijica hrane koju je stavio u zamrzivač, te tu hranu Ejub sebi podgrije pred iftar i napravi supu. A kaže da i sada vozi auto, te da sve što mu zatreba nabavi u obližnjim trgovinama.

- Mnogi nalaze izgovore da ne poste i meni je tih ljudi žao. Oni gube jako mnogo. Ne samo post već sve što ide uz islam, vjerovanje, praktikovanje, nadanje. Mi koji klanjamo svaki dan više puta učimo dovu: "Allahume rabena atina fidunija haseneten..." i molimo: "Daj mi Bože dobro na ovome svijetu i daj mi Bože dobro na onome svijetu". Mi stalno molimo Boga da nam da dobro i da budemo sretni i posljedica je da smo zadovoljni i sretni i u tom svemu nema poteškoća – ističe.

Sve vrijeme zatvora sistem je, kaže Hadžić, sve činio da ih slomi, da se odreknu praktikovanja i ispoljavanja vjere, iako nikome nisu smetali.

- Prijetili su da naše koščice nećemo iznijeti iz zatvora, mi smo uz vjeru i, međusobno se družeći, uspjeli. Ja sam sretan čovjek na kraju života jer nikada nisam gubio nadu i kada mi je bilo veoma teško. Mladima bih poručio da poredaju stvari po važnosti, da imaju povjerenje u sebe, da imaju plan i da ga slijede i realiziraju – zaključuje Hadžić.

Izvor:  Faktor

 

Uslišana ramazanska dova

Jedna muslimanka je svaki dan u toku ramazana okupljala svoju djecu pred iftar i učila dovu: ”Allahu dragi, podari meni i mojoj porodici kuću ispred koje teče rijeka.” Nakon što bi ona završila, njena djeca su učila istu dovu. Posmatrajući svaki dan isti prizor pred iftar, njen muž se smijao i govorio joj: ”To što tražiš da nam Allah podari kuću mogu shvatiti i prihvatiti, ali ne mogu to što tražiš da ispred nje bude rijeka, a mi živimo u pustinjskom mjestu.” Supruga mu je odgovorila: ”Naš Gospodar je rekao: Zovite Me i Ja ću vam se odazvati, i ja ću upućivati dove Allahu i tražiti od Njega ono što želim, jer On je plemeniti Gospodar.”

Tako je ona cijeli ramazan sa svojom djecom učila istu dovu. Na kraju ramazana, muž je ironično rekao: ”Cijeli ramazan si upućivala istu dovu, pa gdje ti je kuća i rijeka ispred nje?” Ona je odgovorila: ”Allah će mi dati ono što sam tražila i sigurno me neće ostaviti.”

Nakon toga, ona je ispričala sljedeće: ”Neposredno nakon što sam ispostila šest dana mjeseca ševvala, desilo se pravo čudo. Naime, moj muž je otišao na ikindija-namaz u džamiju i kada se vraćao iz džamije sreo je jednog bogataša iz Rijada kojeg nije poznavao. Nakon što su se poselamili i upoznali, on je rekao mome mužu: ‘Prijatelju, imam veliku kuću u Rijadu. U jednom dijelu kuće žive samo moji stari roditelji, a druga polovina kuće zjapi prazna i ja i moja porodica nemamo potrebe za njom. Stoga sam odlučio da tu kuću dadnem onome koga prvog sretnem i evo ti si prvi čovjek kojeg sam sreo u ovom mjestu i ja ti dajem svoju kuću u Rijadu ako želiš.”

Uistinu, ko je iskren prema Allahu, On će mu dati, ko je ubijeđen u to da Allah uslišava iskrene dove, Allah će mu i uslišati dovu. Tako smo mi poslije ramazana došli u posjed kuće u elitnom naselju u Rijadu. Međutim, jedna stvar mi je zapela za oko. Naime, ja sam svaki dan pred iftar molila Allaha da nam podari kuću ispred koje je rijeka, i evo kuću smo dobili, ali ispred nje nije bilo rijeke.

Ispričala sam svoj slučaj jednom šejhu i rekla mu: ”Zar Allah nije rekao: Zovite Me i Ja ću vam se odazvati?” ”Da”, odgovorio je. Ja sam mu onda rekla: ”Šejh, ja sam cijeli ramazan molila Allaha da meni i mojoj porodici podari kuću ispred koje teče rijeka, pa mi je poklonio kuću, ali gdje je rijeka?” Šejh se začudio mojoj dovi, a još više se čudio mom ubjeđenju da će mi Allah dati to što tražim od Njega. Zatim je upitao: ”A šta se sad nalazi ispred kuće koju ste dobili?” ”Džamija”, odgovorila sam.

Tada se šejh nasmijao i rekao: ”Pa to je ta rijeka koju si tražila. Zar ne znaš da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu: ‘Šta mislite kada bi neko od vas imao ispred kuće rijeku, pa da se u njoj kupa svaki dan pet puta, da li bi ostalo imalo nečistoće na njemu?’ Odgovorili su: ‘Ne bi ostalo nimalo nečistoće na njemu.’ Onda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe.”'(Buharija i Muslim)

Abdusamed Nasuf Bušatlić - saff.ba

 

Subscribe to this RSS feed