Islamske teme

Ne želim gubiti vrijeme uzalud

danas ću biti produktivan, imam dosta obaveza… sve ću to danas završiti.
A onda počne dan i odvede te na razne strane. Na kraju dana shvatiš da pola stvari nisi stigao uraditi i da je vrijeme brzo proletjelo. Bude ti žao.

“Kada bih barem bio produktivniji! Kada bih barem više učio! Kada bih barem prestao odugovlačiti i odlagati obaveze.”

Da li je tako i sa životom? Da li ćemo za njim žaliti?

Zbog toga, dragi čitaoče, pišem ovaj tekst kao podsjetnik i sebi i tebi.
Naš život je vremenski određen, on teče i mi ga ne možemo zaustaviti, ali zato se možemo potruditi da ga iskoristimo na najbolje mogući način.

Možemo biti društveno korisni, pa kada nas više na ovom svijetu ne bude da nas ljudi spominju po dobru.
Već danas odredi svoje ciljeve u životu i teži da ih ostvaris. Ako svaki dan provodiš samo prelistavajući društvene mreže, gledajući filmove i serije ili ispijajući kahve po lokalima, šta ćes od toga pamtiti kad prođe 5 godina?
Obrazuj se, zaposli se, sudjeluj u humanitarnim projektima, popravi svoje ponašanje, budi društveno koristan… a bježi od dangubljenja i šupljih priča.

Znaj da si ti jedinstveno biće u  čitavoj historiji i da se neko identičan tebi nikad neće pojaviti na Zemlji. Zato se potrudi da ostaviš što bolji trag.

Kako bolje iskoristiti dan?

  1. Napravi planer svojih obaveza. Za početak to može biti na sedmičnom nivou. Mnogo je bitno da zapišeš ono što želiš. Sve što se ne isplanira i ne zapiše ostaje samo pusta želja.
    Napiši svoje obaveze, a pored njih kvadratić, na kraju dana popuni kvadratiće sa + ili -, zavisno kako si obavio te poslove. A na kraju sedmice analiziraj planer i vidi koliko si bio produktivan. Vjeruj, ti + će te motivisati iz sedmice u sedmicu bit ćeš  mnogo bolji. Nemaš šta izgubiti, taj planer napravi na običnom listu papira, u nekoj svesci ili u rokovniku.
  2. Ne odlaži svoje obaveze. Obaveze su važne i ako ih ne obavljaš, nagomilati će se i pretvoriti u oblak tjeskobe iznad tvoje glave.

Ako primoravaš sebe i govoriš da nešto moraš da uradiš, to možete da izazove otpor. Nikada ne govori ni sebi  ni drugima da se nešto mora uraditi, jer će obaveza zvučati mnogo teže.

Za Akos.ba piše: Medina Šušnjević

Muhaseba – samoobračun

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govoreći o samoobračunu ili muhasebi, Imam Maverdi ju je ovako definirao: “Muhaseba znači da čovjek svake noći analizira svoja djela koja je uradio u toku dana, pa ako ta analiza pokaže da je cijelog dana radio pohvalna i dobra djela, onda treba nastaviti i truditi se da mu svaki dan bude takav. A ako se pokaže da je činio loša djela i upadao u grijehe, onda se treba potruditi da ih popravi ukoliko je u mogućnosti, a ako nije, onda treba nakon lošeg uraditi dobro djelo i ono će ga izbrisati, te donijeti odluku da u danima koji dolaze neće činiti loša djela.”
O ti koji tvrdiš da vjeruješ u Allaha, da li si ikada u samoći preispitivao sebe i analizirao ono što si govorio i radio? Jesi li ikada brojao svoja loša djela kao što prebrojavaš dobra djela koja učiniš? Da li si ikada razmišljao o svojoj pokornosti Allahu i iskrenosti u ibadetu? Ako si to činio, sigurno si došao do zaključka da su mnoga tvoja dobra djela učinjena radi toga da se pokažeš pred ljudima, da se čuje za tebe, da stekneš ugled i naklonost ljudi, a ne Allahovo zadovoljstvo. To je stvar koja se dešava mnogim vjernicima, ali ako nakon toga nisi korio svoju dušu zbog licemjernog odnosa prema Allahu, onda si u teškoj poziciji. Jer, kako ćeš se sutra sresti sa Allahom i kako misliš zaslužiti Njegovu milost, kad si natovaren grijesima i dobrim djelim koja nisu urađena u ime Allaha?

Kur’an podstiče na samoobračun
Uzvišeni je objavio: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici. (El-Hašr, 18.-19.).  Komentirajući ovaj ajet, šejh Abdurahman es-Sa’di rekao je: “Ovaj ajet je jasan dokaz o potrebi muhasebe i samoobračuna.”
Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: “Preispitujte sami sebe prije nego budete ispitivani, nastojte biti iskreni u djelima prije nego dođe Dan kada će se zahtijevati iskrenost, vagajte svoja djela prije nego vam ih budu vagali. To će vam olakšati obračun na Sudnjem danu.”
A Hasan Basri je govorio: “Najlakši obračun na Sudnjem danu imat će oni ljudi koji su u ime Allaha vršili samoobračun na dunjaluku. Zastajali su pred svojim težnjama i odlukama prije nego bi ih pretvorili u djela, pa ako bi vidjeli da se radi o dobrim djelima, onda bi ih, nakon što bi očistili svoj nijet, uradili, a ukoliko bi vidjeli da se radi o hrđavim djelima ne bi ih činili.  A najteži obračun na Sudnjem danu imat će onaj čovjek koji nije vodio računa o svojim djelima niti je vršio samoobračun, pa kada dođe Sudnji dan on će dobiti knjigu svojih djela, i zajedno sa onima koji su bili kao i on, uzviknuti: “Teško nama!” – govorit će – “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” (El-Kehf, 49.).  
Uistinu je pravo stradalništvo da čovjek bude nemaran prema ovoj stvari i da liči na ljude koji su zaboravili na Allaha i predali se svojim strastima, pa su učinili da i Allah njih zaboravi i da ih ostavi u njihovom nemaru kako bi zaslužili bolnu kaznu.

Važnost samoobračuna
Kur’an odgaja vjernike i postavlja se između njih i onoga što će ih odvesti u propast, ukoliko slijede njegove upute. Tako je Allah, dž.š., u Kur’anu pohvalio pokorne vjernike i one koji vrše samoobračun, strahujući od Njegove kazne, objavivši: Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiću. (El-Mu’minun, 57.-61.). Aiša, r.a., je pitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o značenju 60. ajeta spomenute sure: i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, rekavši: “Allahov Poslaniče, da li se to odnosi na one koji su pili alkohol i krali?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Ne, kćeri Es-Siddikova, već se to odnosi na one koji su postili, klanjali i sadaku dijelili, ali su strahovali da li će im njihova dobra djela biti primljena kod Allaha. To su oni koji su žurili da čine dobra djela.”
Ibn Kudame El-Makdisi je u svom djelu Minhadž el-kasidin, o muhasebi kazao sljedeće: “Čovječe, znaj da nemaš većeg nepijatelja od vlastite duše koja se nalazi u tvom tijelu. Ona je u svojoj osnovi sklona zlu i grijehu, a tebi je naređeno da je čistiš i ispravljaš i da je izvučeš iz okova i ropstva strasti u slobodu ibadeta i pokornosti samo Allahu. Ako je zapostaviš i ne budeš o njoj vodio računa, ona će ti postati neposlušna i kasnije ćeš teško uspostaviti kontrolu nad njom, a ako budeš vodio računa o njoj i stalno je korio za propuste, nadat je se da će ona postati smirena duša.”
Komentirajući ajet: I kunem se dušom koja samu sebe kori, Hasan Basri je rekao: “Nećeš sresti iskrenog vjernika, a da stalno ne kori svoju dušu. Samo nevjernik ide kroz život, a da nikada ne kori sebe zbog svojih grijeha.”
Spominjući način na koji vrši samoobračun, Ibrahim ibn Mihran je rekao: “Zamislio sam sebe u Džennetu kako jedem džennetske plodove i pijem sa njegovih rijeka i izvora, a zatim sam zamislio sebe u Džehennemu, kako jedem njegove gorke plodove i pijem rastopljeni mijed, okovan u vatrenim lancima, pa sam pitao svoju dušu: ‘Šta želiš od ovo dvoje?’ I kao da sam čuo odgovor: ‘Želim se vratiti na dunjaluk da radim dobra djela.’ Rekao sam joj: “Pa, ti si još uvijek na dunjaluku, zato radi dobra djela kako bi Džennet nastanila.”
Prenosi se da je Ibn Muallim vršio samoobračun kad je navršio 60 godina pa je izračunao da to, pretvoreno u dane, iznosi dvadeset i jednu hiljadu i petsto dana. Onda je gorko zaplakao i rekao: “Teško meni! Ako u svakom danu budem učinio samo po jedan grijeh to znači da sam učinio dvadeset i jednu hiljadu i petsto grijeha, a šta ako sam u svakom danu učinio po dvadeset hiljada grijeha!”
Imam Ahmed je zabilježio mudrost koja se veže za Davuda, a.s., i njegovu porodicu, a u kojoj stoji: “Pametan je onaj čovjek koji svoje vrijeme podijeli na četiri dijela: vrijeme koje će provoditi u munadžatima (otvorenim i skrenim razgovorima) sa svojim Gospodarom, vrijeme koje će provoditi u samoobračunu, vrijeme koji će provoditi sa svojim prijateljima koji će ga na lijep način posavjetovati i podsjetiti na njegove mahane i propuste, i vrijeme u kojem će se, svojim imanom, ispriječiti između želja duše i dunjalučkih strasti i slasti, ne dozvoljavajući joj da upadne u ono što je zabranjeno.”
Vehb ibn Munebbih prenosi predaju u kojoj se spominje da je jedan pobožni čovjek postio sedamdeset godina i jedanput je u dovi molio Allaha za svoju potrebu, ali mu dova nije uslišana. Onda se obratio svojoj duši, rekavši: “Zbog tebe sam ovako iskušan! Da u tebi ima hajra, moja dova bi bila uslišana.” Tada mu je sišao melek i rekao: “Ovaj trenutak u kojem si korio svoju dušu, vrijedniji je od tvog ibadeta sedamdeset godina, i znaj da ti je Allah uslišao dovu.”
Prenosi se od Ibn Mes’uda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je naveo primjer pravog puta, koji s obje strane ima zidove na kojima su vrata sa zastorima. Na početku puta stoji glasnik koji govori vjernicima: “Ustrajte na pravom putu  i ne skrećite lijevo-desno! A kad god neko od njih pokuša otvoriti vrata na zidu, drugi glasnik govori: “Teško tebi! Ne otvaraj ta vrata, jer ako ih otvoriš stradat ćeš!” Zatim je objasnio šta to znači, rekavši: “Pravi put je islam, vrata u zidu su Allahove zabrane, a zid simbolizira Allahove granice, glasnik na početku puta je Kur’an, a drugi glasnik je Allahov opominjač u srcu svakog vjernika koji mu ne da da skrene s pravog puta.” (Sahih et-tergib vet-terhib). Vjernik je na dunjaluku poput zarobljenika koji nastoji da skine okove sa sebe, i neće biti siguran sve dok se ne sretne sa Allahom, dž.š., a On sa njim zadovoljan.

Istinski vjernik je u svojim očima malen
Prve generacije su žurile sa dobrim djelima i nastojali su da se približe Allahu i Njegovoj milosti kroz samoobračun, a zatim su strahovali hoće li im Allah primiti djela. Nikada se nisu obmanjivali svojim dobrim djelima, već su bili ponizni u ime Allaha i u vlastitim očima su bili maleni i bezvrijedni. Ibn Ebi Mulejke je rekao: “Zapamtio sam tirdeset ashaba koji su se bojali sebi licemjerstva i niko od njih nije tvrdio da mu je vjerovanje ravno vjerovanju meleka Džibrila i Mikaila.”
Ebu Bekr, r.a., je dugo plakao i govorio: “Poželim da sam stablo voćke s kojeg jedu ljudi i ptice i koje se na kraju posječe.” A Omer, r.a., je učio suru Et-Tur, pa kada je došao do sedmog ajeta: Kazna Gospodara tvoga sigurno će se desiti, toliko je plakao da se od toga razbolio. Znao je ostajati po nekoliko dana u svojoj kući vršeći samoobračun i plačući. Kad mu je Ibn Abbas, hvaleći ga, rekao: “Allah ti je dao pa si predvodio muslimane i osvojio mnoge zemlje šireći Allahovu vjeru”, Omer, r.a., mu je odgovorio: “Volio bih da se spasim, pa makar prošao bez nagrade i bez kazne.” Također se prenosi da je Omer, r.a., govorio Huzejfi, r.a.: “Ti si ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je on otkrio imena munafika. Tako ti Allaha, primjećuješ li kod mene ijedan znak licemjerstva i munafikluka?”
Osman, r.a., bi često stajao pored groblja i plakao toliko da bi mu se brada natopila suzama. Govorio je: “Kada bih bio između Dženneta i Džehennema, a ja ne bih znao hoću li u Džennet ili Džehennem, poželio bih da budem prašina dok se ne presudi koja od ova dva mjesta ću nastaniti.”
Alija, r.a., je također bio od onih ashaba koji su mnogo plakali i vršili samoobračun. Prenosi se da se najviše bojao dvije stvari: duge nade i slijeđenja strasti. Govorio je: “Što se tiče duge nade, ona čovjeka odvraća od razmišljanja o ahiretu, a slijeđenje strasti odvraća i udaljava od Istine.”
Imam Ahmed bilježi predaju od Katade da je on rekao: “Rekao je Isa, a.s., svojim učenicima: “Pitajte me, jer ja sam mehkog srca i neznatan u svojim očima.” Imam Ahmed također bilježi predaju od Abdullaha el-Ensarija u kojoj stoji: “Kada bi Davud, a.s., došao među Izraelćane, očima je tražio najprezreniju i najsiromašniju skupinu, pa bi im se pridružio i rekao: ‘Moj Allahu, siromah sjedi među siromasima’.” Prenosi se da su poznatog učenjaka Sufjana es-Sevrija na samrti posjetili Ebul-Ešheb  i Hamad ibn Seleme, pa mu je Hamad rekao: “Zar nije došao trenutak da si siguran od onoga od čega si strahovao i da ideš ka onome čemu si se cijeli život nadao?” Odgovorio je: “Čovječe, zar smatraš da će se ljudi poput mene spasiti Vatre?” “Da, tako mi Allaha”,  odgovorio je Hamad.”
Fudajl ibn Ijad je jedne prilike uzeo za ruku Sufjana ibn Ujejnu i rekao mu: “Ako misliš da je na Zemlji ostalo još ljudi koji su gori od mene i od tebe, onda je ružno to što misliš.”
A Mejmun ibn Mihran je govorio: “Čovjek neće biti istinski bogobojazan sve dok, prilikom samobračuna, prema sebi ne bude sumnjičav više nego prema svome ortaku u poslu.”

Vrste muhasebe
Postoje dvije vrste muhasebe: prije i poslije djela. Muhaseba prije djela znači da čovjek zastane kod prve želje i težnje da nešto uradi i da ne žuri sa djelom dok mu ne bude jasno da li je bolje to djelo uraditi ili ostaviti.
Ovo je vrlo važna stvar koja utječe na iskrenost u djelu. Bez prethodne muhasebe i samopropitivanja može se desiti da se djelo uradi bez iskrenosti, a onda od njega nema koristi. Zatim, kada se odluči da uradi neko djelo, vjernik mora vidjeti da li je  u mogućnosti da to učini ili nije, ako nije ostavit će ga, da ne bi uzalud trošio vrijeme. A ukoliko je u mogućnosti da ga uradi, opet će zastati i razmisliti je li činjenje tog djela bolje od njegovog ostavljanja, pa ako se ispostavi da jeste onda će ga učiniti.
Ova vrsta muhasebe čuva vjernika od velikog i malog širka, ali također i od skrivenog širka.
Druga vrsta muhasebe je nakon učinjenog djela. Ona se sastoji od tri dijela: prvi dio se odnosi na samoobračun u pogledu pokornosti Allahu, tj. da li u toj pokornosti i izvršavanju naredbi ima propusta, kao što je nedostatak skrušenosti u namazu, kvarenje posta određenim grijesima poput ogovaranja, obezvređivanje hadža, bespotrebnim raspravama u toku hadžskih obreda i sl. Drugo, samoobračun zbog djela koje je bilo preče ostaviti nego učiniti, kao što je primjer čovjeka koji klanja noćni namaz, pa prespava sabah koji je fard i sl. Treće, muhaseba u pogledu dozvoljenih stvari, da li su ta djela urađena u ime Allaha ili radi neke dunjalučke koristi.

Kako vršiti samoobračun?
Osim propitivanja i analiziranja riječi i djela, te korenja duše za propuste i pogreške, prve generacije muslimana su pribjegavale i ‘kažnjavanju’ svojih duša zbog propusta koje su napravili. A to je podrazumijevalo da vjernik privoli svoju dušu na stalnu pokornost i popravljanje nedostataka. Naravno, samokažnjavanje mora biti na način koji je primjeren islamu.  
Naprimjer, Omer, r.a., je, kada mu je prošla ikindija u džematu, ‘kaznio’ sebe time što je kao sadaku udijelio posjed koji je vrijedio sto hiljada dirhema, a njegov sin Abdullah je, ukoliko ne bi klanjao namaz u džematu, kažnjavao sebe tako što bi cijelu noć proveo u ibadetu. Jedanput je zakasnio klanjati akšam, pa je dao osloboditi dva roba, iako namasko vrijeme nije bilo prošlo.  
Sljedeći hadis također upućuje na jedan od načina samoobračuna. Naime, Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja noćni namaz sa deset ajeta neće se smatrati nemarnim, ko klanja noćni namaz sa sto ajeta bit će upisan u pobožne, a ko klanja noćni namaz sa hiljadu ajeta bit će upisan u one koji Allaha mnogo veličaju.” (Ebu Davud). Prenosi se da je Ummu Rebia, r.a., sažalijevala svoga sina koji je noću dugo plakao i zoru dočekivao u ibadetu, pa mu je govorila: “Sine, jesi li to ubio nekoga pa toliko plačeš?” “Jesam majko”, odgovorio je. Upitala je: “Reci mi sine ko je taj, pa da tražim od njegove porodice da ti oprosti, jer, tako mi Allaha, kada bi vidjeli kako plačeš i koliko se kaješ zbog toga, sigurno bi ti oprostili.” Odgvorio je: “Majko, to je moja duša.” A koliko je majka pravovjernih, Aiša, r.a., posvećivala pažnje svojoj duši i samoobračunu, svjedoči i ova predaja. Prenosi se od Kasima ibn Muhameda da je rekao: “Jednog dana sam posjetio tetku Aišu, r.a., i zatekao sam je da klanja duha-namaz. U toku namaza učila je ajet: Pa nam je Allah milost darovao i od patnje u gonju nas sačuvao i stalno ga plačući ponavljala. Ja sam onda izašao na tržnicu i obavio svoje poslove. Kad sam se vratio zatekao sam je u istom stanju, kako plače i ponavlja isti ajet i upućuje dove Allahu.”

Ko zapostavi samoobračun sam sebe odvodi u propast

Zapostavljanje samoobračuna, vjernika dovodi u situaciju da se utopi u moru strasti, poput nevjernika koji u svom sljepilu smatraju da će dobiti sve što požele i koriste svaku priliku da bi uživali u dunjaluku bez zahvalnosti Allahu i bez samoobračuna. Jer, oni nisu očekivali da će račun polagati. (En-Nebe’, 27.). Kada čovjek spozna suštinu života i svjestan je da će kabur nastaniti, onda osjeti poniznost prema Allahu, i ne obmanjuje se svojim dobrim djelima ma koliko krupna bila, niti potcjenjuje bilo koji svoj grijeh, ma koliko bio neznatan.  
Ibn Mes’ud je govorio: “Vi idete kroz život čiji noći i dani brzo prolaze, vaše vrijeme je određeno, vaša djela zapisana, a smrt će doći iznenada. Ko posije dobro nadat je se da će požnjeti ono što je želio, a onaj ko posije zlo, požnjet će samo kajanje.”
Muhaseba proizilazi iz razmišljanja o Allahovim riječima, Onoga dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i rđavo djelo koje je učinio – poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika. (Ali-Imran, 30.). Zatim iz vjerovanja u ahiret i obračun pred Allahom, dž.š., kada svi ljudi budu prisutni na jednom mjestu, kao što stoji u Kur’anu: I bojte se Dana kad ćete se svi Allahu vratiti, kad će se svakome ono što je zaslužio isplatiti, – nikome krivo neće učinjeno biti. (El-Bekare, 281.). Ona proizilazi iz vjernikove vjere u cilj zbog kojeg je stvoren i svijesti da život nije igra i zabava i da će čovjek biti pitan za svoj život na Sudnjem danu. U tom smislu su kur’anske riječi: Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El-Mu’minun, 115.).
Zato, čovječe, vrši samoobračun i preispituj samog sebe! Razmišljaj o odlasku sa ovog svijeta i iskoristi slobodno vrijeme za teške trenutke koji dolaze. Prije nego što nešto učiniš razmisli dobro šta će biti upisano u knjigu tvojih djela, dobro ili loše djelo.

PIŠE: MUHAMED NASIRUDIN EL-UVEJD
Saff br. 290.

 

 

Gdje će biti naš stepen u Džennetu?

Prenosi se od Abdullaha ibn Amra ibn ‘Asa, radijallahu anhu, da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Reći će se onom koji se družio sa Kur’anom…” Kada će mu ovo biti rečeno? Kada uđe u Džennet. Kaže se u hadisu: “Onom ko se družio s Kur’anom”. Ko zaslužuje ovu počast da bude nazvan “onaj ko se družio s Kur’anom”? Da li to može biti onaj koji je učio Kur’an, a nije radio po njemu? Da li se ubraja u takve? Ulema je pojasnila da se na druženje s Kur’anom nužno podrazumijeva učenje Kur’ana i rad po Kur’anu. Pa druženje s Kur’anom biva učenjem i radom po Plemenitom Kur’anu, a ne samo učenje bez rada po njemu, jer onaj ko uči Kur’an, a ne radi po njemu, Kur’an biva dokazom protiv njega, a ne za njega. Kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kur’an je dokaz za tebe ili protiv tebe.”   

“Reći će se onome ko se družio s Kur’anom na Sudnjem danu: Uči i penji se, uči lijepo i pravilno kao što si i na dunjaluku učio.” Znači penji se uz džennetske stepene, i nemoj da požuruješ učenje Kur’ana u Džennetu, nego uči lijepo i pravilno. Učenje Kur’ana u Džennetu je učenje slasti i uživanja, a ne iz ibadeta, ibadet i rad su na dunjaluku. Ovo učenje je učenje slasti i uživanja sa podizanjem džennetskih stepena. “Jer uistinu je tvoje mjesto..” tj. tvoj stepen u Džennetu “… kod poslednjeg ajeta kojeg proučiš”. Kraj nagrade biva kod kraja učenja Kur’ana i posljednji stepen biva kod zadnjeg ajeta koji proučiš.   

U neki hadisima se prenosi da je broj dženneteskih stepena podudaran s brojem ajeta u Kur’anu, ali to se ne prenosi vjerodostojno od našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su učenjaci pojasnili. Penjanje uz džennetske stepene se postiže mnoštvom učenja Kur’ana. Pa što se poveća učenje, povećaju se i stepeni.  

  Šejh Abdurrezzak el-Bedr  

Dova koja se ne odbija

Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, kaže: “Ako se dova uputi Allahu uz potpuno prisustvo srca, te se desi da dova bude upućena u šest vremena kada se dova prima poput zadnje trećine noći ili prilikom ezana ili između ezana i ikameta ili pred kraj obaveznih namaza (na zadnjem sjedenju) ili prilikom penjanja imama na minber petkom dok se ne završi namaz ili u zadnjim trenutcima dana džume nakon ikindije, još srce bude krajnje skrušeno i slomljeno pred Allahom, uz poniznost i nježnost, te se onaj ko dovi okrene prema Kibli, bude pod abdestom, digne ruke, započne dovu sa zahvalom Allahu i veličanjem, zatim donese salavate na Muhammeda, Njegovog roba i poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, još se prije dove pokaje za grijehe i donosi istigfar, onda se obrati Allahu, žudno tražeći potrebu i moleći Ga između nade i straha, približi se Allahu spominjući Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva i Njegovu jednoću, te prije dove udijeli sadaku – ovakva dova rijetko biva odbijena.” (Ed-Dāu ved-devā, str. 17-18)

Mr. Amir Smajić

Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja…

Priredio: Sead ef. Jasavić

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ (Sahihu Muslim, br.4310.; Sunen, Ebu Davud, br.2882.; Musned, Ahmed, br.8831.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.2494.; Sahih, Ibnu Hibban, br.3016.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6445.; Musned, Ebu Ja’ala, br.6457.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13011.)

Ebu Katade r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najbolje što će čovjek ostaviti sebi nakon smrti jeste: dobro dijete koje će učiti dovu za njega (koja će mu biti kabul), trajna sadaka od koje će mu dolaziti sevapi, te znanje po kojem će se postupati nakon njegove smrti.“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.241.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.2495.; Sahih, Ibnu Hibban, br.93.)

Ebu Usejd r.a., kaže: Bili smo kod Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa neki čovjek reče: „O Allahov Poslaniče, može li se činiti dobročinstvo prema roditeljima nakon njihove smrti? Poslanik s.a.w.s., reče: Da, na četri načina: učiti im dovu, istigfar i tražiti oprosta za njihove grijehe, završiti njihove nedovršene poslove, počastiti njihovog prijatelja, te održavati rodbinsku vezu koju ti ne bi imao da ti nije bilo njih!“ (Da’if. El-Edeb el-Mufred, br.35.)

Ebu Umame el-Bahili rhm., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Zbog četiri stvari će čovjeku teći sevapi i nakon njegove smrti: zbog stražarenja na Allahovom dž.š., putu, ko bude radio neko dobro djelo vratiće mu se isto, ko udjeli sadaku imaće nagradu sve dok ta sadaka bude trajala i ako čovjek ostavi dobro odgojeno dijete iza sebe koje će mu učiti dovu.“ (Musned, Ahmed, br.22301-22372.; el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7737.; Hiljetul-Evlija’, Asbehani, 4/267.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa mu reče: „Otac mi je umro, i ostavio je imetka iza sebe, a nije ostavljao oporuke – hoće li mu biti od koristi ako udjelim sadake za njega? Reče: Da!“ (Sahihu Muslim, br.4306.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6446.)

Ajša r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa reče: „O Allahov Poslaniče, majka mi je iznenada umrla, a nije ostavila oporuku iza sebe, a vjerujem da je mogla zboriti udjelila bi sadaku. Hoće li imati sevapa ako udjelim sadaku za nju? Reče: Da!“ (Sahihu Muslim, br.4308.); „udjeli sadaku za nju!“ (Sunen, Ebu Davud, br.2883.; Sahih, Ibnu Hibban, br.6443.)

Ibnu Abbas r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Psolaniku s.a.w.s., rekavši mu: „Majka mi je iznenada umrla – hoće li joj biti od koristi ako udjelim sadaku za nju? Reče: Da. Reče: Ja imam jednu baštu i uzimam te za svjedoka da sam je udjelio za sadaku na njeno ime!“ (Sunen, Ebu Davud, br.2884.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Vjernik će, nakon svoje smrti, imati sevape od znanja kojeg je širio, dobro odgojenog djeteta kojeg je ostavio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, džamije koju je sagradio, ili musafirhane koju je za putnike napravio, ili rijeke kojoj je korita sproveo, ili udjeljene sadake koju je izdvojio iz svoga imetka dok je bio živ i zdrav – sve će to naći nakon svoje smrti.“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.242.)

Enes r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Iako će biti u kaburu, čovjek će nakon svoje smrti imati koristi i sevapa od sljedećih sedam dijela: znanja kojem je druge podučavao, rijeke kojoj je korito načinio, bunara kojeg je iskopao, palme koju je zasadio, džamije koju je napravio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, ili djeteta koje će oprosta za njega tražiti nakon njegove smrti!“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3175.)

Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Najvrijednija sadaka je kada se čovjek musliman poduči nekom znanju, a zatim ga prenese na svoga brata muslimana!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.243.)

Sa’ad b. ‘Ubade r.a., jedne prilike reče: „O Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, hoću li udijeliti sadaku za nju? Reče: Da. Rekoh: Koja sadaka je najbolja? Reče: Pojiti vodom.“ (el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.6458.)

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako je čovjek musliman – biće mu od koristi ako oslobodite roba na ime njegovo, ili udijelite sadake ili obavite hadždž za njega!“ (el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13013.)

Sa’ad je jedne prilike došao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., pa reče: „O Allahov Poslaniče, moja majka je voljela dijeliti sadaku i oslobađati robove, pa hoće li imati nagradu ako ja budem za nju dijelio sadaku i oslobađao od ropstva? Reče: Da!“ (el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.13015.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: „Mejtu će, nakon njegove smrti, biti povećana deredža, pa će reći: Gospodaru moj, odakle ovo – pa će mu biti rečeno: To je od tvoga djeteta koje je tražilo oprosta za tebe (činilo istigfar)!“ (Hasen. El-Edeb el-Mufred, br.36.) U drugoj predaji stoji: „To je od tvoga djeteta koje je učilo dovu za tebe!“ (el-Du’a, Taberani, br.1249.)

Imam Kadi Ijad rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Kada čovjek umre prestaju mu teći sevapi za učinjena djela ali prethodno spomenute stvari, kojima je on bio sebeb – imajući dijete, širenjem znanja ili ga ostavljajući zapisana nakon sebe, ili ostavljajući određenu sadaku u vakuf – čovjek će za sve navedeno imati nagradu sve dok ono bude postojavalo. U ovom hadisu je i dokaz utemeljenosti zadužbine i vakufa.“ (Pogledaj: Ikmalul-Mu’ulim, 5/193.)

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Ulema kaže da nas ovaj hadis upućuje na to da čovjeku prestaju teći sevapi za djela nakon njegove smrti i neće mu se odazivati osim u tri slučaja, kojima je on bio sebeb – jer je dijete njegova zarada, također i znanje koje je ostavio za sobom u usmenoj ili pismenoj verziji, kao i trajna sadaka tj. vakuf. Ovaj hadis nam ukazuje i na vrijednost stupanja u brak uz nadu da će se dobiti dobro odgojeno dijete. U ovom hadisu je dokaz utemeljenosti institucije vakufa i njegove velike nagrade. Ovaj hadis nas upućuje na vrijednost znanja i podstiče nas na njegovo stjecanje, kao i na njegovo ostavljanje u nasljedstvo drugima ili podučavanjem ili pisanjem i pojašnjavanjem, a od nauka treba birati korisniju i korisniju. Sevapi od učenja dove stižu do mejta,a isto tako i sadaka, i na tome je ulema složna, u šta spada i vraćanje duga.“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.3084.)

Imam el-Sujuti rhm., u komentaru hadisa: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“ – kaže: „Čovjek će imati sevapa zbog trajne sadake za koju se kaže da je u pitanju vakuf, ili zbog korisnog znanja za kojeg kažu da je podučavanje i pisanje, dok imam kadija Tadžuddin el-Subki kaže da je pisanje mnogo jače i preče jer duže traje kroz stoljeća, i zbog dobro odgojenog djeteta koje će mu učiti dovu!“ (Pogledaj: el-Dibadž ‘ala Muslim, 4/226.)

 

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

 

Zima je proljeće vjernika

 

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 

Prenosi se da je hazreti Omer, r.a., rekao: ”Zima je plijen pobožnjaka.”

A njegov sin Abdullah ibn Omer, kada bi nastupila zima, govorio je: ”O ljudi Kur'ana, došle su duge noći za vaš namaz i kratki dani za vaš post, pa ih iskoristite.”

Prenosi se da je Abdullah ibn Mes'ud govorio: ”Dobro nam došla zima, to je vrijeme kad se spušta Allahov berićet, njezine noći su duge i pogodne za klanjanje namaza, a dani kratki i pogodni za post.”

Ibn Redžeb je rekao: “Zima je proljeće za vjernika, jer se on naslađuje u njezinim baščama pokornosti, uživa u poljima pobožnosti, a srce mu se osvježava u vrtovima dobrih djela.”

Ata’ el-Horosani, govorio je: ”Neće ni jedan vjernik učiniti sedždu na nekom dijelu zemlje, a da taj dio zemlje neće svjedočiti za njega na Sudnjem danu i da neće plakati za njim na dan njegove smrti i odlaska sa dunjaluka.”

Ebu Sulejman ed-Darani, govorio je: ”Pobožni ljudi mnogo više uživaju u ibadetu u toku noći, nego oni koji noći provode u igri i zabavi. Da mi nije noći i noćnih ibadeta, ne bih volio da ostanem na dunjaluka.”

Prenosi se da je Jahja ibn Muaz, rekao: ”Noć je duga, nemojte je skraćivati spavanjem, a islam je čist i nemojte skrnaviti njegovu čistoću svojim grijesima.”

Mutarrif ibn Abdullah, rekao je: ”Braćo moja, trudite se i ustrajte u dobrim djelima, pa ako bude onako kako se nadamo i ako nam se Allah smiluje i oprosti, onda nas čekaju najuzvišeniji stepeni u Džennetu, a ako bude onako kako strahujemo da će biti, onda nećemo biti od onih koji će govoriti: “Gospodaru naš, izbavi nas, činit ćemo dobra djela, drugačija od onih koja smo činili.” (Fatir, 37.)

Ahmed bin Harb, rekao je: ”Obožavao sam Allaha pedeset godina, ali slast ibadeta nisam osjetio dok nisam ostavio tri stvari:

– Ostavio sam zadovoljstvo ljudi sve dok nisam bio u stanju da uvijek govorim istinu.

– Napustio sam društvo grješnika sve dok nisam našao društvo pobožnjaka.

– Ostavio sam slasti ovoga svijeta sve dok nisam kušao slast Ahireta.”

 
Subscribe to this RSS feed