Islamske teme

Gdje je nestao rahmet?

Savremeni način života doveo je do rasipanja životne energije, nemira i nezadovoljstva što na kraju rezultira akumulacijom stresa koja dovodi do različitih društvenih poremećaja. Svjedoci smo svakodnevnih loših dešavanja oko nas, crna hronika u dnevnoj štampi zauzima sve veći broj stranica, internetom se šire strašne vijesti velikom brzinom Ljudi su izgubili rahmet i osjećaj za konstruktivnu kritiku. Ponose se etiketom čovjeka “kratkog fitilja” i svaki savjet smatraju povikom protiv njih iz kojeg se rađa nasilnički odbrambeni stav. U vrijeme Poslanika s.a.w.s. savjet i kritika primali su se kao poklon. Onaj ko vam je ukazao na pogrešku smatrao se iskrenim prijateljem. Rijetko se susrećemo sa ljudima lijepog ahlaka. Svi se takmičimo u disciplini “čiji je fitilj kraći”, loše ponašanje se toleriše i smatra normalnim, a lijep gest i ruka prijateljstva nas ostave bez riječi. Gdje griješimo? Šta nas je to udaljilo od savjeta i života Poslanika s.a.w.s. i njegovih ashaba?!

Omer r.a. poznat po svojoj pravednosti, žestini i oštrini uzimao je savjet sa zahvalnošću, posebno u doba svoj hilafeta. Bilo mu je jako važno da ga ima ko posavjetovati, ukazati mu na grešku i usmjeriti ga. Želio je znati kako bi se ljudi čiji je on vođa ponašali kad bi ga dunjaluk obuzeo i kad bi dunjaluku dao prednost nad islamom i muslimanima. Jednom prilikom je upitao skupinu: “O ljudi, šta biste rekli kad bih ja zbog dunjaluka ovako nadmeno podigao svoju glavu?!” Ljudi su šutjeli. Od straha niko ništa ne reče. Omer, r.a., ponovi isto pitanje: “Šta biste rekli kad bih ja zbog dunjaluka ovako nadmeno podigao svoju glavu?!” Opet niko ništa ne reče. On ponovi isto pitanje treći put, nakon čega ustade jedan ashab i reče: “Allaha mi, vladaru pravovjernih, kad bi ti zbog dunjaluka glavu tako nadmeno podigao, mi bismo našim sabljama uradili ovo.” Ovaj ashab se nije bojao i otvoreno mu je rekao da bi ga oni pogubili, bez obzira na njegovu snagu i žestinu. Želići da ga zaplaši, Omer povika snažnim glasom: “Šta si rekao?!” – “Allaha mi, vladaru pravovjernih, kad bi ti zbog dunjaluka glavu tako nadmeno podigao, mi bismo našim sabljama uradili ovo”. “Hvala Allahu” – reče Omer – “pobojao sam se da neće niko ustati i podići svoj glas. Bojao sam se za sebe da me niko, bojeći me se, neće smjeti posavjetovati. Sad sam miran!”[1]

Osobe koje imaju problem sa primanjem savjeta su obično one kojima je ovladao njihov ego. Takve osobe su obično duhovno prazne, bez osjećaja unutrašnje ispunjenosti i često su jako nesigurne. Svako ko im uputi savjet ili konstruktivnu kritiku njihov ego proglasi za neprijatelja. Svoju nesigurnost takvi ljudi pokušavaju prikriti zauzmanjem nasilničkog odbrambenog stava kako bi zastrašili imaginarnog protivnika. U odnosima bilo koje vrste sa takvim profilom ličnosti, nužno je biti izuzetno strpljiv, razuman i popustljiv. Allah, dž.š., obraćajući se Poslaniku, s.a.v.s., kaže: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!” (Alu Imran,159)

Nikada ne smijemo dopustiti da pomislimo da smo veći i bolji od drugih. To što je neka osoba u određenom trenutku još uvijek duhovno nezrela, ne znači da će takva i ostati. Na nama je da osaburimo, zahvalimo se dragom Allahu na razumu i razumijevanju vjere koju nam je dao, i uputimo dovu da omekša srce svima nama.

Za Akos.ba piše: Alma Kazić

Senaid Zajimović: Praksa uvakufljavanja nije prestala i u najgorim vremenima

Vakufska direkcija i ove godine organizira sedmu po redu manifestaciju „Dani vakufa u BiH“ koja će se održati u periodu od 21. do 29. aprila u Sarajevu, Banjoj Luci, Bosanskoj Gradišci, Jajcu, Bužimu i Kiseljaku.

Tim povodom razgovarali smo sa dr. Senaidom Zajimovićem, direktorom Vakufske direkcije BiH.

Budi blag!

Jedan prijatelj mi je ispričao priču o bračnom paru iz neke od evropskih država, koji su, zbog posla, došli u arapski svijet. Par godina nije ništa čuo za njih, kada je iznenada saznao da su se i oni i njihova djeca odmetnuli od vjere.

Kako učiti iz vlastitih grešaka

Najčešći razlog zbog kojeg mnogi ne uspjevaju da ostvare svoje ciljeve, jeste strah. Mnogi se pribojavaju toga da budu u krivu, da pogreše, da ne ostavre uspjeh, ispadnu glupi i pokušavaju nove stvari. Upravo taj strah ih paralizira i odvlači od našeg istinskog potencijala.

Čast je biti imam!

Biti imam i daija na Božijem putu velika je odgovornost, ali istovremeno i velika čast. Svi oni koje je Uzvišeni počastio tim plemenitim da'vetskim pozivom trebaju biti ponosni na činjenicu da njihov posao spada u krug onih najčestitijih i najčasnijih.

Allahov poslanik Muhammed, a.s. je bio i učitelj, i državnik, i odličan govornik, ali istovremeno i prvi imam u časnom i odabranom ummetu.

Nastojao je da u svom imamskom poslu olakšava vjeru ljudima i da ih blago i postepeno podučava propisima namaza, ali i svih drugih ibadeta i životnih aktivnosti, naglašavajući da je islam cjelokupan sistem i način života, i nije samo sveden na jedan ili dva ibadeta.

Imam je čovjek koji poziva ljude Allahovoj vjeri i stalno ih podsjeća na Njegove ajete. Imam je osoba koja najbolje poznaje Kur'an, ali i osoba koja odlično poznaje sunnet Poslanika, s.a.v.s., te intencije većine šerijatsko-pravnih propisa.

Stoga, imam ima potpuno razumijevanje prema muslimanima svih pravnih škola. Imam, u našem vremenu, je taj koji shvata stremljenja i aktivnosti mutesavvifuna (sufija), ali isto tako i aktivnosti muvehhiduna (selefija), kao i postupke starih bosanskih muslimana koji nisu znali puno o fikhskoj i hadiskoj nauci, ali su bili iskreni u svojoj vjeri.

Imam je taj koji u svom džematu sve te različitosti objedinjava i stavlja pod lupu Kur'ana i hadisa, te neutemeljeno i nesunnetsko djelovanje mudro i blago preusmjerava na ono što je sahih (ispravno) i što je u skladu sa intencijama i propisima naše časne vjere.

Imam miri sve te različitosti i u duhu ehlisunnetskog nauka svoj džemat usmjerava na ono najljepše, najispravnije i najkorisnije.

Imam je taj koji spaja razdvojene i posvađane. On je taj koji uživa u tome da bude prvi u svim vidovima dobročinstva, ma gdje god se nalazio.

Imam smjerno i marljivo radi da proširi svoj džemat da'vetski djelujući i želeći da svakog mjeseca u svoj džemat pridobije po kojeg novog aktivnog klanjača. Svjestan je važnosti svakog džematlije, ali i same činjenice da je ogroman sevap ukoliko bi Uzvišeni Allah njegovim sevepom (djelovanjem, uzrokom) u vjeru uputio samo jednog insana.

Odgovoran imam naučava svoj džemat da je islam univerzalna vjera i da su svi vjernici braća. Ne dijeli ih ni po kakvim strankama ili skupinama. Ne dijeli ljude na ”naše” i ”njihove”.

On je svim stanovnicima svoje mahale, ulice, čaršije ili sela, pastir i sa svima treba biti u lijepim i dobrim odnosima, bez obzira da li ti ljudi bili aktivne ili pasivne džematlije. Bez obzira da li oni bili veći ili manji ”griješnici”, ili pak bili ljubitelji ovog ili onog tarikata, mezheba ili menhedža.

Imam (efendija) ima tu čast da kao poštovani uglednik u svom mjestu stekne najviše sevapa mireći, povezujući i sunnetu podučavajući sve one kojima to povezivanje i podučavanje treba.

Imami su ti koji trebaju nastojati da u svom gradu, svojoj čaršiji ili svom selu gdje službuju, budu omiljeni i prihvaćeni od strane svih stanovnika tog mjesta. Imami, shodno svom najvećem uzoru i učitelju, Muhammedu, a.s., svuda šire ljubav, pravdu, povjerenje i istine Allahove vjere. Čine to sa osmijehom i sa lijepom riječju.

Allahu moj, pomozi naše imame da ispravno spoznaju intencije Tvojih propisa i da ih iskreno i sa sveg srca prakticiraju i sprovode u svojim džematima.

Za uništenje naroda nije potrebno nuklearno naoružanje, dovoljno je loše obrazovanje

Jedan univerzitetski profesor je svom studentu, koji je trebao braniti doktorsku disertaciju, napisao pismo sljedećeg sadržaja: ”Za uništenje bilo kojeg naroda nije potrebna atomska bomba ili dalekometni projektili. Za takvo nešto dovoljna je degradacija i urušavanje obrazovnog sistema i toleriranje sudentima varanja na ispitima, te kod izrade magistarskih i doktorskih radnji.

Zbog toga, onda, bolesnik umre od ruke doktora koji je prevarama stekao diplomu;

Građevine se ruše rukom inženjera koji je prevarama stekao svoju diplomu;

Imetak se gubi i upropaštava rukom ekonomiste koji je prevarama stekao diplomu;

Ljudskost umire od ruke šejha i daije koji je prevarama stekao diplomu i ugled;

Pravda umire od ruke sudije koji je prevarama uspio u svom poslu;

Rušenjem i nestankom istinskog obrazovanja, ruši se i nestaje jedan narod.

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Subscribe to this RSS feed