Islamske teme

Priča o čovjeku koji je mislio da ga Allah neće kazniti za grijeh

Jedan čovjek je počinio grijeh. Očekivao je da ga Allah kazni i da mu oteža. Međutim, njegov dunjalučki život je iz dana u dan bivao sve boljim, njegov posao je cvjetao, njegovo zdravlje je bilo dobro, a i porodično mu je stanje bilo odlično. Jednog je dana razmišljao i rekao sebi: „Bio sam nepokoran Allahu i ništa mi se nije loše desilo“. Istog dana je u jednoj predaji pročitao da je Allah rekao o kazni za grijeh: „O Moj robe, već sam te kaznio, ali ti to ne shvataš. Kaznio sam te tako što sam te udaljio od Sebe i to što sam ti oduzeo slast u ibadetu Meni.“ Tada je griješnik shvatio da Allahova kazna ne mora biti samo vezana za materijalne stvari, već da je samo činjenje grijeha dovoljna kazna. I da nema ništa teže od udaljenosti od Allahove milosti.

Uvijek zapamtimo da nema sreće niti utjehe u nepokornosti Stvoritelju.

Nedim Botić 
____________________________________

Ebul-‘Alije rhm., kaže: „Doći će vrijeme kada će se Kur’an u prsima ljudi pokvariti i izblijediti kao što odjeća izblijedi; neće u njemu više nalaziti slasti i užitka. Ako ne izvrše ono što im se naređuje, kažu: „Allah je taj koji oprašta i koji je Milostiv!“ (el-Mumtehina, 12.) Ako učine ono što je haram, kažu: „Allah neće oprostiti širk, a oprostiće sve mimo toga kome bude htio!” (el-Nisa’, 14.)

(el-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.2811.; el-zuhd, Ahmed, br.1728.)

 

Ko su oni koji imaju najistinitije snove?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vezao je istinitost snoviđenja za iskrenost/istinoljubivost u govoru, i koliko je neko od nas iskren u govoru toliko su njegova snoviđenja istinita. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Najistinitijih snoviđenja su oni, među vama, koji su najiskrenijeg govora.“ (Muslim, 6042)

No i pored toga, neka snoviđenja iskrenih/pobožnih vjernika su, kako ih Kur’an naziva, „adgasu ahlam“, zbrkani, nejasni snovi, i niko, izuzev poslanika, čija su snoviđenja objava od Allaha, ne može imati sve istinite snove. Buharija u svom Sahihu, u formi „ta’lika“ (bez navođenja lanca prenosilaca), bilježi od Ubjede ibn Umejra da je rekao: „Snovi Allahovih vjerovjesnika su objava“, a zatim je proučio ajet iz sure Es-Saffat: „O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?“ (Es-Sāffāt, 102)

Rekao je Muhelleb: „Ljudi se u pogledu (istinitosti)snoviđenja mogu podijeliti u tri kategorije: prva, vjerovjesnici – sva njihova snoviđenja su istina, mada se može desiti da neka od tih snoviđenja trebaju tumačenje; druga, čestiti/pobožni vjernici – njihova snoviđenja su, uglavnom, istinita, a za neka od njih nije potrebno tumačenje i treća, svi ostali ljudi – njihova snoviđenja mogu biti istinita a mogu biti nejasni/zbrakani snovi (šejtansko uznemiravanje) (Pogledaj: Fethul-bari, 12/362.)

Zerkani u svom čuvenom komentaru Muvette, 4/562., kaže: „Neki učenjaci smatraju da su snoviđenja pobožnih/iskrenih vjernika, u principu, istinita, ali da njihovi snovi, ponekad, kao odraz duševnog ili mentalnog stanja („govor duše“), mogu imati primjese nejasnih/zbrkanih snova.“

Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ružne/zbrkane snove doživljavali su krajnje ozbiljno, do te mjere da su, kao posljedica takvih snova, počeli osjećati zdravstvene probleme, i to je trajalo sve dok ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio na „nefs“/puhanje na lijevu stranu i „isti‘āzu“/utjecanje Allahu od njihovog zla i zla šejtana, i obavijestio ih da im ružni snovi ne mogu nauditi, što je umirilo njihova srca. To vidimo iz sljedeće predaje: „Ebu Seleme, radijallahu anhu, pripovijeda: „Znalo se desiti da usnijem ružan san i razbolim se zbog toga, sve dok nisam čuo Ebu Katadu da je i on isto to osjećao dok nije čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: „Lijepi snovi su od Allaha. Kada neko od vas usnije lijep san, neka ga ispriča samo onima koje voli i koji ga vole, a ako usnije ružan san, neka se utječe Allahu od njegovog zla i od zla šejtana, neka pljucne/puhne tri puta i nikome ne priča svoj san, i on mu neće nauditi.“ (Buharija, 7044., Muslim, 6040.) U jednoj od Muslimovih verzija ovog hadisa navodi se da je Ebu Seleme rekao: „Neki snovi su mi bili teži od brda Uhud, ali kada sam čuo ovaj hadis, nisam se osvrtao na njih.“
Izvor: islamqa.info

Odgovorio: dr. Muhamed ibn Salih el-Munedžid
Prijevod: Semir Imamović

 

saff.ba

Mapa Pravog puta: Budi uzor svojim radom i ponašanjem

OLOVKA I KNJIGA

Imaš dva pouzdana i iskrena prijatelja: olovku i knjigu. Jedanput čitaj, drugi put piši, pa ćeš vidjeti da se tvoj razum razvija, znanje povećava, slava uzvisuje, a briga smanjuje.

VRIJEDNOST MINUTE

Jedna minuta ima uticaj na tvoj život. U njoj ćeš pročitati stranicu knjige, napisati tri reda, slaviti Allaha stotinu puta, nazvati svoju majku da je poselamiš. Pridaj važnost svakoj minuti svog života i iskoristi je, jer ona je, uistinu, riznica.

UZOR

Budi uzor svojim radom i ponašanjem, jer ljudi se ne zadovoljavaju samo pričom. Zaista je podučavanje ljudi lijepim primjerom djelotvornije od svake lekcije. Nastoj da podučiš svoju djecu dobrim djelom tako da u tebi vide lijep primjer. Ako im naređuješ obavljanje namaza u džamiji, i sam to radi. Ako im naređuješ iskrenost, i sam budi iskren.

NE ZNAM

Kada budeš upitan o nečemu što ne znaš, nemoj se stidjeti da kažeš: Ne znam. To ulijeva potvrdu o tvojoj iskrenosti i pouzdanje u tvoj govor, posebno u stvarima šerijata. Raspolaži onim što znaš i nemoj sebe obavezivati na govor bez znanja.

SMJELOST

Smjelost je ključ kreativnosti. Smjelo poduzimaj uspješne projekte. Ključ je u hrabrosti. Čekanje i plašljivost su kapija neuspjeha, a odlika velikana je smjelost u savladavanju poteškoća, kreativnosti i prevazilaženju prepreka. Kukavice su uvijek u pozadini.

PROPISI

Poštuj propise u bilo kojoj državi ukoliko se ne kose sa tvojom vjerom. Propisi saobraćaja, policije, pasoša, aerodroma, sigurnosti i drugi u svakoj zemlji svijeta neophodno je da budu predmet tvoje pažnje, jer poštivanje propisa ukazuje na tvoju ljudskost, istančan ukus i potpunost razuma. To te, uistinu, udaljava od problema i nesreća i čini te smirenim i zadovoljnim, pa zašto se kršenjem propisa uvlačiš u mračni tunel?

APSOLUTNO POVJERENJE

Nikome nemoj apsolutno vjerovati. Budi oprezan, ali lijepog mišljenja. Ni sa kim nemoj sarađivati, u trgovini ili kakvom projektu, dok ga ne ispitaš i saznaš potrebne stvari o njemu. Nemoj da te forme zavaraju. Ne traži besplatne usluge ljudi, niti prigovaraj na dobro koje si nekom učinio. Nemoj se približavati onome kome si kakvo zlo učinio, jer rana rijetko zacijeli i možda ti se osveti. Nemoj se suprotstavljati vladaru, ulaziti kod njega, osim kada te pozove, a svojim trudom i zalaganjem budi neovisan od njega. Nemoj klevetati vladara, niti ga ismijavati. Mogu mu prenijeti tvoj govor, što bi te uništilo. Vladar je kao lav: ne plaši se posljedica, zato se čuvaj njegove moći.

POHVALA

Kada prođeš pored radnika, nazovi im selam i stimuliraj ih. Kada odeš doktoru, zahvali mu i izloži mu njegove zasluge i zasluge medicine za čovječanstvo. Ako si u mogućnosti pohvaliti predavača i hatiba džamije, to je dobro i lijepo. Usadi u svojim srce pohvalu, ljubav i razmišljanje o pozitivnim stvarima. A kada vidiš zemljoradnika da ore, nazovi mu selam, stimuliraj ga, pohvali njegov trud i zahvali mu. Nemoj biti nepomičan, negativan i osoran, pa da te srca zamrze. Darivanje nije uvijek materijalno Nekada je to osmijeh, lijepa riječ, saosjećaj i ljubav.

Izvor: MAPA PRAVOG PUTA

Autor: Aid el-Karni

 

Za Akos.ba izdvojila i priredila: Elmedina R.

Ovako je govorio Resulullah: Hadisi o tevbi

Traženje oprosta/pokajanje-tevba

  • Tvoj Gospodar je zadovoljan Svojim robom kada on kaže (izgovara): „RABBIG-FIRLI ZUNUBI“ (Gospodaru moj, oprosti mi moje grijehe). „A on zna da niko drugi osim Mene ne oprašta grijehe,“ kaže Allah, dž.š.
  • Šejtan je rekao: „Tako mi Tvoje veličine, Gospodaru, neću prestati zavoditi Tvoje robove, sve dok su im duše u (njihovim) tijelima.“ A Allah, dž.š., je (na to) rekao: „Tako mi Moje moći i veličine, neću im prestati opraštati, sve dok budu tražili oprosta od Mene.“
  • Uzvišeni Allah, dž.š., pruža (otvara) Svoju ruku noću da oprosti onome ko je griješio danju, i pruža (otvara) Svoju ruku danju da oprosti onome ko je griješio noću, i tako sve dok sunce ne izađe sa zapada (do početka Sudnjeg dana).
  • Ko se iskreno pokaje, i zatraži oprost od grijeha, je kao i onaj koji i nema (nije počinio) grijeha.
  • Najbolji istigfar (način traženja oprosta) je da kažeš (proučiš): „ALLAHUMME ENTE RABBI, LA ILAHE ILLA ENTE, HALEKTENI VE ENE ABDUKE, VE ENE ‘ANA ‘AHDIKE VE VA'DIKE ME-STETA'TU. E'UZU BIKE MIN ŠERRI MA SANA'TU, EBU-U LEKE BINI'METIKE ‘ALEJJE, VE EBU-U BIZENBI, FA-GFIR LI, FE INNEHU LA JAGFIRUZ-ZUNUBE ILLA ENTE.“ („Allahu, Ti si Gospodar moj, nema drugog boga osim Tebe, stvorio si me, i ja sam Tvoj rob. Tebi sam obavezu i obećanje dao (tj. na pokornost i obožavanje) i ispunjavam ga onoliko koliko mogu (u granicama svoje mogućnosti). Tebi se utječem od zla onoga što sam učinio. Priznajem Tvoje blagodati prema meni i priznajem svoj grijeh. Pa, oprosti mi, jer, zaista, niko drugi osim Tebe grijehe ne prašta.“) Ko ovo prouči danju, čvrsto vjeruje i ubijeđen je u to (tj. značenje toga), a zatim u tom danu umre, prije nego što zanoći, on je od stanovnika Dženneta. I onaj koji to izgovori navečer i čvrsto je u to ubijeđen, te umre prije nego osvane, i on je od stanovnika Dženneta.
  • Post dana Arefata (deveti dan zul-hidždžeta, uoči Kurban-bajrama) je otkup za grijehe koji su počinjeni prošle i naredne godine.
  • Blago onome ko vlada svojim jezikom, čija kuća je njemu dovoljna i koji plače nad svojim grijesima.
  • Blago onome ko bude našao u svojoj knjizi (u koju su ubilježena djela na Sudnjem danu) mnogo istigfara (traženja oprosta).
  • Bijaše jedan čovjek koji je ljudima zajmove davao pa bi svome momku govorio: „Kada dođeš do nekoga ko je u teškoj situaciji, pređi preko njega (ne traži mu duga, olakšaj i oprosti mu), možda će Allah (nadamo se) nama oprostiti (grijehe).“ I, zaista, susreo se sa Allahom i On mu je oprostio i preko ružnih njegovih postupaka prešao.
  • Kada bi čovjek imao dolinu blaga, zaželio bi i drugu, a kada bi imao dvije doline, zaželio bi i treću. Ljudsku utrobu ništa ne može napuniti (zadovoljiti), osim zemlje. A Allah prima pokajanje od onoga ko se iskreno pokaje (i zatraži oprosta).
  • Ko želi da se obraduje svojim stranicama (kada ih bude vidio na Sudnjem danu, u kojima su zabilježena njegova djela), neka što više čini istigfara (traži oprosta).
  • Kajanje je teoba. Onaj ko se iskreno pokaje za učinjeni grijeh je kao i onaj koji nije ni imao grijeha.
  • „O ljudi, činite iskrenu teobu Allahu, dž.š.! Ja Mu činim teobu (i) stotinu puta dnevno.“

Izvor: Ovako je govorio Resulullah, Sujutijeva zbirka hadisa – sahih i hasen

Priredio: Salih ef. Indžić

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva

U društvu sa Poslanikom, a.s. – Kako je izgledala njegova svakodnevnica?

Muslimani su od ranih generacija, do u najmanje sitnice istraživali život Poslanika a.s., ponašali se na način kako je to on činio, po sunnetu, skladali stihove njemu za ljubav, pisali o njemu i savjetovali druge da isto to čine.

Ovaj način ”drugovanja” s voljenim Poslanikom a.s. snažio je vjeru svakog muslimana, davao mu jasnu sliku o načinu ponašanja u različitim situacijama, te budio ljubav spram Poslanika a.s. Nekada, postupanje po onome što je Poslanik uradio, u očima drugih i nije imalo nekog posebnog značaja, ali za one koji su u njemu vidjeli divnog uzora, svaki pokret je imao smisla i svaki savjet duboko dirao dušu.

Živjeti na način kako je to činio Poslanik a.s. bar na kratko, želja je svakog muslimana. Nastajale su mnoge knjige koje su opisivale Poslanikov život do u najmanje sitnice. U ovom tekstu i mi ćemo navesti neke od segmenata Resulullahovog života koje smo smatrali bitnim i korisnim da vam izdvojimo.

U Medini punoj palmovika, koja srca čini sretnim i smirenim, koja je toliko lijepa da se oči orose suzama i ushićenjem kada u nju gledaju, doselio se iz rodne Mekke Allahov Poslanik a.s. 622.godine, i ovaj grad učinio svojim gradom i u njemu nastanio svoje ukućane. Doselio je u Medinu sa svojim vjernim ashabima obasjavši svojim dolaskom svaki njen kutak. Zavoljeli su ga i njeni stanovnici i priroda koja ju okružuje. Najbolji stanovnici Medine utrkivali su se živeći sa Poslanikom ko će sjesti bliže do njega, iskazujući mu tako neizmjernu ljubav i poštovanje a i on se s ljubavlju družio s njima, jedino se osamljujući kada bi poželio dobrovoljno ibadet činiti Uzvišenom Allahu. Svaki trenutak njegovog plemenitog života proveden s porodicom, u mesdžidu, u medinskim sokacima, u zijaretu ashabima, sjedeći na hasuri, družeći se sa prijateljima, liježući u postelju, bio je ispunjen mudrošću, dobrotom, iskrenošću i ibadetom.

Oči njegovih ashaba koje su pratile svaki njegov i najmanji pokret bile su kamere koje su bilježile svaki trenutak. Njegovi ashabi su nam vjerno prenijeli svaki njegov sunnet, svaki njegov običaj, pa čak i sitnice koje je činio pri lijeganju u postelju i pri ustajanju iz iste.

Prva stvar koju bi činio ranom zorom kada bi se prenuo iz sna bilo je da je dohvatio misvak i njime čistio svoje zube te učio dovu nakon buđenja. Ponavljao bi riječi sabahskog ezana nakon kojeg bi u svojoj kući klanjao dva rekata nafile, pa bi čuvši Bilalov ikamet izlazio u džamiju i stajao ispred svojih ashaba redajući ih u safove. Nakon klanjanja sabah namaza sa okupljenim ashabima počesto bi razgovarao puštajući ih da svako iznese ono što je eventualno sanjao, a ako ne bi bilo nikakvih snova, onda bi pričali i razgovarali o nekim drugim stvarima. Nekada bi ti kružoci sa Poslanikom poslije sabaha bili toliko poučni da bi se ashabima oči rosile suzama a srca podrhtavala slušavši njegova kazivanja i savjete. Međutim, ponekad bi puštao ashabe da se u šaljivom tonu prisjećaju nekih prošlih događaja na koje bi se i on sam počesto nasmijao. Ukoliko ne bi bilo takvih sjedenja poslije sabahskog farza preporučivao bi ashabima da izlazak sunca dočekaju u jutarnjem zikru učeći ga svak za sebe pojedinačno.

Kada bi se vratio kući ponovo bi prao zube misvakom selamivši svoje ukućane, a počesto bi posjećujući svoje supruge i pitao neku od njih da li ima nešto za jelo. Nakon doručka i boravka kod svojih ukućana znao bi odlaziti ponovo do džamije klanjavši u njoj dva rekata tehijjetul – mesdžida, a ponekada i duha namaz. Boravio bi u džamiji a ashabi bi u nju dolazili u tim jutarnjim satima da ga pitaju za svoje potrebe, jer su znali da ga počesto u tom periodu mogu naći na tom mjestu. Razgovarao bi sa onima koji su željeli razgovor i nastojao bi odgovoriti na njihova pitanja ili ih nešto dodatno posavjetovati. Bitno je napomenuti da se u druženju Poslanika sa ashabima skoro nikada nije radilo o monologu, nego se uvijek razvijala diskusija u kojoj su ashabi kao učenici uzimali učešća u procesu svog duhovnog odgoja i obrazovanja.

Običaj je bio da se Allahovom Poslaniku na ovim druženjima, ako ima neko novorođenče, isto donese, pa bi on učio dovu za njega i molio bi Allaha da mu podari bereket. Tad bi držao dijete u krilu i potvrđivao bi ime novorođenčeta (koje su mu nadjenuli roditelji ili dali samom Poslaniku da mu ga od nadjene). U toku druženja ashaba sa Poslanikom bilo im je dozvoljeno šaliti se i pričati o svakodnevnim životnim situacijama. Poštovanje koje su osjećali prema Poslaniku s.a.v.s. nije bilo nikakva prepreka da se raduju životu i uživaju u njemu tako što će se umjereno i umjesno šaliti. Nekada bi u ovom periodu Poslaniku dolazili gosti i delegacije koje su mu znale pristizati sa svih strana. On bi ih primao i ugošćavao.

Poslanik s.a.v.s. svih ashabima pridavao je jednaku pažnju i prilikom susreta s njima pokazivao je radost, te je svaki od njih vjerovao da se nalazi na posebnom mjestu kod njega. Ako bi neko poklonio Poslaniku hranu u trenutku dok se nalazio u društvu sa ashabima, jeli bi svi zajedno. Često bi čašćavao ashabe zajedničkim jelom. Nikada ne bi napustao neki skup a da prije toga ne bi proučio poznatu dovu za iskup grijeha.
Nekada bi se dešavalo da Poslanik poslije jutarnjeg druženja sa ashabima ode u posjetu kod nekog od rodbine ili prijatelja. Često bi navraćao kod kćerke Fatime i tu bi se malo poigrao sa svojim unucima. U jutarnjim satima išao bi u posjetu bolesnima ili određenim siromašnim muslimanima, te bi shodno mogućnostima ispunjavao njihove potrebe. Bilo je situacija da su ga stanovnici Medine i okolnih mjesta pozivali u goste s nijetom da ga počaste i da im on predvodi namaz u njihovoj kući. Alimi tvrde da su to bile najčešće neobavezne dnevne ili noćne nafile. Poslanik a.s. je imao neka svoja omiljena jela koja bi i pojedini ashabi kasnije zavoljeli vidjevši da ih i Poslanik posebno voli.
Osmijehnuo bi se svakom koga bi susreo u čaršiji na putu i mesdžidu. Uvijek je bio vedrog i nasmijanog lica. Kada bi se susreo sa djecom, poselamio bi ih a počesto i pomilovao rukom po licu. Džabir Ibn Semura se prisjeća kada je on bio dječak da se sa djecom igrao dok je u šetnju jedne prilike krenuo Allahov poslanik. Vidjevši Džabira prišao mu je pomilovao ga po obrazu, tako da je Džabir osjetio hladnoću ruke Poslanikove koja je toliko mirisala da se njemu činilo da ju je upravo izvadio iz posude sa mirisom. U džamiji bi počesto nalazivši grupe žena kako sjede selamio ih podigavši ruku u znak pozdrava.
Običaj Poslanika s.a.v.s. bio je da često uči pri susretu sa djecom i ashabima dove za njih moleći Allaha da im podari bereket, obilje nafake i da im oprosti. Posebno je bio prepoznatljiv kada bi išao u posjetu bolesnicima. Tad bi redovito učio dove za njih, a redovan je bio u svojim dovama i selamima kada bi prolazio pored mezarja. Podučavao je ashabe da kada prolaze pored muslimanskog mezarja nazovu selam za umrle i da mole Allaha za njihov oprost grijeha. Prije podne namaza ili u podnevskom vaktu znao bi svraćati kod jedne od svojih supruga, te bi prve podnevske sunnete nakon ezana znao klanjati u kućnom ambijentu. Kada bi nekad svratio kod Ummu Sulejm koja mu je bila bliska rodica tu bi se znao malo odmoriti prije podne ukoliko bi bio umoran od jutarnjih obilazaka i aktivnosti.

Subotom bi znao odlaziti u Kuba da posjeti mesdžid koji je prvi sagrađen te bi tamo klanjao namaz. Kad bi dolazio u Kuba odmarao bi se u kući svoje rodice Ummu Haram bint Melhan, nekada ručavši tu. Jedne prilike je zaspao u njenoj kući, pa kada se probudio on se osmjehnuo a ona ga je upitala zbog čega se osmjehnuo. Poslanik reče: ,, U snu sam vidio moje sljedbenike kako se bore na Allahovom putu, ali na morskim valovima. Izgledali su poput kraljeva. ” Ona tada reče: ,, Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da me učini jednom od njih. ” Tom prilikom je Poslanik proučio dovu za nju i rekao joj: ,, Ti ćeš biti među prvima od njih. ” Buharija i Muslim bilježe da je u vrijeme hilafeta Muavije zaplovila morem kao borac na Allahovom putu i na tom putu poginula kao šehid.

Nije mu bilo strano da ulazeći u džamiju radi klanjanja podnevskog farza sa sobom ponekada u naručju ponese svoju unučad Hasana, Huseina ili Umamu, spustivši ih pored sebe u muhrab a potom bi pristupio klanjanju. Nakon podnevnog farza često bi se vraćao svojim ukućanima i tu bi klanjao dva rekata sunsunneta. Nakon ikindije posjećivao bi svoje supruge, razgovaravši sa njima, pitajući za njihove kućne potrebe. Nakon akšamskog farza vraćao bi se kući, klanjao dva rekata akšamskih sunneta u kući, te bi se posvetio pripremi večere i u ozračju tog ambijenta u kući provodio vrijeme do jacije. Ashabima je preporučivao da kada su u mogućnosti na večeru pozivaju siromašne muslimane.

Kada bi postio aktivnosti oko jela izgledale bi malo drugačije, jer bi, kako neki izvori navode, počesto preporučivao da se prvo jede pa da se klanja. Poslije večere Poslanik bi običavao piti sok od hurmi koje su prethodno pokiseljene u vodu. Ako bi jeo u društvu od nekih svojih supruga razgovarao bi s njom, šalio se i pokazivao bi dobročinstvo. Govorio je: ,, I zalogaj koji prineseš do usta svoje supruge je sadaka. ” (Buhari i Muslim) Simpatični su primjeri koje navodi hazreti Aiša kada pojašnjava kakvi su bili trenuci njene večere sa Poslanikom. Jedno drugom bi komadiće mesa stavljali u usta, pa bi ona odgrizla komadić mesa, a on bi stavljao svoje usne na isto to mjesto, te bi i on odgrizao meso. Zahtjevao je da se ona prva napije vode pa bi onda on stavljao svoje usne na isto to mjesto na čaši i onda bi pio. Mnoštvo je primjera koji nam pokazuju kako je Poslanik umio uživati družeći se sa svojim ukućanima, te sa svojim drugovima i rodbinom.

Nije žurio sa obavljanjem jacije namaza. Pristupajući jacijskom farzu ako bi čuo plač djeteta učio bi kraće sure iz bojazni da ne optereti majku. Nakon predaje selama jacijskog farza, sačekao bi da prvo izađu žene iz džamije i uđu u svoje kuće, pa bi tek tada Allahov Poslanik s.a.v.s. ustajao a poslije njega bi ustajali i ashabi. Kada bi se vratio svojoj kući klanjao bi još dva rekata nafile, odnosno jacijskih sunsuneta, te bi vrijeme poslije provodio sa ukućanima prije nego što legne spavati. Ponekad bi odlazio na sijelo kod nekog od ashaba razgovarajući o potrebama društvene zajednice, a kasnije bi ga oni pratili do njegove kuće, uživajući u svakom trenutku druženja s njim.

Jedne noći prošao je pored kuće Ebu Musaa el – Ešarija i dugo je ostao slušajući njegovo prelijepo učenje Kur'ana. Ujutro ga je sreo i rekao mu: ,, Ebu Musaa, sinoć sam stajao pored tvoje kuće i slušao tvoje učenje. Imaš milozvučan glas kao što ga je imao Davud a.s.” (Buhari i Muslim) Nije zabilježeno da je u toku svoga života sa svojim ashabima bilo kada pravio skupne ceremonije zajedničkog zikra niti bi pravio kolektivne vidove poklanjanja sevapa umrlima. Preporučivao je ashabima da svako pojedinačno moli za svoga umrlog i da za njega udjeljuje sadaku siromasima. Smatrao je svoje kružoke i predavanja o Allahovog vjeri najvećim vidom medžlisi – zikra (skupnog zikrullaha).

Istigfar bi učio preko 70 puta u toku dana, podsticavši ashabe da i oni uče istigfare i da što češće pojedinačno čine zikr Allahu. U tradiciji ashaba bilo je da nakon sabahskog i akšamskog namaza često uče jutarnji i večernji zikr na koji su bili podstaknuti od strane samog Resulullaha. On ih je učio dovama i zikrovima preporučenim za tu prigodu. Oni bi te zikrove nakon što ih zapamte učili pojedinačno u svojim kućama ili mesdžidima.
Poslanik bi noću ustajao i klanjao noćni namaz koji bi završavao vitrom. Onim ashabima koji nisu sigurni da će ustati u toku noći savjetovao je da vitr namaz klanjaju pred spavanje.

Zabilježeno je da je po naredbi Džibrila odlazio do obližnjeg mezarja Bekul – Garkad i molio Allaha za oprost grijeha ukopanih u tom mezarju. Svoju bi dovu počinjao sa selamom.

Allahov Poslanik s.a.v.s. vodio je jednostavan život. Živio je jednostavno: družio se sa ljudima, radovao čemu se i oni raduju a nekada i tugovao zbog onoga čega i oni tuguju. Svojim ashabima poklonio je svoje srce a i oni su njemu uzvratili na isti način. Oni su u njemu vidjeli najiskrenijeg savjetnika i najboljeg prijatelja. Takav je bio Allahov Poslanik s.a.v.s. i kao takav on je naš vječiti i nezamjenjivi uzor i učitelj do Sudnjeg Dana.

Izvori:

Sahihul-Buhari s prijevodom
Muslimova zbirka hadisa s komentarom
Vrline Allahovog Poslanika – Imami Tirmizi
Jedan dan sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. – Abdul – Vehhab ibn Nasiret – Tariri

 

Za Akos. ba. pripremili: Admir Iković i Adisa Omerbašić

Kockanje je siguran put u propast

Bosna i Hercegovina je na prvom mjestu u Evropi, ali i u regionu, po broju kladionica, proporcionalno broju stanovnika. Već nekoliko godina iznos uplata prelazi milijardu km, a u 2017 godini je uplaćemo 1,6 milijardi km, što je za jednu od najsiromašnijih zemalja Evrope pravi apsurd. Nemam ambiciju, niti želim da računam koliko se za jednu milijardu km može napraviti džamija, otvoriti fabrika ili izgraditi km autoputa, nego bih želio upozoriti na štetne posljedice kockanja za pojedinca i društvo.

Kocka je svaka igra koja se igra u novac, ili bilo koju drugu vrijednost, pri čemu pojedinac ili grupa dobija, a svi ostali gube.  U kocku spadaju igre na sreću: loto, bingo, razne srećke i kladionice. Igre koje su inače dozvoljene kao razonoda (šah, tavla, karte i sl.), su kocka, ako se igraju u novac, ako izazivaju psovku i ružne riječi, ili ako zbog njih ljudi zapostavljaju namaz i druge obaveze.

S druge strane, u kocku se ne ubrajaju kvizovi koji se baziraju na znanju, a ne na sreći, kao i nagradne igre u prodavnicama, u kojima se uz račun dobije nagradni kupon, jer pri tome niko ne gubi iako pojedinci dobijaju.

Allah dž.š. je strogo zabranio kocku, klađenja i igre na sreću.

U Kuranu kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“(Kuran 5:90)

Iz ovoga ajeta vidimo da Allah dž.š. kocku spominje zajedno sa alkoholom, kumirima-kipovima i gatanjem. Sve nabrojano spada u velike grijehe i haram je.

Što se tiče kocke već odavno nam je potrebna sasvim nova perecepcija u kojoj je kocka predstavljena kao veliki grijeh. Grozimo se na spominjanje svinjetine, ubistva, samoubistva, alkohola, znamo da su zlo, ali igre na sreću nam još uvijek prolaze pod plaštom sporta, individualne strategije i sposobnosti, iako spadaju u istu kategoriju grijeha. Zbog toga nam je potreban novi koncept  koji bi kocki dao epitet velikog grijeha i velikog zla i koji bi adekvatno prikazao njenu pogubnost.

Poslanik, a.s., je osudio čak i samu pomisao na kocku, pa u hadisu koji bilježi imam Muslim a prenosi Ebu Hurejre r.a. stoji: „I ko kaže svome drugu: „Hajde da se kockamo!“, neka podijeli sadaku!” (Muslim),

Zabiljezeno je od Ebu-Musaa el-Esarija da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao /149/: “Onaj ko se bavi kockom za igru neposlusan je Allahu i Njegovu Poslaniku.” (Malik, Muvetta)

Kocka nije sport, nije umjeće, nije strategija niti sposobnost, nego bolest. Onaj ko se kocka ima ozbiljan psihološki poremećaj. Kockanje je siguran put u propast, i pojedinca, porodice, ali i društva u kojem se raširi. Nažalost, svaki dan ovo zlo sve više mladih vodi u veliku provaliju, dunjalučku i ahiretsku.

Ovisnost o kockanju

Ovisnost o kockanju je najkoplikovanija ovisnost i najteže se liječi, jer je je potpuno nehemijska, ne uzima se nikakva supstanca i ne postoji neutralizator ili blokator kao lijek. Kockari, ustvari,  nauče organizam da sam luči adrenalin u kojem uzivaju, na koji se naviknu i o koji postanu ovisni.

Važno je istači da je tanka granica između rekreativnog i patološkog kockanja. Zbog toga, prvi odlasci djece i mladih u kladionicu treba da se shvate ozbiljno, jer ovisnost  može razviti sasvim slučajan, jedan pokusaj, jedna igra. Prema tome, nijedna uplata nije bezazlena, i svaki listić predstavlja potencijalnu opasnost od ovisnosti. Niko svjesno ne postaje kockar, a kada se olahko upusti u ovaj grijeh, vrlo brzo može da postane ovisan, i da mu kocka postane opsesija.

Istraživanja od prije nekoliko godina su pokazala da preko 40% mladih redovno ide u kladionice i kocka, a da je čak preko 80% maloljetnih od 15-17 godina igralo igre na sreću. Federalnim zakonom o igrama na sreću se zabranjuje primanje uplata za klađenje osobama mlađim od 18 godina.

Zakonom je zabranjeno da kladionice budu u blizini škola, ali one su gotovo postale školski inventar, a za otvaranje bilo koje poslovnice ili njen premještaj dozvolu daje Ministarstvo finansija FBIH. Apsurd je da Vlada organizira klađenje a da zakonom predviđa da se dio sredstava koristi za liječenje ovisnosti od kockanja. Međutim, ako se pogleda koliko koštaju dozvole za rad i koliko se zaradi od klađenja onda nas ništa ne treba iznenaditi.

Posljedice kockanja

Mnogo je posljedica kockanja koje su pogubne za pojedinca, porodicu i društvo. Kockanje uništava cijeli niz vrijednosti:

  1. Materijalne; Kocka sistemski osiromašuje i pojedinca, porodice ali i društvo u kojem se raširi. Ako se hipotetički postavimo i situaciju onoga koji otvara kladionicu i postavimo pitanje šta je cilj, ne treba mnogo mudrosti da uvidimo da je cilj zarada. Zarađujući milione pripređivači igara na sreću unesreće veliki broj pojedinca, porodica ali i društvo u cjelini. Osiromašenje pojedinaca, porodica i društva dešava se svakodnevno. Već imamo mnogo općina u kojima je veći iznos uplata u kladionicama nego cijeli godišnji budžet općine. Kako vrijeme prolazi konzumirajući ovaj grijeh društvo će biti sve više siromašnije.

2. Radne; Kada najljepše godine, godine mladosti, godine snage čovjek provede u kockanju, nadanju, maštanju i razočarenju, niko ga poslije neće naučiti da bude radnik, da bude vrijedan, odgovoran i da svojim trudom nešto u životu postigne. Od takvog čovjeka nikad vrijednog čovjeka neće biti, nego samo gubitnik koji će živjeti i umrijeti u nadanjima, maštanjima i razočarenjima.

  1. Socijalne; Mnogo je porodica razorenih zbog kockanja. Mnogo je brakova uništenih, porodičnih vrijednosti prodato, roditeljskih suza i uzdaha pušteno, dječijih želja i potreba uskraćeno zbog kocke. Neće biti sreće u porodici ukoliko se troši na kocku i klađenje. Mora biti nemir, belaji i problemi u kući u koju se unose šejtanove stvari, u kojoj porodica zajedno sjedi, prati i igra haram. Šejtanove stvari ne dozvoljavaju i ne podnose da u kućama bude mir, sklad i harmonija.
  2. Zdravstvene; Kocka i klađenje su ovisnost a svaka ovisnost je bolest. Kockar u kratkom vremenskom periodu ima toliko mnogo nadanja, planova i želja, pa odjednom izgubi sve i nabuja razočarenje. Taj raspon od prevelikog nadanja do prevelikog razočarenja u kratkom vremenu je vrlo opasan. Vrlo negativno utiče na rad srca, izaziva probane probleme i probleme sa snom ali isto tako, poremeti nade, deformiše volju i ubije trud.

Prevencija i liječenje

Proces prevencije i odvikavanja od kocke od strane države  još nije ni započeo. Zapravo, teško je napraviti bilo kakvu kampanju protiv kocke jer je lobi priređivača igara na sreću jak i vrlo brzo reaguju. Ako tome dodamo činjenicu da je FBIH vlasnik lutrije BIH, da ima preko 500 uplatnih mjesta, da Ministarstvo finansija FBIH daje dozvolu za rad, teško je očekivati pomoć u prevenciji i liječenje od strane države.

Zbog toga u prevenciji i liječenju treba da učestvuje cijela porodica, vjerska zajednica, nevladine organizacije, škola, mekteb i sve druge ustanove koje su u mogućnosti. Liječenje je teško i dugotrajno a ima nekoliko stvari koje mogu pomoći. Prije svega, potrebno je uočiti i ozbiljno shvatiti sitne aktivnosti kockanja, jer od sitnih kockara nastaju patološki. Kada se primjete sitne aktivnosti kockanja, treba ih analizirati i uvidjeti jesu li iz znatiželje ili postoji uzrok. Najčešći uzroci su usamljenost, neraspoloženje, osjećaj bezizlaznosti, sanjarenje, kompleksi bilo koje vrste.

Nakon toga treba biti uporan u savjetovanju i podršci, iako kockari ne žele razgovarati o problemu. Otvoren razgovor sa  članom porodice ili bliskim prijateljem je iznimno važan. U tom razgovoru je potrebno biti uporan i dati dovoljno informacija o štetnosti i posljedicama kocke, te promovisati zdrav stil života.

U isto vrijeme, bitno je ponuditi alternativu. Kockanje je niz aktivnosti i zato je prevažno ponuditi nove aktivnosti koje bi neutralizovale želju za kockanjem i kvalitetno popunile slobodno vrijeme. Drvo koje se ne koristi truhne, željezo hrdža a čovjek griješi. Ako ima neiskorištenog vremenam, ako nema aktivnosti i ako nema smisla u životu, onda mora da se razvija i raste grijeh.

Na kraju je važno staviti kockara u poziciju gubitnika. Jak je nagon nadanja i prevelikih očekivanja i zato je važno napraviti scenario u kojem kockar gubi i objasniti mu posljedice. Kreirati sliku kockara koji je potrošio sav novac i koji se razočaran vraća kući, izneverio sebe, svoju djecu, svoje roditelje i prijatelje i cijelu porodicu.

Zvog svega nadevenog kockanje treba da bude često predmet naših razgovora, istraživanja, i djelovanja. Prije svih, vjernici bi mogli promijeniti pristup ovom grijehu. Predstaviti ga svojoj djeci, porodici, prijateljima i poznanicima kao bolest, kao propast, kao veliki grijeh. Jer kockanje je siguran put u propast, i pojedinca ali i društva u kojem se raširi.

Molim Allaha da otkloni od nas kocku i njene štetne posljedice, da nam podari snage, da se grijeha čuvamo i u vjeri ustrajemo. Amin!

 

Subscribe to this RSS feed