Mahir Kevrić

Website URL:

Tajanstvene ličnosti iz Kur'ana: Kazivanje o Talutu – vođa kojem su meleci donijeli kovčeg kao znak vlasti

Kada su se dvije vojske, bolje rečeno armija gorostasa i šačica mudžahida na Allahovom putu, našle jedna naspram druge, na mjedan je istupio Džalut, potpuno samouvjeren u svoju snagu i snagu svoje vojske.

Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud, istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“

Ovo kazivanje nam nudi scene oslabljenih ljudskih duša pred strahom od smrti koja ih je toliko obuzela da su se već prepustili na nemilost neprijatelju. Neprijatelj ih je stao masakrirati, uništavati njihovu zemlju, paliti kuće i pljačkati sve vrijedno. Kada im je zemlja postala tijesna, usljed silnog straha pred neprijateljem, vidjeli su da se njihov izbor sveo samo na dvije stvari: čekanje masakra ili suprotstavljanje neprijatelju. Odlučili su se suprotstaviti neprijatelju pod vođstvom sposobnog vođe, snažnog, pametnog i odlučnog, genijalnog, mudrog i lukavog, sa velikim znanjem o strategiji ratovanja i snalažljivog u toku izvođenja samih operacija, kao i spremnog za napad i odbranu, te brojna lukavstva kojima će zbuniti i zavarati neprijatelja. Međutim,  imali su jedan veliki problem: Među sobom nisu znali ni za jednog takvog!

Allahova odredba u odabiru vođe

Sigurno ste bezbroj puta osjetili kako ste daleko bliži vjeri dok ste u nevoljama do guše, nego dok bezbrižno uživate u svom blagostanju. Isto se desilo i sa Izraelćanima koji su se, grcajući u ukazanim nevoljama, obratili za pomoć svome poslaniku, Šimvilu, prepuštajući da im on izabere vođu. Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” Možete zamisliti kolika ih je nevolja pritisnula kada su najveću strast ovog svijeta – izbore i vlast, potpuno prepustili u ruke svom vjerskom poglavaru. Međutim, njihov vjerovjesnik je dobro poznavao svoj narod i znajući za njihovu ogromnu ljubav prema uživanjima na ovom svijetu plašio se da će oni prekršiti svoja obećanja i odbaciti svoju odlučnost čim im se propiše ratovanje. Vjerovjesnik im je iznio svoje strahove ali su oni, čim su ih čuli, energično odbacili svaku mogućnost da promijene stavove i odlučnost za ratovanje i zaštitu svoje vjere, domovine i porodica, bez obzira što im je neprijatelj bio Džalut i njegovi divovi Ken'anci, o čijoj se snazi, silini i nemilosrdnosti pričalo na sve strane i što su svi znali da su oni pravi divovi, koji ne ostavljaju ništa živo iza sebe. “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” – reče on. – “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” Vidjevši njihovu odlučnost vjerovjesnik je zamolio Allaha, dž.š., da im odredi vođu, još uvijek ne vjerujući da će oni ostati pri datoj riječi i svojim obećanjima, te da će prihvatiti vladara kojeg im Allah, dž.š., odredi.

Njihov vjerovjesnik je dobro znao bolesti svog naroda i zato je očekivao da će oni odbaciti Allahovu odredbu, jer njihovo ponašanje je bilo iskvareno, bili su ogrezli u strastima, mržnji, zavisti, oholosti i žurbi da kontriraju svojim vjerovjesnicima, zato je spremno dočekao njihove reakcije: “Allah vam je odredio Taluta za vladara” – reče im vjerovjesnik njihov. – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato” – rekoše oni.  “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve”.

Razlog ovom njihovom velikom iznenađenju i čuđenju leži u tome što su sve njihove vođe potjecale od Jehudine loze i bili su bogati, dok je Talut potjecao od Benjaminove loze i uopće nije bio bogat. Toliko su isticali svoje porijeklo da su potpuno zanemarili i odbacili činjenicu da im je to Uzvišeni Allah propisao i da On najbolje zna ko je najbolji da vodi svoj narod do uspjeha i pobjede, a Talut se odlikovao velikom snagom, obilnim znanjem i britkom pameću. Izraelćani su dobro znali Talutove kvalitete. Oni sami su mu dali nadimak Talut – izuzetno visoki i snažni, tako da je taj nadimak prevagnuo nad njegovim imenom, a njegovo pravo ime je bilo Šavil. Također su znali da je Talut bio izuzetno pametan i mudar i da mu je Allah podario znanje kojim može upravljati narodom, politikom i ratovanjem. Međutim, ovdje možete osjetiti šta znače kur'anske fraze – ljudi koji ne razmišljaju, ljudi koji ne shvaćaju, i sl., jer sami ste vidjeli koliko vrijedi porijeklo i bogatstvo pred kamom krvoloka, a koliko snaga, znanje i sposobnost.

Talutova mu'džiza

Nezadovoljni Allahovom odredbom, kako to još uvijek biva, ljudi su tražili najmanji razlog da je odbace kako bi sami sebi mogli opravdati taj postupak. O tome koliko je to opravdanje valjano za takav čin nikada niko nije i neće razmišljati. Njegov narod je tražio dodatni znak da ga je zaista Uzvišeni Allah odlikovao nad njima i to i dobijaju: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” Ovaj kovčeg su donijeli meleci i to iz ruku Palestinaca  – Amalićana,  u njihovu zemlju i ljudi su svojim očima vidjeli kako biva spušten na mjesto u kome su se nalazili. Tada su se potpuno uvjerili da im je njihov vjerovjesnik rekao istinu. Kako se navodi u nekim predajama u kovčegu su se nalazile Musaove sandale i štap, ostaci ploča Tevrata i neke stvari iz Musaove i Harunove porodice. Meleci su ga uvijek u bitkama nosili ispred njih da se okoriste bereketom tih stvari u ratovima protiv neprijatelja. Međutim, zavjetni kovčeg su im zarobili neprijatelji i oni su umislili sebi da je njihova snaga otišla zajedno sa njim i prešla u ruke neprijatelju. Da su samo malo razmislili, shvatili bi da je cilj kovčega da nosi mubarek stvari i uspomene na njihove poslanike koje će ih uvijek iznova osvježavati i buditi njihovu inače prevrtljivu vjeru, a ne da kovčeg ratuje i vodi bitke umjesto njih.

Sada im je kovčeg vraćen i predan u ruke, umjesto njih to su učinili meleci, ali ipak kada ih je njihov vođa Talut pozvao u rat, zastali su, stali se dvoumiti i počeli usporavati pripreme za polazak u boj. Uzvišeni nam trajno ukazuje na tu sliku: A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. Iako je Talut, kako se navodi, dozvolio svakome ko ima bilo kakav razlog da izostane iz boja da to i učini. On je poručio: „Ko želi da gradi kuću, neka to i radi; ko ima stare roditelje i pazi ih, neka i dalje nastavi; ko ima malu djecu i čuva ih, neka ostane sa njima. Sa nama neka ne ide niko ko ne želi.“ Talut je dobro znao koliko je njegov narod ogrezao u ljubavi prema uživanjima u životu na ovom svijetu i koliko im je beznačajno bilo traženje nagrada na Ahiretu, i znao je da su takvi beskorisni u borbi i da on tu ne može ništa promijeniti, jer te stvari mijenja jedino Uzvišeni Allah kod osoba kojima se smiluje. Pa i pored svega, vrlo mali broj ljudi je odlučio krenuti u pohod.

Dvije vrste ratnika

Talut je izišao sa malobrojnom skupinom vojnika spremnih na borbu, ali i oni su se dijelili u pogledu razloga zbog kojih su krenuli u boj. Jedni su krenuli tražeći Allahovo zadovoljstvo, dok je drugima od toga bilo draže traženje ratnog plijena. Svojom briljantnom pameću i pronicljivošću dobro je znao stanje i mogućnosti u borbi i jednih i drugih, zato je odlučio da ih ispita kako bi se uvjerio ko je iskreni vjernik koji će ratovati protiv neprijatelja čisto u ime Uzvišenog Allaha, a ko ide s ciljem da se nakupi ratnog plijena. Zato im je rekao: „I kad Talut vojsku izvede reče: ‘Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” Kod rijeke ga je čekalo još veće iznenađenje: I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. Od tada datira čuvena izreka: „Misliš me žednog preko vode prevesti“, s tim da je to izreka licemjera iz Talutove vojske, koju, eto, u neznanju koriste i brojni muslimani.

Prešavši rijeku, pred njima je stajalo najgorče iznenađenje. Vidjeli su neizbrojivu Džalutovu vojsku koja se ulogorila u njihovoj neposrednoj blizini. Vidjeti samo jednog neprijateljskog vojnika u blizini je neopisiv doživljaj, pa šta tek mislite o osjećanjima pred hiljadama neprijateljskih vojnika koji su pored snage, brojnosti, naoružanja i opreme, još i divovskog rasta. Zato se naprosto oteo povik iz usta čak i iskrenih vjernika koji su položili ispit prelaska preko rijeke: I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!’

Ehlu-l-kitabije smatraju da se broj onih koji su se odazvali Talutovom pozivu na mobilizaciju kretao oko tri hiljade. Kada su vidjeli snagu i brojnost Džalutove vojske, veći dio njegove vojske se posakrivao po okolnim brdima, zavlačeči se u rupe i bunareve i skrivajući se u korijenje velikog drveća, dodavši tome još i ispit kod rijeke Jordan- rijeku nije prešlo više od šest stotina boraca. Našavši se u toj situaciji rastužio se i Talut i obratio se Uzvišenom Allahu za pomoć i podršku, pa im se nakon toga povećalo vjerovanje i pouzdanje u Allaha, tako da su spremno istupili pred Džaluta.

Kada su se dvije vojske, bolje rečeno armija gorostasa i šačica mudžahida na Allahovom putu, našle jedna naspram druge, na mjedan je istupio Džalut, potpuno samouvjeren u svoju snagu i snagu svoje vojske. Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud,  istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“ Davud je prije tog pohoda čuvao ovce i svima je bio poznat po svojoj hrabrosti i isticanju, a bio je najvičniji u borbi s nekom vrstom praćke. Stanovao je sa svojim ocem u Bejtu-Lahmu (Betlehem) i Samvil ga je pogladio po glavi i obećao njegovom ocu da će njegov sin, vrlo brzo, postati vladar Izraelćana, a sada se, eto, mladić našao pred divom Džalutom. Vidjevši da Davud sa sobom ne nosi nikakvo oružje za dvoboj, Džalut ga je stao ismijavati, što zbog njegove mladosti i veličine, a što zbog neposjedovanja ‘odgovarajućeg’ oružja za dvoboj. Međutim, Davud ga gađa kamenom iz svoje praćke i pogađa direktno u glavu, na što je div pao bez svijesti. Davud je poput munje priskočio, odsjekao mu glavu i bacio je pred Taluta. Zatim je bitka i počela i vrlo brzo se završila: I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio.

Davudova odvažnost i nastup još više su mu uvećali ljubav i ugled kod Izraelćana.

U brojnim knjigama ćete naći kako su Davudov istup i pojava izazvali veliku zavist i mržnju kod Taluta i kako ga je nakon toga stalno slao u bitke protiv Amalićana, ne bi li poginuo u nekoj od bitaka i tako ga se zauvijek oslobodio. Međutim, iz svake od bitaka Davud se vraćao kao pobjednik, što mu je još više povećavalo ljubav i ugled kod Izraelćana. Vidjevši da ne gine, Talut mu je pripremio klopku da ga ubije. Od te klopke Davuda je spasila njegova žena, koja je bila Talutova kćerka, i nasavjetovala ga da bježi u zemlju do koje ne može doći Talut, što je mladi Davud i učinio. U izgnanstvu je ostao sve dok nije oslabila Talutova moć i ugled i dok ga Izrelćani nisu potražili i pozvali da se vrati među njih i bude im vladar. Bez obzira kako velika imena historičara navode ovo kazivanje i koliko je ono rašireno u knjigama, čak su napravljeni i crtani filmovi o tome, treba znati da su to čiste laži i potvore na Taluta. Talut je bio dobri Allahov rob, koga je Uzvišeni Allah, kao najboljeg i najsposobnijeg među Izraelćanima odabrao da im bude vođa, a sve zbog njegove vjere, pameti, znanja, snage i lijepog odnosa i obzira prema svima, a što se moglo  vidjeti i iz kazivanja. Takve osobe ne pripadaju zavidljivcima i prevrtljivcima, ali zato je tu njegov prevrtljivi narod i isti oni koji nisu bili zadovoljni njegovim izborom za vladara ni prvi put. Od njihovog jezika se nije spasio ni jedan poslanik, pa čak ni Musa, Harun, taj isti Davud i njegov sin Sulejman, kao na kraju ni naš poslanik, Muhammed, s.a.v.s., pa zar da se spasi ‘siromašni’ Talut, koji im je postao vladar!?

Put pobjede

Ovo kazivanje nam sjajno predstavlja sve vrste ljudi unutar jednog društva, kao i njihove ciljeve i vrijednosti. Vidjeli smo, također, kako se taj krug ljudi unutar naroda sužava od iskušenja do iskušenja, sve dok na kraju ne ostane jedinka koja je neprikosnoveni vladar i definitivno najbolji u svom narodu.  Pored toga, ovo kazivanje nam divno ukazuje na četiri stvari koje uvjetuju pobjedu:

Prva: Kvalitetan vođa. Kada se unutar društva nađe kvalitetan vođa, dovoljno mudar i pametan da postavi ispravnu strategiju borbe u kojoj će uspjeti sačuvati svoje ljude, prvo od sebe i svoje oholosti i uzdizanja, a potom i od neprijatelja i njegovih napada, koji suvereno barata napadom i odbranom i uz to koristi mnoštvo lukavstava kojima zbunjuje neprijatelja, tada muslimani mogu računati da imaju nešto.

Druga: Poslušnost vojske svome vođi i njihovo pouzdanje u njegove sposobnosti u vođenju rata i bitke, u granicama koje njima garantuju sigurnost i pobjedu sa Allahovom dozvolom.

Treća: Oslanjanje vođe i vojske na Allahovu svemoć i upućivanje Uzvišenom Allahu najiskrenijih dova kroz cijelo vrijeme pohoda i bitke. Uzvišeni Allah je moćan da pomogne malobrojne nad mnogobrojnim kada se oni čvrsto drže njegove vjere i stalno oslanjaju na Njega i pozivaju Ga u pomoć.

Četvrto: Strpljivost za vrijeme pohoda i bitke. Ne postoji ni jedna značajnija osobina od strpljivosti za postizanje uspjeha i pobjede, bez obzira o čemu da se radi. Zlatno pravilo je da je Uzvišeni Allah uz strpljive.

Uzvišeni Allah poručuje: A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, – ali, Allah je dobar svim svjetovima. To su Allahove pouke koje Mi tebi istinito kazujemo, a ti si (Muhammede), zaista, poslanik!  (El-Bekare, 246-252.)

Piše: Nezir Halilović/Saff, br.130

 

Život i običaji Bošnjaka: ponos na prvom mjestu

Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigrliše vjeru Muhammedovu, islam, te su mu i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju usko spajaju s onima koji su je donijeli, sa Turcima, i zato se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom. Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena, jer kod njih prevlađuje vjerska strana.

Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo:

Ja kakav je Suljo-bajraktare,

Tanka stasa, rumena obraza,

Crna oka kano u hajduka,

A pleća mu šira od aršina.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kqao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: „Ispružena strjelica više se ne vraća.“

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni, i gdje se sastaju nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.

Bosanski su muslimani agrikulturan narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi grudu koju su mu pređi namrli i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi.

Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u Dragoga Boga, Velikoga Allaha, pa – ako ustreba – on će ravnodušno podnijeti sve boli ovog svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se što mu drago – bilo to dobro ili zlo – on to ravnosušno podnosi jer zna da mu je to Dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio.

Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti s najvećom tačnošću. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu svomu. Čim je zora zarudjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U po dana, klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca, ide opet u džamiju i klanja ikindiju. Kad sunce zađe, klanja akšam. U dva sata poslije zapada sunca, klanja jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi zbog toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Mekki i, zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli Dragome Allahu.

Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i zato su osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredjeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako, mogu oni za lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslijepodneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti osjećaju. To je takozvani ćeif.

Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćejf. Ali kolike li razlike između ćejfa i esprita!? I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćejf da se čovjek smirio, da se je smirilo ne same tijelo nego i duh njegov. Ćeif je „kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kavu piješ ili grizeš cigar duhana.“ Elem nešta slična onoj talijanskoj: dolce for niente. Ćeif opet u širem smislu jest ono što bismo mi rekli: „Hoće mi se!“ ili „Drago mi je!“ Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu.“ Isto tako, upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćejfu.“ – pa mirna Bosna.

Izvor: Život i običaji muslimana

Autor: Antun Hangi

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva

 

 

Subscribe to this RSS feed