Majko, oče, zašto ste me gurnuli u džehennemsku vatru?

Nakon toga dođe vakat kada se sinovi “zamomče”, a kćerke “zacure”, ona najgora i najkritičnija vremena, puberteta i tinejdžerskih godina. Eh, u tom vremenu djeca najmanje svoje roditelje pitaju za mišljenje i udaljavaju se od njih, a tada su mnogi roditelji najviše zabrinuti za svoju djecu, i onda bi neke odgojne mjere upotrebljavali. Tad su djeca u nekom svome svijetu, stalno zaljubljeni, zaneseni, pa razočarani zbog neuzvraćenih ljubavi, loših prijateljstava, ocjena u školi, neprihvaćenosti u društvu itd

Zamisli da ti neko uzme tvoje voljeno dijete, pa ga pred tvojim očima muči na najgore načine, zatim ga u vatru baci, a ti to moraš gledati, slušati njegove vriske i plač i ništa ne možeš učiniti osim posmatrati slomljenog srca. Gledaš kako tvoje voljeno dijete, koje si s toliko ljubavi odgajao, trudio se da mu ispuniš njegove želje, učiniš ga sretnim, sada vrišteći od bolova nestaje u rasplamsaloj vatri. Teško, zar ne? Duša ti se kida pri samoj pomisli na takvo što.

Tvoj Gospodar te obraduje djetetom. Podari ti da osjetiš blagodat i ljepotu roditeljstva. Kad je maleno, obasipaš ga pažnjom, igraš se i zabavljaš s njim, “podjetiniš” i sam, sve radi ljubavi prema njemu. Kako odrasta, raste i tvoja ljubav iz dana u dan.
Svoje dijete odmalena trebaš odgajati u islamu, upućivati na dobro i odvraćati od zla. Uzmi primjer od našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je s djecom postupao mudro, s puno milosti i ljubavi, ali u ranom dobu odvraćao ih je od loših stvari.

Jednom je Hasan ili Husein, radijallahu anhu, htio pojesti datulu koju je neko dao da se podijeli kao milostinja, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah ju je uzeo iz njegove ruke i rekao: “Sve što je dato za milostinju nama je zabranjeno.” (Ibn Hanbel, Muslim)

Kako počinju greške u odgoju

Kada dijete odraste do vremena kada bi se trebalo učiti da obavlja namaz, i upućivati na lijep način na to, tebi  bude žao da ga opterećavaš time, pravdajući to kako ima vremena i da mu nije obaveza, ili budeš nemaran prema tome misleći da je još premalen za to. Tvoje dijete vidi da ti obavljaš namaz, pa i ono poželi da to čini s tobom, jer dječica uvijek vole da svoje roditelje imitiraju u onome što oni rade, ali ti želiš da namaz obaviš sam, u miru, i počneš da izbjegavaš da klanjaš u prostoriji gdje se tvoje dijete nalazi.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojom unukom Umamom često je obavljao namaz tako što ju je stavljao na svoja leđa.  Kada bi pao na sedždu, spustio bi je, a kad bi završio, stavio bi je ponovo na leđa. (Muslim)

Zatim dođe vrijeme kada dijete ima obavezu da obavlja namaz, međutim, kako nije steklo naviku i nije mu usađena ljubav prema tome, niti ga je ko upućivao na to toliko, teško ga je sada primorati da tek tako počne da obavlja namaz. Neki od roditelja će se ljutiti na djecu, iako se do tada nisu posebno trudili da im namaz omile, pa će djecu i udariti radi toga, jer sad kad je dijete obavezno da obavlja namaz, velika odgovornost pada na roditelja.

Od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika,  sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado: vođa je pastir i on je odgovoran za svoje stado, čovjek je pastir u svojoj porodici i on je odgovoran za svoje stado, žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado, sluga je pastir u imetku svoga gazde i on je odgovoran za svoje stado; svi ste vi pastiri i svi ste vi odgovorni za svoje stado.’” Drugi roditelji će opet biti nemarni, pravdajući se da ima vremena, da su to još uvijek samo djeca. Neki će opet reći da Allah upućuje i da ništa silom ne valja itd.

Tvoje dijete sada živi u modernom dobu. Djevojčice idu u školu u kratkim suknjicama, minicama, gola leđa, stomak, prost rječnik koji je naučila u kući i komšiluku. Zidovi njene sobe prekriveni su slikama razgolišenih pjevačica i pjevača u kojima ona vidi svoje uzore. Dječaci su preokupirani video igricama i nogometnim utakmicama, te su slavni nogometaši njihovi najveći uzori. Igrače svake reprezenacije već zna da nabroji, ali ne zna nabrojati imena trojice plemenitih ashaba. A tebi žao da se tvoje dijete osjeća manje vrijednim među njima, pa svojoj kćerki od 12 godina kupuješ kratke haljinice i majičice, jer ona tako želi, da bi izgledala kao i njene ostale vršnjakinje.

Imam Ibn En-Nuhas, Allah mu se smilovao, rekao je: “Kako čovjek koji je saznao da će ga Uzvišeni Allah na Sudnjem danu pitati za njegovo stado, može zapostaviti djecu i sluge i njihov odgoj, i pustiti ih kao stoku s lanca, bez ikakvog obuzdavanja uzdama šerijata i sunneta!? Kako može dozvoliti da odrastaju bez potrebnog znanja i kako može zanemariti njihov intelektualni razvoj!? Nekima je važnije da im sin zaradi koju marku nego da na vrijeme obavlja namaze, a ako bi zbog obavljanja nekog farza zakasnio da udovolji njihovoj potrebi, tada bi tek nastao haos. Takvi postupci su daleko od vjere. Zato neka svako preispita sebe i svoje postupke, jer mnogo je onih koji su upropašteni zbog svoga nemara prema grijesima drugih a da to i ne osjećaju.”

Nakon toga dođe vakat kada se sinovi “zamomče”, a kćerke “zacure”, ona najgora i najkritičnija vremena, puberteta i tinejdžerskih godina. Eh, u tom vremenu djeca najmanje svoje roditelje pitaju za mišljenje i udaljavaju se od njih, a tada su mnogi roditelji najviše zabrinuti za svoju djecu, i onda bi neke odgojne mjere upotrebljavali. Tad su djeca u nekom svome svijetu, stalno zaljubljeni, zaneseni, pa razočarani zbog neuzvraćenih ljubavi, loših prijateljstava, ocjena u školi, neprihvaćenosti u društvu itd.

Čitava zbrka se dešava u njihovim glavama i životima, a nemaju ništa što bi tu zbrku smirilo, jer na namaz koji bi trebao biti njihov bijeg od surove stvarnosti nisu naviknuti. Umjesto časnog Kur’ana, lijek za dušu traže u muzici, plesanju i igranju uz razgolišene pjevačice. Neki od momaka počnu da konzumiraju razna opojna sredstva, kao i djevojke. Roditelje doživljavaju kao strance koji ih sputavaju da budu sretni, ako im ne dozvoljavaju da izlaze s društvom, provode se i sl. Roditelji koji svoju djecu žele sačuvati od harama, poroka, ulice, pa im zabranjuju neke stvari, čine da ih djeca u tom dobu gledaju s prezirom, jer oni sad ne žele biti “izrodi” od ostatka društva i omladine, to im je sad iz poniženja.

I dođe to vrijeme da se svaki od roditelja upita – GDJE SAM TO POGRIJEŠIO SA SVOJIM DJETETOM, te počinje film premotavati unazad, tješeći sebe da nije kasno da se greške isprave i da se njegovo dijete popravi i odvoji od loših navika i društva, ali za mnoge već bude kasno, pogotovo kada dijete već ima godine i mogućnost da se osamostali od roditelja. Ali nada zadnja umire… Ako si i pogriješio tako u životu, sjeti se da još uvijek imaš uz sebe najjače oružje i počni ga upotrebljavati odmah. Imaš roditeljsku dovu, koja se kod tvoga Gospodara ne odbija.

A ti, majko, oče, sestro moja, brate, koji imate još uvijek šansu da svoje dijete usmjerite na Pravi put, ne čekajte više nijedan tren. Svoje dijete uzmite za ručicu i uputite se ka Allahovoj kući. Zajedno, u džematu, u jednome safu, svome Gospodaru padajte na sedždu. Svojoj miloj kćerkici kupite lijepe haljine, hidžabe da joj bude milije, jer to je ono što djevojčice vole. Ne zaboravite, vi ste najbolji primjer svojoj dječici, pa popravljajte svakodnevno sebe u svakome smislu, a samim tim ćete i svoju djecu.

I ne zaboravite da ćete pred svojim Gospodarom račun polagati za ono na što ste svoje dijete navodili i kako ste ga odgajali. Vi imate veliki teret na sebi. Teret da jednog insana izvedete na Pravi put, uz Allahovu pomoć. Ne budite nemarni, da vas vaše vlastito dijete ne bi na onome svijetu, ne dao Allah, krivilo da ste ga upropastili i svojim lošim odgojem u Vatru gurnuli.

Kada vam šejtan donese misli da je vašoj kćerkici od 12 godina teško, naporno da nosi hidžab u školi, u kojoj se njeni vršnjaci ismijavaju njenom hidžabu, sjetite se te užarene Vatre, pa pomislite na lijepa džennetska prostranstva u kojem ćete za pokornost vašem Gospodaru vaša kćerka i vi vječno uživati, inšallah, a život na dunjaluku je treptaj oka u odnosu na to, pa zar ne vrijedi da se malo i napatimo za njega? Budite joj najveća podrška, da kad dođe kući, nakon što su joj rekli nešto loše zbog njenog hidžaba, utjehu pronađe u vašem toplom krilu, zagrljaju i lijepoj riječi.

I na kraju: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)

Ummu Sara Žužić

 

Read more...

Sine, ako ne možeš učiniti da hodam uzdignute glave, ne dozvoli barem da zbog tebe hodam pognute glave

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Školski vratar došao je rano u školu i primijetio ispisane grafite na vanjskim zidovima škole. Odmah je nazvao direktora i obavijestio ga o grafitima, a direktor mu je rekao da uskoro dolazi i da će saznati ko je počinilac. Kada je direktor došao na lice mjesta rekao je vrataru: ”Ovo je počinio neko od učenika.”

Vratar mu je rekao: “Zašto ste tako sigurni, gospodine?”

Direktor je odgovorio: “Zato što niko nema interesa niti koristi od ovoga, a osim toga, počinilac sigurno ne zna da smo postavili nadzorne kamere. Uskoro ćeš se uvjeriti da je to neko od učenika.”

Tako je i bilo. Kada su pregledali ono što je zabilježila i snimila nadzorna kamera, otkrili su da je grafite crtao jedan od učenika njihove škole. Direktor je pozvao učenika i natjerao ga da gleda sebe kako crta grafite po zidu škole, a zatim je pozvao njegovog oca. Kada je otac došao direktor mu je objasnio šta se desilo, a onda mu je pustio snimak sa nadzorne kamere koji je učenikov otac pregledao bez ijedne riječi. Nakon toga, uzeo je mobitel i nazvao molersku firmu i dao im adresu škole da dođu i ofarbaju zid sa grafitima, a on će im to uredno platiti. Zatim je rekao direktoru: ”Gospodine direktore, nadam se da se ovo neće ponoviti.” Nakon toga obratio se svome sinu riječima: ”Sine, ako ne možeš učiniti da hodam uzdignute glave, ne dozvoli barem da zbog tebe hodam pognute glave.”

Direktor i prisutni nastavnici bili su zatečeni, ali i zadivljeni očevim ponašanjem, dok je njegov sin gorko plakao i kroz suze rekao: ”Volio sam da me je otac udario ili ubio, a da mi ovo nije rekao.”

Zapravo, ove riječi su mnogo više od jedne rečenice i običnog upozorenja, one su opće životno pravilo koje bismo trebali primjenjivati u svim sferama života. Ako ne možemo učiniti da ljudi nekome od nas kažu: ”Allah se smilovao i nagradio onoga ko te tako lijepo odgojio!”, najmanje što možemo je da nam ljudi ne govore: ”Proklet bio i ti i onaj ko te tako loše odgojio!”

Ko je rekao da ukoliko ne možemo biti meleki, moramo biti šejtani. Zašto ne bismo bili samo ljudi u pravom smislu te riječi?! Ako ne možemo biti lijep primjer vjere islama i daije koji će, prije svega, svojim ahlakom pozivati u islam i plijeniti pažnju, zašto onda moramo biti loš primjer i tjerati ljude od islama?! Zašto se ne zabavimo vlastitim dobrom i zlom, i zašto se ne posvetimo sami sebi?!

Zašto bismo tražili lažnu slavu poput ahmaka koji se pomokrio u vodu Zemzem. Naime, spominje se da se neki čovjek pomokrio u izvor Zemzem, pa su ljudi krenuli da ga udaraju, ali ga je policija koja brine o redu u Časnom haremu Mekke odbranila i spasila. Kada su ga upitali zašto je to učinio, on je odgovorio: ”Želio sam biti poznat!”

Read more...
Subscribe to this RSS feed