O zvanju i znanju

Priča se tako da je naš mudri Nasrudin hodža jedanput navratio na sohbet, ali bez svog ulemanskog kjafeta i odore pa ga niko nije ni prepoznao. Samim tim, nisu mu ni ukazali počasti na koje je svikao već je sjeo tamo gdje je bilo mjesta i jeo ono što su mu prinijeli zbunjeni domaćini. Slijedeći put je hodža došao na sohbet u kjafetu i domaćini su kako je red pohrlili da ga smjeste na počasno mjesto. Međutim, hodža ne pristade na to nego skide svoje džube i ahmediju i stavi ih na predviđeno mjesto, a on sam ode da sjedne u dnu sobe govoreći: „Gore je mjesto mom džubetu, a meni je mjesto za vratima“.

Dakako, ova hikaja nije ispričana za dokono uveseljavanje već sa nakanom da u karikaturalnoj formi postavi pitanje suodnosa znanja i zvanja, forme i suštine, lažnih i autentičnih vrijednosti, integriteta i imidža. Pitanje imidža i integriteta, vrijednosti i autoriteta nije novo, niti je tek postavljeno. Međutim, nikada ovo pitanje nije došlo na dnevni red u tako zaoštrenoj formi kao što je danas u Bosni i među Bošnjacima. Chris Jenks u Vizualnoj kulturi savremenu civilizaciju određuje okulocentričnom, tj. takvom civilizacijom koja insistira na čulu oka i na vizuelnom. U takvom kulturnom kontekstu u procesu društvene stratifikacije imidž postaje bitan ili da budemo do kraja jasni imidž postaje jedino bitan. Integritet je ono što predstavlja naš unutrašnji sadržaj i vrijednost. Integritet je podudarnost između naših riječi, misli i djelovanja. Imidž, na drugoj strani jeste slika o tome šta mi jesmo i vrijednosti koje zastupamo. Dobro je kad su imidž i integritet usaglašeni. Kada idu ruku pod ruku. Nije dobro kada nisu usklađeni. Tada imamo pojavu karikaturalnog i društveno opasnog ponašanja u vidu primata titula i zvanja nauštrb stvarnih vrijednosti i autentičnih autoriteta. Autentični autoriteti su oni koji svoj autoritet izvode iz vlastite intelektualne snage i moralne doslijednosti. Zasnivaju ga na univerzalnim vrijednostima vlastitog rada i težnje ka izvrsnošću, a nisu nametnuti izvana, niti se temelje na izvanjskim i formalnim mjerilima autoriteta.

Evidentna kriza naše kulture svoje ozbiljenje nahodi u transmutaciji i srozavanju autentičnih autoriteta i sveprisutnoj društvenoj pozicioniranosti lažnih zvanja i autoriteta. Ovakvo stanje generira niz društvenih anomalija koje manifestno ocrtavaju obrise naše moralne i intelektualne bijede. Evidentnu slabost prepoznajemo u degutantnom naglašavanju zvanja i titula na vjerskim, kulturnim i političkim manifestacijama. Gluho i ćoravo bilo da se pri javnim obraćanjima koja titula preskoči i to ne jednom nego svaki put.

Pored toga, poplava zvanja i diploma bez pokrića, gradi varljivu iluziju uspješnosti i kvaliteta koja se poput kule od karata ruši na prvom povjetarcu. Arapska poslovica veli: Iza tedektere-l-ezheru daufe-l-islam – kada je Azhar počeo da dijeli doktorate oslabio je islam. Dakako, ovdje nije problem u zvanjima nego u sadržaju tih zvanja i diploma. Mehmed Handžić, Mehmed Mujezinović, Hivzija Hasandedić i dr. nisu nosili velike titule, ali ih to nije spriječilo da iza sebe ostave grandioznu teorijsku baštinu. Danas imamo magistara i doktora „na pasja preskakala“, ali mimo tzv. disertacija nisu čestita retka napisali i potpisali.

Kada lažni autoriteti dobiju neku poziciju zakonomjerno oko sebe okupljaju slične sebi ili gore od sebe da bi očuvali iluziju svoje veličine, a neminovno u drugi plan guraju izvorne autoritete. Rijetko priznaju tuđe uspjehe što je u skladu sa Šopenhauerevom tvrdnjom da samo onaj ko ima vrijednost spreman ju je priznati i drugome. Nosioci lažnih zvanja najčešće ne trpe kritiku i kao šuplji izvaljeni balvani „misle da je svaki povik protiv njih“. U takvom društvenom kontekstu ne teži se meritokraciji, tj. vladavini meritornih i kompetentnih, a mediokriteti postaju uzorna norma.

Na najvišoj razini ovim se razotkriva moralno posrnuće i dekadenca sistema vrjednota kao ključnog elementa svake kulture. Afirmacijom zvanja nad znanjima ugrožava se vrjednota marljivosti i strpljivosti u dosezanju ciljeva. Članovi takvih zajednica sve manje se trude da ustrajnim radom i izvrsnošću ostvare društvenu prepoznatljivost. Prječice, laži i obmane postaju dominantni putevi uspinjanju u društvenoj hijerarhiji. Tada caruju klijentelizam i poltronstvo koji postaju garant uspjeha.

I na koncu, davanjem primata zvanju nasuprot znanju iznevjeravaju se vjerska načela iskazana u brojnim kur’anskim ajetima. Kur’an obećava kaznu onima „kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili“ (Alu Imran, 188.) a džahilijjetskom sviješću određuje insistiranje na vanjskim određenjima autoriteta jer se mušrici pitaju „zašto ovaj Kur’an nije objavljen uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada“. (Zuhruf, 31.) Dakako, ne smatramo da treba zanemariti visoka zvanja, imidž uspješnosti i kvaliteta, jer bismo tako postali anahroni i društveno beznačajni. Međutim, to ne smije biti nauštrb integriteta i autentičnih vrjednota. Stoga, zajedno sa Rumijem recimo ili se predstavljaj onakvim kakav jesi ili budi onakav kakvim se predstavljaš. Ili što bi naš narod rekao ili budi kovač ili ne garavi ruke.

Piše: 

preporod.com

 
Read more...
Subscribe to this RSS feed