Poučne priče

DJEVOJKA KOJU SU MNOGI POŽELJELI

 

Prenosi se da je jedan mladić rekao svome ocu da je vidio jednu djevojku koju želi oženiti jer ga je očarala njena ljepota i zavele su ga njene lijepe oči. Otac je osjetio radost i rekao svome sinu da ga odvede do djevojke da je isprosi za njega. Kada su otišli kod djevojke i kada ju je otac vidio, zadivila ga je njena ljepota, pa je rekao svome sinu: “Slušaj, sine, ova djevojka nije za tebe, nisi ti na njenom stepenu, njoj treba neko ko ima životnog iskustva – neko kao naprimjer ja!” Sin, sav zaprepašten zbog riječi svoga oca, reče mu: “Ne, ne! Ja ću je oženiti, a ne ti!” Posvađali su se njih dvojica, pa odlučiše otići do policijske stanice da im oni presude i iznađu rješenje.

 

Kada su policijskom službeniku ispričali svoju priču, on njima reče da mu dovedu djevojku da bi nju pitali koga od njih dvojice ona želi za muža. Djevojka je došla i kada ju je policajac vidio, zadivili su ga njena ljepota i šarm te reče njima dvojici: “Ona ne priliči vama! Ona priliči nekome ko je ugledan u društvu, nekome kao naprimjer JA!”

Tako su se sve trojica posvađali, pa odlučiše otići do ministra da im on presudi. Kada je ministar vidio djevojku, rekao je: “Ovu djevojku može oženiti samo ministar poput mene!” Ponovo su se svi posvađali, ali rješenja nije bilo ni na vidiku sve dok za taj slučaj nije saznao predsjednik države. Kada su došli pred njega, on reče: “Ja ću vam riješiti problem, dovedite mi djevojku! Kada je predsjednik vidio djevojku, reče: “Ovu djevojku može oženiti samo predsjednik poput mene!” I tako su se svi počeli raspravljati…

Utom djevojka ustade i reče: “Ja imam rješenje! Ja ću potrčati, a vi krenite za mnom, pa ko me prvi stigne i uhvati, njegova sam i on će me oženiti.” I zaista, djevojka je potrčala, a za njom mladić, otac, policajac, ministar i predsjednik. I dok su trčali za njom, iznenada sve peterica upadoše u jednu duboku rupu. Djevojka priđe otvoru i, pogledavši na njih odozgo, upita ih: “Znate li vi ko sam ja? Ja sam DUNJALUK! Ja sam ONA za kojom trče i natječu se svi ljudi, zapostavljajući svoju vjeru, sve dok ne upadnu u KABUR, a ne uspiju da me dobiju!”

num.com

Dobro ti se uvijek vraća

Priča se kako je neka žena praveći hljeb za svoje ukućane jednog dana odlučila da osim hljeba napravi i pogačicu i nahrani gladnog prolaznika. Stavila ju je na prozor kako bi je putnik-namjernik ugledao i uzeo. I zaista nije mnogo prošlo, a pored kuće prođe neki pogrbljeni čovjek, uze pogačicu i ode. I od tog dana žena je svaki put iznosila pogačicu na prozor, a kasnije bi taj isti čovjek prolazio pored kuće, uzimao pogaču i umjesto da se zahvali ženi koja mu je udjeljivala milostinju on bi samo progunđao:- „Zlo koje pružaš drugome ostaje s tobom, a dobro će ti se uvijek vratiti!“ I tako iz dana u dan. Žena je nastavila sa svojom milostinjom, al svaki put kada bi se ponadala da bi joj siromah mogao zahvaliti čula bi isto gunđanje i istu zagonetnu rečenicu. Zbog toga joj bi neugodno i poče sumnjati u siromahove namjere. Dugo je razmišljala kako da se riješi pogrbljenog siromaha i napokon se dosjeti da u brašno stavi malo otrova i od njega napravi pogaču. Tako i bi. Poče žena mijesiti tijesto, i dodade malo otrova, ispeče pogaču krenu prema prozoru, da je kao i uvijek ostavi na njeno mjesto. U posljednjem trenutku žena se vrci, ruka joj zadrhta, pa prouči -Euzu billlahi min kulli šejtanin ve šerrihi (Utječem se Allahu od svakog šejtana i njegove spletke), jadna ja, šta sam to htjela učiniti!!! Drhtavim rukama uze pogaču i baci je u rasplamcanu vatru, pa zamijesi novo tijesto, ispeče novu pogaču i stavi je na uobičajno mjesto. Nije prošlo puno vremena kad će ti pogrbljeni siromah po običaju proći pored prozora uzeti svoju pogaču i ponovo izgovoriti:-Zlo koje pružaš drugom ostaje s tobom, a dobro će ti se uvijek vratiti. I tako gunđajući krenu svojim putem ne sluteći šta se sve motalo po glavi njegove dobročiniteljke. Kad god bi žena stavljala pogaču na prozor molila je Allaha da joj se vrati sin koji je nekada davno otišao od kuće i o kome već duže vremena nema nikakvih vijesti.Jedina želja joj je bila da joj se živ i zdrav varti kući. I baš taj dan kada je otrovnu pogaču bacila u vatru i nahranila siromaha kao i uvijek, naveče joj neko pokuca na vrata. Ustala je i otvorila, a na njeno veliko iznenađenje i radost na vratima je naslonjen stajao njen izgubljeni sin. Bio je jako iscrpljen, umoran ,prašnjave i pocijepane odjeće. –Veliko se čudo desilo pa sam ponovo s vama. Nakon što sam miljama bio udaljen od kuće, iscrpljen izgubljen, žedan i gladan do te mjere da sam pomislio da proživljavam posljednje trenutke svog života...ipak me spasila milost jednog grbavog prosijaka koji se niotkud stvorio pored mene. Zatražio sam od njega bilo što da mi udijeli, a on mi je odmah ponudio čitavu pogaču ispričao mi kako on svaki dan pojede pogaču koju mu daje neka dobra žena. Taj dan nije ju pojeo, smatrao je da je meni potrebnija nego njemu. Majka je slušala u nevjerici priču koja dolazi iz usta njenog sina, te joj lice problijedi, a strah se pojavi u očima kada se sjeti današnjeg djela i onoga što je bila naumila sa pogačom. O Bože moj-pomisli žena,da se ne riješi pogače, naudila bi svome sinu i ne bi ga više vidjela.Istog trenutka se sjeti siromahovih misterioznih riječi, a sada shvati njihovo pravo značenje: ZLO KOJE PRUŽAŠ DRUGIMA OSTAJE KOD TEBE, A DOBRO TI SE UVIJEK VRAĆA!!!

 

Prijevod sa arapskog Dž. M.

Sine, ako ne možeš učiniti da hodam uzdignute glave, ne dozvoli barem da zbog tebe hodam pognute glave

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Školski vratar došao je rano u školu i primijetio ispisane grafite na vanjskim zidovima škole. Odmah je nazvao direktora i obavijestio ga o grafitima, a direktor mu je rekao da uskoro dolazi i da će saznati ko je počinilac. Kada je direktor došao na lice mjesta rekao je vrataru: ”Ovo je počinio neko od učenika.”

Vratar mu je rekao: “Zašto ste tako sigurni, gospodine?”

Direktor je odgovorio: “Zato što niko nema interesa niti koristi od ovoga, a osim toga, počinilac sigurno ne zna da smo postavili nadzorne kamere. Uskoro ćeš se uvjeriti da je to neko od učenika.”

Tako je i bilo. Kada su pregledali ono što je zabilježila i snimila nadzorna kamera, otkrili su da je grafite crtao jedan od učenika njihove škole. Direktor je pozvao učenika i natjerao ga da gleda sebe kako crta grafite po zidu škole, a zatim je pozvao njegovog oca. Kada je otac došao direktor mu je objasnio šta se desilo, a onda mu je pustio snimak sa nadzorne kamere koji je učenikov otac pregledao bez ijedne riječi. Nakon toga, uzeo je mobitel i nazvao molersku firmu i dao im adresu škole da dođu i ofarbaju zid sa grafitima, a on će im to uredno platiti. Zatim je rekao direktoru: ”Gospodine direktore, nadam se da se ovo neće ponoviti.” Nakon toga obratio se svome sinu riječima: ”Sine, ako ne možeš učiniti da hodam uzdignute glave, ne dozvoli barem da zbog tebe hodam pognute glave.”

Direktor i prisutni nastavnici bili su zatečeni, ali i zadivljeni očevim ponašanjem, dok je njegov sin gorko plakao i kroz suze rekao: ”Volio sam da me je otac udario ili ubio, a da mi ovo nije rekao.”

Zapravo, ove riječi su mnogo više od jedne rečenice i običnog upozorenja, one su opće životno pravilo koje bismo trebali primjenjivati u svim sferama života. Ako ne možemo učiniti da ljudi nekome od nas kažu: ”Allah se smilovao i nagradio onoga ko te tako lijepo odgojio!”, najmanje što možemo je da nam ljudi ne govore: ”Proklet bio i ti i onaj ko te tako loše odgojio!”

Ko je rekao da ukoliko ne možemo biti meleki, moramo biti šejtani. Zašto ne bismo bili samo ljudi u pravom smislu te riječi?! Ako ne možemo biti lijep primjer vjere islama i daije koji će, prije svega, svojim ahlakom pozivati u islam i plijeniti pažnju, zašto onda moramo biti loš primjer i tjerati ljude od islama?! Zašto se ne zabavimo vlastitim dobrom i zlom, i zašto se ne posvetimo sami sebi?!

Zašto bismo tražili lažnu slavu poput ahmaka koji se pomokrio u vodu Zemzem. Naime, spominje se da se neki čovjek pomokrio u izvor Zemzem, pa su ljudi krenuli da ga udaraju, ali ga je policija koja brine o redu u Časnom haremu Mekke odbranila i spasila. Kada su ga upitali zašto je to učinio, on je odgovorio: ”Želio sam biti poznat!”

POUČNA PRIČA: STARE CIPELE

Mladi student na jednom univerzitetu je pošao u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao. Student reče profesoru: 
“Hajde da se našalimo sa seljakom: sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: 
“Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i posmatrati njegovu reakciju.”

Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gde je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

 

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. 
Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?” Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio:

"Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!‘”

Obrada:www.novihorizonti.ba

Starac i mačka

Neki starac je sjedeći na obali rijeke primjetio mačku kako se davi u vodi. Odlučio je da je spasi. Pružio je ruku prema njoj, međutim mačka ga ogreba. Starac se povuče nazad, a onda ponovo pruži svoju ruku prema mački. I ovaj put mačka ga ogreba, a on opet vrati ruku nazad…

Trenutak kasnije ponovo je pokušavao da je izvuče iz vode. Čovjek koji se nalazio u blizini doviknu starcu: “O starče, zar nisi naučio lekciju iz prva dva puta, pa pokušavaš i treći put da je spasiš?” Starac nije obraćao pažnju na njegove riječi, te je nastavio da spašava mačku, sve dok mu to nije uspjelo. Nakon toga je prišao tom čovjeku, potapšao ga po ramenu i rekao: “Sine moj, u prirodi mačke je da grebe, a u mojoj prirodi je da volim i suosjećam sa drugima. Zbog čega želiš da mačkina priroda nadjača moju?

Sine moj, ophodi se prema ljudima shodno tvojoj prirodi, a ne shodno njihovoj bez obzira na to kakvi su i koliko puta su te povrijedili. I ne slušaj glas onoga koji ti govori da zapostaviš svoje dobre osobine samo zato što drugi nije dostojan njih. Kada živiš za to da druge činiš sretnim, Svevišnji će ti poslati nekoga ko će tebe činiti sretnim.”

Zar nagrada za učinjeno dobro može biti nešto drugo do dobro?” Kur’an: 55:60

Imaj čisto srce i pridobit ćeš ljubav drugih srca i nikada ne žali za trenucima sreće što si ih pružio drugima, čak iako oni to nisu zaslužili. Budi zadovoljan s tim da tvoj Gospodar na dobro uzvraća dobrim.

sandzakpress.net /saff.ba

Poučna priča: Zašto da učim Kur'an ako ga ne razumijem?

Jedan starac je živio na farmi sa svojim mladim unukom. Svakog jutra djed bi se rano probudio i sjeo bi za kuhinjski sto da uči Kur’an. Njegov unuk je želio biti poput njega i pokušao je da ga oponaša na sve moguće načine. Jednog dana unuk je upitao: “Djede! Pokušavam učiti Kur’an kao i ti, ali ne razumijem ga, a i ono što razumijem zaboravim čim ga zatvorim. Ima li ikakve koristi što učim Kur’an, a da ga ne razumijem?” Djed se lagano okrenuo prema unuku nakon što je stavio ugalj u peć i odgovorio: “Uzmi ovu košaru za ugalj i siđi do rijeke i donesi mi u njoj vode”. Dječak je uradio kako mu je rečeno, ali voda iz korpe je iscurila prije nego što je došao do kuće. Djed se nasmijao i rekao: “Sljedeći put se moraš malo brže kretati” i poslao ga je opet do rijeke sa košarom da opet pokuša. Ovaj put dječak se brže kretao, ali opet je košara bila prazna kada se vratio kući. Bez daha dječak je rekao da je nemoguće donijeti vodu u košari te je otišao po kantu. Starac reče: “Ne želim kantu vode, želim košaru vode. Nisi se dovoljno potrudio” te je izašao ispred da posmatra dječaka. Sada je već dječak znao da je nemoguće, ali je htio pokazati djedu da i kad brzo trči voda iscuri prije nego što dođe do kuće. Dječak je ponovo ubacio košaru u rijeku i brzo potrčao ka djedu, kada je do njega stigao košara je opet bila prazna. Bez daha dječak je rekao: “Vidiš djede, beskorisno je!” “Misliš da je beskorisno?”, reče starac. “Pogledaj košaru”. Dječak je pogledao na košaru i po prvi put shvatio da je sada drugačija. Nekada stara prljava košara za ugalj sada je bila čista iznutra i vani. “Sinko, to se događa kada učiš Kur’an. Možda sada sve ne razumiješ, ali kada ga pročitaš/ proučiš bit ćeš drugačiji, iznutra i vani. To Allah radi u našim životima”. Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Subscribe to this RSS feed