Duhovnost

Najbolji lijek za brigu

Savremeni uslovi i tempo života doveli su do pojave mnogih oboljenja, kako psihičke tako i fizičke prirode. Depresija, anksioznost, razni psihički poremećaji sve su zastupljeniji i zahtijevaju ozbiljan pristup i adekvatno liječenje. U liječenju ovih ‘’tihih ubica’’ savremenog društva primjenjuju se razne metode i sredstva, a i islam je preporučio liječenje svim dozvoljenim medikamentima I lijekovima koji neće prouzrokovati štetnije i opasnije nuspojave. U islamu je poznato medicinsko liječenje, ali kada ova vrsta liječenja ne poluči pozitivne rezultate, onda se preporučuje liječenje islamskom rukjom – učenjem kur’anskih ajeta. Ova vrsta liječenja bila je poznata još u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i primjenjuje se kako za liječenje psihičkih oboljenja, kao što su briga, tuga, depresija, tako i fizičkih.

Poslanik, s.a.v.s., poučio je svoj ummet i korištenju raznih prirodnih lijekova, koje je Uzvišeni Allah dao u vidu meda i raznih ljekovitih biljaka, a čije korištenje ne uzrokuje nikakve nuspojave.  Kako je u današnjem društvu izražena duhovna i moralna kriza, tako su i psihičke bolesti postale sve zastupljenije kod savremene populacije. Najčešći lijekovi koji se koriste za liječenje ovih bolesti su sedativi i antidepresivi koji ne mogu izliječiti ni tugu ni brigu ni depresiju, nego samo ublažavaju simptome i izazivaju ovisnost.

Imansko-duhovna terapija

S obzirom da su psihička oboljenja prije svega duševna oboljenja, tako treba i da se tretiraju i liječe – imansko-duhovnom terapijom. Prva terapija kojoj se podvrgava svaki psihički bolesnik i osoba koju se obuzele briga, tuga ili depresija jeste povećanje imana i povjerenja i oslonca na svoga Gospodara, mnoštvo upućivanja dove i naravno redovno i ustrajno obavljanje namaza. Na ovaj način čovjek će otkloniti brigu koja je pritiskala njegova prsa, a izlječenje će biti efikasnije ako svemu tome pridoda i činjenje dobrih i bogougodnih djela.

U liječenju psihičkih oboljenja veliku ulogu ima i odlazak psihijatru, odnosno psihoterapija. Međutim, treba naglasiti da je neophodno izbjegavati odlazak psihijatru čije je vjerovanje neispravno, a naročito nevjerniku. Dakle, ukoliko psihoterapija bude neophodna u liječenju, potrebno je izabrati psihijatra vjernika i samo takav liječnik  bit će koristan za bolesnika i njegovo izlječenje, kao što kaže Uzvišeni: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.”(En-Nahl, 97.) Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čudno je stanje vjernika, njemu je uvijek dobro i u takvom stanju nije niko osim kod vjernika: ako ga zadesi dobro, on zahvaljuje Allahu i dobro mu je, a ako ga zadesi kakva nedaća, on se strpi i opet mu je dobro.” (Hadis bilježi imam Muslim) Jedan od osnovnih razloga psihičkih oboljenja jeste i briga u pogledu dunjaluka i stjecanja opskrbe.  Čovjek se treba truditi, ali dunjaluk ne treba da mu bude najveća briga i ne smije dozvoliti da briga za opskrbom ovlada njegovim srcem i razumom i da mu na taj način uveća bolest. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kome ahiret bude najveća briga – Allah, dž.š., će mu dati bogatstvo u srcu, bit će miran i spokojan, a dunjaluk će mu silom doći, a kome dunjaluk bude najveća briga – Allah će mu siromaštvo pred oči posaditi, neće biti miran i spokojan, a od dunjaluka će mu doći samo ono što mu je određeno.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim, vidjeti Sahihu Džamiu, br. hadisa 6510)

Uvaženi islamski učenjak Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Ukoliko Allahov rob osvane i omrkne, a njegova briga bude jedino Allah, On će na sebe preuzeti sve njegove potrebe i sve ono što ga dovodi u brigu, i učinit će da se njegovo srce u potpunosti posveti Njegovoj ljubavi, njegov jezik Njegovom zikru, a njegovi udove pokoravanju Njemu. A ukoliko Allahov rob osvane i omrkne a njegova briga bude dunjaluk, On će ga natovariti sa njegovim brigama i prepustit će ga samom sebi, i učinit će da njegovo srce bude zauzeto ljubavlju prema stvorenjima u odnosu na Njegovu ljubav, da njegov jezik bude zauzet  spominjanjem stvorenja u odnosu na zikr – spominjanje Njega, a njegovi udovi usluživanjem stvorenja, a ne pokornošću Njemu. Tako će se umarati kao što se umaraju životinje u služenju ljudi. Ko god se okrene od Allahovog obožavanja, Njegove pokornosti  i ljubavi, bit će iskušan obožavanjem stvorenja, ljubavlju prema njima i njihovom služenju. Uzvišeni Allah rekao je: ”Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.’’ (Ez-Zuhruf, 36.) (Knjiga Fevaid)

Kada je šejh Usejmin upitan da li mu`min može da psihički oboli i ako može, koji je šerijatom preporučeni lijek za tu bolest, on je, uz napomenu da savremena medicina liječi ta oboljenja samo primjenom savremenih lijekova, odgovorio: ”Nema sumnje da osobu pogađaju psihička oboljenja, izazvana najčešće brigom za budućnošću i tugom za prošlosti. Psihička oboljenja više utječu na tijelo nego fizička oboljenja. Kao što je poznato, liječenje ovih oboljenja šerijatskom terapijom – rukjom, efikasnije je od njihovog liječenja medikamentima. Na imanski, duhovni lijek za brigu ukazao nam je Poslanik u vjerodostojnom hadisu koji prenosi Abdullah ibn Mes’ud, Allah bio zadovoljan njime: “Nijednu osobu neće pogoditi briga i tuga, i potom kaže: ‘Allahu moj, ja sam Tvoj rob, sin roba Tvoga i sin ropkinje Tvoje, moja kika u Tvojim je Rukama, Tvoja zapovijed vezana za mene već je izvršena, a Tvoja odredba o meni pravedna je. Molim Te svakim imenom Tvojim koje Ti pripada, kojim si sam Sebe nazvao, ili koje si objavio u Knjizi Svojoj, ili kojem si poučio nekoga od Svojih stvorenja, ili kojega si sačuvao u znanju o skrivenome koje se nalazi kod Tebe, da učiniš Kur’an proljećem moga srca, svjetlošću mojih grudi, udaljavanjem moje tuge i brige’, a da mu Allah neće dati izlaz. Isto tako treba osoba reći: ”Nema istinskog božanstva mimo Tebe, uzvišen si Ti, zaista sam ja od nepravednika.’’ Onaj koji želi više upoznati šerijatsko liječenje, neka se vrati na djela učenjaka u kojima su načini liječenja ovih oboljenja zabilježeni u poglavljima o zikru , kao što je knjiga “Vabil Sejjib”, od Ibn Kajjima, “Kelimu tajib”, od Ibn Tejmijje, “Ezkar’’, od Nevevija i “Zadul-me‘ad”, od Ibn Kajjima.

Kada iman oslabi, tada oslabi i prihvatanje šerijatskog lijeka i opće je poznato da se sada ljudi više oslanjaju na medikamente nego na šerijatsko liječenje, a kada je iman bio jači, šerijatsko liječenje u potpunosti je djelovalo, čak staviše imalo je brže djelovanje od liječenja medicinskim preparatima. Nije nam nepoznata priča o ashabima koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao u vojni pohod: Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišla je u vojni pohod. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini  i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovjednik beduina se razbolio od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Uistinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta otpuštena vrpca.

Sura Fatiha djelovala je na ovog čovjeka jer je učena iz srca ispunjenog imanom. Kada su se ashabi vratili u Medinu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Kako ste znali da je Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu…’’

U današnjem vremenu kada su vjera i iman na veoma niskom stupnju, ljudi se oslanjaju na vidljive stvari, kojima su poslije iskušani. S druge strane, postoje sljedbenici izmišljotina koji se poigravaju sa razumom i imecima ljudi, predstavljajući se kao čestiti učači rukje, iskorištavaju tuđu nedaću za prevare i bespravno uzimanje tuđih imetaka. U pogledu islamskog načina liječenje, tj. rukje, ljudi najčešće odlaze u dvije krajnosti: jedni smatraju da rukje uopće ne djeluju, a drugi iskorištavaju tuđe nevolje i priskrbljuju sebi korist učenjem lažnih i izmišljenih rukji. Pored ove dvije kategorije, postoje i umjerena grupa onih koji rukju smatraju ispravnih načinom izlječenja i pribjegavaju joj u neophodnim situacijama. (Fetava islamijje, 4/ 465, 466)

(akos.ba/minber.ba)

 

Allahov mjesec muharrem i dan Ašure – šta znamo o njima?

Vrijednost Allahovog mjeseca muharrema (u kojem se nalazimo) i dana Ašure uistinu je velika, međutim, i pored toga, ljudi su u pogledu ovog mjeseca i ovog dana podijeljeni u nekoliko skupina: oni koji, nažalost, o ovom mjesecu ne znaju skoro ništa; oni koji znaju o Allahovom mjesecu muharremu i danu Ašuri određene stvari koje su zasnovane na izmišljenim hadisima i običajima koji nemaju utemeljenja u vjeri; i oni koji znaju stvarnu vrijednost mjeseca muharrema i dana Ašure, ali zbog slabosti svoga vjerovanja – imana, to ništa ne mijenja u njihovom životu. Stoga ćemo…

u ovom tekstu pojasniti vrijednost ovog blagoslovljenog mjeseca i dana Ašure kroz prizmu vjerodostojnih argumenata, kako bi se u ljudima probudio osjećaj vrijednosti tog vremena i njegovog iskorištavanja na najbolji mogući validan način, i kako bi se ukazalo na izmišljene i slabe hadise koji govore o mjesecu muharremu i danu Ašure, te na određene novotarije i neosnovane postupke vezane za mjesec muharrem i dan Ašure.

Odlike Allahovog mjeseca muharrema

Mjesec muharrem je jedan od četiri sveta mjeseca. Kazao je Allahov Poslanik, alejhis-selam: ”Dvanaest je mjeseci u godini, a četiri su sveta, tri dolaze jedan za drugim: zul-ka’de, zul-hidždže i muharrem, i redžeb koji pada između dva džumadeta i šabana.“ (Buharija i Muslim) Uzvišeni Allah je kazao: ”Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta, to je prava vjera. U njima sebi nepravdu ne činite (ne griješite)!” (Et-Tevbe, 36.) Jedan dio učenjaka tumačio je ovaj ajet riječima: ”Allah je zabranio nasilje – grijehe, u svim mjesecima tokom godine, a nasilje i grijesi u svetim mjesecima strožije su zabranjeni i više kažnjivi, kao što su i grijesi na svetim mjestima strožije zabranjeni nego na drugim mjestima.”

Najbolji post, nakon ramazanskog, je post u mjesecu muharremu – Mnogi ljudi ne znaju da je post u mjesecu muharremu na velikom stepenu pohvalnosti, čak da je Allahov Poslanik potvrdio da je post u muharremu najvredniji nakon ramazanskog posta. Kazao je Allahov Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem: ”Najvredniji post, nakon ramazanskog, je post u Allahovom mjesecu muharremu, a najbolji namaz, nakon obaveznih, je noćni namaz.” (Muslim)

U njemu je dan Ašure

Mjesec muharrem odlikuje se nad drugim mjesecima po danu Ašure, a to je deseti dan mjeseca muharrema. Allahov Poslanik podsticao je sljedbenike svoga ummeta da poste taj dan i onome ko ga isposti obećao oprost (malih) grijeha počinjenih u protekloj godini. Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je kazao: ‘‘Kada je Allahov Poslanik stigao u Medinu, zatekao je židove da poste dan Ašure, pa ih je upitao: ‘Šta je to?’ Kazali su: ‘Ovo je veličanstven dan (u rivajetu: dobri dan), u njemu je Uzvišeni Allah spasio Musaa i njegov narod (u rivajetu: Benu Israil) od faraona i njegova naroda (u rivajetu: od njihovog neprijatelja) pa ga je Musa, alejhis-selam, postio iz zahvale Allahu.’ Kazao je Allahov Poslanik: ‘Mi smo preči Musau od vas’, pa ga je Allahov Poslanik postio i naredio da ga poste.” (Buharija i Muslim)

Upitan je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o postu na dan Ašure, pa je kazao: ”Post Ašure briše (male) grijehe iz protekle godine.“ (Muslim od Ebu Katade, r.a.)

Fikhsko-pravna pitanja vezana za post na dan Ašure:

– Sunnet je da se posti dan Ašure. Kazao je Ibn Abbas, r.a.: ”Nisam vidio da se Allahov Poslanik trudi u postu nekog dana, zbog vrijednosti nad drugim danima, osim dana Ašure i ovog mjeseca – misleći na ramazan.” (Buharija i Muslim)

– Pohvalno je da se uz dan Ašure posti dan prije, kako bi se postač u ibadetu razlikovao od židova ili kršćana koji poste ovaj dan. Kazao je Ibn Abbas, r.a.: ”Kada je Allahov Poslanik počeo postiti dan Ašure i drugima naredio da ga poste, rečeno mu je: ‘Allahov Poslaniče, to je dan koji veličaju židovi i kršćani’, pa je rekao: ‘Ako budem živio do sljedeće godine, sigurno ću postiti i deveti dan.”’ (Muslim) U drugom rivajetu: ”I nije dočekao sljedeću godinu.”

– Jedan dio učenjaka smatrao je pohvalnim post i jedanaestog dana Ašure. Svoj stav su argumentirali sa nekoliko dokaza – činjenica: riječima Allahovog Poslanika: ”Postite dan prije Ašure i (u rivajetu: ili) dan nakon njega” (u pogledu ove predaje ili drugih predaja u kojima se spominje post dana nakon Ašure, hadiski eksperti imaju oprečne stavove, jedan dio njih smatrao je ove predaje dobrim – hasen, dok su drugi smatrali da su slabe sve predaje u kojima je spomenut (ponaosob) post jedanaestog dana); na taj način će čovjek biti siguran da je postio dan Ašure, to u slučaju da se desi da nije ispravno određen početak mjeseca muharrema; općim hadisima koji govore o vrijednosti posta u mjesecu muharremu.

– Osobe koje ne budu u mogućnosti da poste taj dan, neće ga napaštati, pošto je to ibadet – nafila vremenski ograničena i prolazi mogućnost postizanja obećane nagrade sa njenim prolaskom.

– Po mišljenju velikog broja učenjaka, a taj stav je preferirao i šejhul-islam Ibn Tejmijje, nije pokuđeno da se posti samo dan Ašure, bez da čovjek posti deveti ili jedanaesti dan muharrema.

– Ako bi se desilo da dan Ašure bude u subotu, nema smetnje da čovjek posti samo subotu. Većina islamskih pravnika smatrala je pokuđenim samostalno post subotom u slučaju ako je to opća nafila, ali ako se radi o nafili sa povodom – kao što je dan Ašure, Arefata, tada su smatrali da pokuđenost prestaje.

Nekoliko slabih i apokrifnih hadisa o danu Ašure:

– ”Ko bude koristio surmu (ar. el-ismid) na dan Ašure, nikada ga neće boljeti oči (upala očiju).”

– ”U mjesecu redžebu Nuh, alejhis-selam, ukrcao se na lađu, pa je naredio onima koji su bili sa njim da poste. Putovali su na lađi šest mjeseci i zadnji dan plovidbe i iskrcavanja na Džudijji bio je dan Ašure, pa ga je postio Nuh, alejhis-selam, oni koji su bili sa njim i životinje kao vid zahvalnosti Allahu. Razdvojilo se more pred Izraelćanima na dan Ašure. Allah je prihvatio pokajanje Adema, alejhis-selam, na dan Ašure. Na dan Ašure rodio se Ibrahim, alejhis-selam.” (Apokrifnim ga je smatrao šejh Albani)

– ”Koji god rob bude plakao na dan pogibije Husejna, r.a. – na dan Ašure, on će na Sudnjem danu biti sa odabranim poslanicima (ulul-azm).”

– ”Ko obiđe bolesnika na dan Ašure, kao da je obišao sve bolesnike iz Ademovog, alejhis-selam, potomstva.”

– ”Ko bude postio dan Ašure, dobit će nagradu šezdeset godina ibadeta.”

– ”Ko bude postio na dan Ašure, dobit će nagradu deset hiljada šehida.”

– ”Ko bude postio na dan Ašure, dobit će nagradu deset hiljada meleka.”

Još nekoliko činjenica koje su također spomenute u apokrifnim hadisima:

1- da je Allah stvorio Zemlju i nebesa na dan Ašure,
2- da je Allah stvorio pero na dan Ašure,
3- da se na taj dan zaustavila Nuhova lađa na Džudijji,
4- da se na taj dan Jusuf, alejhis-selam, vratio ocu Jakubu, alejhis-selam,
5- da je Uzvišeni Allah stvorio Džibrila na dan Ašure,
6- da je Uzvišeni Allah stvorio Adem, alejhis-selam, na dan Ašure,
7- da je Uzvišeni Allah spasio iz vatre Ibrahima, alejhis-selam, na dan Ašure,
8- da je Uzvišeni Allah oprostio Davudu, alejhis-selam, na dan Ašure,
9- da se Poslanik, alejhis-selam, rodio na dan Ašure,
10- da se Uzvišeni Allah uzvisio iznad Arša na dan Ašure,
11- posebne nagrade za namaze koji se obave u jutarnjem periodu na dan Ašure (duha-namaz),
12- oživljavanje noći Ašure posebnim ibadetima i posebnim vrstama namaza.

Novotarije na dan Ašure

Jedna od najvećih novotarija prisutna u danu Ašure jeste okupljanje rafidija – šiija na Kerbeli, mjestu pogibije Husejna, r.a., te njihovo izvođenje tradicionalnog rituala ”matam”. Koliko je toga u tom danu što oni čine a što je u koliziji sa načelima vjere islama, samo Uzvišeni Allah zna! Proklinjanje prvih generacija, naricanje, čupanje i cijepanje odjeće, unakažavanje ljudskoga tijela, samo su neke stvari koje se tog dana čine na Kerbeli, a koje su vjerom strogo zabranjene.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se njegov kabur posjećuje svake godine na isti dan i da se od toga načini praznik – svetkovanje, pa kako onda komentarisati postupak sljedbenika ove zabludjele sekte?! Ili oni smatraju da taj hadis nije vjerodostojan, kao što su na taj način odbacili i mnoge druge vjerodostojne hadise zabilježene u zbirkama imama Buharije i Muslima, ili možda smatraju da je Husejn, r.a., na većem stepenu od Poslanika, kao što smatraju da je hodočašće Kerbele vrednije od posjete Mekke?! Ako bismo na sve to pridodali ideološku pozadinu ove novotarije, tek tada bismo shvatili o kakvoj i kolikoj novotariji se radi.

Da nas Allah sačuva zablude nakon upute!

Elvedin Pezić, prof. – minber.ba

Krađa u namazu

„Najgori je onaj koji krade od namaza: „Kada nepotpuno obavi ruku’ i sedždu i namaz obavlja bez potrebne skrušenosti.“ (1-238)

Porijeklo hadisa

Prenosi ga Imam Ahmed i Et-Tirmizi od Ebu Katada, Tajalisi i Ahmed od Ebu Seid El-Hudrija i Malik u „Muvettau“.

Biografija prenosioca

Ebu Seid El-Hudri je veliki poznavalac i prenosilac hadisa. Družio se sa Poslanikom i od njega je dosta naučio. Ostao je bez oca vrlo mlad, sa majkom i devet sestara. Glad je bila česta pojava u njihovoj kući. Jednom ga je majka poslala do Poslanika da zatraži pomoć. Kada je Ebu Seid došao u džamiju zatekao je Poslanika sa ashabima kojima je nešto govorio. On im se pridružio i upravo tada Alejhisselam je izgovarao ove riječi:

„Onaj ko radi i zaradit će, Allah će ga pomoći. Ko traži oprost On će mu oprostiti. Ko se trudi da obuzda svoju ljutnju Allah će mu u tome pomoći.“ Kada je Ebu Seid saslušao ove riječi vratio se kući, a Poslaniku nije ni rekao zbog čega je došao ( „El-Isabe“ 2:35)

Povod nastanka

Jednom se Poslanik obratio svojim drugovima ovim pitanjem: „Šta mislite o alkoholičaru, bludniku i kradljivcu?“ Oni su rekli: „To Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju“, a on je rekao: „Postupci tih ljudi zaslužuju kaznu, a najgori je onaj koji krade od namaza.“

Komentar

Krađa u namazu znači zapravo krađa od namaza, a to biva kada klanjač nepotpuno obavlja svoj namaz, posebno kada ne pazi na ruku’ i sedždu i ostale namaske ruknove. Takav čovjek je okarakterisan kao najveći kradljivac, jer, onaj ko potkrade namaz taj potkrada sebe, a onaj ko to čini sebi učinit će i drugome. Poznat nam je slučaj jednog sahabije kojeg je Poslanik posmatrao kada je klanjao pa ga je vraćao tri puta govoreći: „Klanjaj ponovo jer ti nisi klanjao“, a sve zbog brzine i nepotpunog obavljanja ta'dili erkana (Buharija i Muslim). O namaskoj (ne)disciplini govori se i u Kur'anu na više mjesta, na primjer:

„A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.“

Iz rečenog se da zaključiti da je musliman dužan obavljati namaz sa puno pažnje i veoma disciplinovano.

Izvor: Povodi nastanka nekih hadisa

Autor: Mirsad Mahmutović

Za Akos.ba pripremila: Amina Brajlović

akos.ba

Samo iskreno djelo će biti primljeno

Poslanik, a.s., je rekao: “Budite iskreni u svojim djelima spram Allaha! Zaista će Allah primiti samo ono djelo koje je iskreno urađeno.” (El-Džamiu's-Sagir,300)

Potpunost i savršenstvo vjere je u iskrenosti. Prvenstveno se misli na oslobađanje od širka, ne uzimajući pored Allaha, dž.š., za boga nikoga drugog, jer uz takvo što djela nisu ispravna. Zatim, oslobađanje od skrivenog širka – ne smatrati bilo koga drugog sudrugom Allahu, dž.š., u bilo kojem Njegovom svojstvu, osobini ili imenu, jer ni uz to nijedno djelo nije primljeno.

Allah, dž.š., jedino prima djela koja su radi Njega učinjena u svakom pogledu. Dakle, uvjet da bi jedno djelo bilo primljeno je iskrenost.

Na različit način se mjeri iskrenost u svakom djelu koje je naređeno; iskrenost onoga koji udjeljuje drugima je da zna da je svaka dobrota i blagodat od Allaha, ili; iskrenost onoga koji se trudi na božijem putu je da zna da pobjeda dolazi od Allaha a ne od njega.

Osnova ovome je smirenost nefsa sa svojim Gospodarom, da čovjek zna da je Allah taj koji ga pokreće i daje u snagu za činjene djela.

Imam Gazali je rekao: “Put do uspjeha je da prečistiš svoja djela..”

Za Akos.ba Fahrudin Vojić

 

Ukrotimo svoj nefs u četiri zida

Kad pričamo i pišemo o ahlaku pojedinca naspram drugih, iako se to rijetko naglašava, prvenstveno se misli i zahtijeva da najbolju verziju sebe pokazujemo i pružamo svojim najbližim: roditeljima, supružnicima i djeci. Nerijetko to biva shvaćeno potpuno drugačije. Trudimo se biti što bolji, ostaviti što ljepši utisak na svakoga osim na one najbliže i najpreče. Kada je u pitanju samo npr. oprost (halal) i prihvatanje izvinjenja za grešku, porodica nam je nekako posljednja kojoj olahko halalimo (u većini slučajeva).

Toliko smo puni “halala” prema svakome osim prema porodici. Supruga pogriješi, zatraži halal. Muž danima (ili nikako) ne može da joj halali. Veli: “Ne smije ga dva puta zmija ujest iz iste rupe.” Doduše, ne zna on mnogo toga o oprostu kroz Kur’an i Hadis. Ali je ovaj čuo. I strogo ga se pridržava. Brat prema njemu pogriješi. Za dan mu zatraži halal. “Halal olsun brate, ljudi smo, griješimo.” Ahlak za mašallah! Osmijeh. I kao da nikad ništa nije bilo.

Isto važi i za suprugu koja “duri” na muža danima. Nit’ prima halal, nit’ ga gleda. Sestra je povrijedi, halali joj bez problema. Tri dana je mjerna jedinica ljutnje između dva brata muslimana. Isto hadisom. Pazi! I tvoj supružnik ti je brat/ sestra u vjeri. I plus tvoja “odjeća”.

Također, ima onih koji danima ne pričaju sa rođenim bratom, sestrom, ocem, majkom ili djetetom. Vele, ne mogu halalit. Nije bez razloga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojoj porodici.” Hajde, ukrotimo svoj nefs između četiri zida. Tu je istinska vjera. Tu je pravo lice.

Da dođe do nesporazuma, ljutnje, prepirke – nije čudo. Insani smo. Griješni. Nerijetko pod stresom. Možda zbog tog stresa upravo najviše trpi naša porodica. Oni koji su i najiskreniji prema nama. Ali da ne možemo halaliti (najkasnije u roku od tri dana), da ne možemo pobijediti šejtana u srdžbi, da ne možemo nastaviti kao da ništa nije bilo. Eh, to jest ljudski ali nije mu’minski. To je onaj naš ego koji nas tjera da svoje frustracije liječimo na svojoj porodici i da svoj ego dokazujemo njima. A da li imamo pravo na to?

U 14. ajetu sure Et-Tegabun Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom, doista, imate neprijatelja, pa ih se pričuvajte! A ako preko toga pređete i opravdanje prihvatite i oprostite, pa – i Allah prašta i samilostan je.

Imamo također ajet u kojem Allah dž.š. govoreći o svojstvima vjernika govori: Kad ih ko rasrdi, opraštaju.“ (sura Eš- Šura, 37)

Imamo još mnogo ajeta i hadisa koji govore u oprostu, kontrolisanju ljutnje i lijepom ahlaku. Kada se dokazujemo u našem imanu, lijepom ahlaku i praktikovanju vjere, neka prvi front tog našeg dokazivanja bude naša porodica. Neka naš oprost bude najbrži prema najbližim. Neka naša srdžba bude najmanja (najblaža) prema njima. I ne budimo od onih kojima se ljudi dive, a naši najbliži plaču, tuguju i padaju u depresiju zbog nas.

 

HALIMA LJ.

Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje Poslanika

U hadisu koji govori o iseljenju ashaba Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u Abesiniju nakon što su bili izloženi raznim iskušenjima i poteškoćama, spominje se ono što obuhvata misija Poslanika, s.a.v.s., kao što je lijepo ponašanje, briga o ljudskim pravima i dobročinstvo prema drugima. Ovo je sve ukratko spomenuo ashab Dža'fer b. Ebi Talib kada ga je vladar Abesinije (Nedžašija) u to vrijeme upitao o njegovoj vjeri i o onome u što on poziva. Rekao je:

   „Kakva je to vjera zbog koje ste napustili vaš narod, a niste prihvatili moju, a ni vjeru drugih naroda?“

   Dža'fer b. Ebi Talib, koji je s njim razgovarao, reče: „O vladaru, mi smo bili narod koji je bio u neznanju, obožavali smo kipove, jeli smo strvinu, činili smo razvrat, kidali smo rodbinske veze, činili zlo komšijama, jaki su uzimali od slabih i tako smo radili dok nam Allah nije poslao poslanika od nas, čije porijeklo znamo, i bili smo uvjereni u njegovu iskrenost, povjerljivost i čistoću. On nas je pozvao da obožavamo samo jednog Boga i da ostavimo ono što smo mi i naši očevi obožavali kao što je kamenje i kumiri. On nam je naredio da istinu govorimo, da obaveze ispunjavamo, da rodbinske veze održavamo, da komšijama dobročinstvo činimo, da se ustegnemo od zabranjenih stvari i prolijevanja krvi, zabranio nam je razvrat, lažno svjedočenje, jedenje imetka siročadi, potvaranja čestitih žena, a naredio nam je da obožavamo samo Allaha i da Mu ne pripisujemo sudruga, i naredio nam je namaz, zekat i post.“

Tako mu je naveo neke od stvari vezanih za islam, a zatim je rekao: „Pa smo mu povjerovali i slijedili ono u što je pozivao. Obožavali smo samo jednog Boga i nismo mu pripisivali sudruga, smatrali smo zabranjenim ono što nam je zabranio, a dozvoljenim ono što nam je dozvolio, pa nam je naš narod postao neprijatelj i tlačio nas je, odvraćao nas je od naše vjere kako bismo se vratili obožavanju kipova, a ostavili obožavanje Allaha, nagovarao nas je da smatramo dozvoljenim one ružne stvari koje smo i prije smatrali dozvoljenim. Pa kada su nas nadvladali, tlačili i otežavali nam, te se postavili između nas i naše vjere krenuli smo u tvoju zemlju, tebe smo izabrali pored svih ostalih, željeli smo da budemo u tvojoj blizini i nadali smo se da nam kod tebe, o vladaru, neće biti nepravda učinjena.“

Vladar mu je tad kazao: „Da li kod sebe posjeduješ nešto od onoga sa čim je došao Poslanik?“ , a Dža'fer mu je odgovorio da posjeduje, nakon čega mu je Nedžašija kazao: „Pročitaj mi to.“

Dža'fer mu je tada proučio početak sure Merjem, a Nedžašija je plakao sve dok mu brada nije postala vlažna od suza. Plakali su i njegovi biskupi kada su čuli učenje sve dok im knjige nisu postale vlažne.

Zatim je Nedžašija (obraćajući se muslimanima i mušricima koji su došli kod vladara da silom vrati muslimane nazad u Mekku) rekao: „Tako mi Allaha, ovo što sam čuo, a i ono što je objavljeno Musau, alejhisselam, ja sa istog izvora. Idite, ja vam ih nikada neću predati.“

Za Akos.ba priredila: Neira P.                                             

 

Kako se izboriti sa iskušenjima?

Allah nam kaže u Kur’anu da je On stvorio ‘rok određeni’. Tu su uključena i naša iskušenja i borbe. Sve ima rođenje i smrt. Svi oni imaju rok određeni. Svaka situacija u našem životu ima rok određeni, nakon čega dolazi kraj i/ili promjena. Bilo je nekoliko perioda u mom životu kada me je ovaj ajet jako puno utješio. On je ‘jednostavan’ ali tako dubok: “A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo; i veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ.” (et-Tur, 48)

Toliko snažnih pouka:

1. Allah vidi tvoju situaciju. Samo budi strpljiv. Sve ima određeni rok. Tako i ova poteškoća. I ona neće trajati zauvijek. A Allah nad svime upravlja ( presudu Gospodara svoga).

2. “Mi tebe i vidimo i štitimo”. Čak i tokom određenog životnog vremena poteškoća, On vas vidi. On brine za vas tokom tog vremena. Koja utjeha!

3. Ne samo da trebate biti strpljivi zbog:

a) Allahove odredbe kontrolišu vaše stanje (i kada će doći kraj/promjena), već također

b) On vas vidi. On je vaš Čuvar čak i tokom životnih nedaća. To je zapravo i činjenica da vas vidi i štiti, i da trebate biti strpljivi. Vaša sposobnost da budete strpljivi, sami po sebi, je jedna od Njegovih najvećih odredbi i darova.

Sažetak: Upravo kroz spoznaju da Allah vidi sve ono kroz šta prolazimo i da kontroliše sve, mi možemo biti strpljivi.

Napisala: Jasmin Mudžahid
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

 

Osam savjeta kako uvećati svoj imetak

 

U redovima koji slijede navest ćemo nekoliko korisnih savjeta i uputa šejha Muhameda Saliha el-Munedžida, koje onome ko ih se bude pridržavao donose bereket u imetku i olakšavaju put dolaska do halal opskrbe.

Učini hidžru

Ukoliko se vjernik nađe u situaciji da nije u mogućnosti da izvršava svoje vjerske dužnosti ili da dođe do halal opskrbe, onda treba da učini hidžru – preseli se u mjesto u kojem će moći nesmetano obavljati svoje svakodnevne dužnosti prema Uzvišenom Stvoritelju i gdje će sebi i svojoj porodici na islamski dozvoljen način moći obezbijediti halal opskrbu. Dokaz za ovo jesu riječi Uzvišenog u 100. ajetu sure En-Nisa: “Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu.” Riječ “sloboda – sa‘atun” u ovom ajetu označava opskrbu, što je jednoglasno mišljenje više mufesira, kako to prenosi Ibn Kesir u svome Tefsiru u tumačenju ovog ajeta.

Praktični primjer ovog savjeta jeste primjer ashaba muhadžira koji su bili prisiljeni u Meki ostaviti sve svoje materijalno bogatstvo, a u Medinu su dolazili samo sa onim što im je bilo potrebno za putovanje. Tada je Allah, subhanehu ve teala, njima i njihovim potomcima otvorio riznice dunjaluka Istoka i Zapada, i učinio ih vladarima najmoćnije države na dunjaluku, koja je kao takva opstala stoljećima.

Obavljaj hadž i umru

Ako nakon obavljenog hadža, vjernik obavi i umru, ili nakon obavljene umre nanijeti i obavi hadž, on će ispuniti jedan od uvjeta zbog kojeg Allah, subhanehu ve teala, povećava bereket u imetku. Dokaz za ovo jesu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem: Obavljajte hadž i umru jedno za drugim, jer zaista oni čiste od grijeha i siromaštva kao što kovač čisti čelik od nečistoća.” (Ahmed, Tirmizi, Nesai i Ibn Huzejma)

Održavaj rodbinske veze

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Ko želi da mu se poveća opskrba i da mu se poveća bereket u životu, neka održava rodbinske veze.” (Buhari)

Dijeli sadaku, posebno onima koji tragaju za islamskim znanjem

Rekao je Uzvišeni Allah u hadisi-kudsijju: O sine Ademov, udijeli i bit će ti udijeljeno. (Muslim) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao je: U svakom danu u kojem ljudi osvanu, siđu dva meleka. Prvi govori: ‘Allahu, nadoknadi onome ko dijeli!’, a drugi govori: ‘Allahu, daj propast onome ko uskraćuje!’” (Buhari i Muslim)

Zanimljiv je i slučaj dvojice braće u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od kojih je jedan dolazio da uči vjeru od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi je radio kao trgovac i pomagao je svoga brata materijalno. Jednom prilikom trgovac se požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem, na svoga brata riječima: “O Allahov Poslaniče, on se nimalo ne žrtvuje”, a Poslanik, salallahu alejhi ve selem, reče mu: “Možda ti opskrba stiže zbog njega”, to jest zbog sadake koju ti daješ njemu, Allah tebi povećava opskrbu. (Tirmizi)

Posveti se ibadetu

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: Uzvišeni Allah kaže: ‘O sine Ademov, okreni se ibadetu Meni, pa ću tvoja prsa učiniti bogatim i zaštitit ću te od siromaštva. A ako tako ne postupiš, napunit ću tvoje ruke poslom, a neću te zaštititi od siromaštva.” (Tirmizi)

Osloni se na Allaha, Onoga koji daje opskrbu

Rekao je Uzvišeni Allah: “…onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio!” (Et-Talak, 3) Allah je Taj koji hrani i opskrbu daje svim stvorenjima na Zemlji: “Na Zemlji nema nijednog živog bića a da ga Allah ne hrani.” (Hud, 6) Stoga, ne traži opskrbu od stvorenja prije Stvoritelja! Onaj ko se osloni na Stvoritelja, koji opskrbu daje, njegovo stanje bit će kao stanje ptice spomenute u hadisu: Kada biste se vi na Allaha oslanjali istinskim tevekkulom – osloncem, On bi vas opskrbio kao što opskrbljuje ptice: one ujutro napuštaju svoja gnijezda praznih stomaka, a navečer se vraćaju punih stomaka.” (Tirmizi, Ibn Madža, Ahmed)

Ovo nikako ne znači da se čovjek treba osloniti na Allaha prije nego što preduzme sve potrebne mjere radi stjecanja opskrbe, tj. ulaganja psihofizičkog napora u stjecanje nafake, jer se to kosi sa ispravnim poimanjem oslonca na Allaha. To napominje i šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, u komentaru ovoga hadisa u zbirci Rijadus-salihin, ukazujući na to da se u hadisu naznačava da se čovjek treba truditi da stekne opskrbu, pa se tek onda osloniti na Allaha, na što upućuje primjer ptice koja ne sjedi u svom gnijezdu, već ga napušta u potrazi za nafakom.

Budi bogobojazan

Jedno od značenja bogobojaznosti – takvaluka jeste klonjenje onoga što je Allah, subhanehu ve teala, zabranio. U ovom slučaju, na nama je da se klonimo svih puteva stjecanja opskrbe koji su šerijatom zabranjeni. Samo u tom slučaju, vjerniku će pripasti nagrada spomenuta u riječima Uzvišenog: a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada…” (Et-Talak, 2–3)

Traži oprost od Allaha

Činjenje istigfara – traženja oprosta od Allaha za učinjene grijehe jedan je od uzroka povećanja imetka i bereketa u njemu. Dokaz za to nalazimo i u Kur’anu i u hadisu. Allahov poslanik Nuh, alejhis-selam, savjetuje svoj narod: “Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta. On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10–12)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Ko stalno bude činio istigfar, Allah će mu dati izlaz iz svake teškoće, rješenje za svaku brigu i opskrbit će ga odakle se i ne nada. (Ebu Davud i Ibn Madža)

Naša posljednja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

NOVI PRISTUP LIJEČENJU UZIMANJEM HRANE PO KUR’ANSKOJ RECEPTURI

Dr. Džemil Kudsi Duvejk specijalista je za ishranu porijeklom iz Palestine on je, polazeći od razmišljanja da se u Kur’anu nalazi odgovor na svako pitanje, otkrio potpuno novi pristup liječenju uzimanjem hrane po Kur’anskom receptu.Duvejk je napisao opširnu enciklopediju pod naslovom “Islamski koncept energije i ishrane” koja se sastoji od 7.000 stranica. Nadamo se da će ovo djelo ugledati svjetlo dana i na našem jeziku, a u ovom prikazu pokušat ćemo da, u kratkim crtama, damo prikaz ovog vrijednog otkrića koje najbolje govori kako se naš odnos prema Kur’anu definitivno mora mijenjati. Kur’anski recept za ishranu najbolji lijek za sve bolesti.

Autor ove enciklopedije počeo je svoje istraživanje od ajeta u kojima se govori da je u Kur’anu odgovor na sva pitanja, da je Allahovo, dž.š., znanje sveobuhvatno i da u Kur’anu ništa nije propušteno. Allah, dž.š., kaže:

“Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.” (Jusuf, 111.)

“Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? Oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur’an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako!” (El-En’am, 114.)

Zatim je dr. Duvejk pošao od kur’anskih ajeta u kojima se govori da je Kur’an lijek:

“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.”(El-Isra’, 82.)

“…koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi.”(Eš-Šuara’, 80.)

“O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.” (Junus, 57.)

“Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje Arap?” – Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek.” (Fussilet, 44.)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Liječite se! Zaista Allah, dž.š., nije dao nijednu bolest a da za nju nije dao i lijek. To znaju oni kojima je dato znanje, a mnogi i ne znaju.” (Prenosi Ahmed)

Allah, dž.š., takođe, u Kur’anu kaže: “Mi sve s mjerom stvaramo.” (El-Kamer, 49.)

“Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i svemu mjeru odredio!” (El-Furkan, 2.)

“I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut.” (Ja-sin, 39.)

“I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg.” (Ja-sin, 38.)

Kur’an pridaje veliku važnost mjeri (mikdaru) u svemu: “On ih je sva zapamtio i tačno izbrojio”(Merjem, 94.) “On zna broj svega što postoji.” (El-Džin, 28.)

Tako je Allah, dž.š., odredio da se riječ mjesec u Kur’anu spomene 12 puta, tačno onoliko puta koliki je broj mjeseci u godini. Riječ dan u Kur’anu je spomenuta 365 puta, riječ namazi (u množini) pet puta, riječ azm (odlučnost) pet puta, tačno onoliko puta koliki je broj posebno odabranih poslanika kojima je dat azm… Mnogo je takvih primjera u Kur’anu.

Dr. Duvejk dalje kaže:

Izdvojio sam sva ajeta u Kur’anu koja govore o jelu (ekele, taime) i piću. Ustanovio sam da se termin jesti u Kur’anu navodi 109 puta, od toga sam izdvojio haram jela koja se spominju 19 puta i dobio broj 90.

Zatim sam naveo sve vrste hrane koje su spomenute u Kur’anu i koliko se koja vrsta puta spominje, i nakon duže analize došao do fantastičnog otkrića.
Broj 90 predstavlja broj zalogaja koji bi svako od nas trebalo da unese u svoj organizam svakoga dana da bi organizam normalno funkcionisao. 90 zalogaja treba da se sastoji od svih vrsta hrane koje se u Kur’anu spominju, svaka vrsta u onolikom broju zalogaja koliko se puta spominje. Tako se meso, npr., spominje četiri puta. Jedan zalogaj teži dvadeset do dvadeset i pet grama, što znači da bi svakoga dana trebalo pojesti 100 grama mesa, nimalo manje niti više. Zatim ostale vrste hrane, tačno onoliko koliko je po ovom kur’anskom receptu određeno.

Zatim sam podijelio jednu veliku ploču na 240 kvadratića, zato što se Kur’an dijeli na 30 džuzova, svaki džuz na dva hizba, svaki hizb na četiri četvrtine, i sva ajete o jednoj vrsti hrane prepisao u kvadratić u kome se ona prvi put spominje. Tako sam dobio šest obroka sa tačnim spiskom hrane, što bi značilo da bi najidealnije bilo da svako od nas jede šest puta dnevno manje obroke. Putem te šeme došao sam do preciznih podataka šta treba jesti ujutro, šta na podne, i šta uveče. Ujutro dolazi u obzir lakša hrana, a na podne teža, kao što je grah i meso, a uveče samo troje: hurma, grožđe i nar.

U Kur’anu postoje i opća pravila kojih se treba pridržavati u ishrani:

U Kur’anu se uvijek spominje jelo pa onda piće, što znači da bi obrok trebalo početi jelom, a završiti pićem.

Vrlo je interesantno da se u Kur’anu uvijek meso životinja iz mora spominje prije mesa kopnenih životinja, što jasno ukazuje na činjenicu da je za naš organizam daleko važnije riblje meso, nego meso kopnenih životinja. Savremena medicina nas obavještava da riblje meso sadrži nezasićene masnoće koje rastapaju zasićene masnoće u našem tijelu i sprečava višak masnoće u krvi i začepljenje krvnih sudova, što direktno uzrokuje srčane i moždane udare. Medicina tvrdi da bi omjer zasićenih masnoća (omega 6) napram nezasićenim masnoćama (omega 3) trebalo da bude četiri naprama jedan, a da je taj odnos, usljed neispravne ishrane, danas dvadeset naprama jedan. Interesantno je da maslinovo ulje, koje se posebno spominje u Kur’anu sadrži upravo nezasićene masnoće (omega 3).

Dr. Duvejk, u svojoj opširnoj enciklopediji, pojasnio je još mnoga pravila od kojih ističem sljedeća:

Nakon mlijeka obavezno popiti sirće.
Med uzimati obavezno nakon sirćeta.
Uvijek jesti hurme nakon grožđa, a ne obratno.
Nar obavezno treba da bude zadnje što jedemo.
Ukiseljeno mlijeko bolje je nego slatko.
Med i mlijeko ne jesti zajedno.

Poslanik, s.a.v.s., praktikovao je kao piće koristiti nebiz (turšija), koji je pravio tako što bi nasuo čiste vode u posudu a zatim u nju ubacio šaku suhih grožđica, ili hurmi, ili badema i sl. i nakon 12 do 48 sati, kada počne vrenje, koristio to kao sok. Danas je u medicini poznato da se na takav način formiraju posebne vrste bakterija koje su neophodne za pravilno funkcionisanje probavnog sistema. Trebalo bi da te bakterije čovjek svakodnevno unosi u organizam, jer su veoma važne za regulisanje metabolizma. Te bakterije sadrži i tečni jogurt. Interesantno je kako smo, zapostavljajući taj sunnet Poslanikov, s.a.v.s., a koristeći gazirane sokove koji su danas najjeftinija roba, došli u situaciju da svojim novcem plaćamo ono što škodi našem organizmu.

Važno je istaći da je dr. Duvejk svoju teoriju liječenja i očuvanja zdravlja korištenjem kur’anskog recepta ishrane i praktično potvrdio.

Spomenuti način ishrane uveo je za 200 bolesnika koji su bolovali od neizlječivih bolesti fizičke i psihičke naravi. Nakon samo dvadeset i jedan dan dobio je nevjerovatne rezultate. Procenat potpuno izliječenih bio je veći od 90 posto, a svi ostali bolesnici osjetili su znatno poboljšanje. Među pacijentima je bilo i dijabetičara, reumatičara, onih koji su imali problema sa zglobovima i jetrom, ili su bolovali od raka i slično. Trenutno dr. Duvejk radi na tome da svoj eksperiment potvrdi na deset hiljada pacijenata i da se dužim korištenjem takve terapije pokaže da su potpuno izlječeni, kako bi njegovo otkriće bilo i medicinski priznato i prihvaćeno.

Spomenutim projektom je, takođe, praktično dokazano da se, pored jačanja imuniteta organizma, poboljšava i ponašanje pacijenata. Njihovo psihičko stanje veoma brzo se normalizuje.

Između ostalog, ovisnici o duhanu za samo 21 dan tretmana veoma lahko postaju nepušači, jer njihov organizam, jednostavno, odbija da primi sve što je neprirodno i štetno.

Dr. Duvejk nas, pored ostalog, uči kako da pravimo prirodno sirće, obrano kiselo mlijeko, te kako da koristimo pšenično zrnevlje sa ljuskom i slično.
Najvažnije u svemu je da nas primjer dr. Duvejka uči kako treba da se odnosimo prema Kur’anu i na koji način da ga izučavamo. On poziva muslimane, stručnjake za razne oblasti, da pristupe izučavanju Kur’ana s aspekta svoje struke i da otkriju kur’ansku formulu najboljeg riješenja za svaku oblast.

Nadam se da ćemo u spomenutom primjeru naći mnogo šta što ćemo moći primijeniti u svome načinu ishrane i da će to biti dovoljan podstrek za svakog od nas, da napravimo istinski zaokret u svome životu i da Kur’anu damo mjesto koje mu pripada, jer ćemo, samo na takav način, doći do rješenja za sve probleme, te pripremiti konkretne projekte za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo.

Dr. Zuhdija Adilović

zuhdijaadilovic.com

Fenomen pseudozuhda: Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati

Među nekim muslimanima današnjice se učestalo provlači određena misao o materijalnoj skromnosti kao idealu. Ona je često od strane onih koji se kao autoriteti obraćaju muslimanima pogrešno interpretirana, a od širih masa još gore shvaćena. Ta misao, uglavnom nenemjerno, pokušava predstaviti neimaštinu kao vrlinu i prirodno stanje. Taj pseudozuhd poručuje da je materijalna bijeda nešto potpuno prihvatljivo sve dok je čovjek predan ibadetu. U tom fantastičnom filmu koji žanrovski pripada romantičnoj komediji, musliman u patikama od deset maraka i kineskoj trenerci bio trebao biti nešto poput islamske verzije Mahatma Gandija. Fukara, a priznat i uticajan jer ide u džamiju i uči Kur'an. Taj imaginarni lik šalje poruku da samo miskin, kojem je raskošan obrok najveće veselje u životu, može dokučiti poentu i mudrost života na ovome svijetu. Njemu je zadovoljavanje materijalnim minimumom nešto čemu treba težiti, a ne nešto što se uzima kao nužno zlo s kojim se treba stoički nositi i što prije otkloniti.

Često se po vjerskim skupovima, hutbama, pisanom štivu i medijima zanosno poziva na skromnost, tješe siromašni, navode se i elaboriraju nedorečeni primjeri o siromaštvu iz života naših prethodnika koji su izvan historijsko-društvenog i socijalnog konteksta. Bez jasnog preciziranja da li se radilo o okolnostima ili namjernom stanju, ovi primjeri uvijek muslimane indirektno plaše bogatstvom i u njihovu svijest urezuju misao da je svako materijalno stanje prihvatljivo, koliko god loše bilo, te da nema potrebe za napretkom jer je dunjaluk svakako prolazan, a nafaka propisana. Slično se i iz Poslanikovog života biraju primjeri koji, kada ih analiziramo, uglavnom poručuju da je dotični bio uspješan u izgradnji jedne od najmoćnijih država u povijesti čovječanstva samo zato što je klanjao noćni namaz i spavao na hasuri. Zanemariti uslove života tadašnjeg društva i zanosno isticati takve primjere skromnosti u današnje vrijeme je pomalo groteskno i neodgovorno. Slično je i sa drugim predajama koje degradiraju imetak i uglavnom ga stavljaju u negativan kontekst. Ove poruke se rado i sa entuzijazmom propagiraju, dok one koje govore o afirmaciji bogatstva i materijalne neovisnosti su nekako usputne i stidljivo se spominju, sve u strahu da se ne bi pogriješilo i dovelo mase u iskušenje da misle da je dobro biti bogat. Uvijek se ušutkava primjerima gladnih i žednih muslimana, umjesto da se nekad navode i primjeri uspješnih i uticajnih.

Ovo je velika greška jer muslimane prije svega treba poticati da rade i budu imućni, a tek onda pozivati da im materijalni imetak ne udari u glavu. Ovdje očito imamo ogromnu neravnotežu u pristupu. Islam nam ne poručuje da ne smijemo biti bogati već da budemo oprezni u pogledu emotivnog vezivanja za svoj (ili tuđi) imetak. Ne možemo biti preventivno siromašni. Ali muslimanskom stanju uma koji je navikao na inferiornost, apatiju i samosažaljevanje nekako više odgovara ova uloga paćenika i jadnika koju je sam sebi dodijelio i kojoj, kao i svakoj drugoj devijaciji, pronađe vjersku opravdanost. Trebamo se zapitati koliko je u današnje vrijeme moguće živjeti na kruhu i vodi, a biti uspješan i uticajan. Moraju li svaka naša društvena akcija ili projekat biti financirani milostinjom, prosjačenjem i donacijama?! Zašto muslimani uvijek sami sebi određuju da budu posljednja rupa na svirali?! Mnogi projekti i ideje propadnu jer se svi koji učestvuju u njima „uzdaju u Allaha“, a niko u rad i dubinu džepova.

Nepromišljeno propagiranje ovakvih koncepta doprinosi ubijanju ekonomske ambicije kod muslimana, amnestiranju sirotinje, ovisnosti o drugima, a indirektno i nerada. Radi se o lažnom asketizmu koji nesvjesno zastupa tezu da se pasivnost i bezvoljnost za društvenim i ekonomskim aktivizmom može zamjeniti pojačanim ibadetom. Biti siromah zbog objektivnih okolnosti je Allahova odredba, ali biti siromah zbog vlastite letargije i pogrešnih ubjeđenja je tragedija. Dunjaluk Allahu ne znači ništa, ali znači ljudima jer im predstavlja sredstvo preko kojeg ostvaruju svoje ahiretske ciljeve i navoditi ljude na misao da su ta dva aksioma jedno te isto je akaidski kriminal. Nepotpuno pojašnjavanje ovih stavova ide u smjeru pravljenja od muslimana monaha koji smatraju da ibadet treba rješavati sve njihove probleme, a ne rad i suočavanje sa životom, muslimana otrgnutih od životnih zbivanja i nevoljnih da se uključuju u iste. Ova situacija neodoljivo podsjeća na onu basnu sa lisicom i kiselim grožđem.

Trebalo bi stoga razjasniti da su materijalno stanje čovjeka i njegov odnos prema istom dvije potpuno odvojene stvari, bez obzira da li je dotična osoba siromašna ili bogata. Lična borba protiv pohlepe je nešto što ne mora imati direktnu vezu sa bogatstvom i čuvati se iskušenja tako što nećete biti imućni je kao htjeti prolaz dalje, a ne igrati utakmicu. Upozoravajuća teza da čovjek što više ima, to više želi je nizak udarac svima onima koji marljivo rade, bogati su i pomažu drugima. Hadis koji kaže da bi čovjek koji ima jedno brdo zlata htio i drugo općenito je upozorenje na ljudsku slabost prema dunjaluku i ne može se tumačiti kao pokuda zdrave i umjerene težnje za imetkom i dobrim životom, niti koristiti kao aluzija da je svako ko ima brdo zlata loš vjernik.

Ovo nakaradno shvatanje bogatstva i latentni prezir prema materijalnom su danas veliki problem vjerske populacije jer djeluju kao mentalna kočnica. Vjerski narativ obiluje ovakvim pristupom. Ljudima treba češće pojašnjavati da islam ne brani nikome da lijepo i udobno živi ukoliko dotični izvršava sve svoje obaveze, a njegov imetak je stečen na dozvoljen način. Skromnost je malo trošiti, a ne malo zarađivati. Zato muslimani trebaju raditi, biti bogati i uvijek težiti ka boljem jer jedino tako će prestati živjeti na margini, biti društveni otirač i teret drugima. Jedino tako će prestati zgražavati se nad fotografijama ponižavanja muslimanske djece i kukati uz kahvicu o tužnim sudbinama muslimanskih naroda. Tada će vaš zekat biti veći, moći ćete pomoći zajednici, ljudi će vas više poštovati i imat ćete veći uticaj. Uzdići ćete islam i time će i vaša lična borba da se oduprete iskušenju imetka i da shvatite da je sve to prolazno nešto vrijediti i imati smisla, jer koja je poenta pričanja o skromnosti bez prebijene pare u džepu?! Zar to nije jednostavna računica i otkud onda ona hasura u cijeloj toj priči?!

Razvijajmo zato kulturu rada, poduzetnosti i odgovornosti. Prođimo se romantike jer koliko god neko pričao da vaša marka možda znači vama u smislu ahiretske nagrade, za zajednicu u praktičnom smislu ona ne znači gotovo ništa. Zbog svega ovoga bi i ljudi koji nam vaze trebali mnogo više pričati o ambicioznosti i poduzetnosti, a malo manje o defetističkom asketizmu koji na narod djeluje kao anastezija ili loš opijat.

Za Akos.ba piše: Nermin Spahić

 
Subscribe to this RSS feed