Duhovnost

Život i običaji Bošnjaka: ponos na prvom mjestu

Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigrliše vjeru Muhammedovu, islam, te su mu i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju usko spajaju s onima koji su je donijeli, sa Turcima, i zato se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom. Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena, jer kod njih prevlađuje vjerska strana.

Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo:

Ja kakav je Suljo-bajraktare,

Tanka stasa, rumena obraza,

Crna oka kano u hajduka,

A pleća mu šira od aršina.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kqao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: „Ispružena strjelica više se ne vraća.“

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni, i gdje se sastaju nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.

Bosanski su muslimani agrikulturan narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi grudu koju su mu pređi namrli i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi.

Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u Dragoga Boga, Velikoga Allaha, pa – ako ustreba – on će ravnodušno podnijeti sve boli ovog svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se što mu drago – bilo to dobro ili zlo – on to ravnosušno podnosi jer zna da mu je to Dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio.

Bosanski muslimani i muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti s najvećom tačnošću. Naš musliman ide pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu svomu. Čim je zora zarudjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U po dana, klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca, ide opet u džamiju i klanja ikindiju. Kad sunce zađe, klanja akšam. U dva sata poslije zapada sunca, klanja jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji, makar ga neznalice i objesni stvorovi zbog toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek uza se nosi, okrene se prema Mekki i, zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire se ni na lijevo, ni na desno, već se moli Dragome Allahu.

Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i zato su osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredjeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako, mogu oni za lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslijepodneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti osjećaju. To je takozvani ćeif.

Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćejf. Ali kolike li razlike između ćejfa i esprita!? I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćejf da se čovjek smirio, da se je smirilo ne same tijelo nego i duh njegov. Ćeif je „kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kavu piješ ili grizeš cigar duhana.“ Elem nešta slična onoj talijanskoj: dolce for niente. Ćeif opet u širem smislu jest ono što bismo mi rekli: „Hoće mi se!“ ili „Drago mi je!“ Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu.“ Isto tako, upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćejfu.“ – pa mirna Bosna.

Izvor: Život i običaji muslimana

Autor: Antun Hangi

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva

 

 

Trošite na svoje roditelje i opskrba će vam doći odakle ne očekujete

Rekao sam im: “Želim da se svako od vas prisjeti događaja ili nečega što je utjecalo na vaš život i čime ste zapanjeni. Jedan od hadžija iz Jordana je ispričao:

“Prošle godine radio sam u jednoj kompaniji i morao sam podnijeti ostavku. Dali su mi 3.200 dinara (∼7.190 KM). Uzeo sam novac, i to je bilo sve što sam tada imao. Nisam imao nikakve druge ušteđevine, a to je bio jako loš iznos za nekoga u tom položaju”.

“Vratio sam se kući, a ubrzo je bila i sezona hadža 1424. h.g.. Rekao sam roditeljima da sam dobio nadoknadu s posla, a oni su mi kazali da bi željeli da ih oboje pošaljem da obave hadž. Pa sam im rekao da ću uplatiti, a tako mi Allaha, to je bilo sve što sam imao. Otišao sam do putničke agencije koja šalje hadžije iz Jordana te sam uplatio novac. Kasnije sam se halalilo s svojim roditeljima koji su otišli na hadž.

Dvije sedmice kasnije, nakon što su se vratili i nakon što sam se ponovo zaposlio, nazvao me direktor s mog prethodnog radnog mjesta i kazao mi da još uvijek imam neisplaćenog novca, ali moram doći i preuzeti ga”.

Imajte na umu, da nije imao ništa, da je sve potrošio što je imao na hadž svojih roditelja.

On zatim nastavlja: “Otišao sam na staro radno mjesto očekujući mali iznos. Susreo sam se s direktorom i on mi je predao ček na iznos od 3.200 dinara”.

SubhanAllah! Potrošio je 3.200 dinara na svoje roditelje, a isti iznos je dobio samo nekoliko sedmica kasnije.  Da, trošite na svoje roditelje i opskrba će vam doći sa mjesta koja nikada niste ni očekivali.

To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio. (et-Talak, 2-3.)

Ovaj čovjek je potrošio 3.200 dinara na svoje roditelje i Allah ih mu je ubrzo nadoknadio! Kako onda danas imamo djecu koja su škrta prema svojim roditeljima?

Autor: Šejh Junus Katrada

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

 

Šta znači elhamdulillah?

Mi smo ljudi od elhamdulillah. Šta elhamdulillah znači? Iako o tome možemo pričati satima, kratko objašnjenje, to su dvije stvari: zahvala i pohvala. To su dvije različite stvari. Prvo da shvatimo razliku između njih.

Možeš vidjeti prelijepu zgradu i pohvalićeš je, ali joj se nećeš zahvaliti. Vidjećeš nevjerovatnog atletičara, postigao je sjajne rezultate, ti ćeš ga pohvaliti, ali mu nećeš reći: “hvala”. A ponekad je i obrnuta situacija. Nekim ljudima se moraš zahvaliti, iako ih nećeš pohvaliti. Na primjer, Allah kaže da musliman mora biti zahvalan svojim roditelja bez obzira kakvi oni bili, čak i ako su nevjernici. Čak i ako se bore protiv tebe. Čak i ako žele da napustiš svoju vjeru, i dalje im moraš biti zahvalan. Ti nećeš hvaliti njihov širk, ali ćeš im i dalje biti zahvalan. Tako da, ponekad u životu imamo pohvalu bez zahvale. I ponekad možemo imati zahvalu bez pohvale.

Daću vam još jedan primjer da bi vam bilo jasnije. Imamo primjer Faraona. On je, bez obzira htio to ili ne, odgojio Musaa, alejhi selam, u svom dvorcu. A Musa, alejhi selam, mu se nakon mnogo godina vratio, i Faraon je tada podsjetio Musaa govoreći: “Zar te među nama nismo odgajali dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?” (Kur’an, 26:18) On podsjeća Musaa, alejhi selam, o njegovom dobročinstvu. I očito je, da kada ti neko učini uslugu, da treba da mu zahvališ. Pa, čak je i Musa priznao tu uslugu, zahvalio se čak Faraonu, iako ga nikada neće pohvaliti. Dakle, možeš nekoga pohvaliti bez da mu zahvališ, i možeš se nekome zahvaliti bez da ga pohvališ.

Kada kažemo “elhamdulillah” tada zapravo govorimo da smo zahvalni Allahu i hvalimo Ga šta god On odredio. Sve što On odredi je mudro i savršeno. Ne može biti bolje, bez pritužbi. Uporedo dok Ga hvalimo, zahvalni smo za sve što uradi. Tokom toplog ljetnjeg dana često kažemo: “Čovječe, baš je vruće.” Ali prvo što nam treba pasti na pamet kao muslimanima jeste: “Elhamdulillah da je vruće.” Znate li šta to znači? Hvala Allahu što je vruće i ja hvalim Allaha što je vruće. To je drugačiji, različit način razmišljanja od svih drugih, to nije kao kod bilo koga drugog. Postoje i ljudi drugih vjera koji isto vjeruju u Boga, ali ono što oni nemaju, prva stvar koju nemaju je – elhamdulillah. Čak ni neki muslimani ne shvataju šta ovo zapravo znači. “Nisam dovoljno plaćen, ali nema veze – elhamdulillah.” Ti ne kažeš istinski elhamdulillah, ti prigovaraš. “Kako ti je porodica? – Ahhh, elhamdulillah…” To nije to. Elhamdulillah je da si iz dubine svoje duše zahvalan i zadovoljan. Za sve stvari koje nisu kako treba, nađeš da ima toliko drugih stvari koje jesu kako treba. Ako ti je vruće – barem nisi bolestan. Ako nisi dovoljno plaćen – makar imaš posao. Ima toliko mnogo stvari koje ti se mogu desiti. Ako ti ne radi mjenjač na autu, barem nemaš veliki problem sa motorom.

Mi smo ljudi od elhamdulillah, znate li šta to znači? Da smo uvijek zahvalni i uvijek pozitivni. Kad bismo shvatili šta ovo znači, nikada ne bismo bili depresivni. Allah je Onaj koji mijenja stanja. Sve što moramo napraviti jeste da se okrenemo Njemu i kažemo od srca: elhamdulillah.

Nouman Ali Khan

 

Num

U Allahovom hladu na Sudnjem danu: Sedam odabranih kategorija ljudi

 

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Sedam osoba će Allah, dž.š., uvesti u Svoj hlad onog dana kada ne bude drugog hlada osim Njegova: pravednog vladara, mladića koji je odrastao u pokornosti Allahu, dž.š., čovjeka čije je srce vezano za džamiju, dvojicu ljudi koji se vole u ime Allaha, u Njegovo ime se sastaju i rastaju, čovjeka kojeg pozove lijepa i bogata žena na blud, a on odbije i kaže: ‘Ja se bojim Allaha!’ , čovjeka koji daje sadaku tako da mu lijeva ruka ne zna šta mu udjeljuje desna i čovjeka koji se u samoći sjeti Allaha pa mu oči zasuze.” (Muslim)

Komentar

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas obavještava o tegobama Sudnjega dana kada ljudi budu stajali pred Gospodarom svjetova. Sunce će se toga dana približiti i njegova toplota će se povećati pa će se ljudi znojiti, a toga dana neće biti drugog hlada osim hlada ispod Allahovog Arša. Allah, dž.š., će toga dana u Svoj hlad uvesti sedam vrsta ljudi ili žena, a to su:

  1. Pravedan vladar – emir , vođa, upravitelj i slično ili svako ko bude zadužen za nešto od muslimanskih stvari pa u tome bude pravedan. Najljepši opis pravednog vladara je da je to onaj koji slijedi Allahove naredbe stavljajući svaku stvar na njeno mjesto, ne idući ni u jednu krajnost. Zato je ovaj hadis počeo spominjanjem pravednog vladara zbog velike važnosti i brojnih koristi za muslimane. U drugom hadisu, Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Najdraži čovjek Allahu, dž.š., na Sudnjem danu i najbliže mjesto do Njega će imati pravedni vladar.” (Tirmizi)

  1. Mladić odrastao u pokornosti Allahu, dž.š. – tj.odrastao u privrženosti ibadetu, ustrajao u njemu i na tome ostao “sve dok ga smrt nije zadesila”, kao što to stoji u drugom predanju, koje prenosi Selman u istom kontekstu: “Mladić koji je potrošio mladost i aktivnost u ibadetu Allahu Uzvišenom,” -kako je pojasnio Hafiz Ibn Hadžer.

Ovdje je posebno spomenut mladić, jer se obično smatra da kod njega prevladava strast i da je izražena u slijeđenju hirova (strasti) nego kod zrelog čovjeka. Zaista je mladićeva pokornost Allahu u godinama mladosti jača i sigurnija za vjeru i bliža bogobojaznosti.

  1. Čovjek čije srce je vezano za džamiju – tj. čovjek jakom ljubavlju privržen džamiji, odnosno klanjanju u džematu. To ne znači njegov neprestani boravak u njoj. Dokaz za to se nalazi u Malikovom rivajetu gdje se kaže da je njegovo srce vezano za džamiju od kada iziđe iz nje pa sve dok se ne vrati na slijedeći namaz.

U drugom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s, kaže:

“Kada vidite čovjeka da redovno posvećuje mesdžide, posvjedočite da je musliman. Kaže Uzvišeni Allah u Kur'anu: Allahove džamije grade samo oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju.” ( Et-Tevbe,18.) Ibn Madže

  1. Dva čovjeka koja se vole u ime Allaha, na tome se sastaju i rastaju. Uzrok njihovog sastajanja je ljubav u ime Allaha i ustrajnost na tome sve dok ne odu s mjesta sastanka i rastaju se iskreni u toj ljubavi.

Drugo značenje ovog hadisa je da se njih dvojica vole u ime Allaha, ali ako jedan bude ustrajavao u grijesima, drugi se rastaje od njega u ime Allaha – bez obzira što ga je mnogo volio – jer mu je Allahov hatar draži od bilo čijeg.

U ovom hadisu imamo podsticaj na međusobnu ljubav u ime Allaha, jer je voljeti onoga ko to zaslužuje i mrziti onoga ko to zaslužuje u ime Allaha, sastavni dio imana.

  1. Čovjek kojeg pozove ugledna žena na blud, pa kaže da se boji Allaha, podrazumijeva čovjeka koga je pozvala ugledna žena i ponudila mu se, a on se sustegao i rekao: “Ja se, doista, bojim Allaha, Gospodara svjetova!” Allah će mu, za uzvrat, dati da bude u Njegovom hladu kada ne bude drugog hlada, jer strpiti se na poziv tako opisane žene stvarno je teško i za to je potreban veliki iman u srcu. On se strpio i sustegao samo radi Allaha, mada se do takve žene vrlo teško dolazi, to je veliki izazov.
  2. Čovjek koji daje sadaku tako da mu lijeva ruka ne zna šta udjeljuje desna. U ovom hadisu je opisana vrijednost tajne sadake. Učenjaci kažu da je sadaka dobročinstvo, a njeno prikazivanje je bolje, jer je bliže iskrenosti i daleko od toga da bi nas neko vidio. Što se tiče propisanog zekata, njegovo javno davanje je bolje, kao što je bolje javno obavljati fard-namaze u džamiji. Dakle, javno obavljanje fardova je bolje, dok je nafile bolje obavljati u tajnosti, kao što kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.,:

„Zaista je najbolji onaj namaz kojeg čovjek obavlja u kući, osim fard-namaza.“ (Buharija)

  1. Čovjek koji se sjeti i spomene Allaha u samoći, pa mu zbog toga oči zasuze – tj, iz strahopoštovanja i ljubavi prema Gospodaru. Želi se reći da on spomene Allaha u samoći, čist od okretanja nekom drugom. Veliki su fadileti (koristi) plača iz straha i pokornosti prema Allahu i potpune iskrenosti u tome. Da nije iskrenosti, ko bi inače zaplakao u samoći. Allahov Poslanik, s.a.v.s, u drugom hadisu kaže:

„Ko se sjeti Allaha, pa mu oči toliko zasuze da počnu padati nazemlju, a sve iz straha prema Allahu, dž.š., taj neće biti kažnjen na Sudnjem danu.“ (Hakim od Enesa, r.a)

Poruke ovog hadisa

  • Spominjanje ljudi u ovom hadisu ne podrazumjeva da će na Sudnjem danu Allah, dž.š., u Svoj hlad uvesti samo muškarce nego i ljude i žene koji to zasluže;
  • Podsjećanje na strahote Sudnjeg dana je opomena da se pripremamo za njega;
  • Vrijednost trajne sadake i pokornost Allahu, dž.š. je velika;
  • Desnom rukom treba dijeliti sadaku i raditi brojne lijepe poslove, jer je to od islamskog bontona.

Izvor: 40 odabranih hadisa

Autor: dr.Fuad Sedić

Za Akos.ba izdvojila i priredila: Elmedina R.

 

Konekcija sa Kur’anom

Braćo i sestre, mi smo, uistinu, ummet koji je Kur’anom počašćen, i trebalo bi da budemo svjesni šta gubimo ukoliko se udaljavamo od Allahove Riječi. Allahu ne treba naše učenje, treba našim dušama koje, ako se ne hrane Kur’anom, postanu poput Sehare. Gola pustoš. Bez cvata i mirisa.

Pozivam sebe i vas da Kur’anom srca probudimo iz učmalog nemara i okova lijenosti. Nemar je zindan hladan poput sante leda, nešto zbog čega u prsima čujemo otkucaje srca ali srce biva mrtvo (da Allah sačuva!).
Potrudimo se da našu nutrinu – uz učenje Njegove Riječi – pretvorimo u proljećnu bašču i otopimo tu santu.

Šta mislite kad’ bismo samo jedan sahat u toku dana bili offline, daleko od virtualne gužve, a bili konektovani sa Kur’anom, kakve sve duševne euforije bi sebi priuštili Allahovom voljom.

Pazi!, samo jedan sahat u toku dana a kamoli više od toga!

– Konekcija sa Kur’anom je tvoj preduslov za beskrajnu radost u srcu ??

– konekcija sa Kur’anom je tvoj trofej nad dušom koja poziva na zlo ??

– konekcija sa Kur’anom je tvoj razlog da budeš bolji/a, ma najbolji/a u onome što radiš ??

– konekcija sa Kur’anom je prilika da svoje vrijeme iskoristiš na izuzetan način i tako se kloneći svega što ti ne koristi ??

I tako u nedogled. Nastavi sam/a i shvatit ćeš koliko zapravo imaš mali milion razloga da se Kur’anu približiš, a i samo iz jednog jedinog razloga da učimo pa biće dovoljno:

– jer je to Objava Uzvišenog, Mudrog, Moćnog, Vječnog… ❗️

I na kraju, pozivam nas da razmislimo o plemenitim riječima Osmana ibn Affana:

„Da su naša srca čista ne bi se zastila Govora našeg Gospodara. Ja prezirem dan u kome ne bih gledao u Mushaf.“ ?

Osman, radijallahu anhu, je ubijen u času kada je Mushaf bio u njegovoj ruci, gdje je njegova krv kapnula na ajet Uzvišenog Allaha:
„Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravome su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i sve zna.“
(El-Bekara, 137.)

Anela F.

 

Strpljenje, dosljednost i postojanost su ključni za postizanje ciljeva

Sve što želimo postići, zahtjeva strpljenje. Ako želiš nešto, moraš proći kroz razne prepreke. Strpljovost je vrlo važna za razumijevanje ovog svijeta. Većina ljudi na ovaj svijet gleda samo na način da govori o strpljivosti o teškim vremenima. Učenjaci iz prvih generacija su govorili da postoje tri vrste strpljenja:

1. strpljenje u vremenu iskušenja,
2. samokontrola u borbi protiv grijeha,
3. kontinuitet u činjenju dobrih djela,

Probuditi se na sabah, ostati budan, trošiti svoj imetak samo na pozitivne stvari, biti ljubazan prema roditeljima koji te uznemiravaju.. Sve su to različite vrste strpljenja. Najteže je biti strpljiv i dobar musliman u periodu lakoće. Pravi test u životu nije da budemo strpljivi u teškoćama, jer je mnoštvo onih koji tako rade. Istinsko iskušenje je kada živiš dobar život. Kad imaš sve što želiš na ovom svijetu. Ostati pokoran Allahu u takvim vremenima je istinsko iskušenje. Ako prođeš taj test, onda kada dođu teška vremena osjetit ćeš kako ti od Allaha dolazi čudesna pomoć. Upravo na tome mnogi od nas padaju.

“Sjeti se Allaha u lakoći, pa će se On tebe sjetiti u teškoći.” (Imam Nevevi, 40 hadisa, hadis br. 19)

Strpljivost nije stanje pasivnosti, to je akitvno stanje bića. Strpljenje znači ustrajnost na ostvarenju plemenitih ciljeva unatoč preprekama i poteškoćama. Strpljivost znači da ostaneš fokusiran i na rješenje orijentiran tokom iskušenja. Strpljivost znači kontrolirati sebe kada si u situaciji da gubiš kontrolu. Strpljivost znači da budeš strpljiv tokom suočavanja sa iritantnim ljudima koje susrećeš tokom života. Strpljivost je aktivna stvar, strpljivost je dubina. strpljivost je ključna za ostvarenje uspjeha.

Strpljenje, dosljednost i konzistentnost su ključni za postizanje ciljeva. Ne može se ostvariti niti jedan cilj bez da se bude strpljivo na preprekama s kojima se suočava, ustrajno na inatu negativaca i onih koji uzrokuju samo nevolje, te da se bude konzistentno čak i kada se osjećamo lijeni i želimo odustati.

Jedan od načina aktualiziranja strpljivosti, jeste da budemo orijentirani na rješenja. Nemoj gledati samo u izazove s kojima se suočavaš, pogledaj i rješenja za njih. Ako se rješenje čini dugo i komplicirano, idi korak po korak i jednostavno se fokusiraj na slijedeći korak. Nastavi tako da radiš i slavi svaku malu pobjedu kako bi sebe motivirao i nastavio dalje. Kada budeš tako radio, polako ćeš crtati svoj put uspjeha i sa svakim novim korakom, kompletirati jedan njegov dio.

Strpljivost je odlika samouvjereni ljudi. Samouvjereni ljudi znaju da mogu ostvariti svoje ciljeve ako se oslone na Allaha, svoje planove prave u skladu s tim, ostanu fokusirani i ostanu na tom putu uprkos izazovima i preprekama. To je, možda, jedna od najtežih aspekata razvoja našeg samopouzdanja i ostvarenja naših ciljeva, ali je ključno za ostvarenja uspjeha.

“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih.” (Kur'an, 2:153)

Akcijski poeni

– Ako nisi uspio, pogledaj zbog čega nisi i planiraj kako ti se to ne bi više nikada desilo. Neuspjeh je stopa za ostvarenje uspjeha, sve dok smo spremni vidjeti i priznati naše greške, izvući pouke iz naših neuspjeha iz prošlosti i graditi budućnost na tim iskustvima. Svaki bitan uspjeh u historiji bio je rezultat pokušaja i grešaka. Niko nije došao na vrh bez da je pogriješio nekoliko puta. Zamapti, to nije pravi neuspjeh sve dok ne odustaneš. Ako nisi odustao, to su samo prepreke na putu do uspjeha i šansa da učiš iz njih, a greške su veliki čovjekov učitelj.

– Napravi listu mogućih prepreka na putu do postizanja tvojih ciljeva i pripremi plan za suočavanje sa svakom od njih. Bilo koji put da odaberete u životu, susreta ćete ljude koji su padali na istom tom putu i tako stekli iskustvo. Upoznajte se s tim ljudima i poslušajte njihove priče, a onda zapamtite najčešće prepreke koje su imali na putu do uspjeha. To će vam pomoći da se pripremite za moguće prepreke u vašem životu i da možete praviti planove u skladu s tim.

– Unatoč tome što ćete izraditi planve, očekivajte neočekivano. Iskušenja i prepreke dolaze odakle se najmanje nadamo i ona su tu s nekim razlogom, da nas izgrade i preoblikuju u bolje ljude. Prihvatite ta neočekivane izazove kao priliku da kopate dublje i prerastete u bolju osobu.

“Propustao sam više od 9000 udaraca u mojoj karijeri, a izgubio sam skoro 300 utakmica. U 26. navrata sam bio u prilici da osvojim pobjedu, a ja sam to propustio da uradim. Iznova i iznova sam doživljavao neuspjehe u mom životu. I to je ono zbog čega sam uspio.” Majkl Džordan

Izvor: Ismal Kamdar „Best of Creation – An islamic guide to self-confidence“

Za Akos.ba preveo Mr. Fahrudin Vojić

 

Tragika naših života i možemo li ikako živjeti sretnije?

Mi se ponašamo kao da ćemo vječno živjeti na ovom svijetu, a nećemo. Mi se ponašamo kao da smo ovdje sticajem slučajnosti, a nismo. Mi se ponašamo kao da nećemo odgovarati za sve i dobro i loše, a hoćemo.

Mi previše se bavimo trivijalnim stvarima, materijalnim, površnim, a mi smo i bića duha, duše. Mi zaboravljamo ko smo, gdje idemo i koji su nam prioriteti i to je tragika naših života. Zato su mnogi nesretni.  Sreća na ovom svijetu u vanjskim tragičnim, dunjalučkim okolnostima je varljiva. Vanjske okolnosti su najnestalnije u univerzumu i vezati se za njih i svoju sreću za njih znači sebe osuditi na nesreću i strah, bol.

Za vas ne postoji drugi bog, osim Allaha. Ako je tako, nikome nećete dozvoliti da vas učini marionetom života, nesretnim bićem, pa ni sebi. Ni prošlosti ni budućnosti, ni sadašnjosti nećete  dozvoliti da vas posjeduju i čine nesretnima. Ni svojim ograničenjima ni uvjerenjima ni životnim okolnostima. Nikome. Ni svojim mislima, emocijama, željama. Vas ništa ne posjeduje jer znate da sve što imate je dato vama na korištenje. I ono što vi posjedujete nije vaše i nemate šta da izgubite, pa čemu briga? 
Jedina sreća koju vam ne mogu uzeti je ona koju stvorite i otkrijete da imate u sebi. Neovisno od bilo koga, bilo čemu, bez straha od prošlosti i budućnosti. I gdje je ta sreća? Sreća je u vjeri, sreća je sa Stvoriteljem. On je vječan. Sreća je u življenju vlastitih potencijala koje nam je On dao umjesto što ih zaključavamo u sebi. Sreća je u napretku i kretanju ka Njemu. 
Bog je sa vama ako se vi mislima i srcem okrećete Njemu, ako je On vaša kibla oko koje se okreće cijeli vaš život, dinamično i sa povjerenjem. Vi trebate da usput otkrivate svoje sposobnosti, dizajnirate svoj život kako On voli. I ako vas ništa ne može pokolebati ako vjerujete u proces vraćanja Njemu i ako učite, vi otkrivate sreću u sebi, sreću sa Njim, vi ste zaštićeni, vođeni, vi živite svoje snove umjesto strahove i vi ste probuđeni na ovom svijetu. Vi ne spavate, već otkrivate i koristite stabilnost, stalnost, snagu, neokolebljivost, milost, ljubav, dobrotu prema svemu što diše i ne diše.  To je poenta.

Kad naučimo balansirati materiju i duh, ovaj i onaj svijet, sve se mijenja. 
Onome ko ne želi da nauči svaka životna tvorevina će nanositi bol i krivit će za to Boga život, ljude, samo ne sebe. To je poenta. Osvijestimo se, mi smo previše moćni sa Njim da bismo puzali po blatu ovog života. Naša duša nije za blato, već za visine. U svakom pogledu.

Autorica: Alma Taletović

 

Prelijepa priča o dobročinstvu koje ne propada

 

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je u vrijeme emevijskog halife Sulejmana ibn Abdul-Melika u oblasti Džezira živio bogataš po imenu Huzejme ibn Bišr, koji je bio izrazito darežljiv čovjek i koji je mnogo novca trošio na siromašne i potrebne, štaviše, dijelio je novac i onima koji nisu bili siromašni. Tako je bilo sve dok se točak života nije okrenuo i dok Huzejme nije postao puki siromah koji je ostao bez igdje ičega. Na početku su mu pomagali neki ljudi kojima je on izdašno davao svoj imetak, ali je njihova pomoć trajala nekoliko mjeseci, a zatim su mu prestali pomagati. To ga je natjeralo da se povuće u potpunu izolaciju i da se, zajedno sa svojom ženom, zatvori u kuću.

U to vrijeme namjesnik u Džeziri bio je Ikrime ibn Fejjad, koji je dobro poznavao Huzejmu, pa kad ga izvjesno vrijeme nije viđao, pitao je za njega. Rečeno mu je da je Huzejme osiromašio i da se zatvorio u svojoj kući. Ikrime ibn Fejjad je bio zatečen tom informacijom, pa je u čudu pitao: ”Kažete da je Huzejme ibn Bišr osiromašio i zbog toga se zatvorio u svojoj kući. Ta, zar se nije našao niko od onih kojima je on davao imetak u izobilju, toliko da se nakon toga nisu bojali siromaštva, da mu pomognu u nevolji?!”

Kad je pala noć, namjesnik Ikrime ibn Fejjad, izašao je iz svoje kuće prekrivenog lica noseći teret na leđima dok nije stigao do kuće Huzejme ibn Bišra. Pokucao je na vrata, a Huzejme je upitao: ”Ko je?” ”Gost”, odgovorio je čovjek ispred vrata. Huzejme je otvorio vrata, a Ikrime je spustio vreću ispred njega i rekao: ”Ovo je za tebe.” Huzejme je upitao: ”Od koga je ova pomoć?” Čovjek je odgovorio: ”To je pomoć iz Allahovog imetka.” ”A ko si ti?”, upitao je Huzejme. Ikrime je odgovorio: ”Ja sam ‘Džabir ‘Aserâtul-Kiram’ – tj. onaj koji pomaže potrebne i posrnule uglednika”, a zatim je brzo otišao. Nakon toga Huzejme je rekao svojoj ženi: ”Upali mi fenjer da vidim šta nam je maskirani čovjek donio u ovoj vreći.” Žena mu je odgovorila: ”Čovječe, ti znaš da nemamo čime potpaliti drva, a kamo li upaliti fenjer.” Kad je svanulo Huzejme je otvorio vreću i u njoj našao 4.500 zlatnika. Zahvaljivao je Allahu na novcu koji je dobio, jer mu je to pomoglo da vrati dugove i da se popravi njegovo teško materijalno stanje. Kada se namjesnik Ikrime ibn Fejjad vratio kući, zatekao je ženu budnu i srditu. Rekla mu je: ”Namjesnik ne izlazi u ovo vrijeme, osim zbog druge žene.” Odgovorio je: ”Ne, tako mi Allaha, nemam drugu ženu!” ”A gdje si onda bio?”, upitala je. Ikrime je odgovorio: ”Da sam htio reći tebi ili nekom drugom gdje idem, ne bih se maskirao i ne bih se skrivao noću.” Međutim, žena je bila uporna tako da joj je on na kraju rekao gdje je bio i šta je radio, a ona je obećala da to neće nikome pričati.

Nakon nekog vremena, Huzejme je otišao kod halife Sulejmana ibn Abdul-Melika koji ga je upitao: ”Gdje si bio do sada, Huzejme? Već duže vrijeme nisam ništa čuo o tebi.” Onda mu je Huzejme ispričao šta mu se dogodilo i kako se spasio siromaštva. Halifa ga je upitao: ”A ko je taj ‘Džabir ‘Aseratul-Kiram’?” Huzejme je odgovorio: ”Ne znam, nije mi se htio predstaviti.” Na to je halifa rekao: ”Eh, kamo sreće da si ga upoznao.” Zatim je naredio da se Huzejmi dadne još novca i izdao je naredbu kojom se Ikrime ibn Fejjad smjenjuje sa mjesta namjesnika, a za namjesnika Džezire imenuje se Huzejme ibn Bišr.

Huzjme se vratio u Džeziru i kad su ljudi čuli da je on imenovan za namjesnika, izašli su da mu čestitaju i da mu dadnu prisegu na vjernost. Među njima je bio i bivši namjesnik Ikrime ibn Fejjad. Kad su se sreli, Huzejme mu je rekao: ”Želim da mi položiš račune u vezi stanja u bejtul-malu, odnosno u državnoj kasi.” Ikrime se složio sa tim prijedlogom i kad su izbrojali novac falilo je 4.500 zlatnika. Huzejme je upitao: ”Gdje je novac?” Ikrime je odgovorio: ”Nije kod mene i nisam ga uzeo sebi.” Na to je Huzejme rekao: ”Ili ćeš donijeti novac ili ću te strpati u zatvor.”

Pošto Ikrime ibn Fejjad nije donio novac neko vrijeme je bio u zatvoru. Stavili su mu teške okove na ruke i lance na leđa dok mu tijelo nije potpuno oslabilo. Kad je njegova žena vidjela u kakvom stanju je njezin muž, otišla je Huzejmi (on joj je bio amidžić) i rekla mu: ”Huzejme, zar se tako nagrađuje ‘Džabir ‘Aseratul-Kiram’?” Kad je to čuo, Huzejme je počeo drhtati od straha i upitao ju je: ”Tako ti Allaha, je li to bio Ikrime?” ”Da”, odgovorila je. Huzejme je požurio u zatvor i odmah je počeo skidati okove sa ruku Ikrime ibn Fejjada, plačući. Ikrime je upitao: ”Šta se to desilo, zašto plačeš?” Huzejme je odgovorio: ”Plačem zbog tvoje plemenitosti i strpljivosti te zbog moje nepromišljenosti i lošeg odnosa prema tebi. Kako ću ti pogledati u lice i u lice tvoje supruge?”

Nakon toga, Huzejme je naredio da se Ikrimi donese novo odijelo, a zatim je zajedno sa njim otišao kod halife Sulejmana ibn Abdul-Melika. Kad ga je halifa ugledao, upitao je: ”Što si došao Huzejme, a tek si preuzeo dužnost namjesnika?” Odgovorio je: ”Došao sam sa čovjekom koji mi se predstavio kao ‘Džabir ‘Aseratul-Kiram’, jer znam da želiš da ga upoznaš.” Tada je halifa Sulejman ibn Abdul-Melik rekao: ”Tako ti Allaha, jesi li to bio ti, Ikrime? Kako sam samo požurio sa svojom odlukom i kako si nas ti postidio svojom plemenitošću i strpljivošću.” Zatim ga je ponovo vratio na mjesto namjesnika u Džeziri. (Izvor: Ali el-Tantavi, Hikajat minet-tarih)

 

Kako da vaš ramazanski duh potraje i nakon bajrama

Naš voljeni ramazan je završen i naš život se vraća u svoju svakodnevnu rutinu, sada živimo život kakav imamo 11 mjeseci godišnje. Ramazan je naša šansa da napredujemo, da naučimo doživjeti različite osjećaje. Željeli bismo zadržati ramazan cijele godine, ali ništa ne traje zauvijek mada postoji svjetlo na kraju tog tunela. To svijetlo je šansa da zgrabimo ramazanski duh i učinimo da vječno potraje. Iako nije jednostavno osjećati glad i žeđ postili smo, kao što nam to Kur’an kaže, da bismo postigli bogobojaznost/ takvaluk. Takvaluk je ključ da ramazanski duh održimo u životu. Kako to? Tako što ćemo sjesti i razmisliti o onome šta smo tačno naučili tokom ramazana, kako je naša bogobojaznost porasla i kako da implementiramo to znanje u narednim mjesecima. Lekcije svake osobe mogu i bit će različite, međutim odabrala sam nekoliko lekcija da podijelim nadajući se da mogu stvoriti iskru koja će vas ohrabriti da sjednete i razmislite kako da vaš ramazanski duh nadživi sami mjesec.

1. Jači smo nego što to mislimo

Često želimo da se upuštamo u harame i da živimo nemarnim životom sve dok je to u našu korist. Ovdje je bogobojaznost da ne izbjegavamo Allahove propise i da Ga budemo svjesni tokom svih mjeseci.
Slično je i sa mjesecom ramazanom. Mi se suzdržavamo od hrane, vode, intimnih odnosa, što je u suštini potpuno halal. Naše stanje je zapravo obećanje dato samom sebi i Allahu. Kažemo- O Allahu, ne samo da ću se suzdržati od harama, već ću se isto tako ako od mene tražiš suzdržati i od halala!

Ovim nas Allah, s.v.t., podsjeća nas da smo jači nego što mislimo. Allah, s.v.t., nam kaže da smo dovoljno jaki u suzdržavanju od halala tako da smo dovoljno jaki da se i suzdržimo od harama! Mi svi imamo snage, samo je moramo otkriti!

Tokom ramazana sam naučila da sam jača nego što to mislim. Ukoliko je Allah za nešto odredio da je haram, ukoliko tražim Njegovu pomoć i kontrolišem svoje želje, mogu se držati podalje od njega.

2. Nemam pravo da sudim o nikome
Pretpostavljamo da tokom ramazana svi muslimani oko nas poste te kada susretnemo nekog muslimana nemamo osnove niti pravo da mislimo drugačije. Ovo je također i slučaj sa osobama koje susrećemo, a koje možda imaju opravdan razlog da ne poste. Žene mogu biti u menstrualnom ciklusu pa ne poste, a možda je neko putnik ili bolestan. Opća je pretpostavka da svi poste i mi ne smijemo rovariti po njihovim životima kako bismo ovo dokazali. Zašto? Post je ibadet kojem se ne vidi djelovanje, kod ne postoje vidljivi znakovi, niti onaj koji posti mora nešto određeno raditi (oni u biti ne smiju nešto raditi).

U istom smislu, Poslaniku, s.a.v.s., je došao čovjek i upitao ga o bogobojaznosti. Poslanik, s.a.v.s., je pokazao na svoja prsa i kazao ‘et-takva hahuna” ili ‘bogobojaznost je ovdje’. Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao nešto veoma važno. On nam je rekao da ne možemo suditi o nečijoj bogobojaznosti na osnovu izgleda. Osoba može biti obučena na način koji je naizgled ‘vjerski a biti malo bogobojazan. Isto tako, osoba može biti obučena na način koji nam ne odgovara, ali biti bogobojazniji nego što možemo zamisliti.
U ramazanu sam naučila da nemam prvo da sudim o nikome. Kao što ne mogu reći pogledavši osobu da li posti ili ne, tako ne mogu reći samo na osnovu pogleda da li je bogobojazna. Baš kao što sam uvijek pretpostavljala najbolje kod ljudi u vezi njihovog posta, također ću kod ljudi pretpostavljati najbolje što se tiče njihove bogobojaznosti. I ukoliko vidim muslimana da jede tokom ramazana, pronaći ću mu opravdanje (on/ona ima opravdanje poput putovanja ili bolesti), pa ću isto tako kada vidim nešto što ne dolikuje bogobojaznoj osobi pronaći opravdanje (on/ona ne zna, itd.)

Tokom ramazana budemo fizički umorni. Nedostatak hrane i nedostatak sna dovode do toga da naša svakodnevna rutina bude jednostrana. Nekada izgovorimo riječi koje u drugim situacijama ne bismo rekli ili uradimo neuobičajene stvari upravo iz iscrpljenosti. S druge strane, naše duše su življe nego što je to u ostalih 11 mjeseci. Dova je lagana! Zikr je lagan! Namaz je lagan! To je znak. ramazan lišava naša fizička tijela hrane i fokusira se na hranjenje naših duša. Baš kao što tijelo postaje umorno kada ne dobije odgovarajuću hranu, tako i duša postaje umorna kada ne dobije odgovarajuću duhovnu hranu.
U ramazanu sam naučila da onda kada mi je duša umorna i kada mi činjenje dobrih dijela postane teško, moram nahraniti dušu baš kao što hranim i svoje tijelo. Moram joj dati dozu božanstvenog lijeka kako bi je probudila i vratila u život.

Ramazan je trening za cijelu godinu. On podmlađuje naše duše i ostavlja nam jake lekcije na koje moramo obratiti pažnju i postupati po njima. Ukoliko to uradimo, ramazanski duh će biti sa nama tokom cijele godine do sljedećeg ramazana kada možemo ponovo duhovno porasti, ali ovaj put više od prošlog duhovnog rasta prije 11 mjeseci. Pozivam vas da sjednete i razmišljate ‘šta sam naučio/la ovog ramazana o sebi i svojoj bogobojaznosti koju mogu implementirati tokom cijele godine kako bih se pridržavao/la svog iskustva iz proteklog ramazana”.

 

Da li Islamska zajednica uzima ili daje?

 

Bila je noć, kiša je padala, mahala je bila na nogama, ljudi iz opštine su upozoravali da je stanje opasno i da treba izaći iz kuće. Asfalt je već bio popucao, dio brda se odlomio, narod je čistio kanale i čekao šta će se desiti. I taman što je snaha Sulje Durića izašla iz kuće, počelo je tonuti. Za manje od minut, kuće više nije bilo. Nekakvo riješenje se iznašlo, porodica je smještena u privremeni stan, a Suljo je razmišljao šta i kako dalje.

“U tom trenutku pojavila se Islamska zajednica. Mislim da su opštini poslali dopis da žele nekom pomoći. Učestovali su s polovinom potrebnih sredstava za izgradnju tri kuće. To mi je puno značilo, kao da sam umro pa ponovo oživio.”, priča Suljo.

I Senaida Gerin iz udruženja “Debra” koje brine o djeci, oboljeloj od rijetkog i neizliječivog kožnog oboljenja, djeci, koju i zagrljaji najbližih bole, kaže da je pomoć Ureda za društvenu brigu IZ-a za udruženje značajna.

“Prikupljanje sredstava za oboljele od ove bolesti je izuzetno teško, tako da nam je taj novac je jako puno značio za samo funkcionisanje udruženja.”, kaže Senaida, dodavši da se udruženje finansira iz članarina, te da je svaka pomoć dobrodošla.

Ahmedina Smajlović sve do nedavno nije znala da IZ stipendira studente. 

“Slučajno sam pronašla tu informaciju, predala papire i zaista mi dobro dođe“, navodi ona.

Zašto se malo zna

Da li Islamska zajednica uzima ili daje, ako daje kome i kako? I zašto se o tome malo zna?

Možda zbog činjenice da u Islamskoj zajednici smatraju da se učinjeno dobro ne treba promovisati, te da je najbolja sadaka ona tajna, kada lijeva ruka ne zna šta je dala desna.  

Možda zbog vjerovanja da vjernici imaju povjerenje u IZ, te ih ne treba obavještavati kako su sredstva utrošena?

Ili pak, zbog činjenice da sve donedavno, Islamska zajednica nije imala jedinstvenu evidenciju o svojim humanitarnim aktivnostima.

Ipak kako kažu u Uredu za društvenu brigu, oformljenom 2014. godine, Islamska zajednica je i ranije izdvajala za one kojima je pomoć potrebna.

“To se odvijalo spontano, nije bilo organizovano, nije se vodila jedinstvena evidencija”, kaže Emina Bešlija, stručna saradnica ureda.

Formiranjem Ureda situacija se promijenila. Prema riječima direktora Ureda, Hameda Efendića, IZ je u 2015. godini izdvojila 765.000 KM za sanaciju  kuća uništenih u poplavama i klizištima, 180.000 KM donirano je porodicama u stanju potrebe.

Podaci o ovakvim porodicama dolaze preko mjesnih imama, koji sagledavaju stanje na terenu i o tome obavještavaju ured, 130.000 KM donirano je različitim udruženjima, koja brinu o oboljelima i populaciji s posebnim potrebama, te centrima za odvikavanje od ovisnosti. Za stipendiranje učenika i studenata izdvojeno je 120.000 KM.

To je cifra koja već prelazi milion konvertibilnih maraka. Uz to podjeljeno je hiljadu ramazansih paketa povratnicima, narodnim kuhinjama data je pomoć u mesu i mesnim prerađevinama, a za djecu povratnika i djecu bez roditeljskog staranja obezbjeđeni su bajramski paketići. U istoj godini za imame u entitetu RS, koji imaju jako niske plate, izdvojeno je 589.944 KM.

Sva ova sredstva obezbjeđena su uglavnom iz Fonda bejtul - mal, u koji vjernici uplaćuju zekat i sadekatul fitr, odnosno odvajaju jedan dio svog imetka.

Jasno definisane kategorije

Postoji više kategorija, kojima bi ovaj novac trebao da ide. U Kur’anu su one jasno definisane. Istovremeno su izvor polemika koje se svake godine vode, obično u ramazanu. Glavno pitanje je zašto se zekat i vitre moraju dati IZ-u. Napadni pokušaji imama da džematlijama pojasne cijelu stvar, izazivaju kod mnogih još veći otpor. Priča često ima sljedeći epilog:

“Islamskoj zajednici ne dam. Meni niko neće određivati kome ću ja dati, fino piše u Kur’anu da treba dati siromašnima. Oni to samo za svoje plate troše, kome su oni ikada išta dali?”

U vrijeme kada humanitarne organizacije svakodnevno putem medija i društvenih mreža izvještavaju svoje donatore o tome kako su potrošili njihov novac, nužno je da i Islamska zajednica, zbog svojih članova i vjernika tome posveti pažnju. Stoga je prva press konferencija o humanitarnim aktivnostima organizovana 2011. godine. Ta praksa nastavljena je i u narednim godinama. Prema podacima Ureda u 2015. godini, Islamska zajednica je za humanitarne svrhe izdvojila 12,7 miliona KM.

Sve humanitarne aktivnosti se ne odvijaju se preko Ureda. Različite humanitarne aktivnosti prisutne su na nivou Rijaseta, medžlisa, muftijstava, mešihata, a u prvoj polovini nove godine, informacije o iznosu svih sredstava utrošenih u humanitarne svrhe u prethodnoj godini,  na nivou cijele IZ u BiH i inostranstvu, dostavljaju se Uredu. Uskoro bi trebali biti objavljeni i rezultati i za 2016. godinu.

Ono što je poznato  jeste da je za pomoć porodicama šehida, siromašnim, ugroženim, pomoć za povratak, stipendije i ostale humanitarne i socijalne aktivnosti IZ-e u 2016. godini, preko Ureda za društvenu brigu Rijaseta IZ-e u BiH iz Fonda bejtul mal izdvojeno 12,5 posto.

 

Zekat

"Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, I onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženim, i u svrhu na Allahovom putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je." ( Kur'an 9,60.)

 

Izvještaj o tome kako je raspoređen ostatak sredstava nalazi se na portalu Ureda za zekat. Izvještaji o izdvajanjima iz ovog fonda i ranijih godina bili su javni. Većina sredstava izdvaja se za rad odgojno-obrazovnih institucija IZ-e u BiH (35,9 posto),  zatim medija IZ-e u BiH (9,8 posto), kulturno-obrazovnih institucija IZ-e (11,7 posto), i tako dalje.

Odgovorni za svaku marku

Nesistematsko davanje/uzimanje zekata, nije bila praksa ni u doba Poslanika a.s., a ni danas u islamskim državama. 

Ako nema islamske države, novac ide u zajedničku kasu islamske zajednice određenog mjesta, odakle se raspoređuje dalje. U tom raspoređivanju ne može učestvovati svaki pojedinac, a i zašto bi. Postoje ljudi kojima je to posao i koji će za svaku marku snositi odgovornost, a postoje i izvještaji. No, nužno bi bilo vjernicima u BIH  pojasniti zašto se zekat daje Islamskoj zajednici, koja ga raspoređuje, a ne pojedincu.

Tu odluku je 1968. godine donio Vrhovni Sabor Islamske zajednice. Namjera je bila sačuvati medresu, osnovati FIN i sačuvati Islamsku zajednicu. 

Islamska zajednica je ranije ostala bez 90 posto svojih vakufa, od čega su se izdržavale medrese, hanovi, džamije, biblioteke, te da je opstanak ovih obrazovnih institucija i zajednice koja bi brinula o muslimanima Bosne bio posve upitan. Da nije bilo odluke da se zekat i sadekatul fitr daju u jednu kasu, ko zna da li bismo danas uopšte imali medrese, islamske fakultete, medije i imame u svakom kutku BiH.

Izvor: Al Jazeera

Subscribe to this RSS feed