Mahir Kevrić

Website URL:

Ramazani Ejuba Hadžića, pripadnika Mladih muslimana: "Postili smo i u zatvoru"

Odrastao sam u selu Gora kod Kaknja, imali smo lampe na gas, a za iftar smo sjedili za sinijom pored ognjišta. Nije bilo radija i rijetko je ko imao i sat, pa smo čekali da pukne top i onda trčali do kuće i vikali "pukao top", prisjeća se sa osmjehom

Vedrog duha i bogatog iskustva Ejub Hadžić korača ka stotoj godini života

 

Devedesetčetverogodišnji Ejub Hadžić posti svoj 87. ramazan. Dane u penziji, kaže, provodi učeći Kur'an, na namazu, čitajući brojnu literaturu, ali neizostavna je i upotreba laptopa, e-maila i društvenih mreža putem čega kontaktira sa svoja dva sina i njihovim porodicama koji žive u Francuskoj. Ejub govori tri strana jezika. Ima petero unučadi i jednog praunuka.

- Prije četiri godine preselila mi je moja draga supruga Munira. Pa su me djeca "prisilila" da naučim koristiti sve to kako bismo mogli kontaktirati. Mada zimi sam kod njih u Francuskoj, a ljeti dođem u svoju kuću u Sarajevo, na Ilidžu – priča Hadžić, koji korača ka desetoj deceniji života u punoj i psihičkoj i fizičkoj snazi.

Po struci je inženjer agronomije, te je pored zaposlenja u BiH, radio pet godina u Maroku, zatim još pet godina u Alžiru, te je kao ekspert Ujedinjenih nacija radio šest godina u pustinji u Libiji.

FOTO: MUHIDIN ŽIVOJEVIĆ

Hadžić: Danas su mi ramazani elhamdulillah, meni glad i žeđ ne predstavljaju problem

- U Libiji sam bio do aprila 1983. godine i onda me UN imenovao za direktora projekta u Mozambiku. Međutim, ja sam došao na odmor sa svojom suprugom u BiH dok se pripreme papiri za prelazak iz jedne države u drugu i nakon 10 dana provedenih u kući, mene su uhapsili 1983. godine u vezi sa slučajem "Alija Izetbegović i ostali". Držali su me četiri dana i četiri noći u zatvoru. Potom je u moju kuću došlo 11 osoba iz UDBA-e koji su pretresli svu kuću, i odnijeli tri vreće sa knjigama u vezi sa islamom, pisma moje djece, muzičke i druge kasete – priča Hadžić.

Kaže da su ga pitali da li poznaje Aliju Izetbegovića, na šta je on odgovorio da poznaje, da je on njegov školski kolega i da se povremeno viđaju.

Pohađao je Ejub šerijatsku gimnaziju, gdje je, kao dijete zemljoradnika bio u internatu osam godina i u to vrijeme postao član Mladih muslimana. Tada je, kaže, upoznao Aliju Izetbegovića.

- Pitali su me da li je on meni dao svoju knjigu "Islam između istoka i zapada". Ja sam rekao da nije, a ustvari Alija i njegova supruga Halida su mi došli na naselje u ovu kuću i donio mi je jedan bardak, pogaču i tu knjigu da je pročitam i dam svoje mišljenje. Knjigu sam nakon čitanja vratio njegovom sinu, tako da u vrijeme hapšenja ta knjiga nije bila kod mene, te sam mogao tvrditi da mi nije dao knjigu. Isljednik mi je došao sa izjavom i kazao da je Alija rekao da je meni dao knjigu. Ja sam rekao da to nije tačno i da mi ga dovedu da mu u lice kažem da to nije tako. Na kraju ipak nisam osuđen – priča Hadžić.

Bardak koji mu je poklonio rahmetli Alija Izetbegović

 

Nakon što su ga pustili iz zatvora, oduzeli su mu pasoš te je četiri godine bio na birou za zapošljavanje i onda otišao u starosnu penziju. Umjesto da ide na posao u Mozambik gdje bi primao plaću od 6.000 dolara, ostao je bez pasoša i prihoda. U tom periodu nije mogao čak ni otići sinu na svadbu u Pariz.

Sjeća se ramazana koje je provodio u zatvoru nakon što je u Zagrebu uhapšen 1949. godine kao student na četvrtoj godini. Tada ih je, kaže, 13 sjedilo na optuženičkoj klupi, četverica su osuđena na smrtnu kaznu, neko na pet, pa čak i dvadeset, a Ejub je dobio kaznu od sedam godina zatvora.

- I u zatvoru su Mladi muslimani postili. Dvije i po godine radili smo u rudniku. Mi smo radili zajedno sa grupom radnika iz sela Mramor. Oni su za svoj posao primali plaću, a nas su kada završimo smjenu čekali stražari i odvodili u logor. Ti radnici su isto postili i nismo znali koliko je sati, a Bećir Husika, jedan od radnika, radio je na jednom mjestu na brdu gdje je otvor za zračenje iz te jame i on je tu dežurao. Samo je on sa tog mjesta mogao vidjeti kada se upale kandilji u Kaknju. On bi, kada bi nastupilo vrijeme iftara, čekićem ili drugim metalnim predmetom udarao po cijevima koje dovode zrak u jamu i prvi koji čuje da on lupa, dalje bi nastavio sve dok do svih nas ne bi došao zvuk i obavijest da je vrijeme iftara – prisjeća se ovaj 94-godišnjak, dodajući da su iftarili ono što su rudari donosili od svojih kuća, "da ih Allah nagradi", kaže Ejub.

U zatvoru im nisu branili da poste, ali također nisu smjeli ustajati na sehur niti su imali hranu za iftar, već su umjesto da iftare čekali vrijeme večere i jeli kad i svi ostali, a za sehur su, ako bi imali novca, kupovali u zatvorskoj kantini putera i hljeba i to sakrivali u peškire umjesto u papir, iz kojih su ujutro, da ne bi šuškali i da ih ne bi čuli ostali, vadili svoje "sendviče".

- Sa šerijatskog stanovišta imao sam opravdanje da ne postim, međutim, hvala Bogu, to nas je držalo, ljubav prema Allahu. Danas su mi ramazani elhamdulillah, meni glad i žeđ ne predstavljaju problem, vidim i čitam Kur'an bez naočala, kada je lijepo izađem u baštu tek toliko da održim fizičku kondiciju – navodi.

Sjeća se Ejub i ramazana iz djetinjstva kada je kao dijete koje je odrastalo na selu sa drugovima išao na obližnje brdo da čekaju kada će pući top u Visokom.

- Odrastao sam u selu Gora kod Kaknja, imali smo lampe na gas, a za iftar smo sjedili za sinijom pored ognjišta. Nije bilo radija i rijetko je ko imao i sat, pa smo čekali da pukne top i onda trčali do kuće i vikali: "Pukao top" – prisjeća se sa osmjehom.

Bilo ih je devetero djece i svi su, kaže, postili iako su morali tokom ljeta raditi teške zemljoradničke poslove.

Ejub sada živi sam, a sin mu je, koji živi u Francuskoj, pred ramazan pripremio 70 kutijica hrane koju je stavio u zamrzivač, te tu hranu Ejub sebi podgrije pred iftar i napravi supu. A kaže da i sada vozi auto, te da sve što mu zatreba nabavi u obližnjim trgovinama.

- Mnogi nalaze izgovore da ne poste i meni je tih ljudi žao. Oni gube jako mnogo. Ne samo post već sve što ide uz islam, vjerovanje, praktikovanje, nadanje. Mi koji klanjamo svaki dan više puta učimo dovu: "Allahume rabena atina fidunija haseneten..." i molimo: "Daj mi Bože dobro na ovome svijetu i daj mi Bože dobro na onome svijetu". Mi stalno molimo Boga da nam da dobro i da budemo sretni i posljedica je da smo zadovoljni i sretni i u tom svemu nema poteškoća – ističe.

Sve vrijeme zatvora sistem je, kaže Hadžić, sve činio da ih slomi, da se odreknu praktikovanja i ispoljavanja vjere, iako nikome nisu smetali.

- Prijetili su da naše koščice nećemo iznijeti iz zatvora, mi smo uz vjeru i, međusobno se družeći, uspjeli. Ja sam sretan čovjek na kraju života jer nikada nisam gubio nadu i kada mi je bilo veoma teško. Mladima bih poručio da poredaju stvari po važnosti, da imaju povjerenje u sebe, da imaju plan i da ga slijede i realiziraju – zaključuje Hadžić.

Izvor:  Faktor

 

Palestinski kršćanin budi muslimane na sehur

Michael Ayoub je palestinski kršćanin koji već 12 godina tokom ramazana dobrovoljno budi komšije muslimane na sehur, objed pred početak dnevnog posta.

Ovaj čovjek iz grada Akka kaže da je sretan zbog toga jer se već stoljećima ukazuje na povezanost arapskih stanovnika muslimana i kršćana.

“Dolaskom mjeseca ramazana, svake godine, pripremam se za ovu priliku. To zanimanje je veoma teško, jer zahtijeva veoma rano buđenje. Ipak, rano ustajanje pomaže zdravlju”, rekao je Michael Ayoub.

Tradicionalnu odjeću koju oblači za ovu namjenu je posebno sašila njegova sestra.

“Činjenica da ja kao kršćanin budim braću muslimane na sehur pričinjava mi zadovoljstvo. Hvala Bogu, časni ramazan vidim kao zajednički mjesec, nije važno o kojoj vjeri je riječ”, dodao je Ayoub.

Ramazan kao simbol bratstva

Za njega mjesec ramazan predstavlja simbol pobjede, simbol bratstva, jer sarađuje s braćom muslimanima. Ramazan je mjesec ispita za svakog muslimana, čak i za svakog kršćanina, navodi Michael Ayoub.

Tokom ovog mjeseca osjećaji su pomiješani. “Kada braću muslimane budim na sehur, većina se odazove, a iz nekih kuća nema nikakvog odgovora, iako bi se trebali odazvati”, komentariše Ayoub.

Njegova poruka je da među ljudima trebaju vladati sloga, ljubav, mir i iskrena vjera. Sve te pozitivne stvari donosi ramazan.

Izvor: Al Jazeera

 

Uslišana ramazanska dova

Jedna muslimanka je svaki dan u toku ramazana okupljala svoju djecu pred iftar i učila dovu: ”Allahu dragi, podari meni i mojoj porodici kuću ispred koje teče rijeka.” Nakon što bi ona završila, njena djeca su učila istu dovu. Posmatrajući svaki dan isti prizor pred iftar, njen muž se smijao i govorio joj: ”To što tražiš da nam Allah podari kuću mogu shvatiti i prihvatiti, ali ne mogu to što tražiš da ispred nje bude rijeka, a mi živimo u pustinjskom mjestu.” Supruga mu je odgovorila: ”Naš Gospodar je rekao: Zovite Me i Ja ću vam se odazvati, i ja ću upućivati dove Allahu i tražiti od Njega ono što želim, jer On je plemeniti Gospodar.”

Tako je ona cijeli ramazan sa svojom djecom učila istu dovu. Na kraju ramazana, muž je ironično rekao: ”Cijeli ramazan si upućivala istu dovu, pa gdje ti je kuća i rijeka ispred nje?” Ona je odgovorila: ”Allah će mi dati ono što sam tražila i sigurno me neće ostaviti.”

Nakon toga, ona je ispričala sljedeće: ”Neposredno nakon što sam ispostila šest dana mjeseca ševvala, desilo se pravo čudo. Naime, moj muž je otišao na ikindija-namaz u džamiju i kada se vraćao iz džamije sreo je jednog bogataša iz Rijada kojeg nije poznavao. Nakon što su se poselamili i upoznali, on je rekao mome mužu: ‘Prijatelju, imam veliku kuću u Rijadu. U jednom dijelu kuće žive samo moji stari roditelji, a druga polovina kuće zjapi prazna i ja i moja porodica nemamo potrebe za njom. Stoga sam odlučio da tu kuću dadnem onome koga prvog sretnem i evo ti si prvi čovjek kojeg sam sreo u ovom mjestu i ja ti dajem svoju kuću u Rijadu ako želiš.”

Uistinu, ko je iskren prema Allahu, On će mu dati, ko je ubijeđen u to da Allah uslišava iskrene dove, Allah će mu i uslišati dovu. Tako smo mi poslije ramazana došli u posjed kuće u elitnom naselju u Rijadu. Međutim, jedna stvar mi je zapela za oko. Naime, ja sam svaki dan pred iftar molila Allaha da nam podari kuću ispred koje je rijeka, i evo kuću smo dobili, ali ispred nje nije bilo rijeke.

Ispričala sam svoj slučaj jednom šejhu i rekla mu: ”Zar Allah nije rekao: Zovite Me i Ja ću vam se odazvati?” ”Da”, odgovorio je. Ja sam mu onda rekla: ”Šejh, ja sam cijeli ramazan molila Allaha da meni i mojoj porodici podari kuću ispred koje teče rijeka, pa mi je poklonio kuću, ali gdje je rijeka?” Šejh se začudio mojoj dovi, a još više se čudio mom ubjeđenju da će mi Allah dati to što tražim od Njega. Zatim je upitao: ”A šta se sad nalazi ispred kuće koju ste dobili?” ”Džamija”, odgovorila sam.

Tada se šejh nasmijao i rekao: ”Pa to je ta rijeka koju si tražila. Zar ne znaš da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu: ‘Šta mislite kada bi neko od vas imao ispred kuće rijeku, pa da se u njoj kupa svaki dan pet puta, da li bi ostalo imalo nečistoće na njemu?’ Odgovorili su: ‘Ne bi ostalo nimalo nečistoće na njemu.’ Onda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe.”'(Buharija i Muslim)

Abdusamed Nasuf Bušatlić - saff.ba

 

Vjerski običaji Bošnjaka u ramazanu: Kako se nekad oglašavo iftar i sehur?

RAMAZANSKI OBIČAJI
Pripreme

Ramazan je za svakog muslimana odabrani mjesec u godini. To je mjesec posta, intenzivnog islamskog življenja i ibadeta. Otuda se svaki musliman istinski raduje ramazanu i priprema da ga dostojno dočeka, isposti i uživa u njegovim čarima.

U svakoj muslimanskoj kuci, u kojoj se posti ramazan, vrše se obimne pripreme. Na nekoliko dana prije njegovog dolaska vanredno se i temeljito čiste i uređuju džamije i mesdžidi. To naročito važi za mahalske i druge džamije u kojima se klanja samo preko ramazana, ili se, van ramazana, u njima klanjaju samo neki namazi. Običaj je u nekim mjestima u nas da to dobrovoljno rade i obavljaju djevojke iz mahala i mjesta u kojima se te džamije i mesdžidi nalaze.

Razni su vidovi i oblici ibadeta i islamskog življenja u ramazanu. Neki od njih su specifični i isključivo vezani samo za ramazan, a neki se u ramazanu samo intenzivnije obavljaju. Ovdje čemo ukratko opisati one osnovne.

Oglašavanje početka i prestanka posta

Nekada se uoči ramazana, poslije ikindije, pucalo iz prangija ili topova i tako najavljivalo nastupanje ramazana. U Sarajevu i još nekim gradovima pucalo se iz topova. Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, i danas se obavlja, na više načina.

Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak daje vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.

Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama. I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.” Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom.

Autor: Enver Mulahalilović.

Sarajevo: El-Kalem, 2013. 3. izdanje

Akos.ba

 
Subscribe to this RSS feed