Kako ramazan od nas pravi lidere?

Možda ste slušali kako treneri i edukatori koji drže seminare imaju običaj kazati: “Imate snagu da učinite bilo šta bez imalo ograničenja samo morate vjerovati u sebe.” Ipak, ono što me i dalje fascinira jeste činjenica da su veliki lideri zapravo imali drugačiju perspektivu liderstva od navedene. Oni su duboko vjerovali i ispravno razumijevali islamski aksiom „Nema snage niti moći osim sa Allahom.“

Skromnost je odlika velikih lidera

Kao primjer toga navest ćemo Zul Karnejna, koji je bio kralj/vladar. Imam Taberi od Mudžahida o njemu prenosi sljedeće:

“Veliki zemaljski vladari na istoku i na zapadu bile su četiri osobe. Dvojica od njih su bili vjernici, a druga dvojica nevjernici. Dvojica koji su bili vjernici su Sulejman, a.s., sin Davudov i Zul Karnejn. Dvojica koji su bili nevjernici su Bahtansar i Nimrud sin Kenanov. Niko nije vladalo cijelom zemljom osim njih četverice.”

Jedan narod koji je živio u vrijeme Zul Karnejna punudio je ovom velikom vođi nagradu za izgradnju barijere između njih i Jedžudža i Medžudža. Zul Karnejn im je odgovorio:

“Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao” – reče on. “Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.” (Kur’an 18:95)

Umjesto da moć, sposobnost, bogatstvo i znanje za izgradnju te barijere pripiše sebi, on kaže da mu je to Allah dao i omugućio.
I šta on kaže nakon što je završio taj posao? Da li on tvrdi da je uspjeh došao zahvaljujući naporima koje je on učinio? Nakon izgradnje barijera on kaže: “Ovo je blagodat Gospodara moga!” – reče on.” (18:98)

Sulejman je bio poslanik i vladar čije kraljevstvo je bilo veličanstveno toliko, da niko nikada neće imati sličnu vlast na zemlji jer je on molio:
“Gospodaru moj,” – rekao je – “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!” (Kur’an 38:35)

Kao rezultat toga, džinni, ptice, vjetar i druga kraljevstva bili su njegovi podanici i sluge. Zakoni fizike nisu vrijedili onda kad mu je prijestolje kraljice Belkise doneseno u treptaju oka. Šta je Sulejman, a.s., rekao na to? On je rekao:
“Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. (Kur’an 27:40).

Priznavanje Allahovih blagodati glavna je osobina velikih lidera. Poslanik Jusuf, a.s., nakon što je dobio vlast je rekao:
“Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Kur’an 12: 101)
Veliki lideri nisu postigli veličinu zato što su mislili da su veliki. Veličinu su dobili jer su bili ponizni prema Allahu. Poslanik Muhammed, a.s., je rekao:

“Niko se neće poniziti u ime Allaha a da ga Allah neće uzvisiti.” Bilježi ga Muslim

Post nas uči skromnosti

Post je škola koja nam kroz nekoliko sati pokaže koliko smo zaista ovisni, ranjivi i slabi. Žeđ, glavobolja, želudac…, sve to utiče na našu produktivnost posebno na kraju dana.

Post nas podsjeća da mi nismo vlasnici ničaga što dajemo već smo sebebi/provajderi i da nismo sami sebi dovoljni, već da smo ovisni.
To ne znači da trebamo ostaviti djelovanje i željeti ostvariti ciljeve bez ikakvog napora. To znači da trebamo shvatiti da je uspjeh samo produkt Allahove moći, a ne naših sposobnosti ili djela. Istovremeno treba biti oprezan kada su u pitanju metode i sebebi putem kojih dolazimo do naših ciljeva.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Taj balans vidimo u Zul Karnejnovoj izjavi kada on, nakon što je rekao da je Allah taj koji mu je sve to omogućio i dao, iskorištava sve raspoložive resurse oko sebe i kaže tom narodu: “Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.” Dakle, on je uključio i one oko njega u taj građevinski projekat.

Da bi upoznali Allaha kako treba, moramo najprije upoznati sebe – naše mogućnosti i ograničenja. Faraon nije htio vjerovati u Boga jer nije poznavao samog sebe. On je samog sebe proglasio bogom, izazivajući Stvoritelja i pokušavajući se popeti do Njega u sklopu čega su svi njegovi potezi koje je poduzimao bili ograničeni njegovom ljudskom prirodom. Kao rezultat toga historija ga pamti kao jednog od najvećih oholnika i silnika.

Kada čovjek zna da ne može bez vode i osjeća da mu je tijelo krhko zbog manjka prehrane zbog posta, treba da probudi svoju svijest o Najmoćnijem i Najuzvišenijem.

Osoba koja poznaje svoje slabosti i ograničenja biće više ponizna/skrušena u svojim namazima i dovama. Riječi: “Allahu, Ti si sam Sebi dovoljan i bogat, a ja sam slab i siromašan” postaće uobičajene kod takvih osoba.

Možemo biti pod vlastitim dojmom i misliti da sami možemo ostvariti ciljeve jer smo pametni, snažno ili vjerujemo u sebe. Međutim, ramazan nas podsjeća na to da smo mi samo ljudska bića i podsjeća nas na naš odnos prema našem Stvoritelju.
Spoznaja vlastitih ograničenja, zapravo je jedna od naših prednosti, jer kroz tu spoznaju naše ovisnosti o Stvoritelju, možemo razviti veću ljubav i bliskost sa Allahom.
Putem toga povećava se taqwa/bogobojaznost – što je i glavni cilj posta. Sa ovom taqwom/bogobojaznošću i spoznajom da se ništa ne može postići bez Allahove pomoći, događaju se zaista velike stvari.

Autor: Shakiel Humayun
Izvor: aboutislam.net
Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

BIOGRAFIJA AUTORA: Shakiel Humayun je poduzetnik, suprug i otac. Rođen je u New Yorku gdje je i odrastao. Diplomirao je biznis administracije na Baruch koledžu. Potom je završio postdiplomski studij na Univerzitetu Umm-ul-Qura u Mekki, gdje je primljen kao počasni saradnik na arapskim i islamskim studijama. Nastavio je svoj studij na Visokoj školi za Šerijat na Univerzitetu Umm-ul-Qura. Tokom svog boravka u Mekki, imao je priliku sticati znanje od mnogih učenjaka. Zagovornik je jakog džemata/zajednice što je rezultiralo osnivanjem Fondacije za razvoj izvornog znanja. Piše i objavljuje na svom blogu shakielhumayun.com.

Akos.ba

 
Read more...

Oplemenjivanje dječijeg karaktera u ramazanu

Kada nastupi ramazan neki roditelji su okupirani pripremama za post, drugi su zabrinuti hoće li njihova djeca moći izdržati post, a neki su opet jednostavno sretni zbog nastupajućeg ramazana. Međutim, većina roditelja ne napravi detaljan plan kako da pripreme dijete za ovaj sveti mjesec na najbolji mogući način.

Ramazan je fantastična prilika da se mnoge ispravne vrijednosti, etika i uvjerenje približe karakteru djece, stoga iskoristite ovu priliku. Ovdje ne mislim samo na post i namaz, nego na sretno, dobro organizovano i uspješno dijete.

Prema tome, zamislimo da smo mi opet djeca, šta vidimo kada čujemo da dolazi ramazan?

„Mama je zauzeta oko čišćenja kuće i pripremanja dovoljne količine hrane…babo smanjuje količinu posla i zabrinut je kako će ustajati rano kako bi išao na posao…moji roditelji su sretni, mada ja nemam pojma zbog čega…ljudi izgledaju umorno i ljutito. Mnogo ljudi dolazi kod nas i pojedu mnogo hrane, svi su sretni a mama je nakon svega preumorna.“ Ovo su samo neke slike koje su u glavi djeteta.

Prema tome, moj savjet je da razgovarate sa djecom o tome kako oni vide i doživljavaju ramazan. Ovo treba raditi kroz otvorena pitanja, bez nametanja djetetu onoga šta vi vidite i kako vi doživljavate cijelu situaciju.

S druge strane, mi kao roditelji moramo znati kako naše dijete može napredovati u ramazanu, te kako njegov karakter napreduje u pozitivnom smislu.

Porodična saradnja i povezivanje

Tokom čitave godine, rijetko kad da se cijela porodica okupi za sofrom, osim u ramazanskom periodu. Tada očevi stižu na iftar, a to je zaista prilika zlata vrijedna.

Znam da postiti može biti teško, posebno u ovim vrelim danima, ali mnogo pomoglo kada bi nastojali da imamo osmjeh na licu i da se zabavljamo sa svojom djecom.

Prema tome, umjesto da djeca gledaju umornog babu koji spava do iftara, i majku koja vrišti u kuhinji, sve obaveze se mogu podijeliti na sve članove porodice. Svi zajedno možete leći u jedan krevet, grleći se i razmjenjujući pozitivna iskustva, a nakon toga ustati i svi zajedno pripremati iftar. Što da ne?

Također, namaz bi trebao da uvijek okupi porodicu. Predlažem da svki namaz bude popraćen zanimljivom aktivnošću na malu djecu. Na primjer, dijete se nakon svakog namaz može sakriti, a da da roditelji kroz smijeh traže po kući. Ovakve aktivnosti će pomoći da dijete poveže namaz sa nečim zanimljivim, a i ojačat će porodičnu vezu.

Gajite dječiju svijest

Svrha posta je jačanje veze sa Stvoriteljom, i činjenje dobrih djela uz nadu da će ih Allah s.v.t. primiti kao dobra.

Ako mene pitate šta je najvažnije da vaše dijete absorbira tokom ramazana je duboko usađena svijest da, šta god da uradi, uvijek postoji Uzvišena slika koja to vidi i svjedoči tome.

Odgovornost

Iz nekog razloga mi previše ugađamo djeci. Pitamo ih do šeste godine i vežemo im pertle do desete. Ramazan je odlična prilika da djeca dobiju odgovornost, na primjer da vas bude na sehur (djete između šest i osam godina može imati budilnik i biti odgovorno da probudi porodicu na sehur). U dodatku na ustaljene obaveze, može iznositi smeće ili pripremati stol za iftar.

Djeca moraju steći odgovornost kako za sebe, tako i za druge. Kao značajnu dozu samopouzdanja, postepeno povećajite odgovosnost koje vaše dijete ima, shodno njegovim godinama.

Interesantno je da djeca uvijek traže odgovornost, pa ukoliko je sigurno, udovoljite njihovim željama.

Planiranje i organizacija

Reditelji se uvijek žale da njihovoj djeci nedostaje sposobnost planiranja i organizovanja. Ramazan je ponovo vaša šansa.

Zašto ne uključite vaše dijete u planiranje i organizovanje iftara?

Neka vam vaše dijete, koristeći svesku ili računar, pomogne da organizujete iftar, tako što će napraviti spisak gostiju, menija, lischilte namirnica koje treba kupiti i dekoracije.

Ovo je samo jedan primjer od stotine prilika tokom dana. Umjesto da se žalite i kukate kako je cijeli teret na vašim leđima, sve što trebate uraditi je uključiti i druge članove porodice da vam pomognu.

Odlučnost i lični napredak

Skave godine se molimo da dočekamo naredni ramazan, te da ga iskoristimo bolje nego prethodni. Kroz ovaj proces samo – ocjenjivanja uglavnom prolazimo sami, međutim moje mišljenje je bi bilo vrlo bitno da se i djeca uključe u isti.

Prema tome, vi treba da budete primjer vašoj djeci kako treba raditi na ličnom poboljšanju, nastojanjima da se pojačaju ibadeti, kao i da pokažete vašu iskrenu namjeru da se približite Gospodaru.

Zabavni segment

Vaše dijete će generalne utiske o ramazanu steći osvrćući se na vaše raspoloženje i facijalne ekspresije. Ako je ljuta i umorna osoba sve što će vaše dijete gledati tokom svakog ramazana, onda će ono ovo dvoje definitivno povezati sa ramazanom.

 

Ukoliko ustrajete u ovome iznenadit ćete se koliko ćete se osjećati sretnijima, ne nužno i manje umornima, ali će te definitivno osjetiti dozu dodatne energije. Možda ćete čak i početi igrati porodične igre.

Jednostavno budite zabavan roditelj i na sebe preuzmite odgovornost da u svoju porodicu svakoga dana „upumpavate“ dozu sreće.

Podizanje stepena pobožnosti

Svako od nas iskusi povećan stepen pobožnosti tokom ovog svetog mjeseca, ali opet to uglavnom zadržimo za sebe.

Preporučljivo je da komunicirate sa djecom o tome kako se lijepo osjećate nakon učenja Kur’ana ili klanjanja teravih namaza. Nastojte da im objasnite taj magični polet nakon obavljanja nekog od ovih ibadeta. Međutim, nemojte preuveličavati i nemojte propustiti da im objasnite da to zna biti iscrpljujuće, ali da je u konačnici uistinu magično i da je to djelo zaista vrijedno uloženog truda.

Nove zdrave navike

Pred vama je zlata vrijedna prilika da minimizirate neželjenje ili čak loše navike kod vašeg djeteta, a da mu ih čak i ne spomenete. Na primjer, zdravi prirodni sokovi umjesto gaziranih za vrijeme iftara će biti povezani sa ramazanom. Jednostavno nastavite sa tim domaćim sokovima i poslije ramazana, i oni to neće ni primjetiti. Ono što je također bitno je da se pazite da im ne stvorite nove loše navike, poput kasnog ustajanja ili gledanja televizije u prevelikoj mjeri. Po mom mišljenju, djeca trebaju da spavaju onoliko koliko spavaju u vremenu izvan ramazana, vi samo treba da se potrudite kako da im ispunite dan dok poste.

Post

Poželjno je da privikavate dijete dok je još u dobi od šest ili sedam godina da malo trpe glad ili žeđ. Ovo se mora raditi postepeno u dosta ohrabrenja i motivacije.

Ukoliko osjetite da je vaše dijete slabo, posavjetujte se sa liječnikom ili nutricionistom. Morate znati da zdravlje djeteta nije povezano sa tim koliko mršavo ili debelo ono izgleda.

Učenje Kur’ana

Vaše dijete će gledati vas kako svakodnevno učite Kur’an, te će to i njemu usaditi tu naviku. Ponekad možete i glasnije učiti kako kako bi i verbalno uticali na formiranje ove navike.

Također, mnogo bi pomoglo ukoliko biste učenje Kur’ana prakticirali u porodičnim halkama u kojima bi svaki član učio po jedan dio iz Kur’ana. Međutim, ponovo nastojte da ova aktivnost bude popraćena drugom pohvalnom aktivnošću, poput serviranja njihovog omiljenog soka ili ramazanskih slatkiša. Također, potrudite se da vam se nalicu vidi sreća i zadovoljstvo.

Poželjno je da dijete ima svoj vlastiti primjerak Kur’ana zbog osjećaja za vlasništvo i odgovornost.
Kako bi ohrabrili djecu da uče Kur’an, dozvolite im da uče sa iPad – a (ukoliko su opsjednuti tehnološkim spravicama, ovo će smanjiti neželjene stimulacije na iPad – u i povezat će ga sa čitanjem). Na primjer ukoliko dijete prouči određen broj stranica, može se igrati 5 minuta.

Humanitarni aspekt

Naučite dijete da svoju odjeću ili igračke poklanja onima koji su u potrebi. Povedite ih da podijele hranu kada i vi to radite; a kada ogladne podsjetite ih da se siromašni tako osjećaju tokom cijele godine.

Ne zaboravite da, između gozbe i drugih ramazanskih običaja, razgovarate sa svojim djetetom o osnovnim životnim faktorima kod muslimana. Zbog čega smo ovdje? Šta Allah s.v.t. od nas očekuje da uradimo?
Budite uvijek svjesni da usađivanje etičkih normi i dobrih navika mora biti dok su djeca još u djetinjstvu.

Autor: Dr. Mona Youssri
Izvor: onislam.net
Za Akos.ba preveo: Mirnes Baltić

 
Read more...

Ramazan mjesec bogobojaznih ili gojaznih ?

Punih džepova, prepunog stomaka, praznog srca i opustošenog uma samoljubljem, čovjek ne čuje čovjekov plač u komšiluku, ne vidi tugu supruge u krevetu, ne osjeća miris bolesnog, dječiju glad na ulici… On je suho drvo naslonjeno na principe apsolutnog individualizma. Njegova stvarnost su žute strane tuđeg života, uspjeh u birokratizmu, zahtjevi za ekscesivnim divljenjem, pokretne slike velikih i malih ekrana koje je tehničkim umijećem neko iz dosade učinio opijumom za psihologiju polužive savremene mase… Možda bi kao postač praznog stomaka, koji budi cijelo tijelo u stanju gladi, pogledao svijet oko sebe i vidio glad, i plač, i bolest, i tugu, i rad, i smrt drugog čovjeka, i da čovjek nije samo zabavljač svoje duše, već pomoćni arhitekt tuđih sudbina. Možda bi u jednom ramazanskom danu, koji kada se posti ljeti traje danima, uvidio svoju ulogu čovjeka na Ovome svijetu; u trenutku gladi i postačke iscrpljenosti osjetio svakodnevnu glad miliona ljudi ili neprimijetno izumiranje radničke klase robovlasničkog kapitalizma.

Možda bi se pronašao u praznini stomaka onaj osjećaj mučnine pri pogledu na savršeni svijet koji to uopšte nije. Tokom ramazana nekima je s narodnim jelima tvrd somun za iftar propust domaćice, a drugima specijalitet kod tete Zilhe u sarajevskoj ulici Halači broj 6, jer za “tešku glad nema tvrdog hljeba”, kako kaže jedna poslovica. Zapravo, možda će još jedan ramazan proći: jednima narodna jela, a drugima narodna kuhinja. Dok će jedni u sebi kuditi što moraju jesti za sehur hranu preostalu od iftara, drugi će i ovaj ramazan po kontejnerima s ostacima naših iftara popunjavati statistiku o gladnim u Bosni, te biti činioci podataka koji nam govore kako je samo u Sarajevu broj krađa u trgovinama 2011. godine povećan za 200 posto u odnosu na prethodnu godinu i to, prema policijskim zapisnicima, krađa hrane: sir, mlijeko, hljeb, suhomesnati proizvodi…

Neki će se na kraju ramazana još cinično hvaliti kako nisu osjetili glad tokom ramazana, kao da je osnovni cilj ramazana biti gurmansko-nutricionistički specijalist u pobjeđivanju gladi, “nabacivši koji kilogram” te opet, ne gledajući one kojima bi i bosanski ratni iftar bio luksuz, neće dobro razumjeti mudrost propisa posta. Bog nam je rekao: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni!” – a ne gojazni.

Tokom ramazana bit ćemo svjedoci i muslimana koji, u želji za efikasnom i jednokratnom metodom postizanja duhovnog pročišćenja u mubarek-danima udjeljivanjem sadake, dođu hodži i pitaju ga za adrese osoba koje su u teškoj materijalnoj situaciji, po mogućnosti onih koji “nemaju, efendija, šta da jedu”. Tokom cijele godine nisu im ni naumpali ti “koji nemaju šta jesti”, a u ramazanu postaju odjedanput svjesni svoje obaveze dobročinitelja. Ipak, i to je uspjeh i draž ramazana, ali samo da ne počnu moralisati na ramazanskim sijelima i internet-forumima kako u džematu ima gladnih i kako zajednica, u prvom redu džemat i efendija, ništa ne radi po tom pitanju.

Čudno je, zaista, kako smo na duhovnom putu onih koji su se družili i pričali s Bogom i siromasima uporedo, a u svom životu ne poznajemo baš nijednog siromaha, a o druženju s njima da i ne govorimo. (Čak i iskup za izostavljanje posta povezan je sa siromasima, jer onima koji ne mogu postiti “otkup je da siromaha nahrane”, kako stoji u Kur’anu.)

Nije samo gladan žrtva čovjekove nemarnosti. Često u krugu svoje porodice, kada nije u krugu samoga sebe, čovjek čak ni tokom ramazana ne primijeti bližnjeg svog, a kamoli nepoznanika ili siromaha. On nije raspoložen za razgovore s nepoznanicima nakon mukabele; nije otporan na naporne teravijske gužve; nije spreman za društvo. Ukoliko ima potrebu da manifestira aristotelovsku misao o društvenom biću koristit će Internet.

Nekima se činila lijepim hipi-kultura, nekima punk-dekultura, a nekima internet-revolucija koja, često, izgrađuje i nadograđuje kod masa sve osim istine. Učinili smo sve da se lakše povezujemo i komuniciramo, ali naša komunikacija završila je na početku nepovezivanja. Čini nam se lijepim ono što slavimo, a lijepo je, zapravo, ono što smo zaboravili. Ne svi, ali uglavnom nove generacije tehnike, tehnologije, društvenih mreža zaboravile i izgubile su istinsku osobinu društvenosti. I pored konstantne “tehno” komunikacije, čovjek se udaljava od svojih prijatelja, porodice, djece, samoga sebe. Postoji li trenutak kada će se miljama udaljeni prijatelji napokon vratiti u “staromodni oblik komunikacije”, uz duga sijela i još duže razgovore “uživo”?

Postoji. I upravo traje. Onaj osjećaj topline kada drage osobe borave uz nas i kada kilometre duge internet-signale zamijene šaputanja u džamiji ili razgovori “na sijelu” pruža ramazan. Ramazan je savršen trenutak da se, umjesto kreiranja perfektnih profila – naših vještačkih ličnosti na Internetu, komuniciranja šutnjom sa mnoštvom riječi preko tastature, korištenja prstiju umjesto jezika, vratimo zanemarenim druženjima uz ramazanske noći, vruće somune i sabahsko učenje Kur’ana.

Ko se još neće složiti sa činjenicom da su ramazani s ratnim iftarima uz bližnje u skloništu, osvjetljenim svijećom, odisali nekim osjećajem kojeg danas teško možemo osjetiti u izobilju i luksuzu kojim se častimo? Jesu li nam srca bila punija onoliko koliko nam je stomak bio prazniji?

 

Elvedin Subašić

Read more...
Subscribe to this RSS feed